Naučila sam biti srećna uprkos svemu...

Naučila sam da život pretvorim u gubilište. Naučila sam i da ga pretvorim u najljepše rajske bašte. U njima sam sahranjivala komade koji su se odlamali od mene svaki put kad bi me pregazio voz emocija, ili kad bi se cijela horda nemira podigla; kad bi gubila ratove, i te iste bašte sam krvlju svojom zalivala i suzama rosila. Naučila sam kako da zatvorim podrume, da aveti porgonim, da sunce upalim i dugom ukrasim zenice. Naučila sam i kako da zagrlim, i kako da se radujem. Naučila sam biti srećna uprkos svemu.

Pronašla sam ljude koji su mi pokazali sunčanu stranu gaja u kom sam se krila. Pronašla sam ljude koji znaju da vole zagrljajem, i koji znaju da ćute snama. Pronašla sam neka mjesta koja su mi krv naselila. Preživjela sam put do pakla, i vratila sam se. Preživjela sam i košmare, probuđena osmijehom. Preživjela sam sto godina samoće, i giljotine, i napuštanja. Ostavljanja i ugrize. Sve sam preživjela i još uvijek se smijem. Još uvijek pronalazim latice sreće u mikrokosmosu duše, i zračim. Dajem se i grlim, i znam da je u meni negdje ostala komadina ljubavi, zamaskirana u blato. Sigurno je sakrivena ispod nekog nadgrobnog spomenika znajući da je jedino na groblju umrlih nada neću tražiti. Fali mi da volim. Još nisam pronašla to tajno mjesto u duši.

Učila sam da oprostim. Ljudima uglavnom, sebi ponajmanje. Pratila sam stranputice i kolosjeke, iskakala iz šina i padala sa visina, grlila nemoguće i pokušavala da razumijem zamršene misli. Opraštala sam ali sebi sam prepisivala najoštrije kazne kao nagradu za lakomislenost i izgubljeno povjerenje. Negdje u cijelom tom lavirintu i lutanju, pronašla sam način da oprostim i sebi. Za sve, osim za odustajanje od snova. Na kraju, jednog hladnog decembra, to me i ubilo. To što sam morala da odustanem bez borbe, to što sam morala sebe da detoniram. Ali hej, nahranila sam svoje bašte sopstvenim mesom, i rasula sam se svuda da se nikad više ne sastavim. Tad je gromada ljubavi pobjegla i još uvijek je tražim. Jer i posle toga sam bila sam živa, i voljela sam neke životinje i mazila sam neke ljude, i izgubila sam se u stranicama knjiga koje su mi dušu pojele. I otišla sam.

Danas, negdje na nekom moru, u bijelim noćima Baltika, pronašla sam trag Gromade. Pronašla sam miris. Još nisam prestala da je tražim u sebi. Ali jedna zvijezda se opet gasi, i činjenica da sam ja daleko, da je više neću nikad vidjeti, da joj više neću glasa čuti – pali se lomača samouništenja. Taman kad sam našla miris. Taman kad sam osjetila ukus života na jeziku. Kaleidoskop sjećanja se vrti i još uvijek ne znam kako da se sastavim ako me opet detonira sopsotveno srce. A hoće. Jer nisam još u kamen se pretvorila. Jer sam naučila da oprostim tugu, i ostavljanje, i samoću, i riječi, i neljubav. Naučila sam da ne mrzim. Ali jedna zvijezda gasne na nebu i ja ne mogu da uradim ništa da to spriječim. Dođavola!!! Šutam neki komad zemlje zarastao u busenje. Zaplakala bih, da imam suza sačuvanih. Ali noćas ni glasa nemam.

Njuškam po vazduhu. Miriše na još jednu detonaciju.

Odzvanjaju koraci moji minskim poljem

Neću te nikad zaboraviti. Od snova satkanog, od raja otrgnutog, mog anđela crnih krila koji me čuvao od sopstvenih pogreški i od destrukcije. Moje sklonište od svih oluja, u noćima bez mjeseca i bez zvijezda. Napravila sam sklonište u tvom naručju. Sklonište od snova. Utočište od besanih noći. Spasio si me na milion načina a da ni sama nisam bila svjesna kako sam dozvolila da mi u grudima opet nikne grmlje koje ću zapaliti sopstvenim suzama. Izgradila sam kraljevstvo oko tvog osmijeha, u tvojim dlanovima, i sama ću ga srušiti. Miniraću ga sopstvenom čežnjom. 

I neću ti nikad izgovoriti one dvije riječi koje mi se otimaju sa usana svake večeri. Grizem ih kao odbjeglu zvijer, gutam ih nazad, kidam slovo po slvo sa usana, smao da ne izgovorim koliko te čeznem. Da ne izgovorim koliko ćeš mi nedostajati u životu koji dolazi. Da ne izgovorim koliko te mislim svakog dana. Bježim u mislima iz stvarnosti, bježim u tvoj zagrljaj, i nisam prisutna. Voljela bih da mogu da rasporim grlo da u njemu vidiš sve progutane riječi, da ti i h prevedem iz tišine u pjesme, u uzdahe, u vriskove koje sam prećutala. Voljela bih da mogu da te uotopim u sebe, da nestanem u tebi, da te zadržim pored sebe duže od uzdaha. Voljela bih da se ne plašim ovoliko detonacije koju smo predvidjeli. Da se ne plašim koliko ćeš mi nedostajati. Da se ne plašim onoga što bih da izgovorim. Voljela bih da mogu da rasporim leđa i u kostima da ti prokažem koliko sam te čekala cijelog života. 

Možda je i trebalo da u meni umre srce, da bi ga ti ponovo iskorojio od oblaka, ukrasio svojim osmijehom, osnažio zagrljajem. Možda je trebalo da napravim ovu pustinju da bi je ti preuredio u raj za nas. I šta ako su me putevi vodili tebi? Kako da ti pustim dlan? Kako da kažem da će biti u redu i da nastavim život kao da nisi postojao, kao da sam te sanjala, kao da te nisam zavoljela? 

Plašiš me, kao što me plašio i tvoj prvi dodir nosa, i osmjeh, stisak ruke i pogled u centar mog ništavila. Nisi mogao ni da naslutiš koja je tama tamo stanovala a koju svakog dana razbijaš dodirom. Plaši me život posle tebe. Ove noći bez mjeseca i zvijezda su čarobne, ne želim ih mijenjati za sunce. Plaše me noći pune snova. Sve bih ih mijenjala za nesanicu pored tebe, za nehajnu ruku preko ramena, i poljubac u čelo. Nisam spremna da se oprostim. Ne znam hoću li ikad biti. 

Znaš, lako je zaboraviti ljude koji su te razorili, ali ne zaboravljaš one koji su te iz prašine podigli. Ne odustaješ od takvih. Ne želim odustati, ali ne znam ni kako ostati. 

Plašiš me. Plaši me detonacija koja otkucava.

Tik tak. Tik tak... 

Nemoj, nemoj da me grliš večeras....

Nemoj da me grliš večeras. Zagrli me sutra kad se budemo rastajali, kad ne bude bilo mjesta suzama, kad ne bude mjesta nadanju. Zagrli me sutra kad budem poželjela da se srušim i da plačem, kad budem krila suze ispod rukava da ih ne vidiš i kad budem osmijeh nalijepila na lice, samo da bude lakše reći zbogom. Zagrli me kad ostanem bez glasa i kad usne ušijem u meso samo da se jecaj ne otrgne između riječi volim te i nedostajaćeš mi. Jer volim te. Jer nedostajaćeš mi. Ali prećutaću ti.

Suze ću nanizati u najljepšu ogrlicu i oči će mi blistati, ali ćutaću. Neću ti reći da će me slomiti jutro bez tebe, i da će dani opet postati besani kao i prije. Možda ćeš naslutiti, iako sam ti daleka. Možda ćeš naslutiti kakve su me oluje pohodile, i koliko je trebalo da u tebi vidim putokaze ka sreći. Nemoj da me grliš večeras, jer bojim se da će se raspasti sva snaga koju sam pozajmila od tebe. Bojim se da će me jednom srušiti tvoj pogled i da ću te povesti u mračne predjele mene. Bojim se da ću ti pokazati slike uništenja i da ću ti ispričati o noćima kad me vrisak uspavljivao. Bojim se da ti priznam da sam bila sopstveni sudija i dželat.

Nemoj da me grliš večeras. Zagrli me sutra kad nova zora donese mir, i kad budeš spakovao sve uspomene na nas. Kad budeš odlazio i iza sebe ostaviš samo miris. Zagrli me sutra, kad budeš pored nekog sanjao snove. Budi srećan za nas. Večeras me samo drži za ruku, i ne daj da potonem u bezdanu u koji sam skočila. Ne daj da se utopim u suzama. Drži me za ruku, privij me na grudi kao melem i pusti da se raspadne stijena u koju sam se sklonila.

Nemoj da me grliš večeras kad se kruni nebo nad očima. Pusti da u samrtnom ropcu izdahnu moji vrani konji sakriveni u kosi, pusti da se zamrzne sjeanje na tebe, da te u led okujem u sebi. Jedino tako te mogu pamtiti. Jer ako te sad u kožu ne upijem, ostaću samo prazna stranica u boci. Ostaću ruševina koja sam i bila prije nego si se poigrao sa mojim arhitekturama. Nisi ni slutio koliko je tebe u meni ostalo.

Nemoj da mi pričaš snove večeras. Nemoj da me plaši rastankom, i nedostajanjem. Nemoj, zagrcnuću se suzama, udaviće me riječi i otići ćeš a neću ti mjeti priznati da si bio najljepši smiraj dana i najdinije ludilo u mom besramnom životu. Neću ti priznati da si bio ljubav, ako sam je ikad i poznavala. Čuvala sam tvoje snove pamteći tvoj profil, tetovirajući tvoje prste u koži, čuvala sam miris i zvuk tvog glasa. I nemoj da me grliš večeras. Zaboraviću te  trenu i samo će tuga ostati u meni da me okuje, jednom kad odeš da ostanem sputana, da ne umijem potrčati za tobom. Da ti ne umijem reći koliko si ljubav u mom životu. Jer jesi ljubav. Jer jesi život.

Nemoj večeras da me grliš onako kako znaš. Samo me drži za ruku. Pomiluj me kosi, poljubi u čelo i reci da ću ti faliti. Sve drugo bi me večeras ubilo.

I fotografija, ta stara stvar...

Pamti me, ne onako kako se pamte uspomene, ili sjećanja na djetinjstvo. Smjesti me kao fotorafju između korica srca, razmaži me po koži, upij me u krv. Obećaj mi da me ćeš me jednom opet pronaći kao zakopanu polovinu sebe, u nekom zabaćenom dijelu života. Pamti me, kao kad uvelu orhideju staviš u stranice dnevnika, presovanu i od vremena sačuvanu, da ponekad je pomiliuješ i u sebi opsuješ, da se svaki put napiješ kad pomisliš na nas, na vrisak, na vatre, na zenice prepune sunca. 

Polomi sve oko sebe kad ti nedostajem, kad poželiš da me zagrliš kao bršljan što ljubi umorno stablo. Pucaj u nebo kad žeiš da me stegneš uz sebe, a samo zahvatiš mrak i prazno mjesto na jastuku. Lezi u bijele plahte i polij se crnim vinom svaki put kad poželiš čuti moj smijeh, a pored tebe samo tišina odzvanja. I zaćuti. Svaki put kad me se sjetiš, zaćuti. 

Obećaj mi da ćeš me pronaći. Da ćeš me čekati u nekom od sledećih života. Da ću ti uvijek stražariti na poslednjoj granici snova, tamo negdje u zabačenom predjelu, zaraslom u šipražje i daljine. Obećaj mi da ćeš me pronaći, da će u tvojim kostima ostati bar jedan trag koji vodi do mene. Da ćeš mi slomiti kosti u zagrljaju kad me opet sretneš, uz zvuk poljupca u rame. Obećaj mi da ćeš biti ponovo jednom živ sa mnom i da ćeš me ponovo povesti u raj. 

Pamti me, možda kao bajku koju ćeš pričati za nekim šankom kad se napiješ, ili kad te djeca opkole i budeš već u godinama kad je kasno za radost. Pamti me kao uspomenu, kao crno bijelu fotografiju koju ćeš sjetno izvući pred spavanje i bijesno je ponovo vratiti ispod sloja košulja uredno složenih. Možda ćeš opet opsovati, možda ćeš poželjeti da mi pišeš. Da mi čuješ glas. Možda ti se neću javiti, jer šta bih ti imala reći? Da mi nedostaješ? Znaš da to nije tačno. Znaš da je to malo. Znaš da ću svaki put zariti zube u kost koja mi je ostala u grlu posle tebe, da ne zaplačem, da ne vrisnem. Znaš da ću svaki put da se nasmijem kad popijem čašu vina i kad osjetim miris u plućima. Znaš da ću uvijek žudjeti za tvojim zagrljajem u kojem sam se osjećala kao da imam dom. Ja, koja doma nisam nikad imala. 

Pisaću ti. Prećutane riječi, nikad izgovorene osjećaje, lupiću pesnicom u zid svaki put kad našu fotografiju izvučem iz grudi. I neću plesati. Nikad više kao što sam s tobom plesala. Neke su pjesme stvorene za kraj. I nemoj ništa reći. Samo me pamti. Čuvaj me živu u sebi čak i kad odavno moje srce bude prah, i obećaj mi da ćeš me pronaći jednom opet. Nekad, kroz sto života mozda. Zatvori me u sebi, i obećaj mi da ćeš pamtiti. Kao što ću ja uvijek stražariti na granicama tvojih snova. Jer ovo što si u meni sagradio, zauvijek će ti pripadati. 

Još hiljadu milja do sebe...

Raskomadala sam parče zemlje zubima i rasijala ga po pločnicima kuda sam gazila. Nisam sanjala, nisam se smijala, nisam ni maštala. Raskomadala sam snove i ostavila krvave tragove po vodi da se jednom, u nekom od budućih života, vratim i zalivam. Da budem samo školjka koja voli crne bisere. Raskomadala sam i svoje želje. Noktima im izgrebala lice i poslala ih među zvijezde da, jednom, kad budu padale, moje želje postanu moji odjeci. Nisam ni sanjala da ću raskomadati i ono što je ostalo od mojih očiju.

Nedostaje mi život. Nedostaju mi i neki ljudi. Zveri su me napale ovde gdje jesam, i krv mi zatrovale. Ne marim. Provodim dan za danom i ne marim. Dišem samo u trenucima kad me nedostajanje progoni po lavirintima. U tom nedostajanju samo osjetim da imam neku polomljenu skalameriju u grudima koju sam nekad zvala srcem. Samo tada osjetim da imam i krv a ne mastilo u venama. Samo tada osjetim sebe, onu koja sam bila. Sve ostalo sam postala. Ne marim.

Osmijeh sam zadržala kao uspomenu na neku mene od prije par godina. To je jedino po čemu se raspoznajem u mraku ljudskih odsjaja. To je jedino što nosim na sebi kao amajliju. Vjerujem da ću nekad opet biit ona ja koju sam upoznala. Vjerujem da ću jednom opet da se radujem svakoj sitnici, i svakoj zori. Vjerujem da ću opet zagrliti mjesec. Da ću voljeti kao nekad što sam umjela. Vjerujem da ću možda opet bit živa kao nekad, plesati na kiši, i biti potpuna. Jer svakim danom ovde osjećam djeliće koji mi nedostaju. Nije to veliko parče koje možeš lako da primjetiš. To se kruni sa mene kao tihi pijesak, i nestaje. Ne primjetiš kad se istopiš. Ali ipak vjerujem.

Jednom, zaliječiće se krater koji je ostao u meni. Jednom, moći ću da se isplačem. Jednom moći ću da volim opet. Da zagrlim. Danas, još uvijek, samo postojim. Zagrlim se, i budem zadovoljna, možda i na neki razmazani način srećna, ali nikako potpuna. Voljela bih da mogu da nacrtam ovaj osjećaj koji me progoni. Voljela bih da mogu da opišem to što je ostalo od mene. Voljela bih da smijem da izgovorim šta me pojelo. Da kažem da se kajem svakog dana. Da kažem da bih voljela da zaplačem, ali od suza ništa više nije ostalo. Voljela bih da mogu da kupim zakrpe za dušu.

Imam svoja utočišta u koja pobjegnem kad je teško. Negdje samo zbog zagrljaja, negdje uspijem da otvorim zapakovane jade, i rastrem ih kao prašnjave krpe pred tuđe noge. Imam svoja svetilišta u kojima se raspadam i sastavljam. Voljela bih kad bi sve to postojalo na jednom mjestu. U jednom čovjeku koji će razumjeti. Koji će imati slobodna krila za grljenje i otvoreno srce bez očekivanja. Koji će biti samo to – sloboda za ljubav i mir za dušu. Koji će me sastaviti pogledom i razlomiti srašću. Koji neće osuditi moje kajanje, i koji će znati da ćuti te tišine sa mnom kad decembar zalupa na vrata. Voljela bih kad bih mogla da se dam jednom potpuno, gola i okrnjena. Voljela bih samo jednom biti žena.

Stijena sam. Navikla da budem istrajna, da budem jaka, da se borim kao zvijer za sve što imam, navikla da sebi budem sve. Kako da obrnem uloge sada? 

Kad jednom zagrizeš u zvijezde...

Šetam se poljem makova sopstvenih snova i gledam u bijelo nebo, poput mlijeka rasutog. Bezbojnog. Ni mraka, ni zvijezda, ni mjeseca. Prazno nebo, poput ogledala za moju dušu. Rusija će me progoniti kao gladna zvijer divljač. U njoj sam otkrila prazninu i sopstvene pukotine. Koliko ti treba da prezdraviš životne udarce kad svi zidovi oko tebe naprsnu i prijete da se survaju preko tvojih snova?

Osjećam da me ovo putovanje mijenja. Osjećam da u meni cvjeta trnje neniklo. Raste u meni cijeli svijet zaražen ludilom i beskrajnim lutanjem. Vjetrovi me miluju i uspavanke nema. Ostavila sam kući veliku ljubav i ostavila sam sve što sam poznavala, a nisam imala, i sve snove koje sam mislila da sam sanjala. Ostavila sam groblje i zaklane snove i ostavila sam svoje srce tamo negdje u travi, raskomadano i oplakano toliko puta. Jesam li tog dana zaista i sama umrla? Jesam li tada prestala da vjerujem u jutra? Jesam li tada zaista i sama postala zvijer?

Otkrila sam komadiće radosti ovde. Otkrila sam plave zvijezde i tamne puteve do osmijeha. Navikla na ćutanja i tišinu otkrila sam eho koji je ostao od nekadašnjih otkucaja. Spakovala sam nostalgiju i nedostajanje i uronila ih u mrak kojeg ovde nema. Ne bih mogla da preživim ovde niti jedan dan ako bi me nedostajanje grizlo kao prvih dana. Morala sam da oćutim jer su mi samo tišine stizale. Zagrlila sam mrak koji je ostao u meni i sliku mjeseca u očima. Zarazilo me ludilo i bijele noći i u stranim ulicama sam otkrila svoje nmadske tragove. A nisam mislila da ću ikad više disati slobodno.

Postoji toliko toga što još nisam stigla u životu. Nisam stigla da se držim za ruke, da šetam zagrljena po plaži u neki smiraj sunca i da se jurim po talasima. Nisam nikad naučila da vozim bicikl, nisam obišla Rim, ni Škotsku, nisam nikad probala papaju, i možda zvuči sulud ali još niko nije uspio da shvati mje ludilo , nemire i tišine. Možda sam i ja kriva jer nikom nisam dušu otvorila onako kako sam željela. Uvijek su me sputavale tmine i strahovi. Posmatram sebe u ogledalu i iza trepavica ne vidim ništa. U cijelom ovom ludilo strahovi su se negdje preplašili i ostala je golotinja u meni. Da li bi mogla da otvorim grudi i ponovo posadim srce? Da li ikad možeš biti isti kad se toliko puta prekrojiš?

Ostaćeš jednom nasukan na hridi svojih nemira. Možda kao i ja kreneš u potragu za snovima. Možda pronađeš nemani. Možda zvijezde izgubiš. Možda te razočaraju ljudi. Možda se pronađeš u sebi. Možda svijet postane tek mali kamenčić u tvom džepu. Ovdje gdje sam svoju dušu pronašla, ovde je sve moguće. Zauvijek će u meni ostati vrisak onog dana kad sa srce ubila. Još uvijek svakog dana u sebi vrištim pred snove. Ostao je eho a ovde sam otkrila i nadu da možda jednom opet srce novo pronađem. Do tada ću nositi ovo papirno u džepu sakoa. Do tada ću čuvati ove zvijezde i krišku mjeseca u šeširu.

Ali znaš, mislim da i papirno srce može da voli, jer uvijek voliš cijelim bićem, ne samo jednim dijelom tijela.

Ne možeš savladati neukrotivo...

Zagrizla sam žilete i spustila ih niz grlo do pluća. Do srca. Do srži sebe. Pokušala sam da se uklopim u neki drugačji svijet, pokušala sam da se prilagodim ljudima iz berbe kad je grožđe bilo natrulo i crvavo. Pokušala sam, ali ne vrijedi. Prosto nisam od te sorte. 

Raskrvarila sam zube, i usne, i pojavile su se neke sijede vlasi u kosi, i koža mi je postala poput ispucale suve zemlje. Raskrvarila sam dušu i polomila nokte, i izgrebala sve svoje zidove u očajnom pokušaju da se natjeram da budem dio svijeta u kom sam znala da nikad neću pripadati. Pijem neko uskislo vino ponekad i zubi mi trnu od želje da vrisnem, da ih zarijem u neko meso, da kidam i vrištim i udaram i da raskopam zemlju ispod tabana, da nebo razlomim pesnicom. Toliko nekog bijesa ima u meni ovih dana, toliko kiše i oluja sam progutala samo da ugasim ovu divljaštinu u sebi ali ne ide. Ne mogu. 

Nemogu protiv sebe. Ne mogu protiv onog što jesam. A sve sam osim zvijeri. Sve sam osim žene. Dijete sam ponekad. Čovjek sam. Ali žena nisam. Držala sam nož u ruci, oštricom okrenut ka dlanovima. Držala sam se za oštricu i pokidala dlanove samo da ga u srce ne zarijem, da ne rasporim grudi i pokidam sve unutra. Jer tako jedino možeš u ovom svijetu lima i vode. Jer ovde su rijetki pogledi, još rijeđi zagrljaji. Rijetki su ljudi. 

Potonem nekad, umirim se u dubinama, zauzadam srce, ali bijes još ne mogu. I nije to samo bijes. To vatre se pale, gromovi divljaju, i plakala bih. O i te kako bih plakala. Jecala bih da potresem tlo, ali nema ni suza ni glasa. Led mi kola venama. Za grane se hvatam, za lišće se držim, vjetru se puštam, samo da ne potonem. Držim se za sunce i dišem. Dišem svakog dana samo da preživim u ovom ratu koji sam podigla. Jednom, vratiću se na svoje obale, i zagrliću sebe od prije. Onu ranjivu srnu koja bi plakala danas. Jer prosto nisam mogla da prelomim da postanem samo jedna recka u hipnotisanoj gomili svijeta. I zato što znam da nisam za uštavljene mase, zato se ne mogu uklopiti. Zato što nisam ni rođena da se uklapam, niti da budem dio tuđeg svijeta. 

Rođena sam da stvorim svoj svijet, da budem ono što jesam pa makar bila i drugačija. Zagrizla sam žilete i rasporila jezik da iz mene istoče riječi, da pustim da me oblije krv prepuna života, da u meni ne proključa pjesma. Nije mi bilo svejedno opaliti šamar nebu, i nije mi bilo svejedno svoj lik u ogledalu nazvati strancem, ali nikad ne mogu dozvoliti da mi srce slome, da me promjene. Da odustanem od sebe. Nikad više. Obećala sam onog dana kad sam stajala na mostu zaleđenih suza i umrlog vriska na usnama. Obećala sam da nikad više neću odustati od sebe. Da nikad više neću posustati zbog onih koji me ne prepoznaju.