Najveće su bitke one na jastuku

Ponovo sam robovala navikama. Ustanem. U(z)dahnem. Mehanički odlazim u toalet, vruća voda, tuširanje, pranje zuba, uvijek prvo lijeva strana pa desna. Kafa, jaka, bez šećera. Voće, u bilo kom obliku. I ćutanje. I tako godinama unazad. Pokušavam pobijediti roba u sebi. Navike razbiti poput bijsnog ogledala. Pokušavam otvoriti oči i nasmijati se životu. Uspjela sam. 

Bar jedan dan sam uspjela. Pokušavam detoksikovati srce, razmaći zavese koje sam nabacila na prozore duše. Pokušavam. Svakog dana. Borim se sa tom zvijeri u sebi koja nosi moje ime i koja mehanički korača kroz život. Borim se svakog dana da pobijedim misli o budućnosti koja se nije još desila. Ali ljudi smo, godinama programirani da balansiramo između želja i realnosti, uvijek naginjući ka ovom drugom. Programirani smo da imamo red u životu, da moramo patiti da bi bili srećni, da su sve velike ljubavi tužne, da je novac zlo svijeta, da su ljudi prevrtljivi, da moraš imati diplomu i kojekakve tričarije da bi bio srećan. Programirani smo da budemo pogrešni i to je ta jebena realnost u koju moram da pogledam. 

U meni je oduvijek postojao neki antivirus koji mi nikad nije dozvolio da povjerujem u te programe koje su mi podvaljivali kao povrće djetetu. Gurali su mi ih niz grlo na silu, ali ja sam uporno povraćala. Nisu se primali programi, nije ovo pogodno tle za njih. I danas mi je drago zbog toga. Drago mi je što sam potpuno drugačija od ljudi moje generacije i mislim da sam ja poslednji promašeni kod koji je pogodio te zalutale osamdesete. Sve ostalo je ispalo po planu. Svi su ispali po planu osim mene. 

Nikad nisam imala taj osjećaj pripadanja, taj osjećaj doma. Možda zbog porodice, možda zbog knjiga, ali nikad nisam imala tu dozu nostalgije u sebi, da kad odem jedva čekam da se vratim. Nekako sam sama uvijek gradila sebi put. Možda je dobro, možda i loše po mene, ali bolje nisam umjela. Jedan program se doduše primio. Da brinem prevše o budućnosti koja se nije desila, da izmišljam scenarije i dramatizujem unaprijed. Evo me sad kako se borim sa baš tim programom. Borim se da pobijedim sva prethodna iskustva koja sam imala koja su me „naučila“ nečemu. Borim se da pobijedim sebe i ne ide mi. Preovladaju strahovi i duhovi koji su me nastanili. Borim se. 

Kako da vjerujem? Poučite me vi koji ste uspjeli, kako da udahnem u zoru i kažem sebi da je baš sve u redu, i da će tako i ostati. Kako kad u meni vrišti zebnja i proganjaju me aveti iz ormara. Kažu mi da se pazim. Zatvaraju mi srce koje ja uporno otvaram. Zašivaju mi usne koje ja uporno u osmijeh širim. Šapuću mi na uho razne „lekcije“ iz prošlosti, podsjećaju me ko sam bila i kažu mi da se pazim. Iskustvo nas je naučilo jel da? I uplašim se. Jer srećna sam. I želim da ostanem srećna jer znam da to mogu, jer znam da ta sreća čuči u meni. Znam da su sve izbori i odluke i zaista želim da vjerujem da je baš sve u redu i da će tako i ostati. Da vjerujem da ću pobijediti staru sebe i da ću odabrati da zažmurim i koračam po toj ivici koja se život zove. Želim da vjerujem. 

Želim da budem srećna uprkos tom nedostajanju koje osjećam kad On nije tu, kad nas milje dijele od pogleda. Želim da i dalje budem srećna kad odabere sve drugo osim mene. Jer nije sreća u jednom čovjeku. Sreća je u meni. Želim...ali ne znam da li umijem. Kako da kažem srcu da ne treba da bude tužno, da osušim trepavice i zagrlim osmijeh kad nikad nisam bila voljena ovako, kad mi niko nije nedostajao ovako još od vremena slamanja. Kako ... dovraga! 

Borim se. I neću odustati. Jer znam da je to ono što mi je potrebno da uklopim svoju slagalicu. Znam da je to djelić koji je nedostajao. Da povjerujem i prestanem strahovati zbog stvari koje se nisu desile. A hoće, desiće se, ali na potpuno drugi način od očekivanog iskustva. Borim se. To je ona najteža bitka. To je ono sa sobom kad se u koštac uhvatiš. I znam pobijediću. Moram. Šta ćeš ti uraditi?

Stvorena za ljubav

Kako da ti objasnim da život nije uvijek bajka krojena po mjerama kao savršena haljina. Kako da ti objasnim ko sam, a da ti ne ispričam ko sam bila prije tebe i kako su me životne oluje klesale kao da sam savršeni kamen za umjetnost. Kako da ti nacrtam svoje srce a da mu ne prišijem sve zakrpe i da ga ne uvežem kao mornarski čvor spreman za oluje. Kako da te volim bez tog mornarskog čvora? 

Čudiš se ponekad koliko dijelova nedostaje u meni da budem žena. Ponekad se i ja pogledam u ogledalo i pomislim da me zver posmatra. Vuk. Pomislim da je sve moglo biti drugačije da sam samo odrasla kao princeza, kao djevojčica sa cvijećem u kosi i crnim cipelicama za snove. Pomislim da je sve možda moglo biti drugačije da se u meni nije budio revolt, da u meni nije klijala ljubav. Ponekad samo pomislim da bi sve bilo drugačije da nisam čitala te ruske bajke. 

Ta žena koju ti toliko želiš je sakrivena daleko od svih. Predaleko čak i od mene. Morala sam da je sačuvam. Morala sam da sakrijem te krhke niti koje su me činile ranjivom, koje su vodile do mornarskog čvora u grudima. Morala sam jer toliko puta je ta žena umrla. Postala je uplašena od života, od ljudi, od bilo kog čovjeka koji bi pokušao da joj priđe. I sve ono što me činlo ženom kakvu želiš je sakriveno. Ponešto sam sama razbila. Ponešto sam zaboravila. 

Moraš da shvatiš. Ako je pronađem u sebi, i ako opet jednom posrnem, o sopstvene snove zapnem i srušim ideale, plašim se. Neću ustati. Plašim se, nestaću. 

Život je bio divan prema meni uprkos olujama. Jer kako drugačije rasti ako nema kiše, ako nema oluja u kojima ćeš naučiti šta je snaga. Voljela sam neke ljude i oni su pokušali voljeti mene. A to nije ni malo lako, znaš i sam. Pokušali su, ali ja sam bila oduvijek oluja koju nisu umjeli sputati u staklenu bočicu za otrovne biljke. Pokušali su ali ja sam nenavikla na snove. I svi su odustajali. Možda sam zaista previše za voljeti. Možda je čovjek u meni nadvladao ženu. Možda su me iskvarile i ruske zore. 

Iskrzana sam i nedostaje mi toliko niti da pohvatam zalutale i odbjegle komade duše. Mnoge od njih sam ja minirala, mnogi su se rasuli tokom erozija godina. Neke sam zaturila u lutanjima. Ostala sam okrnjena i nepotpuna. I sve ono što me činilo ženom sam sakrila u tajni gaz. 

Jednom, kada mi snovi dojade i kad se umorim od revolta i borbi, kad u meni izdahne prošlost, ponovo cu je pronaći. Dovoljna će biti jedna riječ. Jedan san. Jedan stisak ruke. Dovoljno će biti da ti vjerujem da je nećeš ubiti. 

Jednom, kad me prođu sjete otvoriću se i prihvatiti da sam konačno pronašla mir. 

Jednom kad naučiš da me voliš ovakvu, zauvijek oštećenu i umanjenu za srce. Tada ću ponovo moći da se rodim u snovima. Da ponovo budem žena za ljubav.

Jer kladim se uvijek na loše karte

Plašim se gubitaka, ne volim ih. Ko ih pa voli? Ostave taj užegli trag praznine za sobom, rupu posred grudi da zjapi kao nezakrpljena pukotina na cesti. Kao krofna sa rupom u sredini bez čokoladnih mrvica. I boli. Dovraga, gubici bole. Mogu svi gurui pričati da treba vjerovati u bolje, u ono „jedan se oteg'o, drugi se proteg'o“ ali dovraga s tim. Boli. Kida ponekad. I plašim ih se. Jer previše dobro znam taj osjećaj praznine i kako je kad ti se otkine dio tijela. Znam kako je i srce kad ti se iščupa kao nepotrebno stablo, kao korov u bašti. Ne volim da čupam cvijeće, pa makar to bio i čičak. Boli. Lobotomija duše. 

Nije samo bol to što me plaši. Tu je i nesanica, košmari. Inkvizicija. Preispitivanje koje je zaista nepotrebno. Ta praznina se nekako nastani u grudima, zjapi kao kad djetetu ispade prvi mljiečni zub pa se krezubo nasmiješi. Tako i ja krezubo izgledam. I nemam sa čim popuniti prazninu. Nemam novi jastuk za snove. Toliko sam već umorna od gubljenja i od pravljenja zakrpa. Duvaju vjetrovi kroz moje poderane džepove i zakrpljene cipele. Protapaju kiše kroz dušu i kao u bunar bez dna padaju u tu rupu u grudima. I dalje je ostala samo praznina. 

Izgubila sam dovoljno ljudi za dva života, i kućnih ljubimaca, i izgubila sam sebe toliko puta da svaki put kad se pronađem shvatim da još nešto nedostaje. Posebno sada, nakon ovog velikog brodolomničkog iskustva. Ne znam hoću li ikad više umjeti da se sastavim i da pripadam kao što sam se predala tom Čovjeku zbog kojeg sad pišem o gubicima. Jer plašim se, možda ću i njega izgubiti. Možda ću se opet naći u onoj samici iz koje sam pobjegla toliko puta. Možda ću se ovaj put zazidati sa sve četiri strane. 

Otuđile su me ove krive linije talasa, i nebo me osamilo. Postala sam poput mjeseca, prepuna kratera u duši, i nekako drugačija. Svrbe me putevi, daljine me zovu, a opet samo bih da se smirim u jednom kutku, u nekoj kolibi, da pijem vino, čitam knjige i mazim mačku u krilu. I da Ga gledam, Njega, od mojih pjesama krojenog. Da mu čujem smijeh, da mu vidim oči kad se probudim i da znam da je sve na svom mjestu tada. Da ne osjećam rupu u grudima. Plaši me gubitak i još jedno sakaćenje. 

Točak života neće stati samo zato jer ja to poželim. Moram ići dalje, baš kao i ti, baš kao i svako biće. Moram koračati naprijed i ipak, odabrati ono što je najbolje za mene. Pa čak i ako to znači miniranje sopstvene duše. Jer nekad je to potrebno. 

Jer nekad ljubav nije dovoljna. Potrebno je hrabrosti. 

Da li mi je dozvoljeno da plačem

Da li mi je dozvoljeno da plačem? Da vrisnem jednom jako, bez uzdaha. Da li mi je dozvoljeno da pogledam u nebo i da opsujem, da udarim pesnicama u zid i da kažem da mi nedostaješ više nego što mi je išta nedostajalo? Čak i ono moje malo zrno sreće koje sam utopila u krvi. Znaš, meni je uvijek bilo lako voljeti. Uvijek mi je bilo lako vjerovati u ljubav, vjerovati u ljude da su kao ja, da su stvoreni za ljubav. Uvijek mi je bilo lako vjerovati u želje i snove. Dok nisam ubila sebe. Čak i tada sam željela da vjerujem. Da dotknem zvijezde mrtva sam disala. Dok te nisam vidjela. Dok nisam dotakla tvoj dlan. Dok mi tvoja koža nije ožarila usne. Dok mi tvoj nos nije obrisao tugu. I one noći kad si prvi put otključao vrata moje sobe, kad si prvi put došao meni, znala sam da ćeš biti moj ponor u kojem nikad neću dotaknuti dno. 

Nedostaješ mi. Nedotsješ mi više nego što sam vjerovala da mi neko može nedostajati. Vidiš, ljubavi moja, voljela sam prije tebe. Postojao je život prije tebe. Postojale su veze i neke sitne smrti. Ostala sam željna nekih ljudi, nekih trenutaka, ostala sam neodvršena i uskraćena za mnoge stvari, ali si me ti naveo da vjerujem da možda ipak mogu da otkrijem ljepotu života. Tvoj zagrljaj je bio dom, tvoje usne su postale radost a tvoje oči cijeli svijet. I neodstaješ mi. Nedostaje mi sve ono što smo imali, a opet je sve to tako malo naspram vječnosti. 

Oprosti mi, sumnjam ponekad. Zategnem sve strune i samo bih da vrištim. Da plačem sve neisplakane boli koje nikom nikad nisam rekla a tebi bih. Posebno sad kad nisi tu da me zagrliš, da me opsuješ, da mi kažeš da idem dođavola. Posebno sad kad nisi tu da mi kažeš da me voliš, da sam ljubav tvog života. Neodstaješ mi. Kao onaj jedan dio slagalice koji te uporno nervira jer ne možeš da ga nađeš. 

Da li mi je dozvoljeno da plačem večeras kad se cijepaju oblaci i kad se snovi rasipaju po okeanu u kom nema tvojih tragova? Baš sad kad sam usamljena do srži i prepuna soli neisplakane, kad sam prepuna vriskova koji bi da se otmu poput ludaka iz mene. Ja, koja sam se ljubavi odrekla one noći decembra, ja koja sam sebi presudila i obećala da ću ostati santa leda, jer nije imalo smisla. Hoće li imati smisla ako jednom ostanem bez tebe? Ako mi te vrijeme preuzme ili ako mi te daljine prožderu i zavboraviš zvuk mog smijeha i talase moje kose. Hoću li biti živa posle nas? Vjerovatno hoću. I živa i srećna. Ali osakaćena doživotno za ljubav. U to sam sigurna. Jer vidiš, sve te ljubavi prije nas bile su prave, samo sam ja bila pogrešna. Po prvi put sam ja prava, iako ljubav zuči pogrešno. 

Jer možda nije ljubav. 

Opsesija. 

Obožavanje. 

Ideal. 

Sve što može biti jače od ljubavi ako tako nešto postoji. 

Smijem li plakati večeras? Smijem li reći da si poslednja ljubav mog utrnulog života? Da si moje utočište i jedina radost koju nosim u sebi. Smijem li reći da te volim a da ne osjetiš, da me ne poželiš. Smijem li vjerovati da si ostvarenje a ja samo utrnuli san na ivici jastuka koji je zalutao u tvoje ruke? 

Neodostaješ mi. 

Kako mi samo neodstaješ. 

Gdje je nestala ta žena

Gdje sam to nestala? Gdje je nestala ona žena spremna skočiti sa najvećeg vrha očekivanja i dočekati se na sopstvene noge, bez vriska? Gdje je nestala žena koja je ranjena se smijala i koja je umirući život dozivala, usponene slagala na tanjir umjesto prženica za doručak? Gdje je nestala ona žena u meni, onaj divlji smijeh i želja za životom, za Škotskom, za vatrom? Samo je pepeo ostao. Samo je ostala ona jebena riječ da sam ok. Da je u redu. Gdje sam to zapela, posrnula pa se slomla opet? Nasjela na ljubav još jednom? Na san o njoj? Ili možda jeste ljubav? Još jedna od onih koje će me zatvoriti u ćeliju od suza skorjenu. Još jedna od onih priča u kojoj ja volim do besvijesti i ostanem posrana kao zemljište prije berbe. Nije na meni da se ovako izražavam. Znam, žena sam, dama sam, trebala bih biti barem. Ali dovraga, danas ne brinem za manire. 

Slomili su me ovde u daljini. Slomili su mi srce, zgazili dušu, isprljali su me. Smijala sam se. Možda sam poludjela. Svima sam u lice govorila kakvu sliku imaju u mojim očima. Svima sam govorila koga sam voljela. Bila sam toliko otvorenih i raširenih ruku da su se svi plašili od mene ovde. Mislili su da sam snoviđenje, da sam vila sakrvena iza osmijeha, crvenog karmina i uniforme zaposlene žene. Mislili su da ću posegnuti za svakim zagrljajem utjehe. Smijala sam se. Jer nije vrijedilo drugačije. Nisam imala izbora osim da budem ok. Kako samo prezirem ljude koji su ok. To je kao da nisi ni živ ni mrtav, kao da si avet osuđena da zauvijek lutaš po svijetovima, da se ne smiriš. Kao da si proklet. 

Gledam te žute mrlje ispod očiju, čujem opet vriskove, i noćne more koje me progone jer sam opet nekako sama. Jer sam vjerovala. Jer još uvijek želim da vjerujem toliko da ću zaboraviti na sopstvene snove, na sopstvene želje jer eto, volim. Jer eto vjerujem u ljubav. Dušu ću razderati i srce pojesti ako treba samo da ljubav sačuvam. I svega se odreći, i prokleti sve i svakog, samo da zadržim taj osjećaj koji se rodio, koji me vratio iz davno zaboravljenih. A možda me samo još dublje gurnuo tamo. 

Leže moji snovi uredno spakovani u koferu, neraspakovani, nespretno savijeni na ivicama. Pravim se da ih ne primjećujem ali tu su, štrče i podjsećaju me. Kosti mi odzvanjaaju od njih. Gdje sam dovraga izgubila sebe u ovom lavirintu ostrva i izopačenog svijeta? Gdje sam nestala ja, prepuna snova i života, vrele krvi, gorštak od žene? Šta mi se desilo? Kako odustaneš od sebe zarad nekog kog voliš? Je li to ljubav? Kako zaboraviš sebe? Zbog čega? Zbog koga? U redu je napraviti kompromis, podržati jedno drugo, u redu je rizikovati i ginuti zbog ljudi koje voliš, ali odreći se sebe? Kako sam opet to sebi dozvolila? Ne možeš ni znati šta ti urade ovde. Svjesna lobotomija srca. Eto to je. Dovraga, moram da se pronađem još jednom. Još jednom moram pronaći put do sebe, a to jedino mogu ako se sjetim snova. Ako se usudim sanjati još jednom. 

Umorna sam. 

Čudno je to sa snovima

Taj neki život od ranije sa urednom platom i godišnjim odmorom, sa psom i mačkom, redovnim navikama i snom... probala sam. Živjela sam. Gorčila je svaka jutarnja kafa i preslane su bile noći. Vino nije imalo ukusa iako je alkohol udarao u srce i tjerao me ponekad da istresem džepove i otjeram sebe u traganje po prašnjavim policama. Živjela sam taj život o kojem ti maštaš i sanjala sam snove. Krila. Sanjala sam da mogu više, ali nisam vjerovala. Govorili su mi da zagrlim zemlju jer je let za ljude nemoguć. Govorili su mi da treba da uzmem kredit, kupim auto i stan, da prestanem da maštam u boji i kupim Tv. Jer vidiš, sreća je danas imati Tv i pet stotina kanala ijednu knjigu u fioci koja je greškom kupljena uz dnevne novine. Jadna knjiga. Sreća je... što nikad nisam poslušala. 

Vidiš, imala sam ambiciju i željela sam da i drugima donesem radost, da budem ono što su očekivali i mislili da jesam. Željela sam ali srce nije umjelo da posluša. Srce je željelo više. Nisu me slušali. Nisu marili. Servirali su mi odluke pred stopala, a ja sam se slagala samo da bi bili oni srećni. Donosila sam poklone, koračala na rukama kad je trebalo, odustajala od sebe i kačila snove na tavanicu, ali nekad je ljudima previše. Nisu me slušali. Nisu bili tu. Nisu umjeli da ćute i pronađu sopstvene radosti pa su pokušali da grade moje misleći da znaju najbolje. Zato mi je dugo trebalo za let.

Ubila sam sebe jedne noći ispunjavajući tuđe želje. Ubila sam sebe i sve snove spalila. Ljudi i dalje nisu bili srećni. I mislila sam da je u redu, imam taj stabilan život u ovom suludom svijetu krize ljubavi, i snove u prašnjavoj stranici dnevnika. Iam fotografiju poslednjeg dana živta. Imam redovnu platu i staži osiguranje. Doći će red i na snove. Nekad.

Nikad nije došao. Snovi su čučali i dalje, grebali i cičali, zapetljani u riječi. I nije bila sreća. Nije to bio život za mene. Otišla sam. Podigla sam zid da zaštitim sebe, krila svoja nekorišćena. Podigla sam zid ćutanja jer opet sam bila sanjalica koja diše. Isprekidano i grčevito, ali disala sam otišla sam. Plašila sam se i te kako. Putovala sam, učila, padala i puzala da ustanem. Svaki dan je bio strah ali bio je i radost jer bila sam slobodna. Bila sam svoja. Imala sam izbor, sopstveni. I odabrala sam. I ti ćeš jednom. Jer čemu lanci i stanovi i redovna plata ako je srce sprženo upovijesti tuđih razočarenja. Čemu srce ako ga ne čuješ? 

Ljudi me opet nisu shvatili. Rekli su da trošim godine, da mladost prolazi i da treba djecu da rađam a ne knjige da pišem. Čemu tolika glad za reprodukcijom? Za nasleđem? Čemu kajanje za potrganim željama? Učinjeno je. Svakog decembra zapaliću svijeću u spomen umrlom ja. jednom ću si oprostiti kao što sam ljudima. Oni nisu znali bolje, ja jesam. Jednom ću možda srušiti taj zid. Možda će bti kasno, ali još uvijeknisam prestala da sanjam. 

Nisam srećna ovde gdje sam danas zalutala. I zato ću otići dalje. Neprestano ću tragati za sobom i da, plaši me to što ne znam gdje će me koraci odvesti, što ne znam hoće li mladost prozujati pored mene i ostaviti me samu među zidovima. Ali otkrila sam mnogo divnih stvari. Otkrila sam da je sreća zakopana duboko i svakom biću i samo onda ako se usudiš i potpuno otvorip životu možeš je okusiti. Svoju viziju sreće, ne tuđu. Nisu važna očekivanja. Ni stan. Ni veliki Tv.

Još uvijektragam za suncem pod kojim ću da osušim sipele i razglednice okačim na svodove. Još uvijek nisam sigurna da želim kuću i Tv. Ali žlim život. U boji. Možda nije po mjerilima ljudi sa kojim samodrasla, ali je po mojim grafikama. I plašim se. Plašim se ponekad da je sve zabluda, ali u tišini prije nego utonem u san srcemi šapne da je u redu plašiti se. Moždaneće biti srećan kraj ali biće đavolski dobar roman. I zato vjeruj. Sebi. Svom srcu. Sreća je zakopana u tebi a kompas je u tvojim rukama. I nisu snovi tu da bi se sanjali, već da bi se živjeli.

Nasukana na brodolom

Već je neka noć, ovde na drugom kraju svijeta. Noć kad mi nepodnoljivo nedostaje taj Čovjek koji mi je so u suze pretvorio i umjesto zupčanika u grudima srce napravio. Jedna od onih nepodnošljivih noći kad se sa sobom obračunavam da ne posustanem. Da ne otjeram sve do vraga, kupim prvu avionsku kartu za Nigdje i odem. Da budem nasamo sa Sobom. Da se obračunam. Vjeruj mi, nije ovo ni malo jednostavan život. 

Znam, mnogi će reći da sam srećnica. Putujem po svijetu, i još me plaćaju za to. Pa, ako posmatraš stvari samo iz jednog ugla, da, i jesam srećnica. Bila sam na Karibima, kupala se u azurnoj vodi, šetala po bijelim plažama, upijala izlaske i zalaske Sunca, pila mohito na Bahamima, doživjela sam bijele noći Rusije, vodila sam ljubav u Majamiju, ručala u Švedskoj, pila sam pivo u Kanadi... Da, jesam srećnica. Nisam pravila milion fotografija i nisam često bila prisutna na društvenim mrežama da sve to digitalno obilježim, ali ostale su uspomene na Barbados, i Halifax, na Key West i Nassau. Ostaće beskrajno ucrtana u meni Antigua. Miris kiše i ukus vina u Talinu. Smijeh u Lenjingradu. Da, to su uspomene koje će me pratiti ma gdje otišla nakon ovog. 

A tako jako želim otići. Tako jako želim napustiti ovaj kavez u kojem možeš opstati samo ako si mlad i lud i nemaš baš nikakve ambicije, ako imaš plan da kupiš stan, i zaradiš lovu i ni do čega ti više nije stalo. Ako možeš da podneseš hladne glave da ti neko ko nema osnovno vaspitanje daje naredbe i zove ti se šefom. Neko ko je do juče prao noge u lokvi na putu. Ako možeš da radiš duge sate i da si nakon svega nasmijan, i da uvijek odgovaraš sa Da. Da, možeš opstati. Ja, koja znam ko sam, i donekle šta želim, borim se sa sobom svakog dana. Jer našla sam Ljubav. Dešava se i to. Dešava se da od hiljadu ljudi i gomilu onih pogrešnih kod kuće ovde sretneš nekog ko te u potpunosti razumije i prihavata, i ko dijeli tvoju sumanutu želju za ludilom i našpuštenom kolibom u šumi. Dešava se da se zaljubiš i da izgubiš glavu. Da budeš srećan i nakon napornog dana jer znaš da te u toj kutiji za cipele od kreveta na kraju čeka neko pored kog možeš da zaspiš mirno, bez straha. Dešava se po neki grumen sreće ovde. 

Mnogo sam naučila. Srela sam toliko divnih ljudi sa kojima sam još uvijek u kontaktu. Mnogi od njih su postali moja usvojena porodica. I voljela bih da ih mogu sresti ponovo. Život je čudan. Možda se i ponovo ukrste naša stopala. Možda se opet budemo smijali zajedno. Odrasla sam mnogo. Primjetila sam promjene u borama oko očiju i nove sijede vlasi u kosi. Primjetila sam neki prigušeni sjaj u očima. Ponekad sam malo više tužna. Ponekad mi nedostaje onaj stabilan život koji sam imala, uredna plata, stan, mir, jutarnja kafa, knjige. Ahhh, knjige mi jako nedostaju. Ovde, u svijetu mora, soli i čelika naučila sam neke druge snove da sanjam. Nedostaju mi neki ljudi koje sam imala tamo, kod kuće. Nedostaje mi ponekad miris moje sobe. Veliki krevet. Ali ovde sam naučila da budem zadovoljna sa mnogo manje. 

Nikad mi nije bilo važno šta će drugi ljudi misliti o meni, a ovde sam postala još odlučnija u tome. Svi oni ljudi koje sam imala na kopnu su nastavili svoje živote, i nekako vremenom prestali slati poruke, brinuti kako sam, dijeliti tuge i radosti sa mnom. Ne zato jer su me zaboravili već prosto život nas je okrenuo različitim smjerovima. Odluke i izbori koje smo donijeli su nas udaljili u vremenu i u prostoru, ispustili smo neke niti i evo me večeras, nasukana na brodolom, pokušavam udahnuti, ovde, sama u svijetu. U cijeloj borbi sa sobom i sa pokušajima da preguram dan, zaboravila sam na riječi, na sve ono što sam voljela. Na sebe koju sam voljela. Zaboravila sam da pričam, i riječi nikako ne mogu da iskoče iz grudi. Natrpala sam toliko toga u grudi da se bojim nekad da ću se rasprsnuti u knjigu koja će da plače mastilom. Plaši me ponekad ova samoća. Plaši me ponekad ovo što vidim u ogledalu. 

Znam da nikad više neću uspjeti da pohvatam niti sa ljudima kao nekad. Nikad više neće mi ni kopno izgledati isto. Sigurna sam da se ni sa svojim srcem neću moći sporazumjeti kad za to dođe vrijeme. Uvijek će me proganjati miris Indije, proganjaće me ukus vina, svijet mi nikad više neće biti isti. Biću nasukana na samoću, snove i poeziju, i sigurna sam jednom će možda neka sjajna knjiga iskočiti iz mene poput vrapca. Jer ovaj život nije za ljude kao što sam ja. Ovaj život nije za snove, za sanje ispod trepavica, i neodvršene jelke. Nije za ljude koji su bili polomljeni i razbacani svuda , koji su se lijepili i koji su imali svoje smrtovnice. Ali izabrala sam ga, i danas, nasukana ćutim pod zvijezdama. Nepodnošljivo nedostajanje me nagriza i sigurna sam, nikad više neću biti ista tršava glava. Možda je sreća, možda je tuga, ali je svakako moj izbor. Osjećam miris Bahama u vazduhu. Spremna sam za još jednu luku.