Nemoj, nemoj da me grliš večeras....

Nemoj da me grliš večeras. Zagrli me sutra kad se budemo rastajali, kad ne bude bilo mjesta suzama, kad ne bude mjesta nadanju. Zagrli me sutra kad budem poželjela da se srušim i da plačem, kad budem krila suze ispod rukava da ih ne vidiš i kad budem osmijeh nalijepila na lice, samo da bude lakše reći zbogom. Zagrli me kad ostanem bez glasa i kad usne ušijem u meso samo da se jecaj ne otrgne između riječi volim te i nedostajaćeš mi. Jer volim te. Jer nedostajaćeš mi. Ali prećutaću ti.

Suze ću nanizati u najljepšu ogrlicu i oči će mi blistati, ali ćutaću. Neću ti reći da će me slomiti jutro bez tebe, i da će dani opet postati besani kao i prije. Možda ćeš naslutiti, iako sam ti daleka. Možda ćeš naslutiti kakve su me oluje pohodile, i koliko je trebalo da u tebi vidim putokaze ka sreći. Nemoj da me grliš večeras, jer bojim se da će se raspasti sva snaga koju sam pozajmila od tebe. Bojim se da će me jednom srušiti tvoj pogled i da ću te povesti u mračne predjele mene. Bojim se da ću ti pokazati slike uništenja i da ću ti ispričati o noćima kad me vrisak uspavljivao. Bojim se da ti priznam da sam bila sopstveni sudija i dželat.

Nemoj da me grliš večeras. Zagrli me sutra kad nova zora donese mir, i kad budeš spakovao sve uspomene na nas. Kad budeš odlazio i iza sebe ostaviš samo miris. Zagrli me sutra, kad budeš pored nekog sanjao snove. Budi srećan za nas. Večeras me samo drži za ruku, i ne daj da potonem u bezdanu u koji sam skočila. Ne daj da se utopim u suzama. Drži me za ruku, privij me na grudi kao melem i pusti da se raspadne stijena u koju sam se sklonila.

Nemoj da me grliš večeras kad se kruni nebo nad očima. Pusti da u samrtnom ropcu izdahnu moji vrani konji sakriveni u kosi, pusti da se zamrzne sjeanje na tebe, da te u led okujem u sebi. Jedino tako te mogu pamtiti. Jer ako te sad u kožu ne upijem, ostaću samo prazna stranica u boci. Ostaću ruševina koja sam i bila prije nego si se poigrao sa mojim arhitekturama. Nisi ni slutio koliko je tebe u meni ostalo.

Nemoj da mi pričaš snove večeras. Nemoj da me plaši rastankom, i nedostajanjem. Nemoj, zagrcnuću se suzama, udaviće me riječi i otići ćeš a neću ti mjeti priznati da si bio najljepši smiraj dana i najdinije ludilo u mom besramnom životu. Neću ti priznati da si bio ljubav, ako sam je ikad i poznavala. Čuvala sam tvoje snove pamteći tvoj profil, tetovirajući tvoje prste u koži, čuvala sam miris i zvuk tvog glasa. I nemoj da me grliš večeras. Zaboraviću te  trenu i samo će tuga ostati u meni da me okuje, jednom kad odeš da ostanem sputana, da ne umijem potrčati za tobom. Da ti ne umijem reći koliko si ljubav u mom životu. Jer jesi ljubav. Jer jesi život.

Nemoj večeras da me grliš onako kako znaš. Samo me drži za ruku. Pomiluj me kosi, poljubi u čelo i reci da ću ti faliti. Sve drugo bi me večeras ubilo.

I fotografija, ta stara stvar...

Pamti me, ne onako kako se pamte uspomene, ili sjećanja na djetinjstvo. Smjesti me kao fotorafju između korica srca, razmaži me po koži, upij me u krv. Obećaj mi da me ćeš me jednom opet pronaći kao zakopanu polovinu sebe, u nekom zabaćenom dijelu života. Pamti me, kao kad uvelu orhideju staviš u stranice dnevnika, presovanu i od vremena sačuvanu, da ponekad je pomiliuješ i u sebi opsuješ, da se svaki put napiješ kad pomisliš na nas, na vrisak, na vatre, na zenice prepune sunca. 

Polomi sve oko sebe kad ti nedostajem, kad poželiš da me zagrliš kao bršljan što ljubi umorno stablo. Pucaj u nebo kad žeiš da me stegneš uz sebe, a samo zahvatiš mrak i prazno mjesto na jastuku. Lezi u bijele plahte i polij se crnim vinom svaki put kad poželiš čuti moj smijeh, a pored tebe samo tišina odzvanja. I zaćuti. Svaki put kad me se sjetiš, zaćuti. 

Obećaj mi da ćeš me pronaći. Da ćeš me čekati u nekom od sledećih života. Da ću ti uvijek stražariti na poslednjoj granici snova, tamo negdje u zabačenom predjelu, zaraslom u šipražje i daljine. Obećaj mi da ćeš me pronaći, da će u tvojim kostima ostati bar jedan trag koji vodi do mene. Da ćeš mi slomiti kosti u zagrljaju kad me opet sretneš, uz zvuk poljupca u rame. Obećaj mi da ćeš biti ponovo jednom živ sa mnom i da ćeš me ponovo povesti u raj. 

Pamti me, možda kao bajku koju ćeš pričati za nekim šankom kad se napiješ, ili kad te djeca opkole i budeš već u godinama kad je kasno za radost. Pamti me kao uspomenu, kao crno bijelu fotografiju koju ćeš sjetno izvući pred spavanje i bijesno je ponovo vratiti ispod sloja košulja uredno složenih. Možda ćeš opet opsovati, možda ćeš poželjeti da mi pišeš. Da mi čuješ glas. Možda ti se neću javiti, jer šta bih ti imala reći? Da mi nedostaješ? Znaš da to nije tačno. Znaš da je to malo. Znaš da ću svaki put zariti zube u kost koja mi je ostala u grlu posle tebe, da ne zaplačem, da ne vrisnem. Znaš da ću svaki put da se nasmijem kad popijem čašu vina i kad osjetim miris u plućima. Znaš da ću uvijek žudjeti za tvojim zagrljajem u kojem sam se osjećala kao da imam dom. Ja, koja doma nisam nikad imala. 

Pisaću ti. Prećutane riječi, nikad izgovorene osjećaje, lupiću pesnicom u zid svaki put kad našu fotografiju izvučem iz grudi. I neću plesati. Nikad više kao što sam s tobom plesala. Neke su pjesme stvorene za kraj. I nemoj ništa reći. Samo me pamti. Čuvaj me živu u sebi čak i kad odavno moje srce bude prah, i obećaj mi da ćeš me pronaći jednom opet. Nekad, kroz sto života mozda. Zatvori me u sebi, i obećaj mi da ćeš pamtiti. Kao što ću ja uvijek stražariti na granicama tvojih snova. Jer ovo što si u meni sagradio, zauvijek će ti pripadati. 

Još hiljadu milja do sebe...

Raskomadala sam parče zemlje zubima i rasijala ga po pločnicima kuda sam gazila. Nisam sanjala, nisam se smijala, nisam ni maštala. Raskomadala sam snove i ostavila krvave tragove po vodi da se jednom, u nekom od budućih života, vratim i zalivam. Da budem samo školjka koja voli crne bisere. Raskomadala sam i svoje želje. Noktima im izgrebala lice i poslala ih među zvijezde da, jednom, kad budu padale, moje želje postanu moji odjeci. Nisam ni sanjala da ću raskomadati i ono što je ostalo od mojih očiju.

Nedostaje mi život. Nedostaju mi i neki ljudi. Zveri su me napale ovde gdje jesam, i krv mi zatrovale. Ne marim. Provodim dan za danom i ne marim. Dišem samo u trenucima kad me nedostajanje progoni po lavirintima. U tom nedostajanju samo osjetim da imam neku polomljenu skalameriju u grudima koju sam nekad zvala srcem. Samo tada osjetim da imam i krv a ne mastilo u venama. Samo tada osjetim sebe, onu koja sam bila. Sve ostalo sam postala. Ne marim.

Osmijeh sam zadržala kao uspomenu na neku mene od prije par godina. To je jedino po čemu se raspoznajem u mraku ljudskih odsjaja. To je jedino što nosim na sebi kao amajliju. Vjerujem da ću nekad opet biit ona ja koju sam upoznala. Vjerujem da ću jednom opet da se radujem svakoj sitnici, i svakoj zori. Vjerujem da ću opet zagrliti mjesec. Da ću voljeti kao nekad što sam umjela. Vjerujem da ću možda opet bit živa kao nekad, plesati na kiši, i biti potpuna. Jer svakim danom ovde osjećam djeliće koji mi nedostaju. Nije to veliko parče koje možeš lako da primjetiš. To se kruni sa mene kao tihi pijesak, i nestaje. Ne primjetiš kad se istopiš. Ali ipak vjerujem.

Jednom, zaliječiće se krater koji je ostao u meni. Jednom, moći ću da se isplačem. Jednom moći ću da volim opet. Da zagrlim. Danas, još uvijek, samo postojim. Zagrlim se, i budem zadovoljna, možda i na neki razmazani način srećna, ali nikako potpuna. Voljela bih da mogu da nacrtam ovaj osjećaj koji me progoni. Voljela bih da mogu da opišem to što je ostalo od mene. Voljela bih da smijem da izgovorim šta me pojelo. Da kažem da se kajem svakog dana. Da kažem da bih voljela da zaplačem, ali od suza ništa više nije ostalo. Voljela bih da mogu da kupim zakrpe za dušu.

Imam svoja utočišta u koja pobjegnem kad je teško. Negdje samo zbog zagrljaja, negdje uspijem da otvorim zapakovane jade, i rastrem ih kao prašnjave krpe pred tuđe noge. Imam svoja svetilišta u kojima se raspadam i sastavljam. Voljela bih kad bi sve to postojalo na jednom mjestu. U jednom čovjeku koji će razumjeti. Koji će imati slobodna krila za grljenje i otvoreno srce bez očekivanja. Koji će biti samo to – sloboda za ljubav i mir za dušu. Koji će me sastaviti pogledom i razlomiti srašću. Koji neće osuditi moje kajanje, i koji će znati da ćuti te tišine sa mnom kad decembar zalupa na vrata. Voljela bih kad bih mogla da se dam jednom potpuno, gola i okrnjena. Voljela bih samo jednom biti žena.

Stijena sam. Navikla da budem istrajna, da budem jaka, da se borim kao zvijer za sve što imam, navikla da sebi budem sve. Kako da obrnem uloge sada? 

Kad jednom zagrizeš u zvijezde...

Šetam se poljem makova sopstvenih snova i gledam u bijelo nebo, poput mlijeka rasutog. Bezbojnog. Ni mraka, ni zvijezda, ni mjeseca. Prazno nebo, poput ogledala za moju dušu. Rusija će me progoniti kao gladna zvijer divljač. U njoj sam otkrila prazninu i sopstvene pukotine. Koliko ti treba da prezdraviš životne udarce kad svi zidovi oko tebe naprsnu i prijete da se survaju preko tvojih snova?

Osjećam da me ovo putovanje mijenja. Osjećam da u meni cvjeta trnje neniklo. Raste u meni cijeli svijet zaražen ludilom i beskrajnim lutanjem. Vjetrovi me miluju i uspavanke nema. Ostavila sam kući veliku ljubav i ostavila sam sve što sam poznavala, a nisam imala, i sve snove koje sam mislila da sam sanjala. Ostavila sam groblje i zaklane snove i ostavila sam svoje srce tamo negdje u travi, raskomadano i oplakano toliko puta. Jesam li tog dana zaista i sama umrla? Jesam li tada prestala da vjerujem u jutra? Jesam li tada zaista i sama postala zvijer?

Otkrila sam komadiće radosti ovde. Otkrila sam plave zvijezde i tamne puteve do osmijeha. Navikla na ćutanja i tišinu otkrila sam eho koji je ostao od nekadašnjih otkucaja. Spakovala sam nostalgiju i nedostajanje i uronila ih u mrak kojeg ovde nema. Ne bih mogla da preživim ovde niti jedan dan ako bi me nedostajanje grizlo kao prvih dana. Morala sam da oćutim jer su mi samo tišine stizale. Zagrlila sam mrak koji je ostao u meni i sliku mjeseca u očima. Zarazilo me ludilo i bijele noći i u stranim ulicama sam otkrila svoje nmadske tragove. A nisam mislila da ću ikad više disati slobodno.

Postoji toliko toga što još nisam stigla u životu. Nisam stigla da se držim za ruke, da šetam zagrljena po plaži u neki smiraj sunca i da se jurim po talasima. Nisam nikad naučila da vozim bicikl, nisam obišla Rim, ni Škotsku, nisam nikad probala papaju, i možda zvuči sulud ali još niko nije uspio da shvati mje ludilo , nemire i tišine. Možda sam i ja kriva jer nikom nisam dušu otvorila onako kako sam željela. Uvijek su me sputavale tmine i strahovi. Posmatram sebe u ogledalu i iza trepavica ne vidim ništa. U cijelom ovom ludilo strahovi su se negdje preplašili i ostala je golotinja u meni. Da li bi mogla da otvorim grudi i ponovo posadim srce? Da li ikad možeš biti isti kad se toliko puta prekrojiš?

Ostaćeš jednom nasukan na hridi svojih nemira. Možda kao i ja kreneš u potragu za snovima. Možda pronađeš nemani. Možda zvijezde izgubiš. Možda te razočaraju ljudi. Možda se pronađeš u sebi. Možda svijet postane tek mali kamenčić u tvom džepu. Ovdje gdje sam svoju dušu pronašla, ovde je sve moguće. Zauvijek će u meni ostati vrisak onog dana kad sa srce ubila. Još uvijek svakog dana u sebi vrištim pred snove. Ostao je eho a ovde sam otkrila i nadu da možda jednom opet srce novo pronađem. Do tada ću nositi ovo papirno u džepu sakoa. Do tada ću čuvati ove zvijezde i krišku mjeseca u šeširu.

Ali znaš, mislim da i papirno srce može da voli, jer uvijek voliš cijelim bićem, ne samo jednim dijelom tijela.

Ne možeš savladati neukrotivo...

Zagrizla sam žilete i spustila ih niz grlo do pluća. Do srca. Do srži sebe. Pokušala sam da se uklopim u neki drugačji svijet, pokušala sam da se prilagodim ljudima iz berbe kad je grožđe bilo natrulo i crvavo. Pokušala sam, ali ne vrijedi. Prosto nisam od te sorte. 

Raskrvarila sam zube, i usne, i pojavile su se neke sijede vlasi u kosi, i koža mi je postala poput ispucale suve zemlje. Raskrvarila sam dušu i polomila nokte, i izgrebala sve svoje zidove u očajnom pokušaju da se natjeram da budem dio svijeta u kom sam znala da nikad neću pripadati. Pijem neko uskislo vino ponekad i zubi mi trnu od želje da vrisnem, da ih zarijem u neko meso, da kidam i vrištim i udaram i da raskopam zemlju ispod tabana, da nebo razlomim pesnicom. Toliko nekog bijesa ima u meni ovih dana, toliko kiše i oluja sam progutala samo da ugasim ovu divljaštinu u sebi ali ne ide. Ne mogu. 

Nemogu protiv sebe. Ne mogu protiv onog što jesam. A sve sam osim zvijeri. Sve sam osim žene. Dijete sam ponekad. Čovjek sam. Ali žena nisam. Držala sam nož u ruci, oštricom okrenut ka dlanovima. Držala sam se za oštricu i pokidala dlanove samo da ga u srce ne zarijem, da ne rasporim grudi i pokidam sve unutra. Jer tako jedino možeš u ovom svijetu lima i vode. Jer ovde su rijetki pogledi, još rijeđi zagrljaji. Rijetki su ljudi. 

Potonem nekad, umirim se u dubinama, zauzadam srce, ali bijes još ne mogu. I nije to samo bijes. To vatre se pale, gromovi divljaju, i plakala bih. O i te kako bih plakala. Jecala bih da potresem tlo, ali nema ni suza ni glasa. Led mi kola venama. Za grane se hvatam, za lišće se držim, vjetru se puštam, samo da ne potonem. Držim se za sunce i dišem. Dišem svakog dana samo da preživim u ovom ratu koji sam podigla. Jednom, vratiću se na svoje obale, i zagrliću sebe od prije. Onu ranjivu srnu koja bi plakala danas. Jer prosto nisam mogla da prelomim da postanem samo jedna recka u hipnotisanoj gomili svijeta. I zato što znam da nisam za uštavljene mase, zato se ne mogu uklopiti. Zato što nisam ni rođena da se uklapam, niti da budem dio tuđeg svijeta. 

Rođena sam da stvorim svoj svijet, da budem ono što jesam pa makar bila i drugačija. Zagrizla sam žilete i rasporila jezik da iz mene istoče riječi, da pustim da me oblije krv prepuna života, da u meni ne proključa pjesma. Nije mi bilo svejedno opaliti šamar nebu, i nije mi bilo svejedno svoj lik u ogledalu nazvati strancem, ali nikad ne mogu dozvoliti da mi srce slome, da me promjene. Da odustanem od sebe. Nikad više. Obećala sam onog dana kad sam stajala na mostu zaleđenih suza i umrlog vriska na usnama. Obećala sam da nikad više neću odustati od sebe. Da nikad više neću posustati zbog onih koji me ne prepoznaju. 

Voljela bih da juče nije bilo danas...

Znam da ne možeš da razumiješ moje nabrekle oblake ni moje sasušene trepavice koje čuvam u kutiji od šibica za neke dane kad mi želja nestane. Znam da ne možeš da razumiješ moje prazne poglede koji liče na napuštene kuće posle pustošenja. Znam da će me jednom moje ćutanje detonirati. Znam da će me jednom moje emocije raskomadati. Jednom, ali ne danas.

Voljela bih da imam hrabrosti da se napijem i prostrem dušu pred tvoje osmijehe kao staru mapu na kojoj su iscrtani sv moji koraci i koja je upila sve moje suze pa ih danas nemam. Voljela bih da imam hrabrosti da zaplačem, da pustim ovaj vrisak iz grudi koji čuvam kao pticu u zarobljeništvu. Voljela ih da imam hrabrosti da ti ispričam koliko su boljele noći i koliko su me liječili tvoji osmijesi. Voljela bih da smijem da se nadam da ću te pamtiti, kao što pamtim sve one koji su dodavali svoje otiske prstiju na mojim znakovima pored puta kreirajući moje stranputice, letove i sunovrate. Voljela bih da sam imala hrabrosti da kažem Ne kao što danas mogu, i da sam se više borila za snove koji su me nijemo preklinjali da ne odustajem. Popuštala sam, odustajala, dizala bijele zastave predaje i puštala se hordama da me rastrgnu.

Voljela bih da mogu da ponesem tvoj zagrljaj sa sobom kad jednom zakoračim u život. Da bar nekad se uvučem u sjećanje na njega i da zaspim kao što sam sanjala s tobom. Voljela bih da mogu da zažarim opet zvijezde u očima kao što mi se koža zažari od tvojih dlanova. Voljela bih da mogu da vjerujem u život i sreću posle brodoloma. Ali negdje je u meni jednom umrlo proljeće. I ma koliko cvjetalo trnje u meni, ipak ostaje trnje. Prošlo je par godina a ja još uvijek nisam ozdravila od smrti. Još uvijek palim svijeće u duši i čujem krike. Grabim život rukama i dišem ga, i smijem se ponovo, ali u meni je ostalo toliko tišine koju ne znam kako da istjeram. Egzorcizam nad mrtvom dušom. Možda jednom pronađem način. Možda bi pomoglo ako bih te pustila da me čuvaš. Možda ako pustim ovaj vrisak da poleti iz grudi poput pjanog papirnog zmaja. Možda jednog dana. Ne danas.

Voljela bih da zaustavim vrijeme na dan kad sam te srela i očešala nosom tvoje oblake. Da te sačuvam u izmaglici snova kad mi jednom opet ponestane snage. Možda bih voljela da ne moram da ti pustim dlan kao da je rastanak zauvijek. Možda bih voljela da imam hrabrosti da te pratim, da pokušam da zamislim da negdje pod oblacima postoji maslačak kojem nisam šapnula želju. Voljela bih da je jednostvno disati tvoje mirise, a ne napiti se željom. I da je lako ljubiti ti usne a ne poželjeti krv na jeziku. Meni nikad nije bilo jednostavno koračati, a još manje mi je jednostavno bilo dozvoliti da me vodiš kroz ples i muziku i kroz mrak. Jer iako na nebu nije bilo zvijezda, ti si bio svjetlost koja me mamila kao crnog leptira. Znam da će mi krila ostati spržena kad nas more razdvoji. Znam da ću tada poželjeti da sam isplakala ovo malo suza što štedim i pažljivo čuvam. Vooljela bih da mogu da razbijem svijet onog trenutka kad mi od tebe ostane samo fotografija.

Odzvanjaće eho tvojih riječi u meni još dugo nakon oluje u kojoj će mi srce ostati samo gomila soli nakupljene ispod rebara. Odzvanjaće tvoje smijeh, i voljela bih da mogu da obećam sebi da ću te opet jednom vidjeti. Možda ću... Danas neću misliti na to. Danas ću ostati nijema, i utonuti u svetilište tvog zagrljaja. Hram u kom sam pronašla sebe.

Zagrli me oko vrata oluja se diže....

Rastope se noći kao mastlo u vodi i ostane samo trag na nebu da je mrak nekad postojao. Rastope se dani u šoljici čaja i na kraju se ne sjećaš ni šta si sanjao. OStanu odjeci da mašu rukama kao krilima sa željom da jednom poletiš. Rasopili su se moji uzdasi i oji nemiri. Ostao je kalup mog tijela, i obris srca koje je postojalo. Ne znam šta se desilo sa njim.

Postoje ljudi koji te zauvijek promijene. I oni koje pamtiš. Po dobru ili po zlu, po poljupcima, vriskovima, slomljenom namještau ili zagrljajima. Ima onihkoji su te znali slušati i koji nisu prestajali rasipati riječi kao da su zrna od soli ispala ispod grudi odnekud. Od svega sam uvijek pamila zagrljaje. Neke na početku, neke na kraju. 

Kd se život prokrene i kad se još samo za tragove oblaka držiš, kad balansiraš između stvarnosti i snova, i kad nisi siguran kolko još možeš da dišeš, sjeti se zagrljaja koji te možda jednom držao na okupu da se ne raspadneš. Kao što ja pamtim ruke koje su me držale uz sebe, privijale me uz kožu kao da ću istog trena nestati ako me samo pusti da udahnem. Jer neki zagrljaji pričaju ono što usne ne znaju. Tad srce prošapuće ono što dodiri ćute. Kad se ruke ispletu pod leđima i kao proliveno mastilo s početka te upiju u sebe i nestaneš. Prepustiš se i još jače se priviješ uz snagu i umjesto za nebo držiš se za ruke. Za sigurnost. Utočište od oluja. 

Možda je taj zagrljaj jedino što ću pamtiti i što ću sačuvati u džepu od paukove mreže kad jednom ogrnem na sebe mrak i zaboravim na snove. Možda će u nekim noćima kao što je ova sjećanje na taj zagrljaj biti jedino što će mi razum sačuvati. Možda će mi nedostajati mada to nikad neću priznati. Možda će mi usnula ruka preko struka biti jedina uspavanka  koju ću ponijeti u džepu kad jednom mi vene presuše i srce me zaboli zbog neostvarneih želja. Možda ću sačuvati sliku pod jastukom i uzdahnuti u noćima bez mjeseca. Možda ću zaboraviti i samo ponekad se sjetiti da je postojao čovjek koji me znao grliti kao da sam stvorena za naručje njegovih nemira. 

U meni je usahlo proljeće i neke noći su ostale nijeme jer sam vječitobila stražar u predvorju snova. Ja sam bila ona koja nije sanjala i koja je čuvala svoje posmrtne sjene i tuđe snovwe. Samome zagrljaj držao na površini da ne potonem u sopstveni mrak. Jer htjela sam. Usahle su sve rijeke želja i izgubila sam nit koju sam ostavila iza sebe u nekoj prevejanoj nadi da se jednom pronađem ako krenem nazad, ali nazad nikad ne treba ići, sebe ne možeš pronaći kad jednom u tebi zalede pore i vene popucaju od nepodnošljive tuge. Jer zato sam i otišla. 

Ima tako ljudi koji ti život obasjaju purpurom i milin zvijezda se upali na tvojoj strani neba. I srce ti preskoči i nedostaju ti. Ali od svega najviše će mi uvijek nedostajati zagrljaj kao da sutra ne postoji. Zagrljaj u kom nije postojalo ništa osim vatre i leda, i ništa osim bedema pod koje sam mogla da se raspadnem i budem žena. Mogla sa da sam znala kako. Jednom, kad usidrim svoje nemiree i snovima okačim lance oko vrata, uzdahnuću i obgrliti se kao što sam jednom bila zagrljena. Kao što sigurno više nikad neću biti.