A sada me oči ljudske plaše više nego vučije...

Januar. Pada opet snijeg. Ne volim ga. Nikad nisam voljela zimu, ni mraz, ni snijeg, vlagu u vazduhu i u mislima, izmaglicu u očima, prazninu u životu. A zima me podsjeća na to. Podsjeća me na jednoličnosti kojima se ljudi okuju tragajući za neizbježnim porocima koje nam sadašnje društvo interesa servira. Obrišu znoj sa čela od pretvaranja, skinu promrzle cipele kojima gaze kroz život i pokušavaju ugrijati svoje promrzlo srce pored nekog ko je odavno smrznut od pretjerane brobe i očajničkog traženja krivca za svoj propali život, otrgnute snove, izblijedele želje ostavljene ispod neke jelke u ponoć. Želje koje niko nije čuo, niko nije pronašao. Želje koje su gladni vukovi zime rastrgnuli i pojeli, mirisale su na meso, na hranu za dušu za zveri. Mirisale su na očaj. 

Ne volim zimu. Miriše na bijeli očaj koji je pritisnuo ljude koji oko mene koračaju u snoviđenju, kao da su hipnotsani velikom mističnom magijom, kao da ne postoji ništa na svijetu osim njihovih zenica i potrebe da se ima što više, da se skupi što više stvari, kupi što više bespotrebnih drangulija kako bi se ispunili prazni prostori duše, osakaćeni još u djetinjustvu za uspomene. 

Ne volim zimu, posebno ovu koja se gotovo neprimjetno nastanila u ljudima. Životima uskraćeni za ljubav i ne znaju kako krv vri ispod kože, ni kako se zenice zamute od strasti. Zima u ljudima koji nikad nisu voljeli, koje nikad niko nije volio do beskonačnog svemira, koji nikad nisu otkrili tajne prolaze svijesti koji se otvaraju kad se predaš tom slatkom ukusu koji ostave riječi kad skliznu sa usana. Riječi u kojima je nastanjeno ljeto. Rastope se sva sjećanja koja su napisana na pergamentima uvezanim u korice svijesti. Pod tim izgovorenim emocijama se rastope i nokti koji su do juče grebali led života i strugali ga sa zidova postojanja, da napiju umornu dušu. 

Zima iz nekih ljudi nikad neće otići. Neki nikad neće iskoračiti iz leda u koji su se okovali, u koji su ih zatrpali sniježni ljudi kojima ponos teče kroz vene i kojima se srce odavno pretvorilo u prah tog istog papira na koji pokušavaju nakalemiti svoje uspomene, maštarije o ljubavi, i o ljetu, o riječima koje klize sa usana i snijeg pretvaraju u proljeće. 

Neka je nova godina. Neki su novi dani. Plaše li i tebe mogućnosti koje nove zore donose i neizvjesnost koju ti zimsko jutro ostavlja pred vratima kao izgubljeno dijete, bez poruke, bez datuma, bez ishoda. Plaši li i tebe korak u sutra ka morima i beskraju, ka ljubavi koja ima prizvuk vriska? Ili se taj vrisak u meni nastanio umjesto zime? Plaši me pomalo neizvjesnost koja me čeka jer već odavno nisam dijete po godinama, a po izgledu nisam ova starost izlomljena iskustvom i preživljavanjem, ratovima i brodolomima. Plaše me jutra a opet ne pamtim da sam se glasnije smijala i bila srećnija zbog iščekivanja te iste avanture života, tog istog sunca ljubavi. Samo da mi nije zima. Samo da nisam okružena snijegom koji pada sa trepavica ovih ljudi koji su zaledili suze i snove i osmijehe i živote. 

Lakše ću se suočiti sa strahom od sutra nego sa zimom u ljudima. Sa urlikom gladnih vukova koji se hrane umrlim snovima. Tuđim, ne mojim. Ja moje snove ne dam.

Godine se ne broje. One se žive!

Protegao se decembar poput starog olinjalog mačora, umornog od jurnjave za mačkama i dokazivanjem da je vrijedan njihove pažnje. Vrijeme je da se oližu rane, uredi krzno, naoštre kandže i podvuče crta. Životna, ne novogodišnja. 

Ovih dana sam utonula u osmi dio knjige serijala Outlander; utonula sam u maštu i snove; gomila ideja mi se roji u glavi kao uzavreli roj stršljenova. Toliko toga će se desiti u narednom periodu da konstantno cupkam od sreće i od jedvačekanja. Ne želim da svodim račune sa ovom godinom, bila je zaista divna, i zahvalna sam joj na svemu. Na putovanjima, prijateljima, poklonima, zdravlju, novcu, ali iznad svega na V i ljubavi koju sam doživjela. Ne želim da svodim račune jer bi to značilo kraj, a za mene kraj ne postoji. Postoje nove zore, nove šanse i izazovi, pripremaju se nova putovanja (o kojima ću, nadam se, pisati malo više), prave se planovi, poslovni i privatni, ali iznad svega se raste u ljudskom obliku. 

Juče sam završila sa gledanjem serije "Pose" i ostala sam fascinirana i inspirisana za poslednji post ove godine, ovog poslednjeg petka. Radnja serije je smještena u kraj '80-tih prošlog vijeka (kako ovo smiješno zvuči, a čini mi se kao da je juče bilo) i prati LGBT populaciju u vrijeme kada je još uvijek vladalo mišljenje da samo oni mogu dobiti AIDS. Znam, mnogi još uvijek imaju predrasude u glavi prema njima, i možda će me osuditi, opsovati ili misliti koješta, ali ja smatram da sam iznad primitivizma i da se prije svega dijelimo na ljude i neljude, a da je sve ostalo izmišljeno sa ciljem kontrolisanja narodnih masa. Nego, to nije razlog zbog čega se osvrćem baš na ovu seriju. 

Vidiš, ljude je lako osuditi na osnovu boje kože, nacije, religije, seksa, izgleda i sl. Najlakše je uperiti prst, podići kamen i pucati. Ono o čemu se mi, homo sapiensi, razlikujemo od životinja (ili bar želim misliti da se razlikujemo), jeste što se mi vodimo kao svjesna bića. Kao bića koja imaju nešto što se zove Razum. Najlakše je osuditi. Hajde pokušaj razumjeti?! Ti ne možeš znati da li je osoba pored tebe koju sretneš u javnom prevozu u stvari odbačena od strane svoje porodice, ni da li je možda žrtva nasilja, da li je nekad bila silovana. Ne znaš da li ta djevojčica pored tebe u školi možda kod kuće prisustvuje svađama roditelja, ili je možda i nad njom vršeno nasilje u školi. Ne znaš da li se iza nečije arogancije i drskog stava krije ranjena zver koju su svi odbacivali i koja se tim stavom samo štiti, a iza svojih zidova vapi za ljubavlju. Ne znaš da li je tom prolazniku čijoj se garderobi podsmijevaš juče možda umro neko. Toliko toga ne znaš o ljudima koje svakodnevno srećeš i osuđuješ, pa onda, kad ti se desi nešto u životu pitaš se "Zašto meni?". Nemoj se pitati. 

Ja nemam iscrtane japanske obrve i nije mi važan njihov izgled. Imam celulit, i oštećene krajeve kose. Ne patim za modnim trendovima, nisu me nikad zanimali. Ne gledam tv, ne čitam portale, ne pratim dnevnike. Nosim neki svoj stil, i ono što mi je udobno, ne slikam se u toaletima, i nisam vegan zbog mode i trenda. Volim crveni ruž, knjige i mačke. Moja priča je možda priča hiljade njih koji ćute. Meni nije imao ko da pomogne da se izdignem iznad svojih kompleksa i strahova, da pobijedim svoje nesigurnosti i da prihvatim sebe ovakvu kakva jesam. Naučila sam sve to sama. Dugo mi je trebalo. Prihvatila sam sebe drugačiju. zaraženu knjigama umjesto balkanstvom, i to me koštalo mnogo u životu. Bila sam odbačena, bila sam žrtva nasilja, bila sam ostavljena i prevarena, izgubila sam mnoge bitke i ljude, lagali su me i pokušavali mnogi na sve načine da ubiju u meni ovu drugačiju krv koja se primila. Nisu uspjeli. Niko me nije naučio, ali sam danas ponosni pobjednik svojih ratova. Danas me više ni prošlost ne boli. Jer sam prihvatila sebe u potpunosti. A društvo - ma ko te pita. Oni će uvijek prvo osuđivati, jer to im najlakše ide od ruke. Ne plašim se više takvih.

Priznaću ti još nešto, na kraju ove godišnje balade. Nikad nisam nikom pripadala, ni jednoj strani porodice. Uvijek sam bila izuzetak, neko ko živi u snovima, ko previše mašta i ima jezik duži od pruge Beograd - Bar. Jedina sam koja se nije udala jer pored sebe želi muškarca sa intelektom a ne samo sa onim među nogama. Bila sam jedini vojnik na svojoj strani, sa oduvijek brojnijim protivnicima. Ranije mi je to smetalo, boljelo je, željela sam da pripadam bar ovom svom "plemenu", ali ja sam već sa šesnaest morala da zarađujem za sebe, imala sam kompleks niže vrijednosti, i pažnja mi je bila potrebnija od vazduha. Strah od samoće i usamljenosti je uvijek bio jači. Danas, danas sam voljena žena, samostalna, izgrađena, i iako još uvijek ne pripadam nijednom plemenu, danas me to ne boli. Danas znam da je bolje biti sam nego u lošim odnosima po svaku cijenu. Danas znam da porodica i pleme neamju veze sa DNK strukturom, već sa srcem. To što sa nekim dijeliš prezime im ne daje dozvolu da te gaze i odbacuju, jer te niko na ovom svijetu ne posjeduje. Porodica nisu roditelji. Porodica su oni koji su uz tebe bez obzira na sve. To su oni koji te i tri godine kasnije pitaju "Kako si" posle amputacije srca. I oni te ne osuđuju zbog toga ni zbog komšiluka, ni zbog rodbine, ni zbog obraza. 

Sve je to lijepo upakovano u "Pose", i još mnogo više. Shvatiće oni drugačiji. 

A na kraju, šta bih vam mogla poželjeti? 

Prihvatite sebe onakve kakvi jeste bez obzira na okolinu. Ne trebaš biti lijep nikom osim sebi, a i ljepota nisu grudi, silikonske usne, gomila šminke i visoke štikle. Ljepota je skrivena u duši. Da se tvoje misli i tvoja djela mogu vidjeti na tvojoj koži da li bi ti i dalje bilo važno kako izgledaš? Pročitaj "Sliku Dorijana Greja", možda ti bude jasnije. 

Investirajte u sebe a ne u novi auto. U svoje znanje, u svoje sposobnosti. Pronađi ono što voliš, usudi se da rizikuješ, razgazi mozak. Toliko knjiga na svijetu a tako malo ljudi koji su shvatili njihovu vrijednost. 

Pođi na pregled, važnije je od Swarovski nakita i dočeka Nove godine na trgu. Pođi na pregled jer možda tako sebi spasiš život. Možda tako izbjegneš neke ožiljke.

Zavoli sebe, drugi nisu važni. Prigrli ljude koji su prava porodica, ona koja se broji. Reci im da su ti važni, da ih voliš, zagrli ih. 

Vjeruj u ljubav. U onu iskenu i čistu ljubav o kojoj su pjesme opjevane. Postoji kao takva. Upoznala sam je. Doživjela sam je. Živim je sa V. I kad te sretne, daj joj slobodu da bude to što jeste, ne podrezuj joj krila lancima i katancima. Budi lud i zaljubljen u ljubav, i voli, ne zbog sebe ili tog nekog, već voli zbog ljubavi. 

Putuj. Što više. Kuću nećeš ponijeti sa sobom na onu drugu stranu, niti će ti značiti svi automobili i veliki tv. Klubovi i zadimljeni kafići. Batali. Putuj, istražuj, upoznaj sebe i druge. Nije svijet stao u komišjsku baštu, Facebook i Instagram. Vjeruj mi, svijet je mnogo ljepši uživo nego na svim fotošopiranim slikama koje vidiš. 

Oprosti. Sebi prvo. Za sve što nisi znao bolje. Oprosti i drugima jer nisu ni oni znali. Jer nije imao ko da ih nauči. Oprosti i kreni dalje. Nek prošlost ostane iza tebe, nek ostane samo priča. Toliko novih avantura te čeka a ti si zaglavio u prošlosti i analizama. A ako samo podigneš pogled ka suncu vidjećeš da budućnost može biti predivna. Da život može biti divan, ako mu dozvoliš. Ako ne znaš kako, pitaj. Nije sramota. 

Sretno vam dragi moji, ne samo sad, već uvijek, svakog dana !!!!

Sve sam druge voleo tamnom stranom srca

Opet sam u toj fazi kad bih ti pisala najdivnije riječi i kad bih ti dušu pod noge prostrla. U toj sam fazi kad kucam ove taktove i plačem od neke neobuzdane radosti u grudima, ali i nostalgije u krvi. Jer čekajući tebe da me pronađeš ostala sam bez toliko dijelova srca da sam sad poput polupane školjke koja ne zna da li je u stanju da te voli onako kako je maštala da voli nekog... Kad ga nađem.

A nalazila sam ih. Nalazila sam školjke poput mene, prazne olupine bačene na dno mora. I voljela sam ih jer nisam znala za bolje. Voljela sam ih jer mi je bilo potrebno da volim nekog onako kako mene nikad niko nije. Dok nisam srela tebe. Dok nisi udahnuo život u moju krv, i dok me nisi zarazio mirisima i osmijesima. I čekala sam te takvog cijeli moj život, iz bajki te izvlačila, krojila te snovima, krila ti davala, a opet nisam sigurna da ću umjeti da te zadržim, da ti dom sagradim oko svojih polupanih želja. Nisam sigurna da ćeš željeti da ostaneš jer opet – mene niko nikad nije volio cijelim svojim krvotokom. Niko me nije u vene upio i nije me ćutao kao ti što jesi.

I znaš, na kraju, nije ni važno da li ćeš ostati. Nije ni važno da li ćeš me voljeti kao što se vole princeze ili kao što se vole superheroji. Pokazao si mi koje zvijezde treba da sijaju da bih bia srećna. Uzalud sam ih cijelog života tražila po sazvežđima na nebu. U mojim su očima bile i ti si mi ih pokazao. Pokazao si mi da je važno da se smijem životu, da mu trčim u susret a ne da se krijem u svojim tamnicama. Svi oni koji su me loše voljeli dušo, učili su me kako da koračam ka tebi. Bili su moje stranputice koje su od mene pravile stijenu. Ne znam hoću li umjeti da te volim onako kako bih željela, ali znam da si upalio sve moje konstelacije, i ne znam šta ću sa tolikom svjetlošću pod kožom ne znam kako ću taj požar obuzdati ako me ti ne budeš držao za ruku jednog dana. Možda nije ni važno, jer tvoj dlan će zauvijek ostati tetoviran na mojim leđima kao jedina slamka spasa kad se sve oko mene rušilo, kad sam prognana snovima zalutala u tvoje vrijeme.

Da si me samo još malo sačekao, ali u redu je. Oprostila sam ti. I sad dok kucam taktove iz mene erupcije suza kreću u pohode i ne mogu ih zaustaviti. A dušu bih ti pod noge prostrla, otkrila ti sve što je ikad boljelo, i kosti bih ti pokazala jer u njima sam tetovirala tajne. A gdje ću tebe tetovirati ako jednom odeš od mene? U koju tajnu odaju da te spakujem osim u osmijeh da te uvijem. Jer to i jesi. Ti si onaj koji mi osmijeh izvlači na lice u ovim danima kad sam na zgarištu svega što sam nekad bila.

I nije mi važno hoćeš li umjeti da me voliš onako kako sam maštala. Oživio si moje umrle bisere koje sam sahranila duboko u okeanu prastarih očekivanja. A ako to nije ljubav, onda ne znam šta jeste. I sve dok si pored mene, ne plašim se. Opet sam u fazi kad bih pjesme neke krojila iz pohabanih novina i evo me sad dok ponavljam jednu istu pjesmu na najjače, plačem i šapućem mjesecu da ti kaže da te volim. Možda i previše jer ja drugačije ne umijem. Jer to je jedino što znam. Voljeti previše. A mene niko nikad nije volio tako.

Ja sakrivam sebe u sebi

Pun je mjesec u znaku Raka. U mom znaku. Astrološki – potrebno je očistiti stan, baciti stare stvari i napraviti mjesta za nove. U praksi – nije to baš tako jednostavno. Imamo tendenciju da se grčevito držimo upsomena koje nam služe kao izgovor za sve što nismo postigli u žvotu. Za sve što nismo uspjeli. Za sve što je boljelo najlakše je okriviti ljude iz prošlosti. Čovjeku to najbolje ide – pronaći krivca svuda osim u sebi.

Nisam očistila stan. Nisam izbacila ništa staro ni nepotrebno osim ljudi. Sa stvarima mi je uvijek bilo lako da se obračunam. Sa ljudima je već druga priča. Astrološki sam u potpunosti meso ispod ljušture, krv ispod kože, i srce ispod grudi. U praksi čovjek sam. Žena. Ljubav. Ovih dana u mom životu jedino za to ima mjesta – za mir i ljubav. Za okopavanje sopstvene bašte u kojoj gajim nade i snove, i poklanjam ljubav V koji me čeka tamo u drugoj vremenskoj zoni.

Ne znam gdje će nas more izbaciti, ne znam hoćemo li još jedan pun mjesec dočekati, ali znam da večeras gledamo u isti prizor. Znam da nam večeras srca kucaju kao jedno, želeći da se što prije sretnemo ponovo. Jer ljubav je ono što se broji u oovm suludom životu. Znam, mnogi će reći da pričam besmislice. Možda. Ali ja više volim vjerujem u ljubav i besmislice nego da pronalazim razloge i izgovore, da pronalazim razlike i posmatram tuđe živote.

Zagledana u veliki krug svjetlosti na nebu, danas znam da je to ono što pobijeđuje tamu, da je to ono što pobijeđuje svo zlo u ljudima. Ljubav, i druge nema. Ne moram da očistim stan da bih se pripremila za novu sunčanu godinu. Mnogima je vrijeme da očiste dušu.

Večeras ću se oprostiti sa starom boli. Večeras ću oprostiti zverima i vukovima ljudskim. Oprostiću sebi. Napraviću mjesta u srcu za nove ljude, za nove avanture, za nove radosti. Za neku novu mene koju neće plašiti izazove. Napraviću mjesta u džepovima za nove drangulije, za školjke i pera iz repa rajske ptice. Vrijeme je da se počne sretnije živjeti.

Ne volim kad me uzmu na nišan, dal' sam od njinih il' baš i nisam...

Koliko je već prošlo otkako sam došla u ovo trnjem ogrnuto gnijezdo? 

Koliko je već prošlo otkako su mi snove izvadili iz utrobe i od njih napravili gozbu za sopsvene aveti?

Koliko je prošlo otkako ne osjećam pripadanje, nostalgiju, neodstajuće dijelove neke izmišljene slagalice koju sam usnila dok sam još bila dijete željno porodice? Ne znam ni sama. 

Znam samo da sam iz korova rođena iako mi kažu da sam bila planirano dijete nepostojeće ljubavi. 

Znam samo da tamo u svijetu, oko mene, u komšiluku, ima hiljade ovakvih kao ja, ćute i sanjaju drugačije snove. 

Ja sam prestala da sanjam. Ja sam počela da ih živim. 

Iskoračila sam iz odavno iz sopstvene uloge. 

Vjerovala sam da će moje odlične ocjene, pohvale, uspjesi i diplome da mi donesu ono što su mi roditelji (ili bar jedan od njih) obećavali - život koji su oni željeli za mene. 

Život koji oni nisu imali hrabrosti da zgrabe. Bilo ih je sramota. Bilo je neprimjereno biti srećan i štrčati. 

Vjerovala sam im, iako nisam željela te snove koje su mi poturali pod jastuke kao lažnu uspavanku. 

Vjerovala sam im, jer kako možeš da ne vjeruješ onom kom si ispod srca iskočio? 

Vjerovala sam. A onda...

Čuvam par fotografija koje nisu montirane u softveru, osim u srcu. 

Čuvam ih kao najveću dragocjenost koju imam. 

Kao jedinu uspomenu da sam imala djetinjstvo u pokušaju. Da smo bili ono što sam ja željela. 

Ne sjećam se kako su nastale. Ali postoje, kao dokaz da sam imala san. San koji se počeo raspadati još prije nego sam sastavila sve djeliće. 

Nisam ja bila za te savršene uloge za koje su mi pisali scenario i pokušavali me naučiti svakodnevnici. 

Plašili su me se. 

Plašili su se moje slobode, moje mašte, moje neodrasle ličnosti djeteta koje se negde posjeklo na stranicu knjige, zarazilo se slovima i odlučilo da ne sanja monohromne snove. 

Plašili su se mog jezika koji je uvijek bio duži od mojih koraka i koji nije trpio tuđe riječi koje su uporno pokušavali da mi spuste niz grlo do glasnih žica. 

Nisam ja mogla izgovarati bajalice i unaprijed naučene uspavanke. 

Plašili su me se kao da sam zaražena djetinjstvom od kojeg su svi oni ozdravili preko noći. 

Plašila sam se i ja njih jer na mene se nisu primile dresure i kroćenja. 

Bila sam jedna od onih zvijeri koje ne možeš vezati lancima i naučiti trikovima da bi zadovoljila hipnotisanu masu posmatrača iz komšiluka. Nisam bila. 

Ne znam kad se desilo da su počeli kidati nevidljive niti koje su me vezale za njih, osim prezimena i nekog hemijskog lanca nasledstva koje nije imalo nikakve veze sa njima. 

Nisam nasledila ništa od porodične istorije. 

Pokušala sam da otvorim srce. 

Da im slijepima pokažem put do sebe, do bezgranične ljubavi kojom sam ih htjela obasuti ne iz obaveze što su moji, već zato jer im je potrebno da ih neko voli. 

Htjela sam im pokazati šta je ljubav, pokazati im kako su pogriješili što su bili kopije društva. 

Htjela sam ih voljeti i takve, polovične, okrnjene, onakve kakva sam i ja bila dok sam preživljavala među njhovim trnjem. 

Htjela sam, ali nisu mi dali. 

Sjekli su moje riječi, šamarali moju ljubav, nadvikivali su sve moje šapate i plašili su se moje drugačije stvarnosti kao da sam halucinacija njihovih davno umrlih snova. 

Bježali su da ih ne zarazim svojom hrabrošću, svojom ljubavi. 

Ne znam kad sam navikla biti bez njih. 

Ne znam kad su prestali da bole, da nedostaju. 

Ne znam kad su prestali biti potrebni. Pitam se, da li su ikad i bili?

I dalje sam stranac među ljudima koji su nekad bili moji. Otuđena. 

Srećna sam i znam da ih sada i to plaši. 

Jer, kako se usuđujem biti srećna kad su svi oni pritinsuti problemima, preživljavanjem, borbama protiv sebe i svojih davno umrlih želja? 

Ne pričamo više jer shvatila sam da sve što sam ikad rekla ostalo je da leži na prašnjavoj polici, među keramičkim figuricama i kristalnim čašama za specijalnu priliku. 

Ne pričamo više jer sve što sam ikad rekla bila je ljubav koju su udavili u čaši očaja uz jutarnju kafu. 

Ne pričamo više jer nisu uspjeli da me hipnotišu običnošću, i sve što kažem je odjek njihovih želja koje su davno prestali da žele. 

Ne pričamo jer još uvijek nisu naučili da su ruke za grljenje, da je gnijezdo za ljubav a ne za trnje, jer još nisu shvatili da postojim. 

Ja sam im samo podsjetnik da su ubili svoje snove, da su odrasli, da sam se usudila biti drugačija i srećna, zarobljena među stranicama neke bajke koju sam davno pročitala. 

Podjsetnik da oni nisu uspjeli da od mene naprave žrtvu. Da nisu uspjeli da me natjeraju da ćutim. 

Sve sam probala. Pokušavala sam trideset godina. 

Umorila sam se. 

Umorila sam se od pokušaja da se uklopim u slagalicu snova koja ne postoji. 

Umorila sam se od pokušaja da pripadam, da otvoreno tražim ljubav, od pokušaja da je pružim a da je ne zgužvaju kao jučerašnje novine sa lošim vijestima na naslovnoj strani. 

Boljelo je. Ne znam kad je prestalo. 

Možda kad su me predali dželatu u ruke, da pokušaju hiruškim putem odstraniti sreću iz mene. 

Kad su me pustili tako iskasapljenu da odem i da se noćima budim u košmarima i sa vriskom na usnama a da me nikad više nisu pitali kako sam. 

Možda kad sam molila da me ne rastavljaju od šapica koje su me voljele više nego svi oni zajedno cijelog života. Nisu me čuli. 

Možda kad sam shvatila da ću zauvijek ostati njihova hendikepirana zagonetka koju prosto nisu planirali takvu. Nekim ljudima ni ljubav nije dovoljna. 

Naučila sam živjeti. 

Pronašla sam mapu koju su mi ukrali na rođenju, onu koja vodi do srži bića, do sreće. 

Pronašla sam način da živim osakaćena. 

Da budem radosna. Da pripadam svjietu, a ponajviše sebi. 

Pronašla sam ljubav i savršen osmijeh. 

Znam da tamo negdje ima još hilajde ovakvih kao ja. 

Htjeli su da me oslijepe i da mi kažu da sam jedini suncokret među makovima, a oni samo nisu vijdeli dalje od svojih pognutih glava. 

Nisu vidjeli da je život prepun različitih boja, mirisa i snova. Da je u redu biti drugačiji. Da nisu trebali da me se plaše. 

Ne boli više. 

Svemu su me učili, osim kako živjeti. Osim kako voljeti. 

Ali vidiš, nisu  ni morali da me uče. 

To je oduvijek bilo u meni. I u njima je, samo su oni odabrali druge uloge. 

Nerođena ljubavi...

Dvoje nas je na fotografiji. Ja i ti, zamišljen u mom srcu, iscrtan, onakav kakav bi sad bio. Ovo je poslednji put da pišem o tebi, nerođena ljubavi. Ovo je poslednji jecaj koji mogu da ispustim iz grla. Nosim te u sebi kao zavežljaj sreće, kao klupko neispunjenih želja. Čučiš u meni kao neotvoreni paketić ispod jelke, onaj koji sam zaboravila da otvorim. A nisam zaboravila. Nisam umjela. 

Vidiš, kad jednom opet odlučiš doći u moj život, i kad budeš imao dovoljno godina da razumiješ, priznaću ti da te godine nisam umjela ni sopstveno ime da izgovorim pravilno. Nisam umjela ni trepavice da upletem u želje. Nisam umjela da se borim. Bila sam umorna od ratova, nerođeni, bila sam iscrpljena od života. Nisam ni znala tada šta je život. Vjerovala sam da postoje ljudi koji su pametniji, stariji, iskusniji od mene. Njih sam poslušala. Ali znaj, mudrost života ne leži u godinama. Baš kao što srce ne kuca uvijek u grudima. 

Bila je to poslednja bitka. Bila je to grobnica mojih želja, nadanja, snova. Bila je to najteža odluka mog života i nisam je donijela ja. BIlo je to poslednji put da je neko odlučio šta je dobro za mene. Jednom, kad ponovo budeš moje klupko golotinje i čistote, ako ikad budem smjela da te u zenice pogledam bez srama, priznaću ti gdje mi je srce ostavilo tragove. Naučiću te da pratiš kompas koji sam ti u grudima konstruisala, da ga pratiš kao što meni nisu dali, te poslednje godine mene koja sam bila. Meni su moj istrgli iz tijela, klasičnom amputacijom praistorijskih mučitelja. Meni nisu dali da te volim, nerođeni. Za njih si bio jeres, za njih si bio sram. Za mene ćeš vječno ostati ljubav.

Doći ćeš opet jednom u moje krilo, i nećeš biti san. Nećeš biti samo zamišljena bajka sa fotografije. Još uvijek si moje klupko želja. Još uvijek si moja misao svakog dana. Al ovo je poslednji put da pišem o tebi. Jednom u godini samo izvući ću tvoju fotografiju iz dnevnika, to zrno sreće na koje si ličio, nasmijaću se i neću zaplakati kao sad. A ni sad nije zbog tuge. Jer konačno mogu da oprostim sebi. Mogao je da prođe cijeli vijek postojanja a da nikad ne osjetim tvoje prisustvo. Ne volim decembar. Ali ove decembarske noći mogu sebi da oprostim neznanje i slabost. Nije bilo naše vrijeme nerođeni. 

Jednom, neki životni vijek od sada, kad budem držala tvoju ruku u svojoj, kad budem te srela opet, utisnuću poljubac u tvoje čelo, i šapnuću ti da si svih ovih usamljenih dana bio moj svetionik. Moja snaga. Ti si bio moj putokaz. Oprostićeš mi što nikom ne pričam o tebi. Jednom u godini, tog decembra napišem pismo, stavim ruku tamo gdje si poslednji put spavao, i udahnem te. Zamislim te. Smjeh ti čujem. 

Ustajem i gasim svijeću. Znaš ti put do mene. 

Znam, srešćemo se opet, blentuško. 

A svijet je ostao isti. Ili sam ja drugačja?

- Možeš da mi čuješ srce? 

- Uvijek.

I tu je stalo vrijeme. I tu sam stala ja. U jednoj rečenici pročitanoj u knjizi. U jednom običnom dijalogu, onako usputno napisanom. Zatvorila sam oči i zaronila u krv. U ključanje i rijeku koja se pokreće u  meni svakog trena, neprekidno prenoseći moje želje i snove, moje strahove i sumnje. Rijeka koja se nikad ne umara, koja nikad ne odustaje. Zaronila sam u sebe i čula otkucaje srca koje mi nedostaje. Srca na koje jedva čekam da se opet sjedini sa mojim. Svašta, i ime mu znači Život. 

Bože, evo upravo crvenim kao klinka kojoj je neki mangup spustio prvi poljubac na dlan. Valjda bi rekli ljudi da je to ljubav. A ja ne znam kako da nazovem to što je stalo u njegovo ime, u oči, u osmijeh. Ne znam kako da nazovem to što čujem otkucaje njegovog srca u mom. Nije to da mi je potreban da me učini srećnom ženom. Ni voljenom. Nije to da mi je potreban da bih bila cijela ličnost. Sve sam to ja i bez njega, samo sa njim ima poseban smisao. Poseban miris. Kao da je on taj začin koji je nedostajao. Kao da je on ta esencija. 

Jel tako izgleda ljubav? Jesu li oni prije njega bili ljubavi ili sijenke, obrisi ili zvijezde? Jesu li bili odraz mene i mojih polupanih želja, odraz mojih kompleksa? Hoće li i on postati samo uspomena? Ne znam. Nije me briga. Nije mi važno, jer znam da on nije uslov za sreću ali jeste njen dio. Čujem opet srce koje kuca, i znam da me stare boli ne peku, i znam da mi se osmijeh razvlači licem, i znam da je svijet bolje mjesto jer on korača tim svijetom, a on... Divno stvorenje. Divna duša. Divan čovjek. 

Možda smo se tražili i sretali u životima ranije. Možda smo se obećavali i jurili poput gorštaka, možda smo se sretali u nekim snovima. I možda smo se našli. Nije mi ni važno ko smo bili. Važan je bio onaj trenutak kad sam ga prvi put ugledala. Prvo sam ostala bez daha, zatim bez vida, pa bez sluha. I sve što sam disala je bio miris njegove kože, i sve što sam vidjela su bile njegove oči, sve što sam čula bio je njegov smijeh. I istog trenutka sam znala da će on biti vazduh, i vid i sluh. Znala sam da ću izgubiti dušu ako mu srce otvorim. Fer trampa. 

Ne razmišljam o sutra jer ono ne postoji. Postoji samo sadašnji trenutak u kojem čujem otkucaje srca u svom, i ovaj trenutak u kom pišem o bezvremenskoj ljubavi koja se desila u ovom suldom svijetu. Ne znam hoćemo li živjeti bajku, i nije me ni briga. Sve dok smo jedno, dok smo ludi i dok živimo u sada, znam da smo srećni. A to je jedino što je važno. Da smo srećni. Voljela sam ga, sigurna sam i u nekom prethodnom životu. U starom vijeku. U vremenu kad se vrijeme nije mjerilo sekundama već osmijesima. Sigurna sam da ćemo se sresti u još nekom od narednih vijekova. Ali volim ga i sada. U ovom trenutku dok čujem udare srca i dok mi ponovo miriše koža i dok u krvi oživljavam sve one trenutke zbog kojih sam danas besciljno zaljubljena u život, u sreću, u njega, u ljubav. I sve dok je sreća - bićemo. 

Vidjela sam razne dimenzije ljubavi prije njega. I voljeli su me ti muškarci kojima sam davala sve osim sebe. Jer nisam imala šta da im dam. Jer nisam ni znala ko sam. A oni su me voljeli i ja sam voljela ono što su oni bili. Samo želja i iluzija, odraz moje sjenke koju sam ogrnula na sebe jer sam se plašila života. Jer sam se plašila sebe. Jer sam ja bila najveći i najstrašniji demon u mojoj kolekciji strahova. Nije me plašilo sjećanje na djetinjstvo, na usamljenost, na odbačenost, ni bol od ljudi koje sam izgubila, ni nesposobnost drugih da me vole potpuno drugačiju od svega što su ljudi bili. Nije me plašilo ni ostavljanje, ni prijateljstva ni izgubljeni muškarci, prevare i laži. Danas znam, sama sam sebe plašila. Danas znam, sama sam sebe stvorila. 

Zatvaram oči, i opet neke suze, i opet neki osmijeh. Plašila me ova ljubav na početku. Plašila sam se rastanka, i odsutnosti i daljine. Plašila sam se još jedne detonacije, i ko zna, možda će me boljeti, možda će mi neodostajati toliko da ću kosti skrcati bolom u prah, da će mi krv proključati i izliti se iz kože. Možda će od nas ostati samo priča, ili zbirka poezije, i fotografija iz Rusije. Možda, nije me briga. Sve dok smo sada, to je jedino važno. Sve dok smo ljubav.