Kad odlučiš nakon svega...

Još jednom mijenjam život. Još jednom ga prekrajam ko dotrajalu haljinu sa mature. Još jednom me očekuje veliko čišćenje, fizičko i emotivno. Čišćenje tog kutka u kom ponekad živim, čišćenje ormara i stvari, emocionalnog smeća i misli. Još jedom se utapam u navike i dekoracije koje meni odgovaraju, moj zen svijet koji volim, moje tople čarape i otrcani plavi džemper koji nikad neću baciti samo zato jer u njemu imam osjećaj kao da sam u zagrljaju. Samo zato jer je toliko šlantav kao i ja. A i slaže mi se sa čarapama. 

Znam da ima tamo u tom kutku gomila stvari koje ne koristim, i one neke stare drangulije koje mi žao da bacim. A već sam to radila ranije i pisala sam o tome. Koliko se mi ljudi vezujemo za trice i kučine. Koliko je u stvari malo potrebno da imamo, a koliko mnogo da osjećamo. I tako sam se ponovo zadubila u ovom mini odmoru u neke knjige i štiva o umjetnosti čišćenja i posjedovanja. Ponovo moram da organizujem život i navike (ma jebeš navike i raspored). Iznajmiti stan, srediti sve one zaostale stvari i dokumenta i fajlove i.. O bože koliko samo toga ima. Stresem se na pomisao od tog „ozbiljnog“ dijela života, ali neophodno je da bh mogla nastaviti da budem svoja. 

Ne pravim planove. Znam samo za želje. Roje se u glavi kao podivljali stršljenovi. Divne moje želje, odavno ih nisam milovala. Ali po prvi put nemam plan i iskreno, malo me to plaši, ali na onaj uzbuđujući način. Drhturim kao dijete kad iščekuje Deda Mraza. Pitaš li se ti ikad kakav bi ti život bio da nemaš plan i čelične navike kojima robuješ jer neko ti je rekao da to tako mora? Ili se plašiš da nešto promijeniš? Gomilaš li i ti stvari i obaveze koje skupljaju prašinu, i nemaš li vremena za sebe i za mir? Za punu kadu pjene i čašu vina? Čuvaš li čaše i šerpe i neke prazne tegle za zimnicu koji nikad nećeš napraviti jer nemaš vremena? 

Nije mi teško da ponovo počnem. Nije mi teško da opet spakujem snove u kartonske kutije i da prigrlim neznanje i zakoračim opet negdje. Ne znam gdje ću, pustiću srce da me vodi. A čak i tu, na jednom mjestu na kom si se zakopao kao da si drvo, i tu možeš da promijeniš sve. Znam da se plašiš. Meni nije prvi put a tebi možda jeste. Ovaj put oko svijeta me naučio da budem hrabra kad je u pitanju nepoznato, da izađem sama u nepoznatu ulicu i krenem u nepoznatom pravcu i pitam nepoznate ljude i sjednem sama, poručim duplu kafu i da dišem. I ne plaši me više okolina. Ne plaše me vukovi. I sama sam jedan od njih. 

Nemoj ni ti da se plašiš. Kad izbaciš smeće iz fizičkog života, vidjećeš kako se i emocije mijenjaju. Poželjećeš da središ i misli, možda i neke raspadnute dijelove života odlučiš da prekrojiš, kao ja. I zvuči užasno, znam. Ali život je previše divan da bi skupljali prašinu i brisali je svakog dana. Previše je važno biti živ sa malo stvari a mnogo više emocija i vremena za one bitne trenutke. Za knjige, za vino, za snove. Za sebe. I ne, nije to sebično. Jer samo najbolji možeš dati najbolje. Al ako ti se takav ustajali život dopada, nemoj da mijenjaš ništa. Navuci svoju pidžamu iz prošlog vijeka sa otpalim dugmetom, i pobrini se za sve drugo i druge osim za sebe. I nemoj da se žališ.

Kad jednom pođem a poći ću

Rasparala sam srce po svim šavovima koje sam uspjela da nađem. A mnogo ih je. Rasparala sam i dušu na rite, uklonila zakrpe i istresla suze iz japanki da neka slučajno ne ostane. Počupala sam trepavice da ni jedna više ne može da otpadne sa željom o Tebi. O Nama koji smo to bili u snovima koji su zapeli negdje među moje jastuke. Budalasti snovi, zalutali, pijani. Baš kao i ja. 

Jednom ću ti reći zašto sam glas iskidala na oštricama mačeva koje sam gutala da ne progovrim, da mi ni jedno Volim Te ne pobjegne sa usana, nikad više. Jednom ću ti reći zašto su mi se oči obojile u mutno i gdje je nestao otkucaj srca. Jednom. Ne danas. 

Danas ću te još uvijek zagrliti kao da ćeš zauvijek ostati Moj. Danas ću te poljubiti u čelo, i priviti se uz tebe kao da si i dalje moja ljubav a ne stradanje. Danas ću još pružiti ruku da te nehajno dodirnem, kao da ćeš već sutra nestati. I hoćeš. I tada ću zaćutati. Predaću te vremenu. Predaću te snovima. Položiću oružje, i zaklete straže, i bijelu zastavu uviti u riječi, da se predam. Da odustanem. 

Nikako mi nismo mogli biti više od snova, i nikako ja nisam mogla biti više od želje na tvojim usnama. Zanijemiću i sklopiti oči kad se detonacije oglase. Kad se još jednom svijet sruši jer nije dobro izgledao. Može to bolje. Zaslužujemo bolje. Nije to ni bila zemlja za nas. 

Nemoj da brineš. Ja ću i dalje bti živa. I dalje ću se strpljivo probijati korz namete života, i kasniću na neke Prave Sastanke, i sigurno uvijek pronalaziti Pogrešna Skretanja, ali i dalje ću biti živa. Neću odustati. Ali neću ni zaboraviti kako ti je koža mrisala na kiši, i kako ti je osmijeh blistao u očima, i kako te nerviralo moje veganstvo, i kako si volio moje snove. Neću zaboravti i sigurno ću se napiti toliko puta koliko sam ti rekla da te Volim, i sigurno ću pored nekog zaćutati kad ti osjetim dah na leđima a Taj Jadni Neko neće znati šta se desilo. Neće i niko ne treba da zna koliko sam te samo čekala i koliko si me bolio. Niko neće znati ni koliko si bio lud za mnom a ništa nisi umio da uradiš sa tom ljubavlju osim da me pustiš da se strmoglavim sa svim svojim polupanim maštama u džepovima. Tako je najbolje za nas. 

Možda ću jednom nekad opet izgovoriti Volim te nekom ko će me čuti, ko će željeti da me zagrli kad zaćutim, i ko će čekati da prva zaspim pa da me čuva. Možda ću nekad opet umjeti da zavolim oči i smijeh i možda ću nekad opet plesati. I pomisliću na tebe. Svaki put. Svakog dana. Možda ću te opsovati. Sačuvati tvoju sliku negdje u dnevnicima. Možda ćemo pisati poruke jedno drugom i hvaliti se fotografijama naše nerođene djece. Možda... 

Čuvaću te u sebi za sve dane koji dolaze, i nemoj me kriviti ako jednom utonem u san bez snova i bez putokaza za tebe. Nemoj me kriviti za tišine i ugasle zvijezde. Trebaće mi hrabrosti za novi život, za nove trepavice, za nove šavove. Trebaće mi mnogo više mene nego što ću imati kad jednom opet sa perona odletim prva. Trebaće mi cijeli život da prestanem da sanjam drugačije boje. Srešćemo se, znam. Jednom. Nećeš me prepoznati. A ja ću samo progutati srce i otkoračati. Jer bolje je tako. Za nas. Za djecu nerođenu i snove ugasle. Bolje je. Pust da vjerujem u to.

Do mene mi je

Okrznula sam život ptičijim letom. Možda nisam ni živjela dovoljno da bih spoznala mnoge istine, ali vjerujem da sam ipak osjetila ljepote i nedivnoće ovog života. Učim da zaboravim ove druge, da samo lijepo postoji i da živim od toga. Okrznula sam patnje krilima i svo perje mijenjala za predah na tlu. O bila sam ja i slomljena, polupana i raskrojena kao stara haljina rašivena. Bila sam i rascvjetala kao polje makova i bila sam zaludjela kao suncokret. Ma sve sam bila. Jedino nikad nisam bila normalna. 

Možda je taj obični život prepun rutina nešto najbolje što sam imala, ali i dalje u meni zastruji krv kad se sjetim. Možda sam i sama kriva jer sam se izopštila od društva i ljudi, jer nisam bila sigurna u sebe. Možda sam i sama kriva što sam zagrizla knjige prerano... Ma dođavola, knjige nikako nisu mogle biti krive. Sve pokušavam da sručim krivicu na njih, da je to razlog što se nisam uklopila u današnje društvo, što ne želim biti prosječna žena, domaćica, majka, ili šta već. Neke stvari nije da ne želim, ali nisam spremna. Možda nikad neću biti. Možda sam prokockala šanse. Možda sam odabrala sunovrat umjesto leta. Možda sam sve bila, ali svakako knjige ne mogu više kriviti. Kriva sam ja. Ja sam odabrala.

Evo me danas, rvem se sa sobom i ponekim zaostalim demonom sebi, negdje na nekom moru svijeta. Rvem se sa običnošću i izolovala sam se da bih bar pokušala da shvatim šta i ko želim biti. Znam šta jesam. Znam ko sam. Ali još uviek ne znam ko ću postati. Jer ako pristanem opet da živim rutinu, bez izleta u snove, u radosti, ako pristanem na prazan život u kom će svi razgovori biti o krečenju kuće, kupovini namještaja, plaćanja računa i polise osiguranja i o tome da li autu trebaju zimske gume; ako pristanem na to da mi život bude samo na brzinu očešljana kosa, ako se uljuljkam u osjećaj lažne sigurnosti i pristanem da živim samo bih radila i plaćala kojekakve kamate i namještaje – proglasite me ludakom i strpajte me u džak i bacite u ovo isto more na kom danas vodim bitke. 

Jer ne mogu. Jesam sve to, sva ta običnost, ali sam i mnogo više. Jer nije mi stalo do lustera i porcelanskih tanjira, do zidova i ugraviranih umjetnosti koje će skupljati prašinu kad mi knjiga ponestane. Jer nije mi stalo do najnovijeg bakrenog lonca sa jastogom i supom od budalaština. Stalo mi je do života, do razmazanih jagoda i preglasnog smijeha, do vriska i plesanja. Stalo mi je do neparnih boja, i do kasnih večernjih šetnji, do jeftinih avio karata i ogrlica za mačke. Stalo mi je do nekih raznobojnih ukrasa u kosi, i rasparenih čarapa, do tople vatre u zimskoj noći i da bar jednom odgledam film do kraja u množini. Stalo mi je do života. Do ćutanja kad treba. Do golotinje tijela i duše. Stalo mi je do mene. 

Znam, kad siđem sa talasa i zagrlim zemlju još jednom će se slomiti arhitekture u duši. Izgubiću znam, boljeće i sigurno će biti pijanih noći i možda iz peta izrovim još poneku zaostalu suzu. Ali biću u redu, i disaću i biću oluja ponovo. I neću odustati od knjiga. Ni od sebe. Ni od sreće. Ne mogu odustati ni od ljubavi. Od uzaludnosti hoću. Prigrliću još jednom ovu svoju ćud koja divlja. I biću zahvalna. Čovjeku koji me volio do srži bića i kojeg ću sigurno voljeti cijelog života. Kao i sve velike ljubavi koje sam imala. Kao i svo trnje koje sam grlila. Biću zahvalna na životu koji sa odabrala jer drugačija ne bih postojala. Drugačija ne bih ni vrijedila.

I opet sve je u redu

I ponovo biću u redu. Još jednom ću otresti prašinu sa koljena, oprati stopala i udahnuti. Ponovo ću disati. Biću u redu. Oduvijek sam znala da su bitke surove, da su ratovi krvavi i da je u redu pasti. I biću opet ja. 

Obišla sam dio svijeta za koji nikad nisam mislila da ću ga vidjeti. Doživjela sam ljudsku nepravdu, bila sam diskriminisana na osnovu svega što jesam i nisam, stekla sam prijatelje za cijeli život i porodicu. Iskonsku, prastaru porodicu. Mrzili su me, i voljela sam. Zaljubila sam se i bila sam srećna. I znam, biću opet u redu kad jednom se slomim na pogrešnom koraku ovih dana. Znam da će biti pogrešan. Jer odabrala sam ga. Ali disaću. 

Prošla sam životne oluje. Utabala sam put do pakla i nazad. Znam i kako nebo gori, i kako mjesec miriše. Znam zvuk suza i ukus smijeha. Ali neizbježno je. Mora da se slomi da bi se sastavilo. Da bi zaraslo bolje. Mora da se prekalemi. Psujem naglas, i udarila bih pesnicom u zid da se slomi. Da ga ne sastave više ni svi zidari svijeta. Ali sa zidom slomljenim možeš svuda. Sa srcem nikud. Pripremam se na još jedan lom. Ponekad su oluje najbolje kroz šta možeš da prođeš. One te čine jačim. One te uče kako da opstaneš u ovom suludom svijetu koji se sve više pretvara u beznađe. Ali nije mi žao. Nikad neće biti. Jer sve te oluje pokazale su mi šta je život. Pokazale su mi koliko je divno buđenje kad sunce zaiskri nakon kiše. Pokazale su mi koliko divnih ljudi ima koji te zagrle da ne padneš u oluji. Da se ne slomiš. I koliko je onih koji bi i zemlju utabali nad tobom. Nije mi žao.

Znam da je cijeli moj život bio uvezan u čvorove i da sam uvijek birala stranputice koje bi me vodile tamo gdje su ležali oji nedostaci. Godinama su me strahovi posjedovali i vodili nemogućim ulicama. Bože koliko sam samo posrtala. Koliko je bilo teško koračati, voljeti, pustiti da te vole. Ali pobijedila sam. Pobijedila sam strahove, oprostila sam ljudima. I sebi ću uskoro. Pobijedila sam u mnogim bitkama protis sopstvenih nemira. I evo me.

Prešla sam dio svijeta, uzdigla sam se iznad sopstvenih očekivanja, voljela sam kao što se u bajkama voljelo, i nije mi žao. Spremna sam. Spremna sam još jednom poginuti za sostveno dobro, da bih mogla ustati kao bolja žena, snažniji čovjek i možda veće srce. Bol će proći. Uvijek nekako prođe. Naučila sam da se ne okrećem. Naučila sam da vjerujem. I znam da će jednom biti taj osmijeh na licu i da ću biti sretna zbog života koji sam vodila. Možda neću biti ponosna na sve odluke, ali biću sretna. I biću u redu.

Kad ljubav nije dovoljna

Volim te. Toliko puta izgovoreno i napisano. Toliko puta odglumljeno i izlizano. A opet najsnažnije što može opisati eho u usamljenoj noći. I sve stane u te dvije riječi. Volim te. Zbog svega što nisi, zbog onog što jesi, zbog onog što ja jesam, i još ponajmanje zbog onog što želim biti. Za tebe. Za nas. Za svoje srce. Za ono koje nemam. A želim. Puno više od onog što sam uradila. I volim te. 

Gledam u mrak i disanje me proganja. Tišina me posjeduje. Misli mi stoje zaleđene u tom jednom trenutku kad izgovoriš te dvije riječi. I smrznem se. Smrzne mi se svaka kap krvi u tijelu. Srce prestane da kuca i znam, u nekj od tih tišina će se sigurno rasprsnuti poput najveće detonacije. Jer Volim te nije dovoljno. Jer ljubav nekad nije dovoljna. Toliko se plašim nve zore u kojoj to mjesto na jastuku neće biti tvoje. Toliko se plašim zore u kojoj mi neće mirisati tvoja koža i znam, zaboraviću ukus usana, i miris vina. I zaboraviću te dvije riječi. I plašim se. 

Znaš, dati srce je lako. Toliko je lako voljeti drugo biće. Toliko je lako otvoriti dušu i vjerovati. Prepustiti se. Željeti veće snove i šire osmijehe. Toliko je lako voljeti da pomisliš da bi zbog ljubavi mogao da uradiš bilo šta. Ja bih mogla. Ne i ti. Jer ljubav nije definicija koju moraš da naučiš i slijepo je slijediš. Ljubav je srce a to je mnogo više od riječi. A ja ne mogu bez srca da te volim. Ne smijem. 

Plaše me usamjene noći. Plaše me dani koji dolaze i oni koji su prošli. Plaše me uspomene. Sve me plaši. Život bol. Radost. Koraci. Disanje. Samo moje postojanje me plaši jer našto svemu to bez ljubavi. Čemu ako su ruke prazne, i ako te na kraju dana ne pomiluju trepavice i zagrle usne. Čemu sve to ako je doručak samo hrana, i ako je nebo samo plavo. Nikad neću biti sa ovog svijeta, i sada to jasno vidim. Jer ljubav više nije samo reći Volim te. Ljubav nije dovoljna. Potrebno je hrabrosti. Potrebno je vjere. Potrebo je života a ja ga nemam. Ubile su me te svije riječi previše puta ponovljene. 

Udahnuću jedne zore. Upaliću svijetlot u očima i prognaću mrak. Jednom ću ponovo biti cijela i neće mi smetati otucaji srca u praznoj krletci. Neće mi smetati tišina i nesnosna praznina u grudima. Jednom ću naučiti kako da budem živa bez straha. I bez riječi Volim te. Neće mi biti potrebne. Jer živjeću život bez riječi. Imaću srce u grudima. I tada će biti dovoljno. Jednom.

Najveće su bitke one na jastuku

Ponovo sam robovala navikama. Ustanem. U(z)dahnem. Mehanički odlazim u toalet, vruća voda, tuširanje, pranje zuba, uvijek prvo lijeva strana pa desna. Kafa, jaka, bez šećera. Voće, u bilo kom obliku. I ćutanje. I tako godinama unazad. Pokušavam pobijediti roba u sebi. Navike razbiti poput bijsnog ogledala. Pokušavam otvoriti oči i nasmijati se životu. Uspjela sam. 

Bar jedan dan sam uspjela. Pokušavam detoksikovati srce, razmaći zavese koje sam nabacila na prozore duše. Pokušavam. Svakog dana. Borim se sa tom zvijeri u sebi koja nosi moje ime i koja mehanički korača kroz život. Borim se svakog dana da pobijedim misli o budućnosti koja se nije još desila. Ali ljudi smo, godinama programirani da balansiramo između želja i realnosti, uvijek naginjući ka ovom drugom. Programirani smo da imamo red u životu, da moramo patiti da bi bili srećni, da su sve velike ljubavi tužne, da je novac zlo svijeta, da su ljudi prevrtljivi, da moraš imati diplomu i kojekakve tričarije da bi bio srećan. Programirani smo da budemo pogrešni i to je ta jebena realnost u koju moram da pogledam. 

U meni je oduvijek postojao neki antivirus koji mi nikad nije dozvolio da povjerujem u te programe koje su mi podvaljivali kao povrće djetetu. Gurali su mi ih niz grlo na silu, ali ja sam uporno povraćala. Nisu se primali programi, nije ovo pogodno tle za njih. I danas mi je drago zbog toga. Drago mi je što sam potpuno drugačija od ljudi moje generacije i mislim da sam ja poslednji promašeni kod koji je pogodio te zalutale osamdesete. Sve ostalo je ispalo po planu. Svi su ispali po planu osim mene. 

Nikad nisam imala taj osjećaj pripadanja, taj osjećaj doma. Možda zbog porodice, možda zbog knjiga, ali nikad nisam imala tu dozu nostalgije u sebi, da kad odem jedva čekam da se vratim. Nekako sam sama uvijek gradila sebi put. Možda je dobro, možda i loše po mene, ali bolje nisam umjela. Jedan program se doduše primio. Da brinem prevše o budućnosti koja se nije desila, da izmišljam scenarije i dramatizujem unaprijed. Evo me sad kako se borim sa baš tim programom. Borim se da pobijedim sva prethodna iskustva koja sam imala koja su me „naučila“ nečemu. Borim se da pobijedim sebe i ne ide mi. Preovladaju strahovi i duhovi koji su me nastanili. Borim se. 

Kako da vjerujem? Poučite me vi koji ste uspjeli, kako da udahnem u zoru i kažem sebi da je baš sve u redu, i da će tako i ostati. Kako kad u meni vrišti zebnja i proganjaju me aveti iz ormara. Kažu mi da se pazim. Zatvaraju mi srce koje ja uporno otvaram. Zašivaju mi usne koje ja uporno u osmijeh širim. Šapuću mi na uho razne „lekcije“ iz prošlosti, podsjećaju me ko sam bila i kažu mi da se pazim. Iskustvo nas je naučilo jel da? I uplašim se. Jer srećna sam. I želim da ostanem srećna jer znam da to mogu, jer znam da ta sreća čuči u meni. Znam da su sve izbori i odluke i zaista želim da vjerujem da je baš sve u redu i da će tako i ostati. Da vjerujem da ću pobijediti staru sebe i da ću odabrati da zažmurim i koračam po toj ivici koja se život zove. Želim da vjerujem. 

Želim da budem srećna uprkos tom nedostajanju koje osjećam kad On nije tu, kad nas milje dijele od pogleda. Želim da i dalje budem srećna kad odabere sve drugo osim mene. Jer nije sreća u jednom čovjeku. Sreća je u meni. Želim...ali ne znam da li umijem. Kako da kažem srcu da ne treba da bude tužno, da osušim trepavice i zagrlim osmijeh kad nikad nisam bila voljena ovako, kad mi niko nije nedostajao ovako još od vremena slamanja. Kako ... dovraga! 

Borim se. I neću odustati. Jer znam da je to ono što mi je potrebno da uklopim svoju slagalicu. Znam da je to djelić koji je nedostajao. Da povjerujem i prestanem strahovati zbog stvari koje se nisu desile. A hoće, desiće se, ali na potpuno drugi način od očekivanog iskustva. Borim se. To je ona najteža bitka. To je ono sa sobom kad se u koštac uhvatiš. I znam pobijediću. Moram. Šta ćeš ti uraditi?

Stvorena za ljubav

Kako da ti objasnim da život nije uvijek bajka krojena po mjerama kao savršena haljina. Kako da ti objasnim ko sam, a da ti ne ispričam ko sam bila prije tebe i kako su me životne oluje klesale kao da sam savršeni kamen za umjetnost. Kako da ti nacrtam svoje srce a da mu ne prišijem sve zakrpe i da ga ne uvežem kao mornarski čvor spreman za oluje. Kako da te volim bez tog mornarskog čvora? 

Čudiš se ponekad koliko dijelova nedostaje u meni da budem žena. Ponekad se i ja pogledam u ogledalo i pomislim da me zver posmatra. Vuk. Pomislim da je sve moglo biti drugačije da sam samo odrasla kao princeza, kao djevojčica sa cvijećem u kosi i crnim cipelicama za snove. Pomislim da je sve možda moglo biti drugačije da se u meni nije budio revolt, da u meni nije klijala ljubav. Ponekad samo pomislim da bi sve bilo drugačije da nisam čitala te ruske bajke. 

Ta žena koju ti toliko želiš je sakrivena daleko od svih. Predaleko čak i od mene. Morala sam da je sačuvam. Morala sam da sakrijem te krhke niti koje su me činile ranjivom, koje su vodile do mornarskog čvora u grudima. Morala sam jer toliko puta je ta žena umrla. Postala je uplašena od života, od ljudi, od bilo kog čovjeka koji bi pokušao da joj priđe. I sve ono što me činlo ženom kakvu želiš je sakriveno. Ponešto sam sama razbila. Ponešto sam zaboravila. 

Moraš da shvatiš. Ako je pronađem u sebi, i ako opet jednom posrnem, o sopstvene snove zapnem i srušim ideale, plašim se. Neću ustati. Plašim se, nestaću. 

Život je bio divan prema meni uprkos olujama. Jer kako drugačije rasti ako nema kiše, ako nema oluja u kojima ćeš naučiti šta je snaga. Voljela sam neke ljude i oni su pokušali voljeti mene. A to nije ni malo lako, znaš i sam. Pokušali su, ali ja sam bila oduvijek oluja koju nisu umjeli sputati u staklenu bočicu za otrovne biljke. Pokušali su ali ja sam nenavikla na snove. I svi su odustajali. Možda sam zaista previše za voljeti. Možda je čovjek u meni nadvladao ženu. Možda su me iskvarile i ruske zore. 

Iskrzana sam i nedostaje mi toliko niti da pohvatam zalutale i odbjegle komade duše. Mnoge od njih sam ja minirala, mnogi su se rasuli tokom erozija godina. Neke sam zaturila u lutanjima. Ostala sam okrnjena i nepotpuna. I sve ono što me činilo ženom sam sakrila u tajni gaz. 

Jednom, kada mi snovi dojade i kad se umorim od revolta i borbi, kad u meni izdahne prošlost, ponovo cu je pronaći. Dovoljna će biti jedna riječ. Jedan san. Jedan stisak ruke. Dovoljno će biti da ti vjerujem da je nećeš ubiti. 

Jednom, kad me prođu sjete otvoriću se i prihvatiti da sam konačno pronašla mir. 

Jednom kad naučiš da me voliš ovakvu, zauvijek oštećenu i umanjenu za srce. Tada ću ponovo moći da se rodim u snovima. Da ponovo budem žena za ljubav.