Pokloniću ti stih, i srce, i komad duše i knjigu

Dugo sam razmišljala o svojim riječima. Uklopim se uknjige koje volim, gledaju me svakog jutra tu sa police iznad glave. Volim njihove boje, i mir koji pružaju stranice i hiljade života koji tiho vrište tu sa stranica. Od svih dragocjenosti koje imam one su mi najdraže. One i album sa fotografijama. I pisma. Sve ostalo gotovo da može da stane paket, dva. 

Svega sam se odrekla. Ne volim stvari. Pokušavam da ih što manje imam, a da gomilam uspomene i osmijehe. U poslednje vrijeme otkad sam kupila Kindle gomilam elektronske knjige. NIsam odustala od pravih, štampanih, iako se to kosi sa mojim uvjernejima o čuvanju prirode, ali svi imamo neke slabosti. Nismo savršeni. Ima tako nekih serijala koje ne želim da čitam na Kindle, želim ih imapti, želim ih voljeti i čuvati na polici za... Ne znam za šta ni za koga, ali eto. 

Imam tri svoje knjige. Tri ljubimca svoje duše. I svaku pjesmu znam zašto je napisana i kada. Ne znam ih napamet. Ali pamtim. Još jedna se sprema, čim pronađem dovoljno vremena da se organizujem posle toliko mjeseci odsustva. Imam mnogo želja, ideja, ali najmanje organiyacije i izgubim se tako u mislima, i sve bih da uradim odjednom. Znam, nije baš ovo zanimljivo, ali garant, mnogi od vas su takvi. 

Riječi nisu dovoljne ako ostanu u glavi. Ni knjige nisu sretne ako ostanu samo otkucani listovi hartije. Treba ih čitati. Voljeti. Treba ih i poklanjati. Pa zato... Poklanjam svoju prvu zbirku. Deseto nebo. Moje najprvo i najteže stečeno bogatstvo. Jedna velika ljubav je upakovana tu. Ljubav i san. Od svega su ostale samo pjesme. I neke fotke, i moja sjećanja. Dovoljno zar ne?

Eto... 

Uputstva za preuzimanje knjige možeš vidjeti OVDE

Nadam se da ćeš uživati. U mnogo čemu se moj stil pisanja promijenio, ali nekako taj početak je ipak poseban. Možda baš zbog te ljubavi. Ako želiš možeš ostaviti svoju ocjenu na Goodreads, ako ga koristiš. Ili mi uvijek možeš pisati. Ili... Samo je važno da si srećan :)

<a href="https://www.bloglovin.com/blog/20144437/?claim=27cgem8xwxz">Follow my blog with Bloglovin</a>

Jednog od tih dana sam skočila u nebo

Eto, opet sam juče naišla na trn kao nekad. Opet sam se ogrebala i očekivala sam da mi vrisak potrči ka grlu. Očekivala sam opet da ću slomiti jedan dio sebe, jer to trnje je uvijek bilo otrovno. To me trnje koštalo radosti života. Potekla je krv i nije mirisala na sram. Potekla je i bila je to samo krv. Nekoliko kapi. I nije boljelo. Riječi su pronašle put do mog grla i nisu zapele u koščatoj ekstazi. Kad sam se to ponovo rodila a da nisam ni primjetila? 

Ne volim gnijezda da pravim. Ne volim, otkad sam svako koje sam počela graditi napustila i otišla. Jer takva sam rođena. Sa vjetrom u tabanima i vatrom u kosi, sa vodom u venama i maglom u očima. Ne bih mogla biti drugačija. Ne volim da puštam korijenje iako sam ponekad toliko umorna od snova o toj jednoj kolibi negdje usred šume, sa baštom, mačkama, knjgama i mirom. Možda jednog dana pronađem to skrovište od svijeta. Za sad će i ovo poslužiti. Ovaj ćošak planete u koji se uvijek nekako vratim da predahnem. I umrem. Uvijek sam ovde umirala i odavde odlazila ranjena, polupana, osakaćena. Bila sam uvijek zgažena, odbačena, bila sam tužna i sve je boljelo. 

Eto juče, opet sam nagazila na neviđeno i nije bilo eksplozije. Nije bilo moje krvi raznijete. Udahnula sam i pogledala u svoje oči i tamo je i dalje kucao život. Jesam li to odrasla? Ili sam izgubila sve one mačje živote i sad, kad nemam šta izgubiti, sad sam rekla da je u redu. U redu je što ste me gurnuli ka minskom polju mojih nadanja, u redu je i što ste zažmurili. Evo me, živa sam. I ne bolite me više. Ne bole me više tuge, ne bole me više riječi ni prećutani zagrljaji. Utihnule su buntovničke oluje i ostala je samo mirna površina moje rijeke, i moja rakovska kućica prazna. Da se u nju povučem samo pred snove. 

Odrasla sam, djelimično. I sakrila sam se u svoje oblake, tražila sam grešku koja se sigurno potkrala. Zašto dovraga nisam raznešena opet? Zavirila sam u sve knjige koje su ostavile tragove, liznula sam krv koja se skorela ali nije bila otrovna. I u jednom trenutku tog ćutanja shvatila sam da sam ne tako davno, na nekom svjetskom moru, sjedila sa sjećanjem u rukama i uradila nezamislivo. Oprostila sam. 

Oprostila sam svima i oprostila sam sve. I nepitanja i nepozive i nemanje i neznanje. Oprostila sam suze i psovke i svađe i tuge. Oprostila sam i sebi cijelu tu bukinju emocija i svo trnje koje sam spalila i posijala iza sebe svaki put kad sam odlazila. I tada su negdje potekle suze kojih tako dugo nisam imala. Zato sad nisam umrla. Jer i taj trn na koji sam nagazila juče samo je bio neznanje. Oprostila sam a nisam im rekla. Možda i ne moram. Možda je dovoljno da ipak ponekad svratim ovde na predah. Možda isto toliko često koliko sam ranije odlazila. 

Kome ćeš ti oprostiti danas?

Kako si ustao ako si ikad pao?

Ne tako davno, moj život je bio mirna oaza skladnih obaveza, dobro planiran, organizovan i nekako "naštelovan" moglo bi se reći. Držala sam se rutina koje sam sebi nametnula, i prošle su godine. Bilo je iskakanja "iz šina", ali uvijek sam se vraćala sa osmijehom i govorila sebi "Ma možeš ti to curo, gazi naprijed".

I gubila sam. Sve što je imalo smisla, sve što sam željela, u mnogim sam situacijama izgubila i sebe i nisam se umjela pronaći ni uz pomoć svih tragača i kompasa. Prosto, mislim, nisam htjela da se nađem. Odlazila sam uvijek u takvim prilikama. Okretala leđa i započinjala nešto sasvim drugo. Zaboravljala sam na izgubljenu sebe i otkrivala neku novu ličnost. I sve sam bila ja. Samo nisam znala. Nekad nisam umjela sama da se podignem. I ne, nisu me prijatelji pomagali. Bilo je tu i suza, i depresije, i psihoterapije, (ponekad i alkohola), ali nisam se stidila da tražim pomoć kad je bila potrebna.

Danas, nakon godina iskustava i godina strpljenja, danas mogu reći da sam zaista odolijevala svemu. Šta bi ti uradio da izgubiš sve što imaš danas, sada u ovom trenutku? Da sutra otvoriš oči i shvatiš da je sve nestalo? Koliko dugo bi bio ljut i tužan, depresivan i destruktivan? Koliko bi ti trebalo da se oporaviš od šoka, otreseš prašinu i ustaneš, da udahneš i kažeš sebi "Ma ok si, možeš ti to"?
Da li su te razočarenja naučila nečemu i koliko je trebalo?
E, to se zove, prijatelju, otpornost na život. 

Trebalo mi je dosta samodiscipline i pozitivne energije, ali i snage da razgovaram sa sobom. Trebalo mi je da se pogledam u ogledalo bez stida. Mnogo snage da se suočim sa ljudima koji su i dalje bili negativni i bacali mi moje promašaje pod nos. Morala sam toliko puta pobijediti strah, ali ako sam mogla jednom - mogu opet. Loše stvari u životu nekad zavise od tebe, nekad ne, ali ono što je sigurno to je da tvoja budućnost zavisi isključivo od tebe. Ono što se desilo - desilo se. Jednostavno moraš da ideš dalje. To je izdržljivost. Ta vjera u sebe i svoje sposobnosti, ta sopstvena snaga bića da svaki put nastavi dalje, jače i sigurnije. Trebalo je mnogo krvi da to naučim. Jesi li ti naučio?

Ovo su bile moje lekcije o izdržljivosti i snazi:

1. Moraš da budeš hrabar da postaviš sebi teška pitanja, ali još važnije je da na njih odgovoriš iskreno. Važno je da preuzmeš odgovornost za svoje postupke. Ne vrijedi lagati, ni sebe ni druge. 

2. Uvijek se moraš oslanjati na sebe. Niko te neće gurnuti nazad na životnu stazu, i niko ti neće reći najbolji način, svi smo drugačiji, ali u mnogo situacija gotovo da nema nikoga oko nas kad padamo. Zato je uvijek najvažnije da naučiš da se oslanjaš na to svoje malo srce, i na svoje umjeće preživljavanja. 

3. Što jači razlog imaš za uspjeh, to je snažnija akcija koju ćeš preduzeti da svoje ideje i planove sprovedeš u djelo. Primjer su samohrani roditelji koji uvijek opstaju jer imaju ono malo čudo koje zavisi od njih, za koje su odgovorni. Ako misliš da nisi odgovoran ni za koga, ni za kuče ni mače, razmisli još jednom - odgovoran si za sebe.

4. Nekad je potrebno da uradiš i nemoguće da bi uspio da kreneš ispočetka. Ali ako si svjestan sebe, svojih kvaliteta, i još važnije, ako vjeruješ u sebe, onda ćeš u tome i uspjeti. Ustaćeš kao da se ništa loše nije ni desilo. 

5. Niko nije među nama rođen sa super moćima, ali vjerujem da je jedna od najboljih karakteristika svakog pojedinca upravo ta izdržljivost kad smo pritjerani u ćošak. Tada nastaju najkreativnije ideje i načini za opstanak, za ustajanje, za ponovni početak. Tada se usuđujemo. Tada najviše vjerujemo. 

6. Ne znam dal ti se ikad desilo da plačeš dok ne počneš da se smiješ, ali nemoj nikad da zaboraviš da je smijeh izuzetno važan kad ti se život okreće naopačke. Shvati svoje ciljeve ozbiljno, ali s vremena na vrijeme nemoj da zaboraviš da se nasmiješ sebi i situaciji, jer na kraju sve će to biti samo jedna dobra kosmička šala. 

7. Za kraj, najbitnija stvar - šta god radio da ustaneš i da uzmeš život u svoje ruke, zapitaj se da li je moralno to što radiš. Nemoj da gaziš preko mrtvih da bi uspio. Što više prepreka savladaš, češće ćeš se vratiti na pravi put kojim želiš ići, i što više teškoća pobijediš postaješ otporniji na nedaće. Ali nikad ne zaboravi, svi smo povezani na planeti, i što daješ to i primaš. 

Kad me sjećanje jednom u zagrljaj uvije

Preturam nešto po fajlovima i otvorim folder sa fotografijama, nešto oko tri hiljade fotograija u poslednjih deset godina. Ne znam šta me navelo da ih otvorim, ali kao da ikad znamo. Prosto se otvorilo na nekoj fotki iz Beograda, nakon prve objavljene knjige i prve promocije, sa njim. Jedan Od Bivših. Jedan Od Posebnih, sad već oženjen, nadam se srećno iako je tvrdio da ne postoji sreća osim mene. Mislim da je i sina dobio, nisam raspitivala, nisam otvarala njegove profile, od one „Želim ti svu sreću, zbogom“ poruke nisam se više javljala jer eto, ja sam pola svijeta negdje daleko od njega i cijeli jedan vjenčani prsten udaljena. 

Bili smo mi sve ove godine sjajni prijatelji, čak i kad smo ušli u taj Klub Bivših Velikih Ljubavi. Ali ne zovemo se više, i ne šaljemo nebulozne poruke, i ne citiramo Balaševića, i sigurna sam da ne čita više ono što pišem jer odavno već nisam pisala o njemu. On je krivac za naziv Desetog neba, on je krivac za mnoge pjesme koje su počele navirati iz mene kad sam ga srela. Možda nije bio Jedan od Najboljih Koje Sam Srela, ali je svakako bio Jedna od Onih Važnih Uloga u Životu. Možda bez njega nikad ne bih nastavila da pišem. (Sjedili smo u njegovom stanu, jeli moje omiljene breskve i nehajno je bacio košticu preko ramena, kroz terasu i prokometarisao „Šta bi bilo kad bi breskve padale sa neba“. Smijali smo se kao šašavi zamišljajući razne situacije i tako, nastala je jedna od pjesma „Kad padaju breskve“). 

Imali smo tu sreću da baš tada u Beogradu budemo prisutni na najdosadnijem Večitom Derbiju u istoriji Večitih Derbija. Ah da, počela sam o fotografijama. Ne znam gdje se baš otvoriše na te datume, ali prelistah ih na brzinu, i baš se ovih dana pripremam na još jednu tranziciju iz Kluba Srećno Zaljubljenih u onaj drugi. Raštimovana i rasparena, osmjehnuh se na sve te uspomene, na ljude koji su se smijali pored mene, koji su putovali sa mnom, koji su dijelili sa mnom mnoge radosti i tuge, ali i prolazne trenutke koje zaboravimo. Nasmijah se svojoj frizuri iz Doba Prenagljenih Odluka (ali dobro mi je stajala). Uzdahnuh za svojim mačkama, i stegnu me nešto u grudima na te neke fotografije Ljudi Koji Se Zovu Mojim. 

I tu negdje opet neke fotografije Bivših Prijatelja i onih Prokockanih Prilika, i planina i rijeka moje male države koja je cijeli svijet u poređenju sa Barbadosom. Koliko sam samo bogata! Koje bogatstvo je tu, u mojim prstima, u sposobnosti da ispričam sve te priče koje su se odvijale iza osmijeha, puteva, lica. Kakva su se samo Iskustva i Talenti naštimovali u meni usled svih tih Životnih Lekcija koje sam pregazila kao da gazim obični planinski potok. Koliko sam samo bogata uspomenama i osmijesima i ljudima. Protka se zahvalnost kroz mene, jer možda nemam svoj stan i još ne posjedujem Minija, ali sam i te kako bogata za osmijehe, avanture, Neprospavane Noći, Poslednje Susrete... Ponosni sam član Kluba Zahvalnih Na Uspomenama. Jesam. I to je ono što nikad ne želim promijeniti. 

Sve te zlatne drangulije, Swarovski, brendovi i trendovi, skupi hoteli, garniture i moda, sve su to trice i kučine naspram ovih Pravih Uspomena koje sam uspjela sakupiti togom godina. I znam da ću sigurno negdje ispričati ponovo priču o ostavljenim rođendanskim kolačima ispred vrata ovom istom Bivšem sa početka, i sigurna sam da je on to zaboravio. I uzdahnuću zbog svih Posebnih Ljudi sa kojima sam propustila napraviti fotografije kao na primer sa Velikom Ljubavi koju sam upoznala stopirajući iz Budve za Podgoricu. Ali uviđam, jedno od Velikih Bogatstava Čovjeka je njegovo sjećanje. Tužni li su ljudi koji ga izgube.

Zapitaš li se nekad šta bi bilo sa tobom da zaboraviš one koji su te voljeli da su i pod voz skakli za tobom kao za mnom, da bi mi život spasili jer sam trapava? Šta bi bilo da zaboraviš one kojima si se nenajavljen pojavljivao na vratima stana? Da zaboraviš one prijatelje sa kojima si plakao i smijao se, sa kojima si garav izlazo iz tunela na magistrali, da zaboraviš one koje si sreo možda jednom u životu ali su ti se prikačili za srce kao Osmi Putnik... Ko bi bio bez sjećanja, bez smijeha, padova i letova? Ko bi bio da izgubiš sebe?

Vrijeme je za moju karmu

Ne zaboravi me. Onog trenuka kad smjestim svoje kofere i okrenem se da te poslednji put pomilujem po obrazu, kažem ti da se čuvaš, i progutam suze, nemoj se smijati. Nemoj mi reći da me voliš, da ću ti nedostajati. Nemoj me grliti najjače. Pusti me kao da sam umorni list koji pada sa uvele grane u opustošenu jesen svog života. Pusti me i ne zaboravi me. 

Sačuvaj moje osmijehe u džepovima koje sam napravila u tvom sjećanju. Sačuvaj moje poglede u zadnjem dijelu misli pred spavanje. Sačuvaj moje trepavice koje sam skuplljala danima i ostavila ti ih u džepu košulje da poneseš moje želje sa sobom. Da ostanem bez njih kao što ću i bez tebe vremenom. Moraće tako. Vrijeme je za moju karmu. Sačuvaj zato moje ugasle zvijezde iz očiju kao uspomenu na tamne noći u kojima nisam spavala, u noćima u kojima sam učila tvoj lik da ga doživotno urežem u svoje zenice. Da te pamtim. Sačuvaj moje mirise koje sam ostavila u tvojoj koži, da jednom kad uzdahneš u snu osjetim da si pomislio na mene. Sačuvaj i ne zaboravi me. 

Ja sam preživjela mnogo gore rastanke dušo moja, i od nekih se još uvijek oporavljam. Preživjela sam i mnogo gora ostavljanja, bezlična i sramna. I mnogo toga o čemu ti nikad nisam pričala jer ti ne bi shvatio. Ti si odrastao u drugačijem svijetu od mog i ne bi shvatio ni djelić onoga što je ugravirano u moju kožu. Ali ostala sam jaka svaki put. Svaki put sam ustala. Ovaj put neću ni pasti. Ostaću uspravna i nasmijana dok te budem gledala sa zadnjeg sjedišta taksija koji će me odvesti nazad svijetu iz kojeg sam zakoračila. Biću zahvalna što si me volio. Jer bila je to nemjerljiva ljubav u kojoj sam se izgubila da bih pronašla sebe. Ne brini se. Samo mi mahni u znak pozdrava i ne zaboravi me. 

Biće mnogo tužnih noći. Biće onih noći kad druge oči neće imati ništa moje, i kad drugi smijeh neće imati ništa tvoje, i ništa od svega toga neće biti naše. Biće možda i psovki. I zamišljenog gledanja u daljinu. Svega će biti, osim nas. Mi ćemo možda prestati da postojimo. Ali i tada me ne zaboravi. Pričaj me kao bajku koja se desila nekom drugom. Spomeni me kao najljepše ime koje si čuo. Otvori neki zaključani folder u telefonu i prelistaj naše slike. Pošalji mi poruku da ti nedostajem ali da si srećan. I ne zaboravi me. 

Doći će dani kad će sve ličiti na nas. Doći će dan kad ću jednom hodati tom zemljom koju voliš i sjetiću se tebe. Možda ćemo i sjesti jedno naspram drugog, ja sa mnogo više bijelih vlasi u kosi nego sad, ti sa istim demonskim sjajem škorpije u očima. Možda ćemo se okrznuti dlanovima. Možda te poželim opet. Možda se Ljubav opet poigra sa nama, ko zna. Možda će do tebe dolaziti poruke koje budem slala po svakom uvelom maslačku. Možda i neke zvijezde padnu u tvoje naručje. Doći će noći kad ću možda grebati noktima po zidu željeći da si tu, da slušam tvoje disanje. Možda ću zatvoriti oči i naučiti da spavam. Možda ćeš i ti jednom sanjati nas. Sanjaj dušo, i ne zaboravi me. 

Jer ako me ti zaboraviš umrijeće u meni sve pjesme i sve laste će izgubiti svoja gnijezda. Sunce će biti za nijansu tamnije i u meni će ostati odjek mjeseca. I ako te više nikad ne sretnem biću u redu. Biću srećna onom srećom koju si ti želio za mene. Za one neodsanjane snove. Biću ono što si maštao o meni, i svakog dana sjetiću se nas. Sjetiću se Bajke i Snova. I svaki dodir vjetra koji osjetiš biće moj uzdah, biće moj šapat da mi nedostaješ. Samo me ne zaboravi.

Kad odlučiš nakon svega...

Još jednom mijenjam život. Još jednom ga prekrajam ko dotrajalu haljinu sa mature. Još jednom me očekuje veliko čišćenje, fizičko i emotivno. Čišćenje tog kutka u kom ponekad živim, čišćenje ormara i stvari, emocionalnog smeća i misli. Još jedom se utapam u navike i dekoracije koje meni odgovaraju, moj zen svijet koji volim, moje tople čarape i otrcani plavi džemper koji nikad neću baciti samo zato jer u njemu imam osjećaj kao da sam u zagrljaju. Samo zato jer je toliko šlantav kao i ja. A i slaže mi se sa čarapama. 

Znam da ima tamo u tom kutku gomila stvari koje ne koristim, i one neke stare drangulije koje mi žao da bacim. A već sam to radila ranije i pisala sam o tome. Koliko se mi ljudi vezujemo za trice i kučine. Koliko je u stvari malo potrebno da imamo, a koliko mnogo da osjećamo. I tako sam se ponovo zadubila u ovom mini odmoru u neke knjige i štiva o umjetnosti čišćenja i posjedovanja. Ponovo moram da organizujem život i navike (ma jebeš navike i raspored). Iznajmiti stan, srediti sve one zaostale stvari i dokumenta i fajlove i.. O bože koliko samo toga ima. Stresem se na pomisao od tog „ozbiljnog“ dijela života, ali neophodno je da bh mogla nastaviti da budem svoja. 

Ne pravim planove. Znam samo za želje. Roje se u glavi kao podivljali stršljenovi. Divne moje želje, odavno ih nisam milovala. Ali po prvi put nemam plan i iskreno, malo me to plaši, ali na onaj uzbuđujući način. Drhturim kao dijete kad iščekuje Deda Mraza. Pitaš li se ti ikad kakav bi ti život bio da nemaš plan i čelične navike kojima robuješ jer neko ti je rekao da to tako mora? Ili se plašiš da nešto promijeniš? Gomilaš li i ti stvari i obaveze koje skupljaju prašinu, i nemaš li vremena za sebe i za mir? Za punu kadu pjene i čašu vina? Čuvaš li čaše i šerpe i neke prazne tegle za zimnicu koji nikad nećeš napraviti jer nemaš vremena? 

Nije mi teško da ponovo počnem. Nije mi teško da opet spakujem snove u kartonske kutije i da prigrlim neznanje i zakoračim opet negdje. Ne znam gdje ću, pustiću srce da me vodi. A čak i tu, na jednom mjestu na kom si se zakopao kao da si drvo, i tu možeš da promijeniš sve. Znam da se plašiš. Meni nije prvi put a tebi možda jeste. Ovaj put oko svijeta me naučio da budem hrabra kad je u pitanju nepoznato, da izađem sama u nepoznatu ulicu i krenem u nepoznatom pravcu i pitam nepoznate ljude i sjednem sama, poručim duplu kafu i da dišem. I ne plaši me više okolina. Ne plaše me vukovi. I sama sam jedan od njih. 

Nemoj ni ti da se plašiš. Kad izbaciš smeće iz fizičkog života, vidjećeš kako se i emocije mijenjaju. Poželjećeš da središ i misli, možda i neke raspadnute dijelove života odlučiš da prekrojiš, kao ja. I zvuči užasno, znam. Ali život je previše divan da bi skupljali prašinu i brisali je svakog dana. Previše je važno biti živ sa malo stvari a mnogo više emocija i vremena za one bitne trenutke. Za knjige, za vino, za snove. Za sebe. I ne, nije to sebično. Jer samo najbolji možeš dati najbolje. Al ako ti se takav ustajali život dopada, nemoj da mijenjaš ništa. Navuci svoju pidžamu iz prošlog vijeka sa otpalim dugmetom, i pobrini se za sve drugo i druge osim za sebe. I nemoj da se žališ.

Kad jednom pođem a poći ću

Rasparala sam srce po svim šavovima koje sam uspjela da nađem. A mnogo ih je. Rasparala sam i dušu na rite, uklonila zakrpe i istresla suze iz japanki da neka slučajno ne ostane. Počupala sam trepavice da ni jedna više ne može da otpadne sa željom o Tebi. O Nama koji smo to bili u snovima koji su zapeli negdje među moje jastuke. Budalasti snovi, zalutali, pijani. Baš kao i ja. 

Jednom ću ti reći zašto sam glas iskidala na oštricama mačeva koje sam gutala da ne progovrim, da mi ni jedno Volim Te ne pobjegne sa usana, nikad više. Jednom ću ti reći zašto su mi se oči obojile u mutno i gdje je nestao otkucaj srca. Jednom. Ne danas. 

Danas ću te još uvijek zagrliti kao da ćeš zauvijek ostati Moj. Danas ću te poljubiti u čelo, i priviti se uz tebe kao da si i dalje moja ljubav a ne stradanje. Danas ću još pružiti ruku da te nehajno dodirnem, kao da ćeš već sutra nestati. I hoćeš. I tada ću zaćutati. Predaću te vremenu. Predaću te snovima. Položiću oružje, i zaklete straže, i bijelu zastavu uviti u riječi, da se predam. Da odustanem. 

Nikako mi nismo mogli biti više od snova, i nikako ja nisam mogla biti više od želje na tvojim usnama. Zanijemiću i sklopiti oči kad se detonacije oglase. Kad se još jednom svijet sruši jer nije dobro izgledao. Može to bolje. Zaslužujemo bolje. Nije to ni bila zemlja za nas. 

Nemoj da brineš. Ja ću i dalje bti živa. I dalje ću se strpljivo probijati korz namete života, i kasniću na neke Prave Sastanke, i sigurno uvijek pronalaziti Pogrešna Skretanja, ali i dalje ću biti živa. Neću odustati. Ali neću ni zaboraviti kako ti je koža mrisala na kiši, i kako ti je osmijeh blistao u očima, i kako te nerviralo moje veganstvo, i kako si volio moje snove. Neću zaboravti i sigurno ću se napiti toliko puta koliko sam ti rekla da te Volim, i sigurno ću pored nekog zaćutati kad ti osjetim dah na leđima a Taj Jadni Neko neće znati šta se desilo. Neće i niko ne treba da zna koliko sam te samo čekala i koliko si me bolio. Niko neće znati ni koliko si bio lud za mnom a ništa nisi umio da uradiš sa tom ljubavlju osim da me pustiš da se strmoglavim sa svim svojim polupanim maštama u džepovima. Tako je najbolje za nas. 

Možda ću jednom nekad opet izgovoriti Volim te nekom ko će me čuti, ko će željeti da me zagrli kad zaćutim, i ko će čekati da prva zaspim pa da me čuva. Možda ću nekad opet umjeti da zavolim oči i smijeh i možda ću nekad opet plesati. I pomisliću na tebe. Svaki put. Svakog dana. Možda ću te opsovati. Sačuvati tvoju sliku negdje u dnevnicima. Možda ćemo pisati poruke jedno drugom i hvaliti se fotografijama naše nerođene djece. Možda... 

Čuvaću te u sebi za sve dane koji dolaze, i nemoj me kriviti ako jednom utonem u san bez snova i bez putokaza za tebe. Nemoj me kriviti za tišine i ugasle zvijezde. Trebaće mi hrabrosti za novi život, za nove trepavice, za nove šavove. Trebaće mi mnogo više mene nego što ću imati kad jednom opet sa perona odletim prva. Trebaće mi cijeli život da prestanem da sanjam drugačije boje. Srešćemo se, znam. Jednom. Nećeš me prepoznati. A ja ću samo progutati srce i otkoračati. Jer bolje je tako. Za nas. Za djecu nerođenu i snove ugasle. Bolje je. Pust da vjerujem u to.