Zagrli me oko vrata oluja se diže....

Rastope se noći kao mastlo u vodi i ostane samo trag na nebu da je mrak nekad postojao. Rastope se dani u šoljici čaja i na kraju se ne sjećaš ni šta si sanjao. OStanu odjeci da mašu rukama kao krilima sa željom da jednom poletiš. Rasopili su se moji uzdasi i oji nemiri. Ostao je kalup mog tijela, i obris srca koje je postojalo. Ne znam šta se desilo sa njim.

Postoje ljudi koji te zauvijek promijene. I oni koje pamtiš. Po dobru ili po zlu, po poljupcima, vriskovima, slomljenom namještau ili zagrljajima. Ima onihkoji su te znali slušati i koji nisu prestajali rasipati riječi kao da su zrna od soli ispala ispod grudi odnekud. Od svega sam uvijek pamila zagrljaje. Neke na početku, neke na kraju. 

Kd se život prokrene i kad se još samo za tragove oblaka držiš, kad balansiraš između stvarnosti i snova, i kad nisi siguran kolko još možeš da dišeš, sjeti se zagrljaja koji te možda jednom držao na okupu da se ne raspadneš. Kao što ja pamtim ruke koje su me držale uz sebe, privijale me uz kožu kao da ću istog trena nestati ako me samo pusti da udahnem. Jer neki zagrljaji pričaju ono što usne ne znaju. Tad srce prošapuće ono što dodiri ćute. Kad se ruke ispletu pod leđima i kao proliveno mastilo s početka te upiju u sebe i nestaneš. Prepustiš se i još jače se priviješ uz snagu i umjesto za nebo držiš se za ruke. Za sigurnost. Utočište od oluja. 

Možda je taj zagrljaj jedino što ću pamtiti i što ću sačuvati u džepu od paukove mreže kad jednom ogrnem na sebe mrak i zaboravim na snove. Možda će u nekim noćima kao što je ova sjećanje na taj zagrljaj biti jedino što će mi razum sačuvati. Možda će mi nedostajati mada to nikad neću priznati. Možda će mi usnula ruka preko struka biti jedina uspavanka  koju ću ponijeti u džepu kad jednom mi vene presuše i srce me zaboli zbog neostvarneih želja. Možda ću sačuvati sliku pod jastukom i uzdahnuti u noćima bez mjeseca. Možda ću zaboraviti i samo ponekad se sjetiti da je postojao čovjek koji me znao grliti kao da sam stvorena za naručje njegovih nemira. 

U meni je usahlo proljeće i neke noći su ostale nijeme jer sam vječitobila stražar u predvorju snova. Ja sam bila ona koja nije sanjala i koja je čuvala svoje posmrtne sjene i tuđe snovwe. Samome zagrljaj držao na površini da ne potonem u sopstveni mrak. Jer htjela sam. Usahle su sve rijeke želja i izgubila sam nit koju sam ostavila iza sebe u nekoj prevejanoj nadi da se jednom pronađem ako krenem nazad, ali nazad nikad ne treba ići, sebe ne možeš pronaći kad jednom u tebi zalede pore i vene popucaju od nepodnošljive tuge. Jer zato sam i otišla. 

Ima tako ljudi koji ti život obasjaju purpurom i milin zvijezda se upali na tvojoj strani neba. I srce ti preskoči i nedostaju ti. Ali od svega najviše će mi uvijek nedostajati zagrljaj kao da sutra ne postoji. Zagrljaj u kom nije postojalo ništa osim vatre i leda, i ništa osim bedema pod koje sam mogla da se raspadnem i budem žena. Mogla sa da sam znala kako. Jednom, kad usidrim svoje nemiree i snovima okačim lance oko vrata, uzdahnuću i obgrliti se kao što sam jednom bila zagrljena. Kao što sigurno više nikad neću biti.

Snovi i iluzije jednog brodolomnika

Bakarne noći i osmijeh sa marigina bajke. Možda sam sanjala, možda su mi ruke ostale raširene u bijesnoj noći, naslonjene na uzdah koji sam u džep sakrilakao najdragocjeniji staklenac iz djetinjstva. Nikom neću pričati o snovima. Čuvaću ih za sebe i plesti vijenac oko njih i niko neće znati da su se to snovi ispisali na mojim zglobovima, kao da sam bila u konopce vezana. Kao da su me termiti cijelu pojeli. Sanjala sam čovjeka, i sanjala sam oči.

Negdje u meni zapelo je jutro, kao da je ribarska mreža bačena preko mojih zenica i sve želje ostaju zarobljene kao tužni delfini, tužno umirući. Negdje je jednom u meni zatočena zima. Negdje sam ostala ja, izrezana kao fini duborez u umrlom drvetu. Negdje, nisam još pronašla tajni gaz. Možda samo nisam željela da i možda sam se krila iza cijele te farse o slobodi strahujući da jednom, kad ostvarim svoj san, da će se desiti neka kataklizma i da će se sve rasprsnuti u djeliće kao toliko puta ranije. Možda jednostavno nisam više spremna za detonacije. Lakše je uvijek biti slobodno pero na oblaku snova. Lakše je biti svoj nego nečiji. Ali sanjala sam čovjeka i zagrljaj koji me vukao iz dubina, nazadka svjetlosti. Kao da sam brodolomac. Sanjala sam ruke i crtala sam oči.

Okitila sam kišu suzama, i nanizala je oko vrata kao najdragocjenije perle koje sam iskopala negdje iz dubine okeana. Prelazila sam preko njega kao da prelazim preko ulice u gluvo doba noći, dok samo nijemi psi zavijaju na duhove koji se vucaraju po ćoškovima. Možda sam i ja bila jedna od njih, gladna mraka koji se nastanio u meni kao da mu je to prirodno prenoćište. Ostavljala sam upaljene svijeće kao putokaz za umorne snove, i čekala sam čovjeka kao spas posle oluje. Posle brodoloma. I dolazio je. Sanjala sam skrovište i gnijezdo ispod ramena, na lijevoj strani, tik povrh srca koje me održavalo na površini. Vezao me u konopce ruku da ne potonem, ali svaki put kad bih se našla sama kao nasukani jedrenjak puštala bih se zovu dubina i nestajala ispod talasa. Tako sam dobro naučila da dišem i hodam ispod vode, željna sunca i neba. I onda opet bih sanjala, i opet bi me grabio rukama, i čuvao uz sebe, taj čovjek od snova, čuvao bi me kao da sutra nikad neće svanuti, a opet... Sutra je uvijek dolazilo, i od snova bi samo ostao miris na koži i odjek noći u grudima.

Ispila sam čašu soli koju sam isplakala sakrivena ispod pokrivača. Udavila me i poput virusa se razlila kroz moju krv i od mene su ostali samo prigušeni vrisak i jecaj zarobljen u grudima kao galijat u srcu broda, okovan do smrnog časa. Sanjala sam upletene prste i kožu vrelu kao da je iz samog srca ispletena. Gorela sam i bila živa spaljena, i snovi su mi bili užareni, i dah mi je bio vreliji od ljeta. Sanjala sam ljubav koja to nije bila, a opet, drugačijeg imena nije imala. Već odavno sam bila samo mrtvo lišće na jesenjem olujnom vjetru, a opet, ne sjećam se da sam ljepše cvjetala nego tih usahlih noći kad sam sanjala usne i nježnost kože. Od snova će ostati inje, i plave niti razvučene u kosi. Ostaće riječi upletene u vjetar da mi naprave vijenac u kosi kad jednom opet zalutam. Ostaće uzdah, i možda neću opet umjeti da ga sanjam. Možda ću ga zaboraviti ili ću misliti da sam izmislila i sopstvene snove. Proglasiće me ludom i zavoriće me u iluziju i ostaće samo san u džepu skriven. San da sam jednom bila sigurna. Da sam bila voljena bez riječi.

XIX

Nedostaješ mi. 

Ponekad izbezumljeno i očajnički 

Ležim u košulji od mraka 

Pokušavajući da te prizovem u snove. 

Nekad uspjem al poželim da nisam 

Jer onda mi tuga zarije zube u vrat i krv poteče. 

Krv koja vrišti za tobom. 

Zatamne mi zenice i u svakom treptaju te osjetim. 

Dozivam te. 

Kroz mrak odzvanja tvoje ime 

Kao neumoljiva oluja kroz koju prolazim svakog dana

Ovako udaljen od tebe stotinu miliona godina. 

Poželim da odustanem 

Od ovog besmislenog traženja zvijezda iza sebe, 

Poželim da ponovo jednu bar zoru dočekam 

Usnuo pored tebe, 

Kao da nikad nisam slušao u snu kako dišeš. 

Poželim svakog dana da posustanem, 

Al iz vena mi izrone tvoje oči 

I novi talas snage me prelije, 

I nekako isplivam držeći se za usnuli mjesečev zrak. 

Koliko je samo prošlo otkako nisam mjesec vidio? 

Koliko već otkako nisam udahnuo? 

Znaš ljubavi moja, 

Ovde i zidovi imaju trnje 

I ljudi su oholi i grizu, 

A moje pjesničko srce je jedva oživjelo 

Pod tvojim trepavicama. 

Da me samo nisi tako voljela 

Mogao sam ostati kamen 

I mogao sam ovaj život živjeti 

Kao da nije ništa drugo do puko postojanje 

I robovanje u galiji od prije neki vijek. 

Da samo nisam poželio snove s tobom 

I da mi na usnama nisu počela da se nižu 

Imena neke zamišljene djece koja na nas čekaju. 

Da samo nisam počeo da živim tebe 

Mogao sam ostati ona pustinja 

Kojoj je svejedno kako se zove dan 

U kom nema sunca i tijelo u kom nema srca. 

Zaplačem ponekad ljubavi. 

Kao sad. 

Samo pustim da teku suze 

Kao da je to potpuno prirodna bol. 

Kao da je to samo od nedostajanja. 

Nije od straha. 

Od strepnje. 

Pustim ih kao gladne pse 

Jer nedostajanje me peče svud po tijelu 

I nisam siguran da znam kako da se odbranim. 

Jer toliko te volim da me to ponekad plaši 

I zagrebem kožu da te nađem. 

A htio sam samo još jednom da te vidim 

Prije nego odem da umrem u ovom svijetu. 

Samo još jednom da te zagrlim 

Prije nego sebe osudim na život bez života. 

I evo me sad, na sopstvenom odsluženju, 

Potpuno i šizofrenično zaljubljen u tebe 

Dok zvijezdama šapućem ludosti 

I prepričavam naše noći. 

Izgleda da si za život samo trebala ti 

Kao tajna formula srećnih krajeva. 

Ponekad, prije nego utonem u san,

Osjetim ti ruku na stomaku, 

I zagolicaš me ispod kože. 

Pogledam ispod jastuka da vidim šta me žulja, 

I jedino što čujem je tvoj zagrljaj. 

Stavim ruku na grudi i ne čujem srce. 

Koliko je prošlo otkad sam ga čuo zadnji put da kuca? 

Ovde ljubavi, 

ovde opet ratujem sa sobom.

Jak sam zbog tebe, 

Jer znam da vjeruješ u ovo moje iskomadano srce. 

Odzvanja mi tvoj glas u glavi kao eho prohujalih snova 

I ponovo se sastavljam iz djelića u kojim sam se rasuo. 

Ne želim da mi ikad više nedostaješ 

Ovako tupo i otežalo kao ovih ukletih dana 

Dok se jurim sa sopstvenim avetima. 

Ne želim da ikad više uzdahe rasipam za nama 

Kao što to radim ovih dana 

Dok pišem neka pisma uz Bajagu i Balaševića. 

I onda šapnem da te volim, 

Da te živim, 

Da nas dišem... 

Kao kad snijeg zatreperi pod prstima, 

I oćutim vrisak. 

Mila moja... 

Izvučem ponekad tvoje poljupce 

Koje sam natrpao u džepove

Kao dijete kad punu šaku bombona zavuče u džep. 

Izvučem ih iz najdubljih sjećanja 

I pitam se da li ću morati još jedan život 

Bez tebe da potrošim kad se jednom vratim. 

Sjećaš se - rekao sam ti 

Sve ove godine tražio sam nešto 

Da popuni prazninu koja je ostala posle nas 

Onih godina kad nismo znali šta ljubav jeste a patnja nije. 

I kad je ličilo na sreću 

I kad je bila sreća, 

Uvijek je nešto nedostajalo. 

One noći dok je snijeg padao, 

I dok me tvoja bijela košulja grlila 

Prvi put posle toliko godina izgnanstva - znao sam. 

Uvijek si ti nedostajala. 

Uvijek smo mi falili.

Neki zapisi pučine... vol.1

Dok ovo pišem u nekoj drugoj vremenskoj zoni i gledam oko što liči na sreću drugima, srce mi kuca tiše i tiše. Možda će stati. Možda ponovo popucaju šavovi jedva napravljeni tamo gdje me tuga ujedala. Možda i suze davno potrošene vaskrsnu. Dok ovo pišem u nekoj drugoj zemlji, Onaj Koji je Sve misli na mene i nedostajanje nas zarazilo pa ni nebo ne vidimo. Znala sam da će to biti ona Jednom u Životu priča koja ostavlja trag ispod kože da više nikad ništa ne može da se uporedi s njom. Ali nisam znala da je biti sam toliko bolno ponekad da ti i koža vrišti. A tek je počelo vrijeme da curi.
Vremena nemam. Laže svako ko kaže da je toliko jednostavno otići negdje sam. Lako je otići, al teško je zgužvati srce. Mislila sam da ću moći pisati i da će tuga tako lakše nestati ali na kraju dana i trepavice me bole toliko da nemam snage da sanjam. I već sam naučila najvažnije. Zaista je potrebno da se izgubiš u životu da bi se pronašao. Potrebno je da budeš surovo do suza sam da bi shvatio šta je to što želiš da budeš. Zaista je bilo potrebno da odem da bi shvatila da mi je lutanje pojelo pola života i da sad samo još više želim svoj mir, kolibu u nekoj šumi i Njega.
Možda ću do kraja ovog lutanja se zaljubiti u okean i nebo, možda ću biti sjajan timski igrač, možda i poželim ići dalje. Možda mi srce istrune i pojedu ga zveri nedoatajanja i možda od mene ne ostane ni traga. Ni ljudi ovde nisu kao na zemlji. Sivi su. Ujedaju. Čak i oni koje svojim jatom možeš zvati, i oni su se u vrane pretvorili i žedni su svačije krvi. Ovde zaboraviš ko si, i zaboraviš na nebo. Na travu. Nedostaje mi trava i zemlja pod nogama. Da bosa gazim po njoj. Da se napijem snage iz zemljinog jezgra.
Ne mogu da tvrdim da se neću prilagoditi. Ja, koja sam navikla sama, i koja je uvijek bila sposobna da se izmigolji iz kandži svakodnevnice, kameleon u pustinji, ovde se osjećam bespomoćno. Kao zver zatvorena u kavezu. Ovde vidim predstavu iza predstave. Maske iza hiljadu maski.
Možda na kraju budem tugovala što napuštam ove bezdušne ljude. Možda kažem da i nije bilo loše. Na kraju... Al početak je tmuran za nas koji dođemo sa srcem i samo u blato upadnemo. Za nas koji smo odbacili maske. Za nas koji smo svoji i volimo. I dok mi more priča beskrajne uspavanke a srce veze snove po nebesima ne mogu a da svakog trena ne pomislim na Njega, koji neke svoje bitke mora da prođe bez mene. Jer čemu onda sve ovo ako sutra ne postoji.

Rasipanje života me naučilo da se sastavim...

Još uvijek sam pod utiscima nekih neprospavanih noći, i ove poslednje dane provodim u izmaglici upijajući svaki ukus i svaki miris, prije nego me daljina povuče u sebe, i prije nego se u meni slomi provincijska mladost. Upijam svaku riječ, i ukus maminog ručka, kišu i snijeg i magle mog grada, prije nego me progutaju okeanska prostranstva i prije nego se u meni rodi neko novi, odlučniji i hrabriji. Upijam i Njega u sebe, da ga zapamtim, da ne dopustim da me tuga obuzme kad se jednom na drugoj strani zemljine kugle probudim praznih ruku ali punog srca, tamnih očiju ali svijetle duše jer - spoznala sam ljubav, jer spoznala sam sreću, jer imam Njega, jer imam nas. 

Preplaši me kad zaronim u sebe i zagledam se u njegovu dušu, preplaši me količina ljubavi koja se tu stvorila gotovo niotkuda a znam, sve ove godine samo se skupljala u zdencu duše da bi se rasula u njegovim rukama. Bože, hvala ti na ovoj ljubavi koja me rodila!

U ovim danima kad se pripremam zakoračiti u nove izazove i naučiti neke nove lekcije koje će mi oplemeniti dušu, kad se preispitujem o važnosti prolaznih materijalnih stvari i vječnosti zagrljaja i prijateljske ruke,sjetim se onih ljudi koji, eto, i dan danas su prisutni na mariginama mog bivstvovanja. Prisutni su kao sjenke, kao ljudi koji nikad nisu ni razumjeli moje težnje ka boljem, moje strahove od napuštanja, moje kompleksne snove u kojima je toliko nedostajalo mene da su bili sazdani od svih strahova koji su me progonili. To su oni ljudi koji sami sebe nazivaju prijateljima, a koji nikad nisu bili tu osim kad je njima trebalo. Oni koji su očekivali toliko toga od mene, koji su grabili za pažnjom i žalili se što ih ne zovem i što nemam vremena za slušati tužne priče o crnoj hronici njihovog života. Ja sam težila ka suncu a oni i dalje kopaju rovove u zemlji i nikad ne pogledaju u zvijezde svojih snova. To su isti oni koji su uvijek čekali da im okrenem leđa kako bi mogli da zavide mojim koracima koji su me vodili uvijek dalje od njihovih ustaljenih života. Za njih sam uvijek bila "ona koja se usudila biti drugačija" i kao, da je to jeres, spalili bi me na lomači svojih uvjerenja, i za mnom prosuli glas jedva čekajući da posrnem. Šteta za njihove usamljene živote. 

Sreća je, međutim, što sam uvijek imala one prave ljude uz sebe, koji možda nisu bili tu da me fizički zagrle tako jako da se u njima izgubim, koji možda nisu mogli da mi nacrtaju osmijeh četkicom za sunce, ali su uvijek bili jedan poziv daleko, i uvijek su znali kako da mi obrišu suzu bez ijedne riječi. To su ljudi koje ja zovem prijateljima, i koji se ne mjere brojem poziva, i poruka, i brojem lajkova. To su moji ljudi koji su rasuti svuda jer život je najveća saobraćajnica koja te uvijek odvede tamo gdje trebaš biti, pa čak i ako je to daleko od onih do kojih ti je stalo. Ljude koji su važni uvijek nosiš u srcu sa sobom, i ti uvijek imaš besplatno mjesto za stanovanje u njihovoj duši. Ti ljudi će mi uvijek nedostajati. Bože, hvala ti za te ljude koji su bili moj podstrek za boljeg čovjeka u meni.

U ovim danima kad se tetoviram ljubavlju koju sam pronašla u ovom pustinjskom gradu da je ispod kože sačuvam za dane kad glad bude nepodnošljiva i kad mi sve zvijezde budu ličile na njegove zenice, ne mogu a da ne pomislim na one koji su ostali uskraćeni za ovaj okean u koji sam zaplovila, uplašena i rastrgnuta od sopstvenih nemanja. Sjetim se ljudi koji nisu nikad imali hrabrosti za svoje snove, i svoju sreću, ali su imali hrabrosti za riječi u kojima sam uvijek bila negativac jer eto, nisam ih željela, nisu mi bile potrebne njihove polovične trepavice, i oči okrenute samo ka sebi. Sjetim se i onih koji su zagrebali sloj zemlje u koju sam se sakrila, a da nikad nisu otkrili dubine u meni koje su pod Njegovim rukama isplivale iz svih nemira. Izgleda da mi se posrećilo, pa sam posle svih onih umišljenih znakova sreće, uspjela progledati kroz slojeve iluzija i uspjela vidjeti Ljubav u svom pravom obliku, u Njegovom obliku. 

I ta ljubav, koja me jednom ubila, sad me ponovo rodila, da jača i hrabrija zakoračim u snove i pokupim najbolje od svega, da bih za njega mogla biti još bolja, da bih ga još jače mogla voljeti, i da bih mogla sutra, kad se jednom opet vratim na prag života, da bih mogla biti stijena za njega i pamuk za srce. I možda ću se osjećati napušteno, i usamljeno, i možda će mrak me skoliti sa svih strana, ali u meni će uvijek gorjeti svetionik njegovog "Volim Te". Bože hvala ti na ovoj ljubavi za koju se vrijedi vratiti. 

Znam, ponekad budem dramatično rastrojena i uplašena, i zaboravim da je sasvim u redu plašiti se promjena koje dolaze, jer mnoge od njih će u meni probuditi davno zaboravljenu dušu, i snove koje sam rastrgla u neko svitanje. 

Tek kad sam ostala potpuno sama, spoznala sam svoju snagu, i sebe kao ženu. Možda me život namjerno bacio od zid, ne da bih slomila vrat, već da bih slomila oklop oko srca koje sam tako pažljivo u željezo zalila. Jer to srce zaslužuje da voli! Da bude živo! 

I kad sam umrla, i kad sam u svoju krv ugazila, vrijedilo je, jer danas sam se rodila iz sopstvenog pepela i zvijezde su sve čemu stremim. Zvijezde u meni, i one u Njegovim očima. 

Možda i jesam jaka danas, ali juče možda nisam bila i baš tada, spoznala sam razliku između prijatelja i čovjeka. Jer samo kad suze pokažeš svijetu vidjećeš ko neće zapeti za njih već će od njih napraviti bisere za tvoje uzglavlje. Te ljude ne daš. Njih čuvaš. 

I kad sam stajala sama držeći svoju dušu za ruku, potpuno izgubljena u lavirintu svojih osjećanja, shvatila sam da je jedini pravi put onaj na koji me kompas u grudima odvede. I danas sam tu, gdje me srce dovelo, pred njegovo uzglavlje sa snovima u džepu i hrabrošću lavice koja bi i svijet rastrgla na pola samo za njegov osmijeh. 

Pamtim i dane kad su moji džepovi bili prazni i kad je jedan obrok u dva dana bio bogatstvo, ali tada sam shvatila ko su ljudi koji su me voljeli zbog onog što nisam i zbog onog što nemam. Tada sam opet bila bogata, i shvatila vrijednost sopstvenog srca koje danas hrabro držim na dlanu da bi zaplašilo sve one koji ne znaju za istinu. 

I bilo je to kad sam izgubila ono moje, od srca otkinuto, i kad su Poslenje Noći duboko zarezale moju mačju dušu. Ta bol me naučila da je trenutak sa onim kog voliš, vrijedniji od cijelog života koji sa nekim provedeš u iluziji. Jer u jednom trenutku može da stane cijeli svijet. 

Na kraju, kad budem izdisala, to su trenuci kojih želim da se sjećam. 

Trenuci u kojima sam od djeteta porasla do duše!

Zagrli me oko vrata oluja se diže...

"Da si moje poslednje, nek pukne srce bez tebe..."

Kao da se i Winamp programio i sinhronizovao sa tugom u ovoj sobi u kjoj odjekuje tvoje disanje, i moje trepavice. Kao da nokti grebu put iz zidova ka stvarnosti da mi kožu išaraju tvojim ugrizima. Kao da te opet čujem pored sebe kako dišeš i toneš u san. I bolje da se snu predaješ nego inkvizitorima tuge. Boli tvoja bol i tuga koja ti se nastanila u zenicama. Znam, biće ovo velika godina za oboje.

Nasukana na tvoje grudi slušam kako ti srce kuca i u tom trenu poželim da vrisnem, da se i nebo raspara i da ovi umorni snijegovi nestanu. Da zaustavim vrijeme u tom trenutku kad sam još pored tebe, sigurna i zaštićena od svijeta, od okeana, od sopstvenih želja. Slušam te i ne želim spavati, jer tako su rijetki trenuci kad si svoj pored mene, kad ti se usne opuste i kad ti vidim krv na vratu kako ključa. Ponekad zora treba da dobije otkaz. 

Zagrebe me trnje u grlu jer rekla bih ti toliko toga a ne umijem. Rekla bih ti da imam cijeli vulkan želja sa nama u glavnim ulogama, i da imam cijeli svemir ljubavi u grudima i ne znam šta da radim s njim. Ne znam kako da te volim a da te moje trnje ne izgrebe svaki put. Da ne ostavljam svaki put gorak trag na usnama kad ti kažem da si uvijek bio moja čežnja o kojoj sam šutjela. Davno sam pregrizla zaborav i pokušala da te ne mislim, ali sa svakom samotnom noći koju sam provodila tamo negdje na jugu bola, misli su išle tebi, i prostrla bih te fotografije i pustila da se raspadnu svi dijelovi mene. Da se raspadnu sve dok se opet pored tebe nisu sastavili, čak i oni za koje sam vjerovala da su odavno pepeo. 

Hrabrost je moja najveća vrlina. Oduvijek sam je nosila kao najdražu medalju iz rata. Oduvijek sam bila drugačija i stvorena za život. Padala sam, lomila se i lijepila, kao i svi. Ustajala sam za razliku od mnogih. Učila sam. Krv mi moja nije dala da se predam. Ova ista krv koja mi i sada brani da odustanem. Da bih se još bolja mogla vratiti tebi i nama. Da bih još hrabrije mogla da te volim. Da stanem ispred bataljona tuđih osuda i kažem da me ne mogu ubiti sve dok me ti voliš. Dok tebe volim! Zaslužili smo našu bajku, i ako se ikad usudimo da je ostvarimo vjerujem - biće to ljepša bajka od bilo koje napisane. Čak i od ruskih.

Teško mi je da nađem riječi kojim bih mogla da ti objasnim kako se ova noć razlila po meni kao mastilo i kako mi krv sama ispisuje neke sonete, a zgrabila bih sopstvenu kožu i svukla je pred tobom jer malo mi je golotinje duše kojom bih te obasula. Znam da je život potpuno drugačiji od noći ali ipak, vjerujem da možemo sve, vjerujem da je život jedinstvena prilika za ljubav i sreću. I kad te pogledam, poželim da te zagrlim i upijem u krv, da budeš sama esencija života koji kruži u meni. Da budeš suština svih mojih snova koje sanjam o nama. 

Vjerujem da sam na ovu planetu došla samo iz jednog razloga. Da tebe volim! 

Kroz sve moje živote sam te tražila, još od vremena gorštaka i prvih ljudi. A ako te u ovom izgubim ponovo, neću odustati. 

Naći ću te pa makar mi trebalo hiljadu života još. 

Pobjedila sam strah... I šta sad?

Ovih dana se pripremam za najveću promjenu u mom dosadašnjem životu. Razgovaram sa mamom često o cijeloj situaciji, i baš juče pita me "Jesi li uplašena?". Zamislila sam se na trenutak. Neka ja od prije garant bi bila prestravljena od suočavanja sa svojim snovima, bilo bi je strah od odlaska i napuštanja svega što mi je poznato i ljudi koje znam, i navika koje imam. Nekad bi me i sopstveni smijeh preplašio. I jutro. Strahovi su bli moji podstanari, moji učitelji, moje uhode koje su me vrebale svakog trenutka iz bilo kakve sjenke. Nekad i iz sopstvene. 

Ne znam u kom trenutku sam prestala da se plašim. Ne znam u kom trenutku sam zatvorila mrak. Povjerovala sam sebi da zaslužujem ljepši život, da moji snovi zaslužuju šansu za ostvarenje, da moje oči zaslužuju više od kancelarije, da ja zaslužujem više od mučenja i vječnog ratovanja sa životom. Jer šta ako se tamo negdje, van mog života, dešavaju čuda? Šta ako se van moje svakodnevnice koju sam sama sebi kreirala, snovi ostvaruju? Šta ako postoji način da budem srećna, onako kako sam oduvijek željela? Šta ako moji snovi nisu izmišljene latice nepostojeće bašte? 

Ne znam u  kom trenutku sam prestala da strepim od sutra, i odakle mi zubi da zagrizem u danas, ali znala sam da nisam srećna u tom gradu u kom sam ostavila godine, i korake, i u kom sam stihove ispisala po fasadama ostavljenih zgrada iz neke istorije. Ne znam ni kako sam zagrizla jezik kad sam dala otkaz na poslu koji me nikad nije ispunjavao i na kom sa se osjećala kao zver zatočena i dresirana da izvodi trikove, sa ugaslim zvijezdama u zenicama. Postojalo je to nešto što je u meni probudilo uspavanu krv da proključa, postojalo je to nešto što mi je noćima govorilo da život koji živim nije život koji želim, budilo me svako veče i grebalo me ispod kože. Neka pritajena jeza i neko trnje kojem nisam dala da nikne.

Ponekad u životu moraš da oslobodiš one koje voliš, da bi bio srećan, i da bi mogao da živiš. Ponekad u životu moraš da napraviš izbore koji će te odvesti ka zvijezdama ili samo dublje zakopati u živo blato u koje si se sam zavukao bez mogućnosti da se spasiš. Ponekad samo, u životu se stvore prilike za bajku koju si sanjao kao klinac, za ljubav o kojoj si maštao cijeli dotadašnji život, za posao koji može da ti pomogne da rasteš i da iskusiš nešto neponovljivo. Ponekad moraš biti spreman da izabereš život u samoj srži, onakav kakav su ti rekli da nikad ne može biti, a ti si vjerovao. Zagrizla sam sopstvene okamenjene komade, i izabrala sam. Izabrala sam dati slobodu mojim mačkama, ma koliko da mi je njihovo nedostajanje kamen u grlu. Izabrala sam da im dam slobodu koju svaka životinja treba da ima, iako je to značilo sopstveno razaranje. Želim vjerovati da sam napravila pravi izbor, jer samo tako sam mogla da krenem svojim putem. Ponekad iza sebe moraš ostaviti one koje voliš, za obostrano dobro, jer ljubav, kakva god da ti ljudi kažu da jeste, nije kavez. 

Možda sam izgubila mačju ljubav, ali kao naknadu sam dobila puno više. Tamo gdje sam jednom srce zakopala, i odakle sam unatrag otišla, hodajući na rukama, tamo gdje sam bila omražena zbog svojih ljubavi i svoje slobode i osmijeha i istine koju sam govorila. Tamo gdje sam bila ptica i gdje su me spoticali da pogriješim jer su od tuđih suza živjeli. I htjeli su me zatvoriti u kavez i gurnuti u osrednjost. Pričali su o meni i govorili da nikad od mene ništa neće biti jer sam odvijek imala karakter jači od njihovog i nikad se nisam htjela prodati. Danas, tri knjige kasnije, svi oni me potapšu po ramenu i kažu "Bravo mala, znali smo da se u tebi krije zvijezda." Danas opet pričaju o meni krijući jer znaju da sam i dalje slobodna i svoja, i da ću uraditi sve što poželim. Da ću kročiti dalje od njihovog straha, da ću biti živa i kad oni umru tijelom. Srcem su već odavno umrli. Danas, cijelo srce kasnije i dalje volim svoje ljubavi koje su za mene bile prave jer su me naučile šta ljubav nije. I dalje vjerujem u ideale i izbore. I dalje vjerujem u sebe iako su mnogi davno prestali. Neka. Ja ću im uvijek kulturno stegnuti ruku, nasmijati se i pogledati ih u oči jer imam srce. I biću čovjek kad oni budu zveri. Neka. Moj će život uvijek biti odraz njihovih snova. Ja ću biti odraz njihovih strahova. Jer ja sam se usudila. 

I negdje između tog propadanja kroz svijetove, i mrakove, prestala sam se plašiti osude ovih istih ljudi koji su uplašeni od sunca, i koji ne znaju da život nije gledanje u prošlost i maštanje o budućnosti. Ne znaju da je život upravo sada, dok ovo pišem, dok ovo čitaš, dok se u tebi rađa želja za više i bolje i srećnije. Prestala sam se plašiti nepoznatog jer sigurna sam da me srce neće odvesti na pogrešan sjever, i neće odabrati pogrešnu ljubav. A odabralo je. Tog jednog kojeg je voljelo i mnogo prije nego je zakucalo, i kojeg će voljeti i mnogo kasnije kad prestane kucati. Ne plašim se više biti srećna. Ne plašim se poći na kraj svijeta jer znam da postoji taj neko koga volim, i znam da sam voljena u svakom trenutku svog malog života.

Svi živimo život kakav odaberemo i vjerujemo u ono u šta želimo, ili što nam drugi nametnu. U nekom trenutku u meni je strah umro i sve boli su procvjetale, i u jednom trenutku, otvorila sam oči i srce i počela živjeti. Danas se ne plašim poći gdje nikad nisam bila, i ne prestajem vjerovati u bajku od ljubavi jer znam da ona postoji. Znam da je ona u meni. 

Kažem mami "Nisam uplašena, jer znam, na kraju tog puta, čeka me neki posve novi, uzbudljiviji, i srećniji. Jer jedan kraj nije samo kraj, već je novi početak. I to je moj izbor!"

Šta ćeš ti odabrati?