"Hipi", Paulo Koeljo

Decembar. Dani prolaze nevjerovatnom brzinom. Prosto ne znam ni sama kako mi je prošao mjesec dana odmora. Imam svega par fotografija iza sebe koje svedoče o tome da sam bila na morskoj obali, i ni na jednoj od njih nisam ja. Nekako, prestala sam sebe gledati kroz bjektiv. Prestala sam i život gledati tako. Mnogo više udišem direktno život u sebe. Živim ga. Svakog dana. 

Otkako sam došla najviše svog vremena sam posvetila osobi koju najviše volim. Sebi. Znam kako zvuči u tuđoj glavi, ali u mojoj je sasvim logično. U mojoj je to ono najvažnije. Jer ako ja nisam potpuna, ako ja nisam srećna, ako ja nisam ispunjena, kako mogu drugima biti dobra, kako mogu drugima darovati sreću. Ako ja ne razumijem sebe kako mogu očekivati od drugih da me razumiju. I zato sam posvetila vrijeme sebi na putovanju kroz vou čaroliju zvanu sadašnjost. 

Tamo gdje sam bila, putujući i radeći, najviše su mi nedostajale knjige. Moje šarene police prepune raznih života, lekcija, sudbina. Nije da tamo nisam imala gdje dakupim knjige. Imala sam Amazon, mašla sam čak i predivnu knjižaru u Helsinkiju, ali nisam imala vremena. Zato sam uglavnm čitala u pdf formatu ono što sam spakovala prije polaska. Kad sam došla, pošto u mom gradu nema knjižara (da, nema knjižara), bilo je logično da ću prvu priliku u Podgorici iskoristiti za šoping. Tada je trebalo neko da škljocne kameru. Previše knjiga sam htjela, pa je najlogičnije sačekati Noć knjige i taj ludi popust. Nego... Moje recenzije uopšte nisu recenzije.

Pročitala sam sve od Paola. Poslednje vrijeme njegove knjige nisu ni ličile na njega. Razvodnjene i rastopljene, kao da ih je pisao na silu, ako ih je on pisao uopšte. Nisam očekivala ništa bolje od Hipija, i ne znam zašto sam je kupila. Valjda je to tako, u život ti dolaze stvari koje privučeš, one koje su na tvojoj "vibraciji". A Hipi je definitivno ovih dana bila na mojoj. 

Priča o neshvaćenoj generaciji koju svaki vijek ima. 

Priča o drugačijem i kliko se ljudi plaše drugačijeg. 

Priča o vjerovanju u nešto što nema veze sa religijom a opet ima veze sa svim religijama svijeta. 

Priča o ljubavi prema sebi, i o onoj nesebičnoj ljubavi prema drugima.

Priča o otkrivanju svojih dubina i želja i misli.

Priča o nematerijalnom svijetu i željama koje nemaju mnogo veze sa novcem. 

Svako vrijeme ima svoju Hipi populaciju. Plašimo se tih drugačijih ljudi i ne želimo biti kao oni a u stvari guši nas društvo i norme i pravila koja su postavili neki nepotpuni ljudi sa namjerom da uspostave kontrolu. Ja sam odbacila norme. Reprogramirala sam sebe. Učim se ljubavi sa otvorenim srcem, učim se razumijevanju, i zbog toga dosta vremena na odmoru sam posvetila sebi. Jer od mene sve počinje. Ja sam promjena koju želim vidjeti u svijetu. I ti si. Nemoj misliti da sam ja manje ljudsko biće od tebe. Jednaki smo ti i ja. Odgojeni smo drugačije ali jednaki smo svi na ovoj planeti. 

Više me ne paši moja raznolikost, prigrlila sam svoje čudno Ja koje je zapravo ono što je oduvijek trebalo biti  - čovjek. Srećan čovjek. Plaše me ta ista lica koja srećem svakog dana. Ti ljudi koji žive po unaprijed ucrtanim stazama i ne shvataju evoluciju svijesti, ne shvataju evoluciju čovjeka koji nije više samo fizičko biće, već je cijeli jedan svemir mogućnosti. Samo se treba otvoriti i vjerovati. U sebe prvo. 

Nauči prvo da živiš sa sobom, sa ljudima je lako. 

Zato mi se dopao Hipi. 

To su samo momenti lošim vetrom doneti...

Snijeg je. Zima je počela. Novembarsko ludilo jenjava i ostavlja iza sebe ruševine. Ponajviše u srcima ljudi. Mnogi su se životi raspali ovih dana. Mnoge su se ljubavi završile. Mnogi su napustili planetu. Dan mi je ostao obilježen vijestima da je oko 140 kitova ostalo nasukano na obali Novog Zelanda. Da ih više nema. Tek tako. Sto četrdeset. Da pokušam – jedan, dva, tri, četiri, pet, šest... Sto četrdeset. Gorčina u grlu kao da sam pojela cijelu glavicu crnog luka sa biberom. Svijet je otišao dovraga! 

Ko još ovako razmišlja? Svi? Velika većina? Koliko puta tokom dana sebe vratiš u prošlost i analiziraš ljude, muškarce, žene, razgovore, chatove, pijanke... Koliko puta se vratiš mislima u te noći zlostavljanja i pijanog muža, pijanih roditelja? Koliko puta prevrćeš po sjećanjima trenutke sa onima kojih više nema? I sve što vidiš su slike i iznova proživljavaš sve i opet i opet i opet ti se u nekom trenutku života prošlost povampiri u vidu obične poruke i zaptaš se „Pa dovraga, zar opet?“. Koliko si minuta u tom suludom ringišpilu sjećanja pomislio da osjetiš zahvalnost na to što si bio nečije dijete, nečiji rođak, unuče, prijatelj, ljubavnik...? Da li si ikad osjetio zahvalnost za sve te ljude koji su prošli kroz tvoj život i za mudrosti kojim su te naučili? 

Kažem mudosti jer to i jesu. Ma koliko tebi zvučalo kao loša uspomena iz djetinjstva taj alkoholom naliveni roditelj te naučio kako da budeš jak, kako da budeš stabilan, da se brineš o sebi. Oštetio te za ljubav, ali te naučio snazi. Taj partner koji te varao podario ti je mudrost prepoznavanja laži, mudorst da budeš iskren prema sebi i da kažeš da ne želiš takvu osobu pored sebe. Dobio si mudrost da znaš šta želiš. Taj prijatelj koji više nije među živima ti je podario mudrost kakav prijatelj želiš biti, da možeš vjerovati ljudima ma koliko da ti se čini da smo do vraga svi otišli. Možda ti ja mogu podariti mudrost da živiš otvorenog srca. Do vraga i sa oprezom, otvori ga, raširi ga, zavoli se! 

Provela sam dugo vremena lutajući i tu ne mislim na putovanje svijetom. Lutala sam i sama po zabitima svoje duše, pokušavala izgraditi zidove da zadržim prisebnost, da se sačuvam od tuđih radoznalih noseva, da se sačuvam od svih pokvarenih muškaraca, da se sačuvam od boli koju sam proživjela kad sam donijela najtežu odluku – odlomiti parče sebe da nikad više ne budem svoja. Da vječno žalim što nisam pružila šansu da stvorim novi život. Provela sam trideset godina pokušavajući da udovoljim svima igrajući uloge koje su mi dodjeljivali u porodici, u društvu, u poslu. Stidila sam se svojih dostignuća jer nikad nisam dobila potvrdu Ljudi Koji Su Važni da sam uspjela, da su ponosni. Kao da mi je ikad ta potvrda i bila potrebna. 

Učili su me kako da naučim pjesmicu iz čitanke. Učili su me kako nastaju krečnjaci i zvijezde. Učili su me datumima istorije i svim ratovima koji su se desili. Učili su me religiji i kako da stremim ka onim što su oni zvali sigurnost – fakultet, posao, brak, djeca, penzija, grob. Nije važno kojim redosledom. Učili su me svim pogrešnim stvarima. Niko me nije naučio kako da slušam sopstveno srce. Niko me nije učio kako da budem čovjek. Niko me nije naučio kako da budem žena. Umjesto zavesa u stanu ja sam uredno ređala knjige. Umjesto potpisivanja u knjigu vjenčanih ja sam potpisivala sopstvene knjige poezije. Umjesto onog Jednog Za Cijeli Život ja sam voljela muškarce koji su bili nepotpuni kao i onaj jedan koji je trebao svemu da me nauči ali je davno digao ruke od mene. Od onog što je zamišljao da ću da budem. A trudila sam se. Đavolski sam se trudila, išla protiv sebe, protiv srca dok ga nisam raskomadala. Umjesto sebe voljela sam sve druge koji nisu voljeli nikog, koji su svoje komplekse i strahove davali meni na čuvanje jer, eto, ipak nekako, ja sam bila snažnija od njih. 

I bilo je dosta. I sad je dosta. 

Pad neki snijeg napolju. A ja u sebi osjećam cijelo jedno ljeto kako se rađa iz krošanja mog bića, cijeli jedan grumen ljubavi kako se rađa iz moje materice, iz mog srca okrnjenog. Jer danas sam cijela ličnost samo zato jer sam odabrala da kažem Ne ulogama koje mi je društvo pokušalo da nametne. Jer sam prigrlila svoju tršavu glavu prepunu mašte. Jer sam odlučila da volim zbog sebe, zbog ljubavi. Nisam ni prva ni zadnja koja je otišla u svijet raditi. Svi oni su otišli zbog novca. Ja sam jedina otišla zbog sebe. Otišla sam tražeći sopstveno pozorište u kom ću igrati najdivniju moguću ulogu – sebe. Ono što sam oduvijek trebala biti. 

Večeras se ne plašim. Večeras se ne plašim biti sama jer znam da zapravo nikad nisam. Večeras se ne plašim bola jer znam da sam zahvaljujući njemu naučila šta ljubav jeste. Ne plašim se više ni voljeti jer svi koje sam voljela u prošlosti su me ostavili, na ovaj ili onaj način. Svi su me se odricali kao da je moj izbor bio jeres, kao da sam time narušavala neku nepisanu zakonsku inicijativu prosječnosti. Večeras se ne plašim jer su odlazili od mene zato što nikako nisu mogli biti ljubav. Jer nisu nikad voljeli. 

Još malo je decembar. Večeras, dok snijeg pada u ove sate iza ponoći, meni se slivaju suze niz lice jer osjećam navalu zahvalnosti za sve što sam naučila u prethodnoj trećini vijeka. Jer sam živa. Jer nisam više slomljena porcelanska figurica u ormaru osvajanja. Jer sam osjetila šta ljubav jeste i koliko je divno voljeti nekog zbog ljubavi, koliko je divno davati ljubav koja nema limita, nema rok trajanja, nema ograničenja. I znam da još uvijek postoje oni ljudi koji ne mogu prepoznati moju ljubav jer nisu nikad ni sami umjeli da je daju. Znam da će me možda uvijek progoniti neke slike djetinjstva ali naučila sam da ih oprostim, naučila sam da razumijem. A praštanje je veliki čin. 

Ne stidim se više svojih pjesama. Ne stidim se svojih knjiga. Ne osjećam se krivom što sebi ispunjavam želje i što svoje snove jurim kao da su zmajevi na vjetru. Ne smeta mi moje drugačije Ja jer za razliku od sivih lica koja posmatram u ovom gradu svakog dana – ja u sebi imam sunce. Ja u sebi nosim ljeto. Nosim ljubav. I ne smeta mi što me gledaju sa čuđenjem i pitaju se u kom sam trenutku zalutala, u kom sam trenutku postala „sebična“. 

Ponovo ću poći na put. Da opet zagrlim ljubav u onom čovjeku, da opet udahnem more, da opet sebe ojačam za cijelu epohu ljubavi u sebi. Sakupljaću se poput tajnih poruka koje sam kao brodolomnik ostavljala svijetom u svm prethodnim životima dok sam bila duša. Jer to smo. Duše smo. 

Ne zovi me da se vratim, lutalicu zvezdu pratim... I nemam zašto da se kajem

Ovi mi dani drugačije zvuče. Mirišu na more. Na vlažan pijesak. Na so pomiješanu sa onom koju čuvam u sebi toliko dugo. Čuvam je za „crne dane“ da imam šta proliti kad presiječe bol, kad me razreže preko duše kao jedro od papira. Čuvam je i pravim od nje kule u pijesku nemoći, da jednom se imam gdje skariti kad se nadviju oblaci. 

Odabrala sam jednom svoj put. 

Odabrala sam da budem jaka žena koja može sve. 

Odabrala sam da mogu podnijeti oluje. Morala sam. 

Odabrala sam da stojim na ivici provalije i da ne dam da me proguta beskrajna rika talasa. 

Bilo je dana kad sam padala ka usijanom Moru Očaja, kad sam tonula u dubine bezdana ophrvana talasima tuge. Bilo je dana kad su me lanci vukli dnu. Željela sam da se pustim, da se prepustim i da budem samo još jedno zrno pijeska na dnu Okeana Potonulih. Ali u meni su vatre i dalje gorele. Predahnula sam i isplivala, snažnija, odlučnija, prkosnija. Prkosna svima koji su stajali na ivici i gledali me kako tonem poput oronule lađe, što i jesam bila. 

Izabrala sam svoj put. Izabrala sam da se ne predam. Da budem zver u koži žene. Žena u koži djeteta. Izabrala sam da mogu. Na ramenu sam oduvijek nosila savjest, tuđa očekivanja, mišljenja Onih Koji Nisu Važni. Borila sam se sopstvenim licima onoga što sam trebala biti – sestra, ćerka, tetka, djevojka, žena, zavodnica, supruga, možda nekad i majka. Nosila sam se sa svim onim što nisam željala biti. Sve što su svi očekivali od mene da budem bila je prisila. Bila sam silovana tuđim idealima. 

Ja nikad nisam željela ispunjavati tuđe želje i biti ono što su drugi mislili da trebam biti. Nisam željela ali sam se prokleto trudila da budem. Krila sam se od ogledala jer sam se plašila tog stranca sa druge strane. Plašila me tama u zenicama koje su nekad bile boje badema. Plašio me tamni plašt tuge i tuđih razočarenja koji sam ogrnula na sebe jer sam još jednom iznevjerila sve gore navedene uloge. Jer sam izabrala sebe naspram njih. Jesam li pogriješila? 

Jesam li pogriješila što sam prestala da vodim ratove svojih roditelja? 

Što sam odabrala da gradim sebe i da idem po tragovima svojih snova umjesto da budem kao sve prosječne žene koje su odabrale svoju ulogu koju im je istorija nametnula kao jedinu ispravnu? 

Jesam li pogriješila što sam odabrala biti srećna uprkos tuzi i bijedi Balkana? Uprkos svijetu? 

Jesam li pogriješila što sam odabrala prigrliti svoju drugačijost umjesto mlakog muškarca koji od mene očekuje da budem poslušna i uplašena Fabrika Za Proizvodnju Djece, koja će uvijek biti na mjestu na kom je ostavio, čekajući ga i obožavajući ga, njega i sve njegove želje i očekivanja? 

Jesam li pogriješila što sam odabrala da prestanem biti u vječitim finasijskim govnima jer nisam htjela uzeti stambeni kredit i ne želim ulagati novac u stvari, hipoteke, kredite već u sebe i svoje talente? 

Jesam li pogriješila što sam izabrala da moje police umjesto cipela i unikatnih kristalnih čaša Za Specijalnu Priliku Koja Nikad Neće Doći, krase knjige i romani? 

Jesam li pogriješila što sam odabrala ne jesti mrtva bića i što je ljudima danas neprijatno u mom prisustvu kad u restoranu ne poručim obrok? 

Sjedim ovde na obali u koju sam se zaljubila i sva ta pitanja mi se roje u glavi jer se osjećam ovih dana potpuno sluđeno. Osjećam se kao da sve što radim je protiv mog bića, protiv mojih snova, da opet pokušavam biti uzorna ćerka kojoj su svi nedostajali dok je obilazila svijet, koja je svima nedostajala dok je brojala zvijezde iznad Rusije. Opet pokušavam da se uklopim u ljude od kojih sam se davno otklopila, kojima već odavno ne pripadam jer jednom davno su me pustili da izaberem biti stijena. Nisu oni krivi. Ja sam moje izbore napravila, a evo me danas gdje razmišljam da li su to bili ispravni izbori jer eto, nekako uvijek uspijevam da ljude navedem da se osjećaju neprijatno i nekompletno i neostvareno u mom prisustvu. Da se osjećam PREviše. Možda još nisam izabrala prave ljude? 

Zapljuskuju mi talasi misli, osjećam so u vazduhu i čujem vrisak. Negdje duboko u meni čujem vrisak. Biti drugačiji znači biti sam. Biti drugačiji znači biti svoj. Dugo mi je trebalo da prihvatim srce kao saradnika, kao lični kompas i svoj život kao jedinu zemljopisnu kartu koja vrijedi. Dugo mi je trebalo da prihvatim sebe kao samostalnu i jaku ženu koja se borila sa svojim kompleksima, sa svojim strahovima, koja se borila sa sopstvenim odrazom jer jedan dio mene je želio udovoljiti svima, a drugi dio je želio udovoljiti sebi. Neko mora da izgubi. I to nisam htjela biti ja. 

Ostali su oni koji su me osjećali ali ne i razumjeli (što uopšte nije ni bilo važno), koji nisu pitali ptanja „Zašto si to uradila?“ već „Kako si danas?“. Ljudi koji me nisu tapšali po ramenu, već su me grlili bićem. Ostali su ljudi koji su me znali i koji me nisu osuđivali zbog odluka koje sam donijela i koji nisu morali koračati mojim stazama ali su njihova srca navijala za mene jer usudila sam se biti ono što jesam. Ostali su prijatelji i oni koji se nisu plašili mene čak i kad sam se ja plašila. 

Znam, biti svoj znači biti srećan. Kad sam prestala biti svoja? I zašto? Vrišti okean u meni. Sloboda. Ja. Previše mi je opet stalo kako se svi oko mene osjećaju. Previše mi je opet stalo do svega osim do sebe jer tako dugo nisam bila tu. Sebe sam zaboravila ponovo na uglu Nevažnih Nadanja i Nebitnih Mišljenja. Danas se ovde rvem sa Sopstvenim Sumnjama da sam zaboravila da oslušnem Svoj Kompas U Grudima koji mi uporno pokazuje na naj crveni odjeljak „Srećna sam“. Jer jesam, danas jesam mnogo više nego što sam bila prethodnih dana. Jer danas me ne muče obaveze koje su mi okačili oko vrata jer sam opet ušetala u Pozorište Očekivanih Predstava, i očekuju ljudi od mene da opet glumim ulogu koju oni žele. 

Otišla sam obalama u potrazi za sobom. Svi su me pitali „Zašto hoćeš da ideš?“. Niko još nijednom pitao „Kako si?“. E pa srećna sam. I odbijam biti išta manje od toga. Dosta mi je predstava u Pozorištu Izmišljenih Uloga i Tuđih Očekivanja. Dosta mi je uloge dobrog duha koji ispunjava tuđe želje dok moje stoje u fioci i čekaju svoj red. 

Ja dajem otkaz! 

Želim da njegujem svoja osjećanja, svoje želje, svoje snove želim da uzgajam. Ne čini me to sebičnom i ne čini me to egoističnom, niti bezosjećajnom. Biram sreću, sopstvenu prije svega. I zbog toga ne treba da me grize savjest. Zbog toga ne treba da se osjećam loše. Žao mi je. Moja uloga u Vašem pozorištu je gotova. Otvaram svoje sopstveno. Na poljima ličnh snova. Znam da mogu. Sigurna sam da ću opet biti sama u svemu. Sigurna sam da ću morati da srušim mnoge zidove Uplašenih Ljudi. 

Ali ja nikad nisam bila poznata po tome da odustajem.

Ne plaši me pustinja, ljudi me plaše

Već dugo se u meni roje misli kao gnijezdo poludjelih stršljenova koji jedva čekaju da napadnu, da ih pustim na slobodu. Možda je i to što mi V nedostaje i ta ljubav me nagriza, razara mi vene. Još jedna ljubav. Još jednom sam upala u ludilo. Hoću li se i ovaj put strmoglaviti u tom zanosnom letu koji plešem kao hipnotisani derviš? Pa ako... Neće mi nikad biti žao što sam se davala svakim atomom sebe. Koliko je ko umio toliko me i volio. A bila sam voljena možda kao malo koja žena na ovom Balkanu. Jer voljela sam i ja. Jesam. To što neke ljubavi nisu trajale ne znači da nisu bile prave. Jesu. Bile su prave u pravo vrijeme. Jedna će možda samo trajati duže nego ostale. Tu malu dužinu srca koliko traje život. Ali nek mi oproste svi budući, još uvijek ih sve volim na sebi svojstven način. 

Jednog od ovih dana nedostajanje će me nagristi kao prezrelo voće i ostaće od mene samo trag. Svijet se pretvorio u nemilosrdnu vučju jazbinu i u njoj sam uspjela da pronađem taj jedan komadić ljubavi, jedan osmijeh i zagrljaj, snažniji od svega. Taj zagrljaj koji me hranio, u kom sam bila sigurna. Pronašla sam tog čovjeka koji je možda samo san. Halucinacija zatvorenika željnog da potrči i vrišti. Halucinacija srca. U tom zagrljaju bih mogla da izdahnem. 

Život je oduvijek bio zamršeno klupko stranputica i usputnih oaza. Oduvijek sam tražila utočište koje bi se pod najmanjim vjetrom raspalo i prah bi se razvejao na sve strane svijeta osim na moju. Nisam umjela da vjerujem. Ne znam da li umijem i sad. Ne znam da li sad smijem. Udišem miris zemlje, neba i slobode, zamišljam neke iluzije i na sami otkucaj srca zadrhtim. Preplašim se. Svaki put kad je to srce kucalo, bilo je uništeno do istrebljenja. Svaki put je bilo razorena zemlja mojih nemira. Svaki put sam ostajala ranjena na gubilištu, zamrljana sopstvenim usnama i ugašenih suza. Nije mi strano ratište. 

Naučila sam toliko toga u ovom nepomičnom mučilištu. Ugušla sam iluzije jastukom. Vjerovala sam da sam otišla da pobjegnem od još jednog gubilišta. Previše je oluja u meni bjesnilo i kačila sam želje kao ukrase na jelku, kačila sam ih oko vrata, posebno one neostvarene. Vukle su me. Gušile me. Svijet je ovaj varljiva kolijevka nespokoja. Ljudi su zaboravili biti ljudi. Valjda je prevladao životinjski nagon. Valjda je želja za opstankom. Neznanje. Nemanje ljubavi. Nešto... čemu ja nikako da se priklonim. I pobjegla sam. Od suza, od sjećanja, od mirisa. Pobjegla sam da se pronađem a evo me opet potpuno izgubljena i zaljubljena do iznemoglosti. I opet me čeka ista detonacija nakon koje će samo ljepša pustinja ostati. Pustinja bez ljudi. Samo srce nek mi cijelo ostane. 

U meni čuče neke ptice promrzle na ovom mjestu u koje sam svratila da predahnem. Kao smrznuti vrapci, narogušeni čekaju svoje proljeće, svoju slobodu da opet zaklepeće krilima iznad njihovih glava. Čekaju tu kao olovni vojnici. Čekaju da i ja poletim zajedno sa njima u neko svoje novo proljeće jer nisu ove zime za mene. Godišnja doba mogu da podnesem ali ovu zimu u ljudima ne mogu. Ona mi smeta. Trnu mi prsti na nogama od nje, ne mogu da se prilagodim jer na meni je osmijeh trajno ucrtan i moje su ruke ostale raširene u neki od zagrljaja. Ne umijem ja da me nema. 

Već dugo ćutim i trpam riječi u dno srca kao nepotrebne komade odjeće koji su mi tijesni. Slažem osjećaje ali svaka kutija ima granicu za snove. Dovraga, možda mi samo V nedostaje. možda mi nedostaje ono što ja jesam. Možda mi svi sebi nedostajemo, zalutali u izmaglici preživljavanja. Ne vidimo put koji vodi do sebe jer previše smo zauzeti drugim ljudima. Tuđim životima. Jer plašimo se svog. Zato mi danas mnogo toga nedostaje. Svega mi je malo, a opet najviše vremena provodim sa sobom jer ovde gdje sam zalutala u predahu više nema ničeg. Ni razgovora, ni uzdaha, ni predaha. Znala sam da će neka pustinja da se rodi. 

Odavno već kazaljke na satu stoje poklopljene

Sama sam. Kakava ronija. Humoreska.

Pada neka glupo savršena kiša, udaraju gromovi cijeli dan. Zatvorila sam se u svoj oblak. Navukla zastore. Otkopčala srce. Razvezala sam dušu, Suza nema. Odavno već njih nema. Odavno već ni zrna soli ne brojim. Plaše me zvuci. Plaše me otkucaji srca. Sama sam. To je činjenica. 

Odavno sam otišla iz roditeljskog doma.

Odavno se već brinem sama o sebi. 

Odavno već ne pripadam nikom. 

Odavno se plašim da priznam - sama sam. Zvuči ironično. Nssmijaće se neko i reći kako to nije istina, imam prijatelje, porodicu. Možda. 

Imam ljude koji se pronalaze u mojim riječima kao da su to njihovi otkucaji. Imaju i oni ljudi koji me bodre, i kažu da sam hrabra, napustiti siguran posao i otići ploviti svijetom, tamo otvoriti srce, prigrliti svoju bol, svoju samoću. Treba hrabrosti za to. Još više treba hrabrosti vratiti se kući (ako je imaš) posle svega toga. Posle pronalaženja sebe u nomadskim lutanjima, poslije otkrivanja ljepote svijeta, poslije ljubavi, treba doći na svoje zgarište. Jer to je sve što ovde posoji. 

Previše je bolnih uspomena iza ovih zidova. Svi su oni nastavili život nakon mene. Kako mogu očekivati da nešto bude drugačije? Postoji život posle mene. I evo me tu, posle mene, očekujem da će se desiti čudo zvano "Vratila sam se". Fanfare i vatromet u srcu. Ništa od toga. Jednom kad odeš ne vraćaj se. Jer ovde se i dalje vodi život kao da ja nisam tu. Uvijek će. Ja sam ta koja je imala hrabrosti da ode, da napusti svakodnevnicu i prljavštinu. Ja sam ta koja je željela više od običnosti. Ja sam odabrala da ovde umrem jednog decembra i znam da mi ovde nikad neće biti dom posle toga. 

Bliži se još jedan decembar. Treći posle moje smrti. Bliži se opet, a ja sam nemoćna da se oduprem uspomenama, da prećutim. Nemoćna sam da se oduprem činjenici da shvatam da sam ipak sama. Da je to ono što sam odabrala. Da sam ja bila ta koja je otišla. Nemoćna sam da se oduprem dječijem smijehu i da poželim da ostanem. Jednog dana hoću, ali to niije danas. Ne zato jer ne želim dom. Želim ga i te kako. Možda ga niko nikad nije želio kao ja. Ali danas znam, ne mogu ga imati ovde. 

Ne mogu ja nikad biti obična žena. Zmaj u meni vrišti, vatre gore na krajevima moje kose, krv mi plamti, i znam da nisam obična. Nikad nisam ni bila. Nikad neću ni biti. Ovde nam nikog ko bi uspio da me razumije. Svi su oni vezani lancima svakodnevnice, svi su oni pristali na običnost. Ja ne mogu. Ja tako ne bih ispisala ni jednu priču na svojim mariginama. Ja tako ne bih razumjela da se najviše plašmo sopstvenog srca. Sopstvenih snova. Posebno onih koji se nisu ostvarili. Onih koje smo najviše željeli.

Ja živim danas. Živim od noći do zore, od jurtra do mraka. Živim kako hoću, s kim hoću i gdje hoću. Bilo bi lijepo jednom spustiti sidro. Bilo bi lijepo da jednom ne oglasim ratno stanje nesanici. Bilo bi lijepo da jednom mogu da usnim a da se ne probidim prestrašena od života. U meni još uvijek vrište divlji snovi, rasuti nekud, traže da ih skupim. U meni još nerođena djeca plaču, u meni još snovi cvile. U meni još ja postojim, i ne mogu da zagrebem ispod kože i pronađem se. Jedino što znam, ono čega sam tako bolno svjesna je da sam sama. Da ne postoji niko sa kim se mogu napiti, da ne postoji niko kom mogu dušu otvoriti kao običnu konzervu kompota od ananasa. Ne postoji niko ko može do moje kože usnama doći a da se pri tom ne izgrebe na trnje koje je niklo posle moje smrti. 

I možda i suze negdje čuče, u nekom bunaru se skupljaju poput kišnice. Možda će jednom one iz mene da provale, da probiju te brane i možda jednom neću biti sama. Shvatiće neko ako ispričam. Ako uspijem da opišem. 

A život je bio tako divan prema meni. I svijet isto. Jednom ću možda iz tebe izvući sve ono što ne smješ da kažeš, možda ćeš napisati ljubav ljepše nego što sam ja ikad umjela. Jednom ću možda umjeti da kažem da nisam jednina. Možda. Ne žurim. 

Sipam još jednu čašu Moscato vina. Zvoni mi tel. Poruka od V. Kaže da mu nedostajem. I sigurna sam da jeste tako. Mnogima nedostajem. Sebi ponajviše. 

Prestani da živiš moj život, kreiraj sopstveni

Napravila sam mnogo izbora u žvotu. Bili su moji. Mnoge od njih sam napravila hladne glave, neke u šoku, mnogi su bili stranputice ali jebi ga, nisam znala bolje. Bili su to moji izbori i danas ih nosim na reveru kao položene ispite u životnoj školi. Jer jesu bili ispiti. Naučili su me, izgradili su me i od mene napravili to što jesam danas. Ali opet, bili su to moji izbori.

Nikad nisam očekivala od okoline podršku niti odobrenje. Nisam očekivala to ni od familije, ni od komšiluka. Prijatelja ionako imam dovoljno da stanu svi na par pozivnica za rođendan. Prijatelji su nekako uvijek poštovali moje izbore. Možda se nisu slagali sa njima, možda ih nisu podržavali, ali su ih bar poštovali, što se ne može reći za gore navedene. Iskreno, gotovo uvijek su drugi „znali“ šta je bolje za mene. Ili su bar mislili da znaju. Nije da sam marila. Nije da mi je bilo važno. Ja sam ta koja je snosila posledice i obično sam u tim trenucima bila uvijek sama. Znaš – posijala si pa sad kusaj. Svi su htjeli učestvovati u sjetvi, ali kad je kusanje dolazilo na red – niko nije bio gladan.

No nekako, u poslednje vrijeme, poseban broj i sorta ljudi ima svoje mišljenje o mojim izborima. Mišljenje koje pokušavaju da mi nametnu, da mi ga prodaju kao „spasenje“, kao da sam zalutalo jagnje koje će svakog trena pojesti vuk ako ih ne poslušam. I zvučalo je to obično ovako:

A zašto si dala otkaz na poslu koji je izuzetno plaćen za naše prostore? Mogla si lijepo da uzmeš stambeni kredit (čitaj „da staviš omču sebi oko vrata i otplaćuješ doživotno kredit kreditom“), kupiš sebi nešto, imala si penzijsko i zdravstveno, staž i sve te ostale mantrake...

A zašto ideš da radiš na brodu, pa ti nisi normalna! Pa neko ti može tamo nešto podvaliti, drogirati te, prodati te ili šta već ja znam. Ideš da se smucaš po bijelom svijetu (čitaj „a gdje ćeš tamo kad je ovde na našoj livadi sigurnije, poslušaj mene pametnog, nije svijet ništa naročito“ a pogledaš mu u pasoš on ni do granice sa komšijskom baštom nije došao).

Ma kako možeš biti vegan, šta ti jedeš uopšte (moja omiljena osuda), razboljećeš se, nije ti to zdravo.

A jel, zbog čega ti pišeš to nešto tamo na blogu? Imaš li kakve koristi, može li se šta zaraditi?

A kako to da se još nisi udala, pa imaš koliko...? Trideset tri (u ovom stadijumu ljudi su obično šokirani više nego skokom cijena goriva)? Pa imaš još samo par dobrih godina (čitaj „plodnih jajnih ćelija“).

Nekako, dosadilo mi je zaista da svi imaju mišljenje o mom veganstvu, razloge za biti protiv toga. Svi imaju svoje mišljenje o mom pisanju i samačkom životu. O itekako, imali su oni svi mišljenje i o mojim mačkama, no eto sad su s mački prešli na biblioteku koju strpljivo upotpunjujem novim izdanjima („Šta će ti tolike knjige, ko to još danas čita“). Dosta mi je tih „intelektulaca“ koji imaju mišljenje o svemu i svačemu i svakome. Sjašite bre više!

Moji su izbori samo moji i ja živim sa njima. Ne miješam se u tuđe, ne zato jer ne želim pomoći, već zato jer mi nije tu mjesto. Da, imam savršeno rame za plakanje, umijem slušati sve jadikovke a da ne kažem ni jednu riječ, ne zato jer nemam šta reći (o imala bih itekako), već prosto – sposobni smo svi donositi odluke i kreirati svoje živote. Moja odluka da budem vegan je nešto što je moje tijelo tražilo od mene, nešto čemu je moja duša težila, i srećna sam što sam napravila taj izbor prije skoro pet godina. Moje pisanje je nešto što je moja duša željela, nešto za čim je srce vapilo jer nije imalo drugi način da kaže ono što osjeća. Mnei nikad pisanje nije bilo povezano sa džepom. Riječi dolaze is srca, nikako iz džepa.

I sad, dok kucam ove redove, izrevoltirana mišljenjima svih onih ljudi koji nisu bili uz mene kad sam donosila najteže odluke svog života, osjećam se kao da stojim na vrhu planine i iz mene se urlik otima. Ma nosite se sa svojim mišljenjima i ubjeđivanjem kako ja griješim, kako moji koraci vode unazad, kako će meni nebo na glavu da padne. Dosta mi je tih ljudi koji žele najbolje za mene a sebi ne znaju da srede život. Znaš, moji izbori su od mene napravili ovo što jesam. Činjenica da nikad nisam birala lake puteve me naučila da sve ono što drugi vide kao gubitak – ja vidim kao dobitnu kombinaciju. Jer iz mog života odlazi sve ono što nije za mene najbolje, otvaraju se prostori za nove ljude, za nova mjesta, za nove izbore. I biće opet samo moji. Mene će da tetoviraju ispod kože, ali živjeću u skladu sa svojom dušom. Ne želim biti brend, ne želim biti savršena, ne želim imati predivan Instagram feed i ne želim biti obično lice sa naslovnice.

Ja sam oduvijek bila više duša nego čovjek i više čovjek nego žena, otvorena za ljude koji znaju obijati brave srca i preskakati ograde oko tajnih gazova ličnosti. Bila sam uvijek dlanova okrenutih ka nebu. Možda sam se nekad u određenim trenucima stidjela svojih izbora, možda sam se i kajala, ali naučila sam da ih gledam kroz prizmu mogućnosti i danas, u svojim zrelim tridesetim znam da su moji izbori bili ono što je bilo najbolje za mene.

Tako sam rasla, tako sam disala, tako sam danas ovo što jesam – stijena i žena u isto vrijeme, sa svijetom u srcu, i neopisivom količinom ljubavi u sebi. A šta si ti osim mišljenja?

Snovi su moji ornamenti

Ne, ja nikad nisam bila tvoja djevojčica, uzorna i lijepo vaspitana. Nikad nisam bila ona klinka sa kikicama i u haljinci na cvjetove, sa crnim sandalama, iako me komšiluk volio kao da sam sa oblaka skliznula. Nisam ja mogla biti obino dijete obične porodice. Zašto bih? Odrasla uz grmljavinu i oluje, sa strahom u krvi, poput napuštenog šteneta; sama sam naučila da dišem. Nisam ja nikad bila ono što ste htjeli od mene skrojiti, poslušna klinka koja će uredno završiti školu, fakultet, udati se u roku, i roditi buljuk djece. Nisam, žao mi je zbog toga. 

Žao mi je što ste očekivali više od mene, što ste željei da budem uzoran član familije, da se ne zanosm snovima od kojih se ne živi. Vi ne možete živjeti od snova, ali ja mogu. Ja sam od njih skrojena. Vi ne možete živjeti od riječi, vas su riječi izjedale, lažna obećanja i naprsle emocije. Ja nisam nikad bila od vaše sorte. Meni se nije primio vaš dnk i žao mi... Ne, nije mi žao! Nije mi žao što sam drugačija i što sam svoje snove krojila bajkama. Nije mi žao što sam bila buntovnik bez razloga, što sam gubila bitke u borbama i ostajala uvijek amputirana, nije mi žao što sam padala i o tle se razbila. Da bi otkrio biser moraš prvo uništiti školjku.

Nisam ispunjavala vaša očekivanja, već svoja. Nisam učila na vašim greškama već na svojim. Nisam vjerovala u vaše snove već u sopostvene. Moja su mjerila bitna, moje su želje važne, nisam ja ovde da bih ispunjavala vaše propale ambicije, da bi vi bili ostvareni kroz mene. Moji su snovi milion puta ostali samo komadići ali sama sam ih sanjala, od iverja ih ponovo sklapala. Nisam ja za ovaj svijet rođena, budimo svjesni. Peviše je vatre u meni, previše oluja, previše ste me osakatili i sad tako okrnjena lutam pokušavajući da se utopim u svijetu od kojeg se otklapam.

Nisam ja bila nikad uzorna djevojčica. Nije meni stalo do porodičnog imena, tradicije i nasledstva. Svoje sam nasledstvo ubila. Svoje sam ime u krv utisnula, zvijezde sam razapela i dokove raznijela. Nemam ja više gdje da pristanem, ja koja doma nisam imala nigdje osim u nekim zagrljajima koji su mirisali na snove. Naučili ste me da bježim, da se ne vezujem, naučili ste me da ne vrijedim, da se plašim, da su snovi samo ornamenti koji se prodaju na božićnim tezgama. Naučili ste me da odustajem, da zaplačem... Naučili ste me ili ste bar samo mislili da jeste.

Nije se na mene primilo vaše trnje već sam sopstveno posadila da me zaštti od vaših nevjerničkih želja. Nisam ja nikad tražila previše. Dlan ruke, zagrljaj, možda ono pitanje koje nikom ne znači „Kako si?“. Nisam nikad tražila previše, samo da ponekad predahnem. Nikad ovde nije bio moj dom. Nikad ovde moja krila nisu bila slobodna. Previše je mutnih suza palo na pod, previše je jecaja ugrađeno u zidove da održe ove krhke temelje. Nisam ja za ove depresivne slojeve. 

Ne znam gdje me vodi sjaj zvijezda. Ne znam gdje će mi suze uokvirrene ostati. Ne znam ni gdje ću trnje u gnijezdo saviti. Nisam ja nikad bila uzorna djevojčica. Od snova krojena, bajkama vaspitana, nisam ja nikad bila za ove svijetove žala i pakla. I nemoj se čuditi što sam odavde otišla, nemoj se pitati gdje će mi poslednja stanica biti. 

Slavi me pjesmama. Slavi me stihovima mojim okoji će iza mene ostati da progone tvoje snove, da te pohode noćima sa pitanjem „Kako je?“. Nisam ja bila za ove stranputice; svoje sam pravila.

Jednom, uzdahnuću i planina će se srušitit. Jednom od mene će ostati samo krv i golo meso, čista istina i bol koja me protkala. Jednom, nekom će biti jasno da nikad nisam mogla biti drugačija. Jednom. Ne danas.