Ne plaši me pustinja, ljudi me plaše

Već dugo se u meni roje misli kao gnijezdo poludjelih stršljenova koji jedva čekaju da napadnu, da ih pustim na slobodu. Možda je i to što mi V nedostaje i ta ljubav me nagriza, razara mi vene. Još jedna ljubav. Još jednom sam upala u ludilo. Hoću li se i ovaj put strmoglaviti u tom zanosnom letu koji plešem kao hipnotisani derviš? Pa ako... Neće mi nikad biti žao što sam se davala svakim atomom sebe. Koliko je ko umio toliko me i volio. A bila sam voljena možda kao malo koja žena na ovom Balkanu. Jer voljela sam i ja. Jesam. To što neke ljubavi nisu trajale ne znači da nisu bile prave. Jesu. Bile su prave u pravo vrijeme. Jedna će možda samo trajati duže nego ostale. Tu malu dužinu srca koliko traje život. Ali nek mi oproste svi budući, još uvijek ih sve volim na sebi svojstven način. 

Jednog od ovih dana nedostajanje će me nagristi kao prezrelo voće i ostaće od mene samo trag. Svijet se pretvorio u nemilosrdnu vučju jazbinu i u njoj sam uspjela da pronađem taj jedan komadić ljubavi, jedan osmijeh i zagrljaj, snažniji od svega. Taj zagrljaj koji me hranio, u kom sam bila sigurna. Pronašla sam tog čovjeka koji je možda samo san. Halucinacija zatvorenika željnog da potrči i vrišti. Halucinacija srca. U tom zagrljaju bih mogla da izdahnem. 

Život je oduvijek bio zamršeno klupko stranputica i usputnih oaza. Oduvijek sam tražila utočište koje bi se pod najmanjim vjetrom raspalo i prah bi se razvejao na sve strane svijeta osim na moju. Nisam umjela da vjerujem. Ne znam da li umijem i sad. Ne znam da li sad smijem. Udišem miris zemlje, neba i slobode, zamišljam neke iluzije i na sami otkucaj srca zadrhtim. Preplašim se. Svaki put kad je to srce kucalo, bilo je uništeno do istrebljenja. Svaki put je bilo razorena zemlja mojih nemira. Svaki put sam ostajala ranjena na gubilištu, zamrljana sopstvenim usnama i ugašenih suza. Nije mi strano ratište. 

Naučila sam toliko toga u ovom nepomičnom mučilištu. Ugušla sam iluzije jastukom. Vjerovala sam da sam otišla da pobjegnem od još jednog gubilišta. Previše je oluja u meni bjesnilo i kačila sam želje kao ukrase na jelku, kačila sam ih oko vrata, posebno one neostvarene. Vukle su me. Gušile me. Svijet je ovaj varljiva kolijevka nespokoja. Ljudi su zaboravili biti ljudi. Valjda je prevladao životinjski nagon. Valjda je želja za opstankom. Neznanje. Nemanje ljubavi. Nešto... čemu ja nikako da se priklonim. I pobjegla sam. Od suza, od sjećanja, od mirisa. Pobjegla sam da se pronađem a evo me opet potpuno izgubljena i zaljubljena do iznemoglosti. I opet me čeka ista detonacija nakon koje će samo ljepša pustinja ostati. Pustinja bez ljudi. Samo srce nek mi cijelo ostane. 

U meni čuče neke ptice promrzle na ovom mjestu u koje sam svratila da predahnem. Kao smrznuti vrapci, narogušeni čekaju svoje proljeće, svoju slobodu da opet zaklepeće krilima iznad njihovih glava. Čekaju tu kao olovni vojnici. Čekaju da i ja poletim zajedno sa njima u neko svoje novo proljeće jer nisu ove zime za mene. Godišnja doba mogu da podnesem ali ovu zimu u ljudima ne mogu. Ona mi smeta. Trnu mi prsti na nogama od nje, ne mogu da se prilagodim jer na meni je osmijeh trajno ucrtan i moje su ruke ostale raširene u neki od zagrljaja. Ne umijem ja da me nema. 

Već dugo ćutim i trpam riječi u dno srca kao nepotrebne komade odjeće koji su mi tijesni. Slažem osjećaje ali svaka kutija ima granicu za snove. Dovraga, možda mi samo V nedostaje. možda mi nedostaje ono što ja jesam. Možda mi svi sebi nedostajemo, zalutali u izmaglici preživljavanja. Ne vidimo put koji vodi do sebe jer previše smo zauzeti drugim ljudima. Tuđim životima. Jer plašimo se svog. Zato mi danas mnogo toga nedostaje. Svega mi je malo, a opet najviše vremena provodim sa sobom jer ovde gdje sam zalutala u predahu više nema ničeg. Ni razgovora, ni uzdaha, ni predaha. Znala sam da će neka pustinja da se rodi. 

Odavno već kazaljke na satu stoje poklopljene

Sama sam. Kakava ronija. Humoreska.

Pada neka glupo savršena kiša, udaraju gromovi cijeli dan. Zatvorila sam se u svoj oblak. Navukla zastore. Otkopčala srce. Razvezala sam dušu, Suza nema. Odavno već njih nema. Odavno već ni zrna soli ne brojim. Plaše me zvuci. Plaše me otkucaji srca. Sama sam. To je činjenica. 

Odavno sam otišla iz roditeljskog doma.

Odavno se već brinem sama o sebi. 

Odavno već ne pripadam nikom. 

Odavno se plašim da priznam - sama sam. Zvuči ironično. Nssmijaće se neko i reći kako to nije istina, imam prijatelje, porodicu. Možda. 

Imam ljude koji se pronalaze u mojim riječima kao da su to njihovi otkucaji. Imaju i oni ljudi koji me bodre, i kažu da sam hrabra, napustiti siguran posao i otići ploviti svijetom, tamo otvoriti srce, prigrliti svoju bol, svoju samoću. Treba hrabrosti za to. Još više treba hrabrosti vratiti se kući (ako je imaš) posle svega toga. Posle pronalaženja sebe u nomadskim lutanjima, poslije otkrivanja ljepote svijeta, poslije ljubavi, treba doći na svoje zgarište. Jer to je sve što ovde posoji. 

Previše je bolnih uspomena iza ovih zidova. Svi su oni nastavili život nakon mene. Kako mogu očekivati da nešto bude drugačije? Postoji život posle mene. I evo me tu, posle mene, očekujem da će se desiti čudo zvano "Vratila sam se". Fanfare i vatromet u srcu. Ništa od toga. Jednom kad odeš ne vraćaj se. Jer ovde se i dalje vodi život kao da ja nisam tu. Uvijek će. Ja sam ta koja je imala hrabrosti da ode, da napusti svakodnevnicu i prljavštinu. Ja sam ta koja je željela više od običnosti. Ja sam odabrala da ovde umrem jednog decembra i znam da mi ovde nikad neće biti dom posle toga. 

Bliži se još jedan decembar. Treći posle moje smrti. Bliži se opet, a ja sam nemoćna da se oduprem uspomenama, da prećutim. Nemoćna sam da se oduprem činjenici da shvatam da sam ipak sama. Da je to ono što sam odabrala. Da sam ja bila ta koja je otišla. Nemoćna sam da se oduprem dječijem smijehu i da poželim da ostanem. Jednog dana hoću, ali to niije danas. Ne zato jer ne želim dom. Želim ga i te kako. Možda ga niko nikad nije želio kao ja. Ali danas znam, ne mogu ga imati ovde. 

Ne mogu ja nikad biti obična žena. Zmaj u meni vrišti, vatre gore na krajevima moje kose, krv mi plamti, i znam da nisam obična. Nikad nisam ni bila. Nikad neću ni biti. Ovde nam nikog ko bi uspio da me razumije. Svi su oni vezani lancima svakodnevnice, svi su oni pristali na običnost. Ja ne mogu. Ja tako ne bih ispisala ni jednu priču na svojim mariginama. Ja tako ne bih razumjela da se najviše plašmo sopstvenog srca. Sopstvenih snova. Posebno onih koji se nisu ostvarili. Onih koje smo najviše željeli.

Ja živim danas. Živim od noći do zore, od jurtra do mraka. Živim kako hoću, s kim hoću i gdje hoću. Bilo bi lijepo jednom spustiti sidro. Bilo bi lijepo da jednom ne oglasim ratno stanje nesanici. Bilo bi lijepo da jednom mogu da usnim a da se ne probidim prestrašena od života. U meni još uvijek vrište divlji snovi, rasuti nekud, traže da ih skupim. U meni još nerođena djeca plaču, u meni još snovi cvile. U meni još ja postojim, i ne mogu da zagrebem ispod kože i pronađem se. Jedino što znam, ono čega sam tako bolno svjesna je da sam sama. Da ne postoji niko sa kim se mogu napiti, da ne postoji niko kom mogu dušu otvoriti kao običnu konzervu kompota od ananasa. Ne postoji niko ko može do moje kože usnama doći a da se pri tom ne izgrebe na trnje koje je niklo posle moje smrti. 

I možda i suze negdje čuče, u nekom bunaru se skupljaju poput kišnice. Možda će jednom one iz mene da provale, da probiju te brane i možda jednom neću biti sama. Shvatiće neko ako ispričam. Ako uspijem da opišem. 

A život je bio tako divan prema meni. I svijet isto. Jednom ću možda iz tebe izvući sve ono što ne smješ da kažeš, možda ćeš napisati ljubav ljepše nego što sam ja ikad umjela. Jednom ću možda umjeti da kažem da nisam jednina. Možda. Ne žurim. 

Sipam još jednu čašu Moscato vina. Zvoni mi tel. Poruka od V. Kaže da mu nedostajem. I sigurna sam da jeste tako. Mnogima nedostajem. Sebi ponajviše. 

Prestani da živiš moj život, kreiraj sopstveni

Napravila sam mnogo izbora u žvotu. Bili su moji. Mnoge od njih sam napravila hladne glave, neke u šoku, mnogi su bili stranputice ali jebi ga, nisam znala bolje. Bili su to moji izbori i danas ih nosim na reveru kao položene ispite u životnoj školi. Jer jesu bili ispiti. Naučili su me, izgradili su me i od mene napravili to što jesam danas. Ali opet, bili su to moji izbori.

Nikad nisam očekivala od okoline podršku niti odobrenje. Nisam očekivala to ni od familije, ni od komšiluka. Prijatelja ionako imam dovoljno da stanu svi na par pozivnica za rođendan. Prijatelji su nekako uvijek poštovali moje izbore. Možda se nisu slagali sa njima, možda ih nisu podržavali, ali su ih bar poštovali, što se ne može reći za gore navedene. Iskreno, gotovo uvijek su drugi „znali“ šta je bolje za mene. Ili su bar mislili da znaju. Nije da sam marila. Nije da mi je bilo važno. Ja sam ta koja je snosila posledice i obično sam u tim trenucima bila uvijek sama. Znaš – posijala si pa sad kusaj. Svi su htjeli učestvovati u sjetvi, ali kad je kusanje dolazilo na red – niko nije bio gladan.

No nekako, u poslednje vrijeme, poseban broj i sorta ljudi ima svoje mišljenje o mojim izborima. Mišljenje koje pokušavaju da mi nametnu, da mi ga prodaju kao „spasenje“, kao da sam zalutalo jagnje koje će svakog trena pojesti vuk ako ih ne poslušam. I zvučalo je to obično ovako:

A zašto si dala otkaz na poslu koji je izuzetno plaćen za naše prostore? Mogla si lijepo da uzmeš stambeni kredit (čitaj „da staviš omču sebi oko vrata i otplaćuješ doživotno kredit kreditom“), kupiš sebi nešto, imala si penzijsko i zdravstveno, staž i sve te ostale mantrake...

A zašto ideš da radiš na brodu, pa ti nisi normalna! Pa neko ti može tamo nešto podvaliti, drogirati te, prodati te ili šta već ja znam. Ideš da se smucaš po bijelom svijetu (čitaj „a gdje ćeš tamo kad je ovde na našoj livadi sigurnije, poslušaj mene pametnog, nije svijet ništa naročito“ a pogledaš mu u pasoš on ni do granice sa komšijskom baštom nije došao).

Ma kako možeš biti vegan, šta ti jedeš uopšte (moja omiljena osuda), razboljećeš se, nije ti to zdravo.

A jel, zbog čega ti pišeš to nešto tamo na blogu? Imaš li kakve koristi, može li se šta zaraditi?

A kako to da se još nisi udala, pa imaš koliko...? Trideset tri (u ovom stadijumu ljudi su obično šokirani više nego skokom cijena goriva)? Pa imaš još samo par dobrih godina (čitaj „plodnih jajnih ćelija“).

Nekako, dosadilo mi je zaista da svi imaju mišljenje o mom veganstvu, razloge za biti protiv toga. Svi imaju svoje mišljenje o mom pisanju i samačkom životu. O itekako, imali su oni svi mišljenje i o mojim mačkama, no eto sad su s mački prešli na biblioteku koju strpljivo upotpunjujem novim izdanjima („Šta će ti tolike knjige, ko to još danas čita“). Dosta mi je tih „intelektulaca“ koji imaju mišljenje o svemu i svačemu i svakome. Sjašite bre više!

Moji su izbori samo moji i ja živim sa njima. Ne miješam se u tuđe, ne zato jer ne želim pomoći, već zato jer mi nije tu mjesto. Da, imam savršeno rame za plakanje, umijem slušati sve jadikovke a da ne kažem ni jednu riječ, ne zato jer nemam šta reći (o imala bih itekako), već prosto – sposobni smo svi donositi odluke i kreirati svoje živote. Moja odluka da budem vegan je nešto što je moje tijelo tražilo od mene, nešto čemu je moja duša težila, i srećna sam što sam napravila taj izbor prije skoro pet godina. Moje pisanje je nešto što je moja duša željela, nešto za čim je srce vapilo jer nije imalo drugi način da kaže ono što osjeća. Mnei nikad pisanje nije bilo povezano sa džepom. Riječi dolaze is srca, nikako iz džepa.

I sad, dok kucam ove redove, izrevoltirana mišljenjima svih onih ljudi koji nisu bili uz mene kad sam donosila najteže odluke svog života, osjećam se kao da stojim na vrhu planine i iz mene se urlik otima. Ma nosite se sa svojim mišljenjima i ubjeđivanjem kako ja griješim, kako moji koraci vode unazad, kako će meni nebo na glavu da padne. Dosta mi je tih ljudi koji žele najbolje za mene a sebi ne znaju da srede život. Znaš, moji izbori su od mene napravili ovo što jesam. Činjenica da nikad nisam birala lake puteve me naučila da sve ono što drugi vide kao gubitak – ja vidim kao dobitnu kombinaciju. Jer iz mog života odlazi sve ono što nije za mene najbolje, otvaraju se prostori za nove ljude, za nova mjesta, za nove izbore. I biće opet samo moji. Mene će da tetoviraju ispod kože, ali živjeću u skladu sa svojom dušom. Ne želim biti brend, ne želim biti savršena, ne želim imati predivan Instagram feed i ne želim biti obično lice sa naslovnice.

Ja sam oduvijek bila više duša nego čovjek i više čovjek nego žena, otvorena za ljude koji znaju obijati brave srca i preskakati ograde oko tajnih gazova ličnosti. Bila sam uvijek dlanova okrenutih ka nebu. Možda sam se nekad u određenim trenucima stidjela svojih izbora, možda sam se i kajala, ali naučila sam da ih gledam kroz prizmu mogućnosti i danas, u svojim zrelim tridesetim znam da su moji izbori bili ono što je bilo najbolje za mene.

Tako sam rasla, tako sam disala, tako sam danas ovo što jesam – stijena i žena u isto vrijeme, sa svijetom u srcu, i neopisivom količinom ljubavi u sebi. A šta si ti osim mišljenja?

Snovi su moji ornamenti

Ne, ja nikad nisam bila tvoja djevojčica, uzorna i lijepo vaspitana. Nikad nisam bila ona klinka sa kikicama i u haljinci na cvjetove, sa crnim sandalama, iako me komšiluk volio kao da sam sa oblaka skliznula. Nisam ja mogla biti obino dijete obične porodice. Zašto bih? Odrasla uz grmljavinu i oluje, sa strahom u krvi, poput napuštenog šteneta; sama sam naučila da dišem. Nisam ja nikad bila ono što ste htjeli od mene skrojiti, poslušna klinka koja će uredno završiti školu, fakultet, udati se u roku, i roditi buljuk djece. Nisam, žao mi je zbog toga. 

Žao mi je što ste očekivali više od mene, što ste željei da budem uzoran član familije, da se ne zanosm snovima od kojih se ne živi. Vi ne možete živjeti od snova, ali ja mogu. Ja sam od njih skrojena. Vi ne možete živjeti od riječi, vas su riječi izjedale, lažna obećanja i naprsle emocije. Ja nisam nikad bila od vaše sorte. Meni se nije primio vaš dnk i žao mi... Ne, nije mi žao! Nije mi žao što sam drugačija i što sam svoje snove krojila bajkama. Nije mi žao što sam bila buntovnik bez razloga, što sam gubila bitke u borbama i ostajala uvijek amputirana, nije mi žao što sam padala i o tle se razbila. Da bi otkrio biser moraš prvo uništiti školjku.

Nisam ispunjavala vaša očekivanja, već svoja. Nisam učila na vašim greškama već na svojim. Nisam vjerovala u vaše snove već u sopostvene. Moja su mjerila bitna, moje su želje važne, nisam ja ovde da bih ispunjavala vaše propale ambicije, da bi vi bili ostvareni kroz mene. Moji su snovi milion puta ostali samo komadići ali sama sam ih sanjala, od iverja ih ponovo sklapala. Nisam ja za ovaj svijet rođena, budimo svjesni. Peviše je vatre u meni, previše oluja, previše ste me osakatili i sad tako okrnjena lutam pokušavajući da se utopim u svijetu od kojeg se otklapam.

Nisam ja bila nikad uzorna djevojčica. Nije meni stalo do porodičnog imena, tradicije i nasledstva. Svoje sam nasledstvo ubila. Svoje sam ime u krv utisnula, zvijezde sam razapela i dokove raznijela. Nemam ja više gdje da pristanem, ja koja doma nisam imala nigdje osim u nekim zagrljajima koji su mirisali na snove. Naučili ste me da bježim, da se ne vezujem, naučili ste me da ne vrijedim, da se plašim, da su snovi samo ornamenti koji se prodaju na božićnim tezgama. Naučili ste me da odustajem, da zaplačem... Naučili ste me ili ste bar samo mislili da jeste.

Nije se na mene primilo vaše trnje već sam sopstveno posadila da me zaštti od vaših nevjerničkih želja. Nisam ja nikad tražila previše. Dlan ruke, zagrljaj, možda ono pitanje koje nikom ne znači „Kako si?“. Nisam nikad tražila previše, samo da ponekad predahnem. Nikad ovde nije bio moj dom. Nikad ovde moja krila nisu bila slobodna. Previše je mutnih suza palo na pod, previše je jecaja ugrađeno u zidove da održe ove krhke temelje. Nisam ja za ove depresivne slojeve. 

Ne znam gdje me vodi sjaj zvijezda. Ne znam gdje će mi suze uokvirrene ostati. Ne znam ni gdje ću trnje u gnijezdo saviti. Nisam ja nikad bila uzorna djevojčica. Od snova krojena, bajkama vaspitana, nisam ja nikad bila za ove svijetove žala i pakla. I nemoj se čuditi što sam odavde otišla, nemoj se pitati gdje će mi poslednja stanica biti. 

Slavi me pjesmama. Slavi me stihovima mojim okoji će iza mene ostati da progone tvoje snove, da te pohode noćima sa pitanjem „Kako je?“. Nisam ja bila za ove stranputice; svoje sam pravila.

Jednom, uzdahnuću i planina će se srušitit. Jednom od mene će ostati samo krv i golo meso, čista istina i bol koja me protkala. Jednom, nekom će biti jasno da nikad nisam mogla biti drugačija. Jednom. Ne danas.

Za bajke je ponekad potreban samo mrak

Voljela bih da danas mogu da prespavam dan, da mogu da ga utopim u kazanu katrana i da sa njim zapalim i sve snove bez krila. Posebno one koji nikad neće se roditi. Kojima je umrlo srce još prije nego su dočekali da čuju otkucaj. Vrište u meni riječi, zarobljene u grcaju. Kao kost kad zapne u grlu. Dave me. Voljela bih da je V tu, da se zavučem u zagrljaj, da utonem u ljubav, da zaboravim na ovaj dan. Da zaboravim na ono što sam izabrala.

Cijeli naš život sastoji se od izbora. Neki su na prvi pogled bili tuđi, ali neću o tome koliko su zapravo bili naši. Plašili su me ranije, sve te odluke, putokazi, smjerovi, a ponajviše savjeti drugih ljudi koji su isto tako uvijek birali stranputice. Danas mi je već lako odlučiti. Danas samo biram sreću. Osmijeh. No nisam uvijek bila takva, sva u pink boji, optimistična, razdragana i srdačno zaljubljena u svijet. Govore o tome sve moje bajke, stihovi i grafiti ispod kože ugravirani. Bože, o kome ja to pričam? Ustajem i gledam se u ogledalu. Kad su mi se u zenice uselile zvijezde? Kad su žilete na mom jeziku zamijenili stihovi? Kad se krv u meni otopila? Kako sam postala ljudsko biće a da nisam ni primjetila? Gdje je nestala zvijer u meni? Gdje se to pritajila?

Ulazim u mrak, iscrpljena, radost mi tinja u grudima, još uvijek u meni odzvanja poziv od maloprije, ludilo i radost. Slomljene barijere svuda oko mene i miriše mi ponovo radost u kosi. Zaboga, odakle više? Treba i predah od sreće, jer danas nije taj dan. Birala sam. Birala sam da odem i ljude pored kojih ću da sanjam. I one sa kojima ću budna čekati zoru. Birala sam.

Danas nosim trnje svojih izbora na koži. Iz tog trnja je procvao grm. U grmu i dalje kuca jedno srce, liči na moje.

Rasipam kosu po jastuku. Potpuno izbezumljena u ovom beskraju brojim dane koji mi otpadaju sa ramena kao latice uvelog cvijeta. Skupljam uzdahe i ćutim dugo. Još jednom sam se izgubila u životu i kompas mog srca pokazuje samo na jednu stranu. Ponovo su se u meni upalile vatre i želja za slobodom a opet, tako sam se predala u ruke koje me vode da ne umijem da pronađem balans i da spoznam dubinu svojih želja. Ne znam ni da li želim.

Možda je zaista u životu najdivnije ostati izgubljeno zaljubljen koračati stazama na kojima nema znakova.

U meni su zavrištale drevne slobode, vrane oluje zaigrale su svoj ples i nema načina da podignem barijere ovaj put. Nema načina da opet pobjegnem u svoje tamnice. Previše sam se izložila radosti i ne umijem da zaćutim. A plašim se…

Plaši me ono što se krije iza ugla dok se ja pretvaram da ne primjećujem, ako zažmurim na jedno oko možda će biti u redu. Možda ću uspjeti da prevarim zamku i preskočim na drugu stranu. Možda ću uspjeti da prevarim noć. Ponekad je dovoljno da vjeruješ u zoru iako si okružen mrakom. U meni su odjeknuli svi napušteni fenjeri moje svjetlosti i znam da se poslednje vatre prošlosti gase u očima. Doći će ta sumorna zima i neću umjeti da razgovaram sa pticama, ni da zvijezdama šapnem bajku o ljubavi na kraju svijeta. Plašim se da će u meni ostati ona jalova zemlja koju sam stvorila. Koju sam izabrala. Koju sam ogradila i gdje zakoračim jednom u godini. Danas je taj dan. A ipak, ja sam ga birala.

Voljela bih da mogu da kažem da me danas od neku godinu prije manje boli; da je V izliječio sve moje nesigurnosti i da mi je krila za broj povećao. Voljela bh da ne mislim na dah koji nikad nije udahnut, na svijet koji će zauvijek ostati samo mračna tačka u nerođenim zenicama. Voljela bh da danas od neku godinu prije ne postoji. Možda se tada nije moglo izleći zrno sreće iz školjke srca, ali danas mogu napraviti još jedan izbor. Mogu odabrati da se u meni rodi leptir sa krilima od zraka.

I zaista, život je sve ono što biramo. A ja konačno imam putokaz ka sebi. Ka sreći. Možda se ipak u meni začela neka bajka.

Vrijeme je da odrastem do djeteta

Pokušavam sklopiti oči, ugasiti misli i upaliti mrak u glavi. Sjutra opet putujem, vrijeme je da prošetam gradom koji je odnio gotovo pet godna mog života, u kom sam sazrela do pjesnika i u kom sam upoznala velike ljubavi, u kom sam plakala do urlika, u kom sam ostavila dio sebe a u razmjenu sam dobila neprocjenjive uspomene. One s kojima umireš sa osmijehom. Pokušavam, ali ne ide. U meni zuje misli, cijeli emotivni svemir se pokrenuo.

I dok ovo pišem, oči mi se pune suzama, a usne se razvlače u osmijeh. Suze mi prave spust niz obraze a u glavi odzvanja misao "Srećna sam". Koliko dugo je prošlo od ekstaze radosti u mom tijelu, u duši? Koliko dugo sam bila osiromašena za sreću za koju sam znala da spava u meni a nisam je umjela probuditi? Čini mi se cijeli jedan životni vijek, cijela era postignuća koje nisam osjetila, koja su samo prošla kroz mene a da nisam ni osjetila istinsku radost. Zaista, koliko sam si samo nedostajala. 

Radim sa svom web sajtu (evo i najave izgleda), radim na integraciji ovog bloga u novi svijet, učim i rastem zajedno sa svojim tekstovima. Prošlo je šest godina od prvog posta, vrijeme je da budemo velika djeca, moj blog i ja. Dok sam bila odsutna i dok sam plovila svijetom, u meni je rasla ideja, u meni su rasle želje, gajila sam ih kao omiljeno cvijeće iako sam sigurna da bi ono uvelo, ali evo želje se primile. Gajila sam snove, zaljubila sam se u more Kariba, u ruske bijele noći, eleganciju Finske, mudrost i starost Estonije, zaljubila sam se u čistotu Indije, u oči koje su mi stopala suzama okupala, u usne koje su mi ista ljubila, zaljubila sam se u život i u slobodu koju je V probudio u meni. Koliko je samo ljubavi opisano u ovom blogu, koliko me puta ljubav oživjela i ubila. Ovde su moji nijemi sveedoci koji recituju moje stihove. Ovde sam sve ja. 

Već predugo radim na romanu koji je odraz jednog sasvim običnog života, života koji je svakodnevnica na Balkanu, sanjarim o izdanju, svjesna da će jednom doći vrijeme da ga ugledam u izlogu knjižare. Plašila sam se svojih snova, možda su bili preveliki za moje srce koje nije bilo doraslo željama. Dok mi V nije rekao isto ono što mi je glas rekao u jednom od snova "Tvoje će riječi jednom napraviti čudo". 

Pisanje je nešto što sam oduvijek voljela. Knjige su bile moji najbolji prijatelji i još uvijek su. Nedostajale su mi moje police, i naslovi, miris stranica i šarenilo korica. Nedostajali su mi duhovi koji vire iz tih ispričanih priča, i sopstveni snovi. Snovi koje sam utkala u ove virtuelne riječi i koje sam sanjala na javi posmatrajući San Juan. U meni se rodilo novo proljeće. U meni su procvali snovi koje sam gajila. U meni je uvenuo grm čička i po prvi put u životu osjećam se oslobođeno. Osjećam se istinski sretno. Po prvi put kad pomislim na riječi plačem od sreće jer znam - vrijeme je da napravim moje čudo. 

Po prvi put sam istinski voljena kao što sam maštala da budem. Da zadržim svoja krila slobode a da srce poklonim i pripadam nekom. Po prvi put vjerujem da imati dom ne znači posjedovati list za nekretninu, i da biti bogat ne znači imati konto u banci. Jer V mi je dao dom u svom srcu. Obogatio je moj život svojom vjerom u mene. Po prvi put znam da patnja nema smisla, da nedostajanje ne ubija (iako kreira najljepše stihove), po prvi put ne vodim ratove jer osjećam u sebi da imam sve što želim, da volim sve što jesam. Osjećam da je vrijeme da ove suze sreće utkam u ono što mi najbolje ide od ruke - u riječi. 

Sve je ovo dio puta koji se zove život. A ja se danas ne plašim zveri koje ću, sigurna sam, susresti i s kojima ću se boriti. Ne plašim se jer, možda po prvi put u životu, sam prihvatila sebe onakvu kakva jesam, prihvatila sam da prosto ne želim više biti samo maska za šou pred svijetom, da želim živjeti život po svojim mjerilima. I ne plašim se. Oprostila sam sebi bol i stranputice. Oprostila sam neznanje i suze u kojima sam se kupala. Oprostila sam nepažnju znajući da su sve odluke koje sam donosila bile da bih danas mogla plakati od sreće. Jer vrijeme je za sreću. Vrijeme je za ono što jesam. 

Imam još toliko toga da naučim. Još toliko toga da osjetim. Još toliko riječi će se roditi u ovoj mojoj enciklopediji ludosti, i sigurno će me krila moja povesti u neke nove visine. Ne plašim se pada. Ponekad, i pad bude najljepši let. Jer nisu svi letovi usmjereni ka nebu. Neki nas vode ka zemlji, ka osloncu, ka predahu. Ne plašim se da odrastem sa blogom, da ponudimo ovom svijetu malo više sebe, malo više poezije, malo više ljubavi. Ne plašim se ni biti ovako srećna jer svijetu nedostaje srećnih ljudi. I možda V neće ostati zauvijek sa mnom, možda će se njegova uloga anđela čuvara završiti, ali sigurna sam da će biti najvažniji čovjek mog života. Sanjala sam njegov lik jednom, vidjela sam ga tako jasno da nikad nisam zaboravila. Sad znam i od tog saznanja su suze potekle. Jer vrijeme je za čuda. Ako samo dovoljno jako vjeruješ u njih. 

Osjeti sebe u sebi. Oslušni srce, ne ućutkuj dušu, previše je sputanih srca na svijetu. Oslobodi sebe u sebi!

Svijet je tek mala školjka u srcu svemira

Budim se još uvijek nesvjesna da ne moram raditi, da sam u krevetu većem od kutije za cipele, da imam prozore i da sam sama. Potpuno drugačija slika u očima i kao da je sve bilo samo san. Toliko je prolaznost učinila svoje. Dišem slobodna i nesputana, protežem umorna stopala i pijem svoju kafu u krevetu, onako kako volim. Slobodna da radim šta želim, a opet, negdje u meni neki glas odjekuje. Nedostajanje vjerovatno. Zatvorila sam ga u onaj zdenac u sebi da me ne proganja jer onda ne bih mogla ni korak napraviti - srušila bih se. 

Ovde sam, u gradu u kom sam naučila sve i u kom sam ostavila krvave tragove. Ovde sam, prisutna fizički, a u srcu miljama daleko. Ovde sam, a ne znam ni da li želim biti tu. Lažem. Znam. Ne želim biti ovde. Sve je ostalo isto. Izgužvana lica, sivi osmijesi, uvele zenice. Sve je isto onako obično i prosječno, sve ono od čega sam otišla je ovde ostalo. Gledam u lica ljudi koje znam, i sigurna sam da bi i mene to sačekalo. I mene bi ta prosječnost nagrizla da nisam otišla. Da nisam samo svijet pustila u srce. 

Ni moje ljubavi nema više. Raspršila se negdje u morskoj pjeni tokom dugih mjeseci kad nisam imala snage za pričati, kad mi je bilo potrebno ćutanje, razumjevanje, i mir. Raspršila se kao da je nije ni bilo. Nestala je u bajkama o princezama, i to će sigurna sam ostati. Jer i ta je ljubav polovično bila prosječna. Ludilo je bilo u mojoj krvi, želje su bile u mojoj glavi, ali ljubav ne može živjeti jednostrano. I tako, negdje je nestala. Srce je i dalje živo, kuca, pleše u grudima. Srce je živo kako nikad ranije nije bilo. Sad znam koliko sam se promijenila. Pokušavam da uhvatim neke zaostale niti od prošlog života, ali mi izmiču iz ruku. Da li ću ikad više umjeti da budem tiha voda? Da li ću ikad više umjeti da zagrizem zvijezde, a da se ne očešem od mjesec? 

U meni je sve procvalo indijskim proljećem i u meni se sunce karipsko nastanilo. Negdje se život uskomešao i uskolao venama i sad kad imam vremena da složim misli, da pogledam oko sebe, znam da želim više. Sve manje vjerujem u ono "do kraja života" ali sve više vjerujem u ludilo i radost trenutka. Što se mene tiče, kraj života može biti i sutra. Pa zašto onda da se ne volimo sad? Zašto onda da nebudemo ludi sad? U ovom trenutku u kom pišem, srce mi prebrzo kuca i želi da nastavi svoj let. Ovdje gdje jesam želim samo napraviti kutak za mir, kad se umorim od svega da mogu doći da odmorim kožu od tetoviranja uspomena. Jer na kraju se to i broji. Ono što si bio dok si rastao. Na kraju, jedino je i važno kako si živio. 

Tamo gdje sam bila naučila sam kako ostati jak, kako ne mariti za riječi, kako opstati u oluji ljudskih spletki i kako stajati čvrsto na nogama sa vjerom u sebe. Naučila sam otvoriti srce za druge ljude, ali i biti sama sa sobom. Ukrotila sam strah, predrasude, nesigurnost. Ukrotila sam misli, i naučila da živim u trentku postojanja. Po prvi put, uprkos strahu, sam dozvolila da mi se ljudi približe, da mi srce okrznu, da im vjerujem. Odrasla sam malo. Podjetinjila još više. Probudila sam ženu u sebi, zavoljela to što jesam. Ne plašim se više. Ne plaše me rastanci i gubici. I znam koliko vrijedim. Znam šta moj osmijeh govori pa ga zato sve češće nosim na reveru. Umjesto medalje da mi sija. 

I neću stati na tome. Jer toliko toga još imam da ponudim svijetu, i toliko toga da naučim od njega.