Stvorena za ljubav

Kako da ti objasnim da život nije uvijek bajka krojena po mjerama kao savršena haljina. Kako da ti objasnim ko sam, a da ti ne ispričam ko sam bila prije tebe i kako su me životne oluje klesale kao da sam savršeni kamen za umjetnost. Kako da ti nacrtam svoje srce a da mu ne prišijem sve zakrpe i da ga ne uvežem kao mornarski čvor spreman za oluje. Kako da te volim bez tog mornarskog čvora? 

Čudiš se ponekad koliko dijelova nedostaje u meni da budem žena. Ponekad se i ja pogledam u ogledalo i pomislim da me zver posmatra. Vuk. Pomislim da je sve moglo biti drugačije da sam samo odrasla kao princeza, kao djevojčica sa cvijećem u kosi i crnim cipelicama za snove. Pomislim da je sve možda moglo biti drugačije da se u meni nije budio revolt, da u meni nije klijala ljubav. Ponekad samo pomislim da bi sve bilo drugačije da nisam čitala te ruske bajke. 

Ta žena koju ti toliko želiš je sakrivena daleko od svih. Predaleko čak i od mene. Morala sam da je sačuvam. Morala sam da sakrijem te krhke niti koje su me činile ranjivom, koje su vodile do mornarskog čvora u grudima. Morala sam jer toliko puta je ta žena umrla. Postala je uplašena od života, od ljudi, od bilo kog čovjeka koji bi pokušao da joj priđe. I sve ono što me činlo ženom kakvu želiš je sakriveno. Ponešto sam sama razbila. Ponešto sam zaboravila. 

Moraš da shvatiš. Ako je pronađem u sebi, i ako opet jednom posrnem, o sopstvene snove zapnem i srušim ideale, plašim se. Neću ustati. Plašim se, nestaću. 

Život je bio divan prema meni uprkos olujama. Jer kako drugačije rasti ako nema kiše, ako nema oluja u kojima ćeš naučiti šta je snaga. Voljela sam neke ljude i oni su pokušali voljeti mene. A to nije ni malo lako, znaš i sam. Pokušali su, ali ja sam bila oduvijek oluja koju nisu umjeli sputati u staklenu bočicu za otrovne biljke. Pokušali su ali ja sam nenavikla na snove. I svi su odustajali. Možda sam zaista previše za voljeti. Možda je čovjek u meni nadvladao ženu. Možda su me iskvarile i ruske zore. 

Iskrzana sam i nedostaje mi toliko niti da pohvatam zalutale i odbjegle komade duše. Mnoge od njih sam ja minirala, mnogi su se rasuli tokom erozija godina. Neke sam zaturila u lutanjima. Ostala sam okrnjena i nepotpuna. I sve ono što me činilo ženom sam sakrila u tajni gaz. 

Jednom, kada mi snovi dojade i kad se umorim od revolta i borbi, kad u meni izdahne prošlost, ponovo cu je pronaći. Dovoljna će biti jedna riječ. Jedan san. Jedan stisak ruke. Dovoljno će biti da ti vjerujem da je nećeš ubiti. 

Jednom, kad me prođu sjete otvoriću se i prihvatiti da sam konačno pronašla mir. 

Jednom kad naučiš da me voliš ovakvu, zauvijek oštećenu i umanjenu za srce. Tada ću ponovo moći da se rodim u snovima. Da ponovo budem žena za ljubav.

Jer kladim se uvijek na loše karte

Plašim se gubitaka, ne volim ih. Ko ih pa voli? Ostave taj užegli trag praznine za sobom, rupu posred grudi da zjapi kao nezakrpljena pukotina na cesti. Kao krofna sa rupom u sredini bez čokoladnih mrvica. I boli. Dovraga, gubici bole. Mogu svi gurui pričati da treba vjerovati u bolje, u ono „jedan se oteg'o, drugi se proteg'o“ ali dovraga s tim. Boli. Kida ponekad. I plašim ih se. Jer previše dobro znam taj osjećaj praznine i kako je kad ti se otkine dio tijela. Znam kako je i srce kad ti se iščupa kao nepotrebno stablo, kao korov u bašti. Ne volim da čupam cvijeće, pa makar to bio i čičak. Boli. Lobotomija duše. 

Nije samo bol to što me plaši. Tu je i nesanica, košmari. Inkvizicija. Preispitivanje koje je zaista nepotrebno. Ta praznina se nekako nastani u grudima, zjapi kao kad djetetu ispade prvi mljiečni zub pa se krezubo nasmiješi. Tako i ja krezubo izgledam. I nemam sa čim popuniti prazninu. Nemam novi jastuk za snove. Toliko sam već umorna od gubljenja i od pravljenja zakrpa. Duvaju vjetrovi kroz moje poderane džepove i zakrpljene cipele. Protapaju kiše kroz dušu i kao u bunar bez dna padaju u tu rupu u grudima. I dalje je ostala samo praznina. 

Izgubila sam dovoljno ljudi za dva života, i kućnih ljubimaca, i izgubila sam sebe toliko puta da svaki put kad se pronađem shvatim da još nešto nedostaje. Posebno sada, nakon ovog velikog brodolomničkog iskustva. Ne znam hoću li ikad više umjeti da se sastavim i da pripadam kao što sam se predala tom Čovjeku zbog kojeg sad pišem o gubicima. Jer plašim se, možda ću i njega izgubiti. Možda ću se opet naći u onoj samici iz koje sam pobjegla toliko puta. Možda ću se ovaj put zazidati sa sve četiri strane. 

Otuđile su me ove krive linije talasa, i nebo me osamilo. Postala sam poput mjeseca, prepuna kratera u duši, i nekako drugačija. Svrbe me putevi, daljine me zovu, a opet samo bih da se smirim u jednom kutku, u nekoj kolibi, da pijem vino, čitam knjige i mazim mačku u krilu. I da Ga gledam, Njega, od mojih pjesama krojenog. Da mu čujem smijeh, da mu vidim oči kad se probudim i da znam da je sve na svom mjestu tada. Da ne osjećam rupu u grudima. Plaši me gubitak i još jedno sakaćenje. 

Točak života neće stati samo zato jer ja to poželim. Moram ići dalje, baš kao i ti, baš kao i svako biće. Moram koračati naprijed i ipak, odabrati ono što je najbolje za mene. Pa čak i ako to znači miniranje sopstvene duše. Jer nekad je to potrebno. 

Jer nekad ljubav nije dovoljna. Potrebno je hrabrosti. 

Da li mi je dozvoljeno da plačem

Da li mi je dozvoljeno da plačem? Da vrisnem jednom jako, bez uzdaha. Da li mi je dozvoljeno da pogledam u nebo i da opsujem, da udarim pesnicama u zid i da kažem da mi nedostaješ više nego što mi je išta nedostajalo? Čak i ono moje malo zrno sreće koje sam utopila u krvi. Znaš, meni je uvijek bilo lako voljeti. Uvijek mi je bilo lako vjerovati u ljubav, vjerovati u ljude da su kao ja, da su stvoreni za ljubav. Uvijek mi je bilo lako vjerovati u želje i snove. Dok nisam ubila sebe. Čak i tada sam željela da vjerujem. Da dotknem zvijezde mrtva sam disala. Dok te nisam vidjela. Dok nisam dotakla tvoj dlan. Dok mi tvoja koža nije ožarila usne. Dok mi tvoj nos nije obrisao tugu. I one noći kad si prvi put otključao vrata moje sobe, kad si prvi put došao meni, znala sam da ćeš biti moj ponor u kojem nikad neću dotaknuti dno. 

Nedostaješ mi. Nedotsješ mi više nego što sam vjerovala da mi neko može nedostajati. Vidiš, ljubavi moja, voljela sam prije tebe. Postojao je život prije tebe. Postojale su veze i neke sitne smrti. Ostala sam željna nekih ljudi, nekih trenutaka, ostala sam neodvršena i uskraćena za mnoge stvari, ali si me ti naveo da vjerujem da možda ipak mogu da otkrijem ljepotu života. Tvoj zagrljaj je bio dom, tvoje usne su postale radost a tvoje oči cijeli svijet. I neodstaješ mi. Nedostaje mi sve ono što smo imali, a opet je sve to tako malo naspram vječnosti. 

Oprosti mi, sumnjam ponekad. Zategnem sve strune i samo bih da vrištim. Da plačem sve neisplakane boli koje nikom nikad nisam rekla a tebi bih. Posebno sad kad nisi tu da me zagrliš, da me opsuješ, da mi kažeš da idem dođavola. Posebno sad kad nisi tu da mi kažeš da me voliš, da sam ljubav tvog života. Neodstaješ mi. Kao onaj jedan dio slagalice koji te uporno nervira jer ne možeš da ga nađeš. 

Da li mi je dozvoljeno da plačem večeras kad se cijepaju oblaci i kad se snovi rasipaju po okeanu u kom nema tvojih tragova? Baš sad kad sam usamljena do srži i prepuna soli neisplakane, kad sam prepuna vriskova koji bi da se otmu poput ludaka iz mene. Ja, koja sam se ljubavi odrekla one noći decembra, ja koja sam sebi presudila i obećala da ću ostati santa leda, jer nije imalo smisla. Hoće li imati smisla ako jednom ostanem bez tebe? Ako mi te vrijeme preuzme ili ako mi te daljine prožderu i zavboraviš zvuk mog smijeha i talase moje kose. Hoću li biti živa posle nas? Vjerovatno hoću. I živa i srećna. Ali osakaćena doživotno za ljubav. U to sam sigurna. Jer vidiš, sve te ljubavi prije nas bile su prave, samo sam ja bila pogrešna. Po prvi put sam ja prava, iako ljubav zuči pogrešno. 

Jer možda nije ljubav. 

Opsesija. 

Obožavanje. 

Ideal. 

Sve što može biti jače od ljubavi ako tako nešto postoji. 

Smijem li plakati večeras? Smijem li reći da si poslednja ljubav mog utrnulog života? Da si moje utočište i jedina radost koju nosim u sebi. Smijem li reći da te volim a da ne osjetiš, da me ne poželiš. Smijem li vjerovati da si ostvarenje a ja samo utrnuli san na ivici jastuka koji je zalutao u tvoje ruke? 

Neodostaješ mi. 

Kako mi samo neodstaješ. 

Gdje je nestala ta žena

Gdje sam to nestala? Gdje je nestala ona žena spremna skočiti sa najvećeg vrha očekivanja i dočekati se na sopstvene noge, bez vriska? Gdje je nestala žena koja je ranjena se smijala i koja je umirući život dozivala, usponene slagala na tanjir umjesto prženica za doručak? Gdje je nestala ona žena u meni, onaj divlji smijeh i želja za životom, za Škotskom, za vatrom? Samo je pepeo ostao. Samo je ostala ona jebena riječ da sam ok. Da je u redu. Gdje sam to zapela, posrnula pa se slomla opet? Nasjela na ljubav još jednom? Na san o njoj? Ili možda jeste ljubav? Još jedna od onih koje će me zatvoriti u ćeliju od suza skorjenu. Još jedna od onih priča u kojoj ja volim do besvijesti i ostanem posrana kao zemljište prije berbe. Nije na meni da se ovako izražavam. Znam, žena sam, dama sam, trebala bih biti barem. Ali dovraga, danas ne brinem za manire. 

Slomili su me ovde u daljini. Slomili su mi srce, zgazili dušu, isprljali su me. Smijala sam se. Možda sam poludjela. Svima sam u lice govorila kakvu sliku imaju u mojim očima. Svima sam govorila koga sam voljela. Bila sam toliko otvorenih i raširenih ruku da su se svi plašili od mene ovde. Mislili su da sam snoviđenje, da sam vila sakrvena iza osmijeha, crvenog karmina i uniforme zaposlene žene. Mislili su da ću posegnuti za svakim zagrljajem utjehe. Smijala sam se. Jer nije vrijedilo drugačije. Nisam imala izbora osim da budem ok. Kako samo prezirem ljude koji su ok. To je kao da nisi ni živ ni mrtav, kao da si avet osuđena da zauvijek lutaš po svijetovima, da se ne smiriš. Kao da si proklet. 

Gledam te žute mrlje ispod očiju, čujem opet vriskove, i noćne more koje me progone jer sam opet nekako sama. Jer sam vjerovala. Jer još uvijek želim da vjerujem toliko da ću zaboraviti na sopstvene snove, na sopstvene želje jer eto, volim. Jer eto vjerujem u ljubav. Dušu ću razderati i srce pojesti ako treba samo da ljubav sačuvam. I svega se odreći, i prokleti sve i svakog, samo da zadržim taj osjećaj koji se rodio, koji me vratio iz davno zaboravljenih. A možda me samo još dublje gurnuo tamo. 

Leže moji snovi uredno spakovani u koferu, neraspakovani, nespretno savijeni na ivicama. Pravim se da ih ne primjećujem ali tu su, štrče i podjsećaju me. Kosti mi odzvanjaaju od njih. Gdje sam dovraga izgubila sebe u ovom lavirintu ostrva i izopačenog svijeta? Gdje sam nestala ja, prepuna snova i života, vrele krvi, gorštak od žene? Šta mi se desilo? Kako odustaneš od sebe zarad nekog kog voliš? Je li to ljubav? Kako zaboraviš sebe? Zbog čega? Zbog koga? U redu je napraviti kompromis, podržati jedno drugo, u redu je rizikovati i ginuti zbog ljudi koje voliš, ali odreći se sebe? Kako sam opet to sebi dozvolila? Ne možeš ni znati šta ti urade ovde. Svjesna lobotomija srca. Eto to je. Dovraga, moram da se pronađem još jednom. Još jednom moram pronaći put do sebe, a to jedino mogu ako se sjetim snova. Ako se usudim sanjati još jednom. 

Umorna sam. 

Čudno je to sa snovima

Taj neki život od ranije sa urednom platom i godišnjim odmorom, sa psom i mačkom, redovnim navikama i snom... probala sam. Živjela sam. Gorčila je svaka jutarnja kafa i preslane su bile noći. Vino nije imalo ukusa iako je alkohol udarao u srce i tjerao me ponekad da istresem džepove i otjeram sebe u traganje po prašnjavim policama. Živjela sam taj život o kojem ti maštaš i sanjala sam snove. Krila. Sanjala sam da mogu više, ali nisam vjerovala. Govorili su mi da zagrlim zemlju jer je let za ljude nemoguć. Govorili su mi da treba da uzmem kredit, kupim auto i stan, da prestanem da maštam u boji i kupim Tv. Jer vidiš, sreća je danas imati Tv i pet stotina kanala ijednu knjigu u fioci koja je greškom kupljena uz dnevne novine. Jadna knjiga. Sreća je... što nikad nisam poslušala. 

Vidiš, imala sam ambiciju i željela sam da i drugima donesem radost, da budem ono što su očekivali i mislili da jesam. Željela sam ali srce nije umjelo da posluša. Srce je željelo više. Nisu me slušali. Nisu marili. Servirali su mi odluke pred stopala, a ja sam se slagala samo da bi bili oni srećni. Donosila sam poklone, koračala na rukama kad je trebalo, odustajala od sebe i kačila snove na tavanicu, ali nekad je ljudima previše. Nisu me slušali. Nisu bili tu. Nisu umjeli da ćute i pronađu sopstvene radosti pa su pokušali da grade moje misleći da znaju najbolje. Zato mi je dugo trebalo za let.

Ubila sam sebe jedne noći ispunjavajući tuđe želje. Ubila sam sebe i sve snove spalila. Ljudi i dalje nisu bili srećni. I mislila sam da je u redu, imam taj stabilan život u ovom suludom svijetu krize ljubavi, i snove u prašnjavoj stranici dnevnika. Iam fotografiju poslednjeg dana živta. Imam redovnu platu i staži osiguranje. Doći će red i na snove. Nekad.

Nikad nije došao. Snovi su čučali i dalje, grebali i cičali, zapetljani u riječi. I nije bila sreća. Nije to bio život za mene. Otišla sam. Podigla sam zid da zaštitim sebe, krila svoja nekorišćena. Podigla sam zid ćutanja jer opet sam bila sanjalica koja diše. Isprekidano i grčevito, ali disala sam otišla sam. Plašila sam se i te kako. Putovala sam, učila, padala i puzala da ustanem. Svaki dan je bio strah ali bio je i radost jer bila sam slobodna. Bila sam svoja. Imala sam izbor, sopstveni. I odabrala sam. I ti ćeš jednom. Jer čemu lanci i stanovi i redovna plata ako je srce sprženo upovijesti tuđih razočarenja. Čemu srce ako ga ne čuješ? 

Ljudi me opet nisu shvatili. Rekli su da trošim godine, da mladost prolazi i da treba djecu da rađam a ne knjige da pišem. Čemu tolika glad za reprodukcijom? Za nasleđem? Čemu kajanje za potrganim željama? Učinjeno je. Svakog decembra zapaliću svijeću u spomen umrlom ja. jednom ću si oprostiti kao što sam ljudima. Oni nisu znali bolje, ja jesam. Jednom ću možda srušiti taj zid. Možda će bti kasno, ali još uvijeknisam prestala da sanjam. 

Nisam srećna ovde gdje sam danas zalutala. I zato ću otići dalje. Neprestano ću tragati za sobom i da, plaši me to što ne znam gdje će me koraci odvesti, što ne znam hoće li mladost prozujati pored mene i ostaviti me samu među zidovima. Ali otkrila sam mnogo divnih stvari. Otkrila sam da je sreća zakopana duboko i svakom biću i samo onda ako se usudiš i potpuno otvorip životu možeš je okusiti. Svoju viziju sreće, ne tuđu. Nisu važna očekivanja. Ni stan. Ni veliki Tv.

Još uvijektragam za suncem pod kojim ću da osušim sipele i razglednice okačim na svodove. Još uvijek nisam sigurna da želim kuću i Tv. Ali žlim život. U boji. Možda nije po mjerilima ljudi sa kojim samodrasla, ali je po mojim grafikama. I plašim se. Plašim se ponekad da je sve zabluda, ali u tišini prije nego utonem u san srcemi šapne da je u redu plašiti se. Moždaneće biti srećan kraj ali biće đavolski dobar roman. I zato vjeruj. Sebi. Svom srcu. Sreća je zakopana u tebi a kompas je u tvojim rukama. I nisu snovi tu da bi se sanjali, već da bi se živjeli.

Nasukana na brodolom

Već je neka noć, ovde na drugom kraju svijeta. Noć kad mi nepodnoljivo nedostaje taj Čovjek koji mi je so u suze pretvorio i umjesto zupčanika u grudima srce napravio. Jedna od onih nepodnošljivih noći kad se sa sobom obračunavam da ne posustanem. Da ne otjeram sve do vraga, kupim prvu avionsku kartu za Nigdje i odem. Da budem nasamo sa Sobom. Da se obračunam. Vjeruj mi, nije ovo ni malo jednostavan život. 

Znam, mnogi će reći da sam srećnica. Putujem po svijetu, i još me plaćaju za to. Pa, ako posmatraš stvari samo iz jednog ugla, da, i jesam srećnica. Bila sam na Karibima, kupala se u azurnoj vodi, šetala po bijelim plažama, upijala izlaske i zalaske Sunca, pila mohito na Bahamima, doživjela sam bijele noći Rusije, vodila sam ljubav u Majamiju, ručala u Švedskoj, pila sam pivo u Kanadi... Da, jesam srećnica. Nisam pravila milion fotografija i nisam često bila prisutna na društvenim mrežama da sve to digitalno obilježim, ali ostale su uspomene na Barbados, i Halifax, na Key West i Nassau. Ostaće beskrajno ucrtana u meni Antigua. Miris kiše i ukus vina u Talinu. Smijeh u Lenjingradu. Da, to su uspomene koje će me pratiti ma gdje otišla nakon ovog. 

A tako jako želim otići. Tako jako želim napustiti ovaj kavez u kojem možeš opstati samo ako si mlad i lud i nemaš baš nikakve ambicije, ako imaš plan da kupiš stan, i zaradiš lovu i ni do čega ti više nije stalo. Ako možeš da podneseš hladne glave da ti neko ko nema osnovno vaspitanje daje naredbe i zove ti se šefom. Neko ko je do juče prao noge u lokvi na putu. Ako možeš da radiš duge sate i da si nakon svega nasmijan, i da uvijek odgovaraš sa Da. Da, možeš opstati. Ja, koja znam ko sam, i donekle šta želim, borim se sa sobom svakog dana. Jer našla sam Ljubav. Dešava se i to. Dešava se da od hiljadu ljudi i gomilu onih pogrešnih kod kuće ovde sretneš nekog ko te u potpunosti razumije i prihavata, i ko dijeli tvoju sumanutu želju za ludilom i našpuštenom kolibom u šumi. Dešava se da se zaljubiš i da izgubiš glavu. Da budeš srećan i nakon napornog dana jer znaš da te u toj kutiji za cipele od kreveta na kraju čeka neko pored kog možeš da zaspiš mirno, bez straha. Dešava se po neki grumen sreće ovde. 

Mnogo sam naučila. Srela sam toliko divnih ljudi sa kojima sam još uvijek u kontaktu. Mnogi od njih su postali moja usvojena porodica. I voljela bih da ih mogu sresti ponovo. Život je čudan. Možda se i ponovo ukrste naša stopala. Možda se opet budemo smijali zajedno. Odrasla sam mnogo. Primjetila sam promjene u borama oko očiju i nove sijede vlasi u kosi. Primjetila sam neki prigušeni sjaj u očima. Ponekad sam malo više tužna. Ponekad mi nedostaje onaj stabilan život koji sam imala, uredna plata, stan, mir, jutarnja kafa, knjige. Ahhh, knjige mi jako nedostaju. Ovde, u svijetu mora, soli i čelika naučila sam neke druge snove da sanjam. Nedostaju mi neki ljudi koje sam imala tamo, kod kuće. Nedostaje mi ponekad miris moje sobe. Veliki krevet. Ali ovde sam naučila da budem zadovoljna sa mnogo manje. 

Nikad mi nije bilo važno šta će drugi ljudi misliti o meni, a ovde sam postala još odlučnija u tome. Svi oni ljudi koje sam imala na kopnu su nastavili svoje živote, i nekako vremenom prestali slati poruke, brinuti kako sam, dijeliti tuge i radosti sa mnom. Ne zato jer su me zaboravili već prosto život nas je okrenuo različitim smjerovima. Odluke i izbori koje smo donijeli su nas udaljili u vremenu i u prostoru, ispustili smo neke niti i evo me večeras, nasukana na brodolom, pokušavam udahnuti, ovde, sama u svijetu. U cijeloj borbi sa sobom i sa pokušajima da preguram dan, zaboravila sam na riječi, na sve ono što sam voljela. Na sebe koju sam voljela. Zaboravila sam da pričam, i riječi nikako ne mogu da iskoče iz grudi. Natrpala sam toliko toga u grudi da se bojim nekad da ću se rasprsnuti u knjigu koja će da plače mastilom. Plaši me ponekad ova samoća. Plaši me ponekad ovo što vidim u ogledalu. 

Znam da nikad više neću uspjeti da pohvatam niti sa ljudima kao nekad. Nikad više neće mi ni kopno izgledati isto. Sigurna sam da se ni sa svojim srcem neću moći sporazumjeti kad za to dođe vrijeme. Uvijek će me proganjati miris Indije, proganjaće me ukus vina, svijet mi nikad više neće biti isti. Biću nasukana na samoću, snove i poeziju, i sigurna sam jednom će možda neka sjajna knjiga iskočiti iz mene poput vrapca. Jer ovaj život nije za ljude kao što sam ja. Ovaj život nije za snove, za sanje ispod trepavica, i neodvršene jelke. Nije za ljude koji su bili polomljeni i razbacani svuda , koji su se lijepili i koji su imali svoje smrtovnice. Ali izabrala sam ga, i danas, nasukana ćutim pod zvijezdama. Nepodnošljivo nedostajanje me nagriza i sigurna sam, nikad više neću biti ista tršava glava. Možda je sreća, možda je tuga, ali je svakako moj izbor. Osjećam miris Bahama u vazduhu. Spremna sam za još jednu luku. 

Sa druge strane okeana

Koliko te samo život promijeni kad se otisneš od obale i pustiš sigurne niti iz ruku. Koliko ti se samo oči izbistre kad otvoriš srce za ljubav i kad prigrliš ljude zbog onoga što jesu. Prestaneš se plašiti svijeta, neba, sopstvenih odluka. Prestaneš se plašiti disanja i otkucaja u grudima. Promijeni te prašnjavi drum i so u okeanu. Promijene te noći i vremenske zone i svi ti ljudi koje sretneš zalijepe jedan komadić sebe na tvoje pohabane rite duše. Nekako se sastaviš, i ne primjetiš kad počneš da vjeruješ. Ne primjetiš kad počneš da živiš opet.

Još uvijek ne znam gdje će me odvesti drumovi. Ni gdje ću zaspati, gdje se probuditi, ni koliko dugo će trajati ova moja borba sa olujama. Ne znam kad ću poželjeti da izujem cipele i kažem da je bilo dosta. Lažem. Poželim to svakog dana. Poželim biti dvoje, biti troje, poželim sve sitnice i buđenja, i jutarnju kafu i dosadu, ali onda mi drumovi prolete ispod tabana i osjetim poznato peckanje u očima. Jer još želim da vidim svijet. Jer još želm da nahranim oči. Hoću li zakasniti? Hoće li biti kasno da se osvrnem kad jednom budem imala kuću. Kažem kuću jer nije svaka kuća dom. Baš kao što svako srce nije ljubav. 

I ostalo je samo prazno mjesto u mraku iza mene, i prazan otisak na jastuku. Ostale su prazne ruke i tuga kao dželat da visi u vazduhu očekujući svakog trena da spusti svoju sjekiru i presječe mi srce na pola. Ostale su neizgovorene riječi da lebde u vazduhu kao čestice prašine. Samo su strahovi pošli za mnom kao vjerni psi da me prate u stopu, da mi mira ne daju, da me rastrgnu iza prvog ugla kad skrenem dalje od očiju. Uplašile su me daljine i neodsanjani sni. Bajke koje sam pronašla i koje sad služe samo za ukras, za nepopločane manire i keramičke figurine. Šta mogu drugo da ponesem sa sobom osim pregršt mirisa, pune džepove uzdaha i sjećanje na beskrajne zore, na ljubav koja se odmotala u meni i zamrsila se kao krvožedna zvijer u lancima. Ostale su neke stare drangulije pobacane usput po morima, da više ista ne dođem tamo odakle su mi koraci se ukrstili sa lutanjem. Nikad više ne mogu biti ista. 

Daljine su zavrištale I razgrebale mi stopala. Oči su mi pune magle i ne mogu prestati da sanjam. I vidim sebe svuda osim u zidovima kuće. Vidim sebe svuda osim na jednom mjestu cijeli život obavijena svakodnevnicom koja je svima normalna. Meni nije. U meni je uvijek vrištala neobičnost i u meni su uvijek vrištale vatre. Stopala su me uvijek svrbila u potrazi za novim putevima, u potrazi za slobodom. Mislila sam da bih mogla da sastružem perje sa krila, da ih odložim u neku pretposlednju fioku ormara koji ću zaboraviti da postoji. Mislila sam da ću moći da skinem so sa kože i da budem divno dosadna kao ostale djevojčice. Mislila sam da ću umjeti da nosim sve te haljinice i dugine boje i da budem tako božanstveno naivna kako da nikad nisam čula nijednu mušku laž. Kao da život nije prozujao kroz mene. Dovraga, ne mogu. Ne želim. 

Oduvijek sam željela više. Željela sam da more stavim na leđa kao barku, da se zagrnem nebom i srce pokrijem travom. Željela sam da budem sve samo ne fina curica iz komšiluka. Cipele za let su našle put do mene, i odvele me. Srce mi je ostalo zaglupljeno bajkama Rusije i danas u toj istoj Rusiji sam živjela svoju bajku, i iscrtala neke svoje snove u pločniku. Danas u toj Rusiji sam napisala pismo koje ću uredno složiti na gomilu i neću ga poslati. Danas u toj Rusiji sam pronašla dio sebe koji sam izgubila u nekoj seobi Mongola i ratnika, u nekoj dvorani kraljeva i balova. 

Jednom mi je srce napuklo na hiljadu dijelova i rasulo se. Zato sam divlja i neukrotiva. I niko me nije uspio sastaviti ni shvatiti. Niko osim tog jednog čovjeka kojeg sam pronašla na dnu okeana. Hoću li umjeti da ukrotim strah?

Podigla sam zid ponovo. Možda bespotrebno. Zid od sjećanja između mene i ostatka ljudi koji su utisnuli svoju krv u moju kožu i koji sebe zovu mojim. Podigla sam zid, ne iz neljubavi ili osuđivanja, (ko sam ja da sudim drugima, ni sebi nisam umjela presuditi). Da sačuvam ono što je lijepo postojalo, da sačuvam one lijepe osmijehe i neke razrijeđene uspomene koje imam, da ih ne zatrujem ljutnjom i bijesom, jer svaki naš susret se svodi danas na to. Na bijes. Jer sam se usudila otići. Jer sam se usudila letjeti. Jer sam oduvijek bila san o slobodi koji je svima bio nemoguć. San kojeg su se svi oni plašili jer su robovali tuđem mišljenju. Pojeli su mi srce, bila sam vudu lutkica njihovih želja, ali nisu se primile magije na mene. Ne mogu ostati. Nije to iz neljubavi. 

Možda ću prokockati mladost na puteve, na riječi i stranice neobjavljenih knjiga. Možda ću potrošiti kožu na dodire koji se neće utisnuti u mene kao u glinu. Možda ću jednom svenuti usamljena, sa nekim mačkama i fotografijama svijeta, i možda ću rezbariti bundeve umjesto kolijevke. Možda ću se kajati, ali to će biti moje kajanje. Moja odluka. A to je sloboda koje ne mogu da se odreknem. To je ono što me vuče naprijed, ka daljinama, ka sebi, tražeći još uvijek dio svijeta u kojem ću moći da dišem a da me ne dave tuđa očekivanja. I zato sam podigla zid. Bičem rascijepana leđa sam pokrila bijelim vezom, oprostila sam ljudima, i odlučila živjeti svoje želje. Srela sam čovjeka koji me zavolio takvu, kao raspolućenu narandžu u zoru. Koji me zavolio takvu, natrulu i ogorčenu, oštećenu i nesposobnu da vjeruje. Srela sam ga, i pratiću ga do neke ulice u svijetu u kojoj ću možda imati dom. Ne kuću, ne krov nad glavom i dva tanjira. Dom. Srce. 

A ako se svijet raspadne i Čovjek nestane, znam da ću i dalje biti živa. Bogatija za ljubav, za sjećanje, bogatija za još jednu priču pred spavanje. Ali meni neće biti kraj. Jer još toliko krvi ima u meni. Jednom možda odustanem od traganja. Jednom možda se pokajem zbg svih zidova i propuštenih prilika. Možda. Ali kao što sam jednom rekla, sa ovog ću svijeta otići sa osmijehom zbog uspomena, ne zbog posjedovanja.