Sa druge strane okeana

Koliko te samo život promijeni kad se otisneš od obale i pustiš sigurne niti iz ruku. Koliko ti se samo oči izbistre kad otvoriš srce za ljubav i kad prigrliš ljude zbog onoga što jesu. Prestaneš se plašiti svijeta, neba, sopstvenih odluka. Prestaneš se plašiti disanja i otkucaja u grudima. Promijeni te prašnjavi drum i so u okeanu. Promijene te noći i vremenske zone i svi ti ljudi koje sretneš zalijepe jedan komadić sebe na tvoje pohabane rite duše. Nekako se sastaviš, i ne primjetiš kad počneš da vjeruješ. Ne primjetiš kad počneš da živiš opet.

Još uvijek ne znam gdje će me odvesti drumovi. Ni gdje ću zaspati, gdje se probuditi, ni koliko dugo će trajati ova moja borba sa olujama. Ne znam kad ću poželjeti da izujem cipele i kažem da je bilo dosta. Lažem. Poželim to svakog dana. Poželim biti dvoje, biti troje, poželim sve sitnice i buđenja, i jutarnju kafu i dosadu, ali onda mi drumovi prolete ispod tabana i osjetim poznato peckanje u očima. Jer još želim da vidim svijet. Jer još želm da nahranim oči. Hoću li zakasniti? Hoće li biti kasno da se osvrnem kad jednom budem imala kuću. Kažem kuću jer nije svaka kuća dom. Baš kao što svako srce nije ljubav. 

I ostalo je samo prazno mjesto u mraku iza mene, i prazan otisak na jastuku. Ostale su prazne ruke i tuga kao dželat da visi u vazduhu očekujući svakog trena da spusti svoju sjekiru i presječe mi srce na pola. Ostale su neizgovorene riječi da lebde u vazduhu kao čestice prašine. Samo su strahovi pošli za mnom kao vjerni psi da me prate u stopu, da mi mira ne daju, da me rastrgnu iza prvog ugla kad skrenem dalje od očiju. Uplašile su me daljine i neodsanjani sni. Bajke koje sam pronašla i koje sad služe samo za ukras, za nepopločane manire i keramičke figurine. Šta mogu drugo da ponesem sa sobom osim pregršt mirisa, pune džepove uzdaha i sjećanje na beskrajne zore, na ljubav koja se odmotala u meni i zamrsila se kao krvožedna zvijer u lancima. Ostale su neke stare drangulije pobacane usput po morima, da više ista ne dođem tamo odakle su mi koraci se ukrstili sa lutanjem. Nikad više ne mogu biti ista. 

Daljine su zavrištale I razgrebale mi stopala. Oči su mi pune magle i ne mogu prestati da sanjam. I vidim sebe svuda osim u zidovima kuće. Vidim sebe svuda osim na jednom mjestu cijeli život obavijena svakodnevnicom koja je svima normalna. Meni nije. U meni je uvijek vrištala neobičnost i u meni su uvijek vrištale vatre. Stopala su me uvijek svrbila u potrazi za novim putevima, u potrazi za slobodom. Mislila sam da bih mogla da sastružem perje sa krila, da ih odložim u neku pretposlednju fioku ormara koji ću zaboraviti da postoji. Mislila sam da ću moći da skinem so sa kože i da budem divno dosadna kao ostale djevojčice. Mislila sam da ću umjeti da nosim sve te haljinice i dugine boje i da budem tako božanstveno naivna kako da nikad nisam čula nijednu mušku laž. Kao da život nije prozujao kroz mene. Dovraga, ne mogu. Ne želim. 

Oduvijek sam željela više. Željela sam da more stavim na leđa kao barku, da se zagrnem nebom i srce pokrijem travom. Željela sam da budem sve samo ne fina curica iz komšiluka. Cipele za let su našle put do mene, i odvele me. Srce mi je ostalo zaglupljeno bajkama Rusije i danas u toj istoj Rusiji sam živjela svoju bajku, i iscrtala neke svoje snove u pločniku. Danas u toj Rusiji sam napisala pismo koje ću uredno složiti na gomilu i neću ga poslati. Danas u toj Rusiji sam pronašla dio sebe koji sam izgubila u nekoj seobi Mongola i ratnika, u nekoj dvorani kraljeva i balova. 

Jednom mi je srce napuklo na hiljadu dijelova i rasulo se. Zato sam divlja i neukrotiva. I niko me nije uspio sastaviti ni shvatiti. Niko osim tog jednog čovjeka kojeg sam pronašla na dnu okeana. Hoću li umjeti da ukrotim strah?

Podigla sam zid ponovo. Možda bespotrebno. Zid od sjećanja između mene i ostatka ljudi koji su utisnuli svoju krv u moju kožu i koji sebe zovu mojim. Podigla sam zid, ne iz neljubavi ili osuđivanja, (ko sam ja da sudim drugima, ni sebi nisam umjela presuditi). Da sačuvam ono što je lijepo postojalo, da sačuvam one lijepe osmijehe i neke razrijeđene uspomene koje imam, da ih ne zatrujem ljutnjom i bijesom, jer svaki naš susret se svodi danas na to. Na bijes. Jer sam se usudila otići. Jer sam se usudila letjeti. Jer sam oduvijek bila san o slobodi koji je svima bio nemoguć. San kojeg su se svi oni plašili jer su robovali tuđem mišljenju. Pojeli su mi srce, bila sam vudu lutkica njihovih želja, ali nisu se primile magije na mene. Ne mogu ostati. Nije to iz neljubavi. 

Možda ću prokockati mladost na puteve, na riječi i stranice neobjavljenih knjiga. Možda ću potrošiti kožu na dodire koji se neće utisnuti u mene kao u glinu. Možda ću jednom svenuti usamljena, sa nekim mačkama i fotografijama svijeta, i možda ću rezbariti bundeve umjesto kolijevke. Možda ću se kajati, ali to će biti moje kajanje. Moja odluka. A to je sloboda koje ne mogu da se odreknem. To je ono što me vuče naprijed, ka daljinama, ka sebi, tražeći još uvijek dio svijeta u kojem ću moći da dišem a da me ne dave tuđa očekivanja. I zato sam podigla zid. Bičem rascijepana leđa sam pokrila bijelim vezom, oprostila sam ljudima, i odlučila živjeti svoje želje. Srela sam čovjeka koji me zavolio takvu, kao raspolućenu narandžu u zoru. Koji me zavolio takvu, natrulu i ogorčenu, oštećenu i nesposobnu da vjeruje. Srela sam ga, i pratiću ga do neke ulice u svijetu u kojoj ću možda imati dom. Ne kuću, ne krov nad glavom i dva tanjira. Dom. Srce. 

A ako se svijet raspadne i Čovjek nestane, znam da ću i dalje biti živa. Bogatija za ljubav, za sjećanje, bogatija za još jednu priču pred spavanje. Ali meni neće biti kraj. Jer još toliko krvi ima u meni. Jednom možda odustanem od traganja. Jednom možda se pokajem zbg svih zidova i propuštenih prilika. Možda. Ali kao što sam jednom rekla, sa ovog ću svijeta otići sa osmijehom zbog uspomena, ne zbog posjedovanja. 

Čekaj, vrisak bi da virsne

Čekaj da vrisak se odlomi sa usana. Da ga pustim kao ukletu zver sa lanca. Predugo je čuvana u dubinama snova. Predugo već odlažem oluje sa istoka srca. Predugo sam pustila da se katran prošlih dana skuplja u šupljinama osmijeha. Zaboravila sam da sanjam. Zaboravila sam da dišem. Vezala sam se u strune očekivanja da sam propustila neke obične zore, filigranske ruke, osmijehe od meda i želja satkane. Predugo sam sebe zarobil u memoarima i prašnjavim koricama sjećanja da sam zaboravila da prolijem riječi sa usana, da još jednu želju ispunim, još jednu zvijezdu da poljubim. Kako sam prestala da sanjam? 

Čovjek je previše posesivno biće. Želimo da zadržimo za sebe sve što pronađemo, svakog koga okrznemo pogledom. Ako nam se ruke dotaknu još je snažnije. Ako se srca usklade tad nastaje borba, lavlja rika i krvavo otimanje. A ne možemo posjedovati ništa osim sebe. Previše sam godina izgubila da bih naučila tu lekciju i nekako sam je usput zaboravila. Previše sam dugo moru na leđima, previše sam sebe zaboravila da nisam ni primjetila da su na usnama zamrle lađe. Da su me laste poljubile prošlog proljeća. 

Svijet te prmijeni nekako. Kad se udaljiš od svega i isključiš iz života koji si znao godinama, progledaju neke nepoznate dubine iz tebe. I ako ne naučiš da gledaš u zvijezde i ako samo brojiš korake nećeš primjetiti kad se ljubav ušunja u tebe i zamiriše kao savršena krempita u predvečerje. Nećeš primjetiti ukus vina ojesvake večeri proliješ po usnama. Dovraga, gdje sam seizgubila? 

Pogled mi luta preko okeana koji mi ljubi korake svakog dana. Ne znam kako da prihvatim zore bez mirisa kože, bez dodira ruke, ne znam kako da dan provedem bez smijeha koji mi je sačuvao razum u ovoj školjki bez srca. Ne znam, ali znam da sam propustila toliko radosti i vriskovi zbog straha da se sramim svog srca ponekad. Jer ljubav koja se nastanila u meni je sve što sam željela a zaboravila sam da je osjetim, da je doživim. I sad na pragu nedostajanja grčevito se držim za zagrljaj da zaboravljam da oslušnem smijeh. Zaboravljam biti svoja. 

Svijet te promijeni.

Odavno nema rijeci za slova...

Prošlo je dosta vremena otkako nisam ni jedno slovo napisala. Ne zato jer nemam šta reći. Gomilaju se riječi u meni kao orkani ali naprosto nemam snage da ih napišem. Bojim se raspašću se u komade i neću se sastaviti do kraja života. Bojim se da će se razliti krv iz mene kao nabujala rijeka i ostaću uveli korov pored puta kojim sam gazila. Bojim se da me svijet promijenio. Ili je možda ova Ja čučala u meni čekajući priliku da se nastani. 

Odrasla sam. Ne znam kako se dovraga to desilo, ali odrasla sam. Bar neki dijelovi mene jesu. Pokidale su se niti sa ljudima koje sam poznavala, sa kojima sam rado pila kafu svaki put kad bi se sreli. Podigli su se zidovi između nekih ljudi i mog svijeta, ne zato jer sam drugačija već jednostavno smo potrošili sve riječi. Izgubio se osjećaj pripadanja u meni. Negdje su umrle i laste. I mačke su zaspale. Ostali su vukovi gladni divljine da zavijaju u meni u svakoj noći punog mjeseca kad ostanem sama sa čašom vina u ruci. Bez Njega. Bez sebe. 

Promijenio me okean. Propustila sam sve događaje, propustila sam sve praznike, vjenčanje bivše ljubavi, sve niti su se okrunile i u meni je ostala samo so. Pustinja od soli da me zapeče svaki put kad pomislim. Ostala je jedina oaza u njegovim očima u koju bih da se nastanim ako me život ne razočara. Ostali su snovi i uspomene na svijet koji mi je pružio. Ne može više život biti isti. Ostao je sat na ruci da odbrojava sekunde života koji sam voljela. I miris parfema. To je sve. 

Odavno nisam pisala jer nemam snage da uobličim ovu oluju od osjećaja u riječi jer ponestaje mi onih pravih, ai svakako ne bi bile dovoljne da me objasne ljudima koji su me prestali razumjeti. Koji me sigurno nikad nisu ni razumjeli. Koji su me primorali da se odreknem svega što sam željela. Polomilo se tako u meni svako sklonište u koje sam bježala kad naiđu tmurni dani. I zato sad više nemam riječi. Ponor je ostao da odjekuje i ja da pričam u snu. Da dozivam. 

Svijet je opasno mjesto za sanjare.

To se prosto desi tako

To se prosto desi tako. Konstrukcije oslabe, negdje se u tebi slomi parče tla na kom si postavio temelje, erozija počne da kola krvotokom i u tebi ne ostane ništa osim neispisanih snova, onih istih koje si tako strpljivo spuštao pod jastuk da ti oboje puteve i želje, da se jednom ostvare. Kad erozija nastupi i snovi nestanu poput pergamenta starog stotinama godin, ne ostaje ti ništa osim da se prepustiš vremen. Proći će. Sve je prošlo do sada. Odabrao si loše tlo za buđavu berbu. 

To se prosto desi tako. Očekuješ da ti se krv zarai snovima i maštaš, srećan si, oduševiš se svakim zalaskom na periferiji duše ne primjetiš kad počne da se sve oko tebe raspada. Sledeće što znaš – držiš se grčeito za preostale vlati sebe i spajaš se po šavovima. Jer juio si, trčao za pticama, jurio za zmajevima, udisao makove, a sad je oko tebe samo spečeno tloi pustinja razočeranja. Kako se dovraga preko noći razore snovi? Kako se to nebo rasklopi i više nemaš ni vazduha u plićima da se sobom zoveš? U kom to pravcu odlaze snovi kad jednom umru na usnama, neizgovoreni šapatima snotinu godina? 

To se prosto desi tako. Valjda se probudiš, kao posle tužne završnice filma. Ne može da bude isto. Daješ se, krv prolivaš, ne spavaš već budan krojiš zvijezde po mjeri i lijepiš želje po prozorma, po tijelu, tetoviraš se žudnjom. Ma napraviš budalu od sebe. I tek tako, ujutru, probudiš se, oko tebe sve miriše na patnju i tišinu. Probudiš se i u ogledalu vidiš da si svo vrijeme ti bio taj koji trči i i trči i ne vidiš da padaš, da su te okovali lancima, da su te vezali i rekli ti da se probudiš. Desi se. Slomiš se. Moraš. 

I eto tako, prosto se desilo i meni. Samo sam se umorila. Samo sam stala da predahnem. Da krila po mjesecu poravnam. I vidim, koliko da je ljubav, sve iše je strah. Sve jače je bol. I sigurna sam da je do mene, da je u mojoj krvi preiše mraka. Sigurna sam da sam se okovala usput jureći nepostojeće zvijezde, fatamorgane mojih nespretnih želja. Sigurna sam da je u meni ostalo nešto predratnih godina iz nekog prošlog života, neki zaostali krik koji me proganja. Možda su me i misli nagrizle, ali osjećaj koji me naselio je ono što me brine. Jer ako me strah okuje, ako me strah opet zarai, neće proći dugo dok se detonacija ne razbije na leđima. 

I eto, uzdah se desio. I sad stojim opet sama, izolovana sa svojim razglednicama, svuda rasutim po krevetu. Ne smijem plakati jer bi onda i krik krenuo, a to je onda neka druga zora. Plašim se jš jednom da će me strah pobijediti. I mada sam srećna u tim kratkim trenucima vječnosti, mada sam sigurna da sam voljena, ovo je mjesto stvoreno sam za strahove. Mislim da zapravo još uvjek nisam odrasla. Još uvijek nisam srce pobijedila. Koliko će se ratova voditi do tada?

Kad jedno se sretnemo opet

Srešću te opet jednom, kad se utišaju oluje i uragani na morima. Bićeš još jednom moja zvijezda vodilja, moje utočište i moja podsvjesna molitva. Bićeš još jednom srce koje kuca u grudima i niko mi neće moći osporiti pravo na tebe jer čekala sam te. Godinama. Životima. Čekala sam te i kad su se svijetovi rušili. Čekala sam te kao dijete novogodišinju želju, da mi se ostvariš, da me zagrliš. Da još jednom u životu potonem u tvoj miris i da budem ponovo opijena životom. 

Srešću te još jednom bar. Na vrijeme. U pravom trenutku, kad srce bude spremno da te voli. Jer sad nisam bila spremna. Nisam bila spremna na ljubav koju si mi poklonio. Ni na ljubav koja se probudila u meni. Tako se voljelo samo u bajkama. Tako se voljelo u legendama. Tako se zapravo možda nikad nije ni voljelo. Jer znaš, prije tebe je postojala ljubav, ali je uvijek nedostajalo nešto. Nekad ruka, nekad zagrljaj. Nekad ja. Nekad oboje. Srce je falilo najviše. A sad, sad mi samo fali vremena. Fali mi da ostanem pored tebe. Fali mi da te ne zaboravim. 

Ostavili smo tragove u pijesku, uspomenu da smo koračali tuda, da smo se ržali za ruke, smijali se i lovili školjkama boje. Ostavili smo uzdahe na zidu umjesto zamišljenih zvijezda i sakrila sam suze govoreći da me talas poljubio u zenice sa previše soli. Sakrila sam i želje u džepove znajući da će se rasuti iza mene dok budem koračala pored tebe. Znam, nikad se više tako neće voljei, čeznutljivo i sa primjesom snova koje smo razmazali ispod trepavica maštajići o nekoj usnuloj djeci. Za mene su bila živa, za tebe možda ipak samo mašta. Jer ti si samo za more rođen. 

Srešću te ipak, samo još jednom. Još samo jedan pogled na tvoje zalutale nemire koje sputavaš u krvi. Još samo jedn osmijeh da osjetim na koži, da me opet nespretno poljubiš i okrzneš jezikom po nosu. Da me stegneš i obaviješ rukama k'o lijana, da me ne pustiš, da me sa sobompod talase povedeš. Da pored tebe izdahnem. Sve one velike ljubavi prije tebe koje su me rastavljale, koje su me učile, koje jesu bile ljubavi samo sa moje strane, bile su samo sjene i nagovještaji oluje koju si donio sa sobom tog aprilskog jutra na putu preko okeana. Jer znaš, svako može umrijeti riječima za tebe, ali neće svako dijeliti sebe sa tobom. Neće ti se svako cijeli dati kao što smo se mi dali. A dali smo sve. 

U daljini čujem samotne vile i jecaje koji se otimaju, i plaši me zvuk gitare koji vuče samoću za sobom. Plaši me zora čiji jauk čujem u daljini kao najavu apoklaipse. Kao najavu dana bez tebe. Dana koje ne znam kako ću disati, ni kako ću postojati u njima. I znam, srešću te opet. Nije važno kad, pronaći ću te. I neću te pustiti. Nikada.

Ponekad se prosto desi previše

Desilo se previše. Prosto je tako. Nakupe se stvari kao trice u džepovima. Nekad se i prepune. Desi se. Džepovi se pocijepaju, krene se rasipati sve iz tebe. Ne možeš da ostaneš hladan. Ne možeš da samo zaćutiš i odmahneš ruukom kao da ti se krv nije istočila. Ja ne mogu. Sve me zaboli. Srce mi stane. Borim se da udahnem. Pluća rastežem, grudi rasparam, trepavice pokidam na so koja se nakupi tu, tik do one tačke gdje se ocrtava bol. Ne mogu. 

U meni prosto zabruji roj stršljenova, otrovnih na pogled. Kičma se pokida i polako odumirem. Treba mi vrijeme za mene. Za onaj iskreni razgovor sa sobom. Lutam ovim hodnicima u kojima sam kao zarobljena lavica, pokušavam pronaći snagu u metalu koji me okružuje, pokušavam se uhvatiti za nebo i oprati bosa stopala u okeanu samo da sperem lutanje. Da sperem gorčinu koja se nataložila. Često se uhvatim kako se smijem lažno nekim ljudima. Srce mi nije na mjestu. I shvatam... Moram da pustim. 

Moram da odmahnem rukom i da vjerujem da i raspadanje znači život. Da i kad se sve pokida, nešto se ipak sastavi. Srce mi dovikuje iz jazbine u koju se skrilo da treba da vjerujem. Da pustim. Da mu otvorim vrata i vratim ga na mjesto. Jer sve mora da bude onako kako sanjamo, onako kako je najbolje za nas. Moram da pustim niti za koje se držim. Moram da konačno izvršim egzorcizam nad strahom. Paralisao me. Jer desilo se previše. 

Ćutim. Ne umijem da sakrijem kad me bole leđa od nagomilanih košmara. Ne umijem da sakrijem kad mi usne ispucaju od leda koji se nagomila ispod kože. Ne umijem da sakrijem ni so koja ostaje iza mojih stopala. Lažem da je od mora, a znam – od suza je. I u redu je.pusti bol da odboluje. Bez brige. Pusti srce da oćuti. Bez straha. Jer našto strah? Život je satkan od predivnih snova, pa čak i najtežih mrakova koji znaju zasijati ljepše nego ijedna zora. 

Plašim se. Priznajem. Plašim se da ću strahom otključati tamnice gdje sam sakrila stare nemani čije me sjene pohode ponekad, u vremenima kad se desi previše. Zaboravim tada na sreću. Zaboravim na ljubav koju imam. Prestanem vjerovati. Kao sada. 

Zastajem ispred ogledala i vidim gomilu propuštenih osmijeha i radosti kako stoje iza mene. Propustila sam ih zbog straha. Zbog nemoći da se ponekad oduprem. A treba živjeti. Disati. Skupljati momente po džepovima a ne kučine koje mi strahovi pokušavaju podvaliti. Treba ljubiti, i vjerovati da je sreća uvijek tu, čak i kad je ne vidim. Tu je. Želim da vjerujem. Želim da se opet smijem, da budem ponovo probuđena. Jer imam ljubav, jer volim, jer živim. Jer nekako sve ipak bude kako treba. 

Spustim ruku na obraz i odahnem. Kažem sebi „Biće u redu“. 

Uvijek bude,

Jednog od ovih života...

Prećuti mi zore kad pobjegnem od tvojih košmara. Moje zvijezde ponekad nisu dovoljne da sačuvaju mrak. Uplaše se trnovitih prevoja na kojim počivaju maštanja i iluzije u koje sam uvila suze kao najljepši poklon za godišnjicu neke nepostojeće krunidbe. Kruna od soli za moje vrane kose, prerano izblijedile od sunca na kojem sam te čekala životima. 

Prećuti mi i noći u kojim se sakrijem u zagrljaj, da udavim slutnje kad nasrnu na mene, kad odbrane popuste. Tužna sam ovih dana. Zbog nekih neizgovorenih stihova koji su se nataložili na dnu mojih stopala, i mirišu na more, na želje, na školjke. Možda tu pjesmu nikad neću napisati ponovo, od nje ću napraviti smotuljak za uzglavlje pod kojim sam ugušila vrisak. Hoće li se ikad oteti iz mog grla, zarobljen kao rijetka vrsta leptira, krila sputanih, paučinom vezenih? Hoću li ikad moći slobodno da vrisnem, da te spomenem bez krvi na usnama? Jer krvarim svakog dana slovima tvog imena, željna tvog daha kao da je to jedini vazduh koji umijem disati, od kojeg se neću otrovati. Jer bila sma toksično otrovana samoćom prije tebe, prije nas. Ako postojimo mi, onda smo sigurno najtužnija parada promašenih godina koje se drže za ruke uplakanih lica zbog propuštenog života najviše. Ne jednog, sigurna sam. Jer hiljadama godina unazad smo postojali i nekako se uvijek promašimo za život, nekad za srce. 

Jednog od ovih života srešću te slobodnog, srešću te kao svog tijela dio, onaj otrgnuti u detonaciji srca kad sam znala da ću ostati uskraćena još jednom za ljubav. 

Prećuti mi snove koje smo sanjali nasukani na život. Prećuti jer tužna sam ovih dana. Pretvaram se da ne znam zašto a svake noći utonem u tugu i pokrijem se trenucima jer to je sve što imam da spakujem u džepove kad još jednom te otrgnu daljinu od mene. Tužna sam jer se plašim da još jednom zagrlim život bez tvojih trepavica koje mi prave hlad dok te upijam u dušu, da te nastanim tamo, svaki tvoj dodir i pogled, miris i osmijeh. Crtam sazvežđa od tvojih prstiju skrojena, da jednom od njih napravim mapu do radosti. Tužna sam i zvog svih zvijezda koje uzalud padaju u zagrljaj mojih želja. Od njih u jednom napraviti kamene zidove i plakaće mojim neslanim suzama svake godine u ponoć punog mjeseca u Škorpiji. 

Tugujem i zato prećuti mi sve što bi me moglo rasplakati jer umorna sam od plašenja, toliko da bih mogla u trenu izdahnuti na tvojim grudima. A ne želim. Želim te još disati, bar još jedan tren, bar još jedan gram života. Jer ne plaši me život već vječnost bez tebe.