Oduvijek sam bila drugačija. Znala sam to. Ne znam u kom trenutku sam to shvatila još dok sam bila dijete, ali znala sam da sa mnom "nešto nije u redu". Možda zato jer sam previše čitala, premnogo maštala, premalo vjerovala u sebe (jer me nisu naučili kako), ali nešto nije štimalo. Način na koji sam odrasla, izbori koje sam pravila, ljudi koje sam "privlačila" sve je išlo protiv mog bića. Osjećala sam da je nešto pogrešno. Nisam znala da li sam ja, ili ljudi oko mene, ili život, sudbina, samo sam osjećala. A život, nije bio bajka koje sam čitala.
Prošlo je trideset godina. Osjećaj nije prošao. Tražila sam odgovore. Možda nisam bila spremna ranije, ali danas ih znam.
Vrijeme je prošlo. Promijenilo se mnogo toga u načinu življenja, a opet, mnoge stvari su ostale iste. Programiraju nas od djetinjstva. Uče nas razlikama, uče nas da je važan fakultet, da je važno raditi, raditi, raditi, plaćati račune, štediti za crne dane, uče nas da trebamo ćutati, da je jedino važno osnovati porodicu i izroditi buljuk djece kojima u nasledstvo moramo ostaviti kuću ili stan, tu ličnu nekretninu zbog koje treba da rintamo decenijama da bi otplatili kredit. Uče nas da trebamo ostati tu gdje smo se rodili, paziti na roditelje koliko god da su oni dobri ili loši bili prema nama. Ne smiješ ni reći da su bili loši, to je sramota, to je udarac na njihov ponos, na ego. Umanjuju nam vrijednosti, i srozaju nam samopouzdanje ubijajući nam snove i želje sa riječima poput "Šta ti znaš", "Ne možeš uspjeti", "Od snova se ne živi" i sl. I mene su htjeli tako da ubiju. Nisu uspjeli.
Danas sam tu gdje jesam zbog svih izbora koje sam donosila, i na koje su uticali ljudi oko mene. Odricala sam se mnogih snova jer sam mislila da nisam vrijedna. Pristajala sam na manje od onog što sam znala da mogu, vjerovala sam da je ta kleta sudbina mene uzela na zub jer sam sigurno nagazila nekom đavolu na rep. Tražila sam ljubav iz posve pogrešnih razloga. Pokušavala sam da se prilagodim očekivanjima roditelja, profesora, rodbine, komšija... Svima osim sebi. Jedino što se u tom vremenu od tri decenije nije promijenilo je moje čitanje knjiga i osjećaj da nešto i dalje nije u redu. I nije bilo.
Ušli smo u eru digitalizacije, marketinga, društvenih mreža, instruktora i još kojekakvih zanimanja. Privatni životi više to nisu, sve je javno, sve je fotografija, sve je poziranje, sve je peglanje i šminka, korekcija nesavršenih života savršenim fotografijama. Ljubav je zamijenjena lajkovima. Lajkajte me jer ja sebe ne lajkam. Ego je našao novi način ishrane - društvene mreže. Ništa ispod savršenosti se ne očekuje, ne priznaje. Masovna olimpijada u kategoriji "ko ima bolje, više, ljepše, pa makar i lažno". Prosto ni na to nisam nasjela. Pa šta dovraga, nije u redu sa mnom?
Možda bih i nasjela da nisam u međuvremenu otkrila neke knjige i ljude koji se nikako nisu uklapali u današnji način života. Oni su posve obični ali koračaju u smjeru u kojem sam ja oduvijek tapkala. Mislila sam da sam ja šašava jer ne marim za mišljenje okoline, jer ne želim da radim nešto iz obaveze, jer ne želim običan posao, brak, muža, začine i djecu, ne na način na koji su svi oko mene to imali. Nikad nisam željela običnu ljubav na kojoj piše "Rok trajanja dvije godine. Posle toga prelazi u naviku". Ne, nemoguće da je život sve ono što su mi govorili ljudi oko mene, roditelji, učitelji. Zar niko nije vidio u meni nešto drugačije osim mene? Ne, jer oni nisu ni sebe vidjeli. Oni su prihvatili ono što im je nametnuto rođenjem, savršeno su se uklopli u uloge žrtvi na Balkanu, i ne znaju za bolje. Ja sam oduvijek željela da znam.
Nije bilo lako. Još uvijek učim. Prvo što sam naučila jeste da vjerujem. Gomilu motivacionih govora i videa kasnije, svi ti uspješni ljudi čije su riječi zabilježene rekli su istu stvar - vjeruj. U sebe. U svoje želje. Da li je moguće da je Džim Keri u pravu, a ne moja mama? Hmmmm. I zaista - obično prvi ljudi koji će te "zakucati na zemlju" su upravo rodtelji, rodbina, komšije, ne iz straha za tebe, već zbog sopstvenog nezadovoljstva. Jer kako se ti usuđuješ da ostvaruješ svoje snove kad su svi oni prihvatili taj crno bijeli život bez želja i te bajkovite ljubavi o kojoj toliko pričaš? Kako se usuđuješ biti hrabriji od njih? Poslednjih godinu dana, moj život se (p)okrenuo na potpuno blesav način jer sam odlučila reći Ne svima kojima je važnije bilo mišljenje okoline od mišljenja sopstvenog srca. Desile su se mnoge lijepe stvari, obišla sam predivne zemlje, zaljubila sam se kao da sam lik iz romana, dobila sam predivne ponude i upoznala sjajne ljude koji su potpuno drugačiji kao i ja. Spremam se na još jedno putovanje prje nego nastavim koračati snovima. I prvi put se ne plašim.
Prihvatila sam sebe, ovakvu kakva jesam i nema tog lajka koji će mi promijeniti mišljenje. Nemam savršen Instagram feed, al imam divan život koji je satkan od snova, putovanja, ljubavi, pravih prijatelja i neću odustati od svojih ciljeva, snova i knjiga. Neću odustati od sebe pa ma koliko da se to kosilo sa rodbinskim uvjerenjima. Nastaviću da slušam te iste ljude koji su od moje sorte, da čitam te iste knjige koje su me oblikovale i neću se odreći snova. Jer osjećam svim svojim bićem da mogu. Nastaviću da nadograđujem djelove sebe jer mi je znanje danas dostupno jednim klikom. Jer sam umjesto vijesti i rijaliti prgrama odabrala potpuno druge uzore. Okružila sam sebe svim onim što želim da čitam, da pratim, da budem i to i jesam. Svakog dana sam sve bolja u onom što radim, bolji čovjek, sve manje reagujem na nerazumjevanje, na pitanja "Kad ćeš se udati", "Šta će ti to" i sl. Izašla sam iz uloge žrtve u filmu koju su pokušali da mi dodjele i koju sam toliko dugo savršeno igrala tražeći krivce u svima osim u sebi. Danas znam, bili su to moji izbori. Bio je to moj način učenja. I zahvalna sam na tome.
Da, naučila sam ono o čemu svi danas pričaju, ali ne sprovode. Tajna više nije tajna. Zahvalna sam. Zaista jesam. Svako veče, prije nego se predam snovima, zahvalim se svemu što mi je važno, što me upotpunilo, što je bilo. Iskreno, često zaplačem od tog osjećaja jer pamtim vrijeme kad ništa od toga od toga nisam znala, ni cjenila, a ponajmanje razumjela. Srećan život je stvar izbora. A život se ne dešava na društvenim mrežama. Život se dešava baš sad. Ne juče. Ne sutra. Sad. Sad se više nikad neće ponoviti, živi ga. Ako su svi oni mogli da uspiju, ako su Džm Keri, Oprah, Gary V, Connor McGregor, i ostala družina mogli da uspiju, da sa dna krenu, da prevaziđu predrasude, da vjeruju, da budu zahvalni, da budu ono za šta su rođeni - mogu i ja. Možeš i ti. Nemoguće je da su oni "u krivu", a mama u pravu. I da budem jasna - to nema veze sa finansijskim statusom. I ne, niko ih nije "pogurao", nisu imali kuma u vladi, ujku u odboru, strika u policiji i sl. Uspjeli su tako što su radili ono što vole, učili, nadograđivali sebe, vjerovali u sebe i kad niko nije, nisu odustali i kad su im svi govorili da treba, i da - bili su zahvalni na svemu. Padali su i oni, ai to nisu doživljavali kao greške. Učili su. A danas, ja učim od njih.
I neću odustati. Jer, izvini mama, Džim Keri jeste u pravu.