A Šta Ako Ljubav Nije Dovoljna Za Sreću?

Nisam primjetila kad se moj najdraži javni par razveo. Predivna priča, ljubav i sklad, ali jbg, razvode se. I kako to biva, mediji, kruciferi, razapeše ih po stranicama novina i online člancima. I ne mogu da se ne zapitam. Da li smo zaista stvoreni da imamo jednog partnera do kraja života i da li je vječna ljubav zaista moguća? Da li prerastemo sebe i svoja očekivanja ili jednostavno pristanemo na to što imamo jer ne daj bože da ostanemo sami, pa šta bi svijet rekao.

Svoj život dijelim na sebe do prije pet godina i na sebe od prije pet godina. Ova prva Ja je bila jedno malo neshvaćeno čudovište koje je bilo željno ljubavi, i istu je tražila svuda i svemu. Pristajala sam na sve, bila sam mazohistično nastrojena prema sebi i donosila sam mnogo glupih odluka zbog ljubavi. U onim prvim godinama, kad sam imala oko 18, bila sam u psiički nezdravoj vezi u kojoj nije bilo ljubavi, samo moj starh od samoće i psihoza s druge strane. Ta me veza naučila mnogim stvarima, a posebno šta ljubav nije. Sve sam svoje muškarce voljela, i volim ih i danas nekom drugačijom ljubavi, sve osim tog psihoznog manijaka zbog kojeg nisam smjela disati.

I uvijek sam vjerovala da su te ljubavi prave, jedine, da nikad tako neću voljeti, i nisam. Uvijek sam sledeći put voljela jače, većim dijelom sebe, i iskrenijom stranom duše. I sve su se te ljubavi završile posle nekog vremena. Danas, ova nova ja koja ne mari za statistiku i ne mari za komšijino mišljenje, nekako sve više se pitam da li postoji idealan partner i onaj “do kraja života” čovjek. Vidiš, potpišeš taj neki papir i tamo neki matičar ti kaže da se morate voljeti “u dobru i zlu”, i zbog tog potpisa ostaneš u braku jer naiđe to neko zlo, mora naići. Taj potpis je tvoja riječ, tvoj “obraz”. Kako da ga pogaziš? A to što te ta druga strana zgazi, ne mari. Potpis je bitan. Istrpiš sve i svašta, progutaš i kamenje i cipelu i pesnicu, i ćutiš, jer potpisala si. Dobro si prošla kakvih ima. I što je još gore, onaj mazohistični dio u tebi ga još voli, bez obzira na cipelu i pesnicu i ljubavnicu. Voliš ga jer on je onaj “pravi”.

Ljudi se mijenjaju. Drugačije sazrijevaju tokom godina i ono što je za tebe bio ideal u dvadesetim, sigurno nije kad dođeš u tridesete. Želje i snovi rastu sa razvojem ličnosti, i ono što sam bila ranije, danas sigurno više nisam. Danas cijenim najviše ljubav prema sebi, iskrenost i poštovanje sebe. Jer svakog dana rastem i razvijam se kao žena, kao čovjek, kao ljubav. Nikad neću zaboraviti scenu iz serije “Seks i grad” u kojoj Samanta raskida sa tipom posle pet godina rečenicom “Volim te ali sebe volim više. Ja sam u vezi sa sobom već pedeset godina i to je veza na kojoj trebam raditi”. Kako moćno! Ta veza sa samim sobom obično nam je najmanje važna. Obično nju najmanje održavao i postajemo ono što “druga polovina” želi, očekuje, i pristajemo na manje jer bojimo se šta ako ostanemo sami. Ko ćeš biti bez tog drugog dijela koji te vuče na kauč, na patos, što dalje od sebe.

Ne znam da li ću ikad potpisati parče papira pred matičarem, i ne znam koliko će moje ljubavi trajati. Nisam sigurna da mogu nekom da obećam vječnu ljubav osim sebi. Jer mijenjamo se. Jer rastemo. Jer nisu nam isti snovi u trenutku kad se prvi put poljubimo i nakon sedam godina. Ne mogu biti. Lijepe su te ljubavi, srela sam ih na brodu, divila im se i nakon 70 godina braka ti neki ljudi su uživali pored svoje polovine duše. Jer su vjerovali u nju. Jer su svašta progutali, preživjeli, i vjerovali u datu riječ, dato obećanje. Jer su vjerovali da su to ljubavi za jedan cijeli život. Da li smo to mi dobili rok trajanja ili se ljubav pokvarila?

U svakom slučaju, mnogo važnije od braka i “gutanja” jeste iskrenost. Prema sebi prvo, pa onda prema partneru i porodici. Jer šta je život i partnerstvo ako se lažima pokrivamo, i ako u njih vjerujemo. Jer vidiš, ponekad ljubav nije dovoljna za sreću. Voliš ali ipak nisi sretna jer tvoja duša traži više, traži drugačiji put, želi drugačije snove od onih koje je sanjala kad je prvi put poljubljena. I ne treba se stiditi toga. Treba biti iskren, priznati da si odrastao, da su ti krila neka porasla. Treba se pogledati u ogledalo bez žaljenja. I možda nisam stvorena za jednog muškarca, ali jesam sigurno stvorena za jednu ženu. Za ovu u sebi koja svakog dana raste i rastvara svoje latice, i sanja svoja krila.

Džaba biti cjelina s nekim kad si sam pola čovjeka. Džaba se uklapaš.

• 

• 
  

Šta da radim kad mi nedostaješ?

Kasni neki sat. Tijana sa njenom Reset pjesmom me kida na repeat. Srce me kida za Njim. O Njemu ne pišem. O Njemu ne mislim. O Njemu ne sanjam. Ništa ne radim, samo ćutim. To najljepše znam da radim kad smo Mi u pitanju. Jer ćutanjem se branim od srca. Od kraha. 

Nije pametno? Znam. 

Ali ne smijem drugačije. Jer ako kažem koliko mi pod kožom stanuje neće ostati ništa od mene, sva ću se u ljubav pretvoriti i nedostajaće mi a ne želim. Ne mogu. 

Možda i ne smijem. 

U meni su se načele bitke, i ratovi neki prošli su izvirili iz zastava koje sam davno pobola u zemlju srama. Zaćutala sam i ne umijem da udahnem, ne umijem da se nasmijem, da kažem Volim te. Ne umijem ništa osim da nedostajem. Da mi nedostaje. Ne smijem ništa osim da gledam zvijezde, planiram karijeru, neke korake koje možda nikad neću napraviti. Ne smijem da mislim o Njemu, a još manje da pišem. Jer kako ću onda se spustiti u krevet prazan, i kako ću onda večeru praviti za jedno. Kako ću sanjati u jednini a tamo negdje na drugoj stran svijeta je On kojeg volim, koji kaže da me voli. 

Kaže. Možda i misli tako. Osjeća. Znam da je ljubav postojala dok smo bili skupa. Znam da je disao za mene. Ali sad, kad kilometri pletu tragove između nas i kad su vremenske zone izmijšane poput martinija, ne mogu da dozvolim sebi da se i ja upletem u misli. Da pišem o toj ljubavi koja bi trebalo da pobijedi rase i kulture i kilometre i u kojoj ću ja biti pobjednik, a nešto mi u stomaku govori da ćemo oboje biti samo veliki gubitnici koji su se nadali najboljem. Možda smo samo idealisti koji ne smiju da priznaju da je previše svega što ne treba osim nas koji trebamo. Ne znam. 

Ne znam ni zašto me večeras Tijana rastura pa pišem o Njemu koji nije tu, koji nikad ovo neće pročitati ni na jednom jeziku. Možda nekad, ako uspijemo. Ne očekujem snovi da mi padnu u krilo. Volim ga, taj jedan neotupivi dio mene će ga uvijek voljeti kao što volim sve te Velike Ljubavi mog Minijaturnog života. Ali ćutim. 

Uvezala sam ruke, utopila usne u meso, zatvorila oči da ne osjećam mirise. I ćutim. Ne mislim o Njemu. Mislim samo o sebi, o sretnim trenucima koje imam. Dišem i postojim. Čitam. Radim na svemu osim na srcu. A bojim se sve će se zaustaviti ako mi se srce rasprsne u komade nakon što se oboje probudimo iz nemogućih snova. Plaše me ajkule i nemani koje smo postavili između nas. Snovi i ambicije, i ti jebeni kilometri koji se uvijek uvuku u prave ljubavi. I uvijek je neko pogrešno vrijeme. 

Možda moj sat ide unazad, ili kasni, ili nešto nije u redu. Ili je možda sa svjietom sve u potpunom haosu a ja sam ta koja je u redu. Možda je sve bolje samo da ne završim opustošena još jednom. A neodstaje mi. (Tras!) Od sto. Čaša u komade. Sklanjam slike tamo gdje ih ne mogu vidjeti tako često. Otpijam gutljaj vina i ćutim. 

Još jedna noć. Sutra ću se opet zakopati u priče, u život, u porjekte, u neke nove ideje. 

Samo da noć prođe. 

Samo da prestane da nedostaje.

Jer ti nikad nisi bio pola čovjeka!

Konstelacije zvijezda kad sam rođena su bile pijane. Možda su čak i bile pod nekim čudnim uticajem i pod krivim uglom. Ne znam. Znam da naprosto u meni ključaju krvlju uzavrele oluje. U meni srce gladno da voli. U meni duša željna čovjeka, ljudskosti, razuma. Ne znam gdje rastu ti ljudi koji umiju da izađu iz uloge žrtve, koji umiju da razgovaraju bez osiclacija u glasu. Gdje ima tih ljudi koji znaju da vole? Ima li neko da ih uvozi, evo ja ću da platim carinu, samo ih dovedite pa da imam s kim progovoriti k'o čovjek, k'o žena. 

Svijet je postao čudno mjesto. I ja zajedno sa svijetom. Do prije par godina bila sam i ja raštimovani oblak neuparen sa periodnim sistemom ljudi. Bila sam i ja neko ko je srce krio u starim cipelama, prepuna ožiljaka koji su uvijek krvarili nesposobni da zacijele. Tražila sam utjehu u ljudima, ljubav u zagrljajima, mir upoljupcima, tražila sam ljude u ženama i prijatelje u muškarcima. Tražila sam sve ono što je jednoj osobi na ovoj planeti potrebno da prezdravi, da postoji. Ili je to bilo ono što su mi drugi prodavali kao potrebno. A ja sam nasjedala kao i svi drugi. 

Prošle su godine. Bila sam psihički zakržljali instrument svoje ličnosti, vjerovala sam da mora da postoji više od toga, da mora da postoji svrha, nešto više od onog što su mi kao "istinu" podvaljivali svi ti nesposobni ljudi. Nisu me umjeli voljeti. Znam sad. Nisu ni umjeli, ni smjeli, i zasigurno znam da sam bila uzrok nesanice mnogim noćima onima koji su mi život udahnuli. Znam da su brinuli kako sam ispala tako naopaka. U njihovim očima i jesam. Još uvijek me sve tetke i strine i mnogobrojna radoznala lica gledaju izokrenuto jer eto, gnijezdo nemam, čovjeka nemam, djece nemam, ni mački više nemam. Samo te svoje knjige i maštarije i neke suvisle želje koje se roje u glavi. Imam neke čizme koje su gladne koraka i pasoš još uvijek nepopunjen pečatima. Brinu se za moj penzioni staž, i hoću li uspjeti da nađem posao sad kad sam na kopno stala. Dajte zečije šapice i bijeli luk, pospite je solju i biberom da opet ne odleti ova ptica sanjalica. 

A ja sam konačno naučila osmijeh da razvučem kao ono majka nekad tijesto za pitu. Naučila sam da vjerujem i da se ne stidim. Ne stidim se svojih ljubavi, svojih potreba, svojih odluka i ne stidim se svojih osjećaja. Odavno sam shvatila da muškarac ne mora da ima dobar auto i još veći ego, i da žena ne mora da ima push up bra da bi bila primjećena. Vjeruj mi, ako zračiš iskrenošću, radošću, i ljubavlju, bićeš primjećena pa taman i da se u džak od krompira obučeš. I ja sam nekad živjela lažne morale i vjerovala da ću biti kompletna ličnost samo ako pored sebe imam muškarca koji će da me voli, ili bar da laže da me voli. Prošla sam svoje krugove pakla i nije mi bilo lako da izađem iz njih. Sama sam ih stvorila, ali sam ih i sama uništila. 

Danas znam - cijeli život sam tražila samo jednu osobu. Sebe! 

Jer jesam dovoljna. 

Jer jesam žena. 

Jer jesam ljubav. 

Jer jesam čovjek. 

Koliko me samo osakatilo društvo u kom sam odrastala i porodica u kojoj sam disala, koliko su me ubjeđivali da znaju šta je najbolje za mene a ni za sebe nisu umjeli da se izbore. Ne krivim ih, danas znam da oni ne snose odgovornost jer ni sami nisu znali šta rade. I oprostila sam im. Jedne noći na burnom okeanu, oprostila sam svima što su mi nametali svoje želje i još važnije, oprostila sam sebi što sam dozvolila da mi ih nametnu. Što sam toliko jako željela da im vjerujem da bih oslobodila sebe odgovornosti. Možda sam željela da imam nekog drugog da okrivim. Nekog drugog osim sebe. 

Danas znam - ja jesam odgovorna. 

I zato sam oprostila. Sebi a i drugima. Oprosti i ti. Oprosti i udahni, Živi svoj život po svojim mjerilima. Nemoj da se stidiš svojih emocija i nemoj da se zavaravaš da je popularnost bitna. Pusti instagram živote ljudi koji zarađuju od takvih kao ti. Živi svoj život. Pravi svoje fotografije umjesto da lajkaš tuđe. Lajkaj svoj život i sutra nemoj da žailiš za izgubljenim šansama. Nemoj da žališ za svojim izborima. Danas je najbolji dan tvog života. 

Vjeruj u to. U sebe. Ne plaši se da ostvariš svoje snove. 

Ne plaši se svoje ljubavi. 

I još nešto, prije nego odem da zagrlim klupko sreće i odazovem se na titulu tetke. Ne pitaj se da li si dovoljan za nekog. Treba da budeš dovoljan za sebe! 

Nikad ti nije bila potrebna druga polovina! Jer ti jesi cijeli svijet! Svoj cijeli svijet! Cijelo srce. 

Jesi i ne daj da te uvjere u suprotno oni koji sebe smatraju polovinama i rasparčanim dušama.

Čovječe, ja te ipak volim,

Negdje prošle godine dok sam bila na odmoru pročitala sam knjigu "Černobiljska molitva". Pročitala sam je u dahu. Nisam bila šokirana, ali jesam bila pod utiscima danima. Možda zato jer je to svedočenje onih koji su živi, onih koji su bili tamo. Koji su preživjeli, ako je takve strahote moguće preživjeti. Ostala je knjiga da mi lebdi negdje u zabiti misli, potpuno svjesna da na svijetu postoje takve strahote. 

Ove godine uspjela sam pročitati i "Tetovažer iz Aušvica". Još jedna preživjela priča, još jedno svedočenje. Još jedna priča koja me dotakla u venama. 

Juče sam odgledala HBO mini seriju o Černobilu. U mnogome je slična knjizi, nisam primjetila da li je scenario rađen po njoj. Spakovala sam i ostale knjige od iste spisateljice, priče iz drugog svjetskog rata, i priče iz Avganistana. Želim ih pročitati, zajedno sa još 300 drugih knjiga koje strpljivo leže u mom kindle-u i čekaju. Čekaju da im posvetim pažnju koju sam nekad posvećivala knjigama na odmoru. Ali danas ne mogu. 

Ovo nije recenzia knjige, niti serije. Nije čak ni riječ o knjigama. Riječ je o svijetu. Riječ je o svim nesrećama koje su se desile u istoriji čovječanstva. Robovlasništvo, drugi svjetski rat, Hirošima, Aušvic, Černobil, Jugoslavija i Balkan, Sirija, Avganistan... Toliko ratova, toliko smrti, toliko nesreće nastale zbog pojedinaca. Pročitala sam jednom "Nije nikad bio problem što je postojao jedan Hitler, već što su milioni ga sledili". Isto tako, nije problem što se desio jedan rat, već što su milioni ljudi i dalje ostali nesvjesni koliko su ratovi danas nepotrebni. 

Svijet je jedno opasno mjesto. Ali i predivno. Živimo u naprednom svijetu, tehnologija i nauka napreduju, industrija znanja dobija na snazi, postajemo svjesni života i sitnih raodsti, a opet, tamo negdje postoje neki nesvjesni ljudi koji i dalje vjeruju da među nama postoje razlike, da pojedinim rasama treba uskratiti obrazovanje i pravo glasa, da im treba uskratiti pravo na život. I dalje postoje ljudi koji se plaše da novca nema dovoljno za sve, da sreće i ljubavi nema dovoljno za sve, da nam treba farmaceutska industrija da bi se izliječili od svega. Ne shvataju da se jedino ne možemo izliječiti od "Neću". Jer činjenica je da svi možemo da napredujemo, da budemo svjesni, samo se mnogi plaše šta će onda imati od života ako izgube svu tu mržnju, svu zavist, sav strah. Šta će raditi ako shvate da im je prošlo pola života u nesreći a mogli su da budu sretni i bogati, i lijepi i zdravi. Šta će imati od sebe ako prestanu da mrze, ako prestanu da prave razlike, ako prestanu da budu tuđe marionete. I eto danas, mi još uvijek imamo ratove, i izbjeglice, i gladnu djecu, i neškolovane žene, i imamo predrasude i razlike. 

Svijet tehnologije i medija nikad nije bio snažniji. Toliko je toga rečeno o zagađenju i spašavanju planete da je tužno što još uvijek postoje oni koji uništavaju Amazon, što još uvijek postoje oni koji iza sebe ostavljaju smeće, koji ne mare za okolinu i generacije koje dolaze. Još uvijek su to sebične vrste ljudi koji misle da se njihovo jedno Ja ne pita mnogo u lancu života i da njihovo patetično postojanje ne može da igra značajnu ulogu u očuvanju zemlje na kojoj živimo. A kad bi svi ti pojedinci činili 10% onog što je u njihovoj moći planeta bi bila divno mjesto za život. 

Živimo u eri tehnologije u kojoj je plastika još uvijek glavni resurs i glavni zagađivač, i u kojoj ljudi misle da je biti vegan u stvari pripadati nekoj sekti koja ti zabranjuje da jedeš meso. Svaki put kad to čujem posramim se među kakvim glupostima nam djeca odrastaju. Posramim se što je ljudima ovde važnije da znaju ko sa kim spava u nekoj od cirkuskih predstava na malim ekranima, važnije im je voditi tuđi život od sređivanja svog sopstvenog. I vjeruj mi, nije to samo na Balkanu. 

Oduvijek su me fascinirale istorijske katastrofe koje su izazivali pojedinci. Fascinirali su me ljudi koji su preživjeli, koji nisu odustajali. I to kako je uvijek zbog par usijanih glava ispaštala većna ljudskog roda. I onda se sjetim svih nesvjesnih ljudi koji tada nisu znali da postoji bolje, kojima nije bilo dostupno znanje kao danas. Oprostim to nekako u sebi. Ali kako danas u eri interneta, društvenih medija, marketinga, kako danas da oprostiš nekom ko vjeruje da smo rođeni da se dijelimo na ove i one, da rijeka služi za odlaganje smeća, da ne možemo da promijenimo ništa u svijetu, da ne možemo da utičemo... Promjene kreću od sebe, dragi moji ljudi. Iz svoje sobe, svog dvorišta. Promjene ne gledaju na godine, na boju kože i imena. Promjena je jedinstvena za svako živo biće i iskreno, ništa te ne košta da budeš fin. Da budeš bolji čovjek. Zar zaista treba da se desi neka nova apokalipsa? Ili možda opet ništa ne bi naučili. Svi vole istraživati po prošlosti i istoriji ali niko ništa ne želi da nauči iz toga. Kao da se svi plaše da ako budemo bolji ljudi, možemo ne daj Bože, sretnije živjeti. Možemo možda svi biti bogati, zdravi, ono čudo za koje smo rođeni.

Ne znam, mene su eto te knjige malo zamislile. Ako želiš da pročitaš kako je danas u Černobilu, možeš pogledati ovaj tekst sa video zapisom sjajnog bloga "Rio Priče sa putovanja" koji sa uživanjem pratim. Dečko mi je uvijek bio fascinanatan kako u današnjem vremenu zaista postoje oni koji se ne plaše da zgrabe svoje snove. Ako nas istorija ničem ne nauči, čemu onda služi? Ako zbog nesreća iz prošlosti ne postanemo bolji ljudi, čema onda bol i patnja? 

Nekad molitve nisu dovoljne. Nije dovoljno samo prekrstiti se, proučiti El Fatihu, prinijeti žrtvu, zapaliti tamjan ili meditirati u podnožju drveta dok ti korijen ne nikne iz... Nije dovoljno samo željeti. Moraš nešto i uraditi. Iskreno, plaši me ovaj svijet stikera i bezosjećaja. Plaši me jer sutra ću ja roditi još jednog čovjeka. Jer ti ćeš sutra napraviti drugog. Jer smo svi povezani i svi smo jedno. 

I još nešto na kraju. Uprkos svim nesvjestima, svim prkosima, i svim nesrećama, ipak te volim Čovječe. Voliš li ti sebe?

Šta te plaši ovog ljeta jesenjeg?

Još jedan raštimovan dan. Još jedna nakrivljena jesen sa svojim presahlim kišama i umiljatim suncem. Još jednom pusto srce i još jedna jesen. I opet ja na pragu nekih promjena za koje ni sama ne znam jesu li ispravne. Možda čak i po prvi put u životu ne razmišljam da li je nešto ispravno. Kompas u grudima pokazuje na zeleno i stopala sama okreću smjer. Srce mi kaže da je u redu, i da ne brinem. I nasmijem se. Nasmijem se jer koliko juče sam bila potpuno rasparena i izgubljena u geografskim kartama, pitanjima i planovima za koje nikad nisam imala hrabrosti da ih ostvarim. Sad mi je jasno, nisam ja za korijenje rođena. Nisam ja za zemlju zakovana. Meni su krila na rođenju bila uvezana da zaboravim da sam nebo. I zenice su mi bile naviknute na mrak društvenih normi, a ruke bile ograničene na zagrljaj u jednoj veličini. 

Odrasla sam. Juče sam vjerovala da je bilo prerano. Danas znam da je bilo taman na vrijeme da otvorim oči i ugasim mrak. Danas znam da su sve te preplašene dječije noći, da su sve te želje od kojih sam razočarano odustajala bile prave odluke koje su me dovele do žene kakva sam danas. Do djeteta kakvo sam sad. 

Svijet je jedno veliko mjesto upakovano u strah. Ljudi se još uvijek plaše, još uvijek postoje oni koji bi da nas kontrolišu, da nam programiraju misli, da nam predvide ponašanje, da stvore obrasce razmišljanja. Još uvijek pokušavaju da nam oduzmu slobodu izbora s kojom smo svi rođeni. Još uvijek nam kažu da je sramota voljeti više od jednom, da je sramota zagrliti i zaplakati, ne daj bože da se raspadneš i pokažeš da si slab, da si ljudsko biće, da imaš srce. Nipošto. 

A evo, ja ti priznajem, jednom su me ostavili oni koji su mi život udahnuli. Jednom su mi šamar opalili oni koji su mi dnk kao porodicu podvalili. Jednom su me neki muškarci lagali. Prijateljice su me prodavale za neke sitne novce. Neki su bili uplašeni od moje brutalne iskrenosti. Postoji i taj jedan koji me voli više od svega na svijetu, on je ja i ja sam on, ali strah je nekako uvijek bio jači. Možda strah od osude, možda strah od ljubavi, možda je ipak bilo najbolje ovako jer samo takve ljubavi se cijeli život pamte. Ma jebeš to, pamte se sve ljubavi. Bila je i ta jedna noć kad je čovjek plakao jer ne smije da me voli. i bila je ta neka strast, želja od koje se gorelo. 

Čovječe, ženo, i ja sam odrasla u radničkoj klasi, u pokušaju da ispunim očekivanja roditelja, da budem ono što su oni željeli, ali nisam umjela. Nikad se na mene nisu nakalemile religije, ni patriotizam, ni predrasude. U meni je oduvijek klijala biljka zvana život. U meni je oduvijek rasla sloboda. U meni je oduvijek bila rođena ljubav. 

Ne plašim se danas. Ni života, ni novca, ni ljubavi, ni požude, ni pasa. Ponekad se uplašim od ljudi. Ponekad samo zatvorim oči i pomislim da sam prezrela za ovaj vijek. I udahnem. I nasmijem se. I zahvalim se jer imam šansu da živim ovo ludo jesenje ljeto, jer imam šansu da učim biti bolja svakog dana. Jer imam tebe. Jer još uvijek vjerujem da smo jednaki. 

Dolazi novembar. Rođendani. 

Dani kad mi nedostaju ljubavi, zagrljaji. 

Kad mi nedostaju poljupci. 

Dolazi jesen. Možda i zima. 

Ja ću u sebi još uvijek grliti ljeto. 

A kome ćeš ti pružiti ruke ove zime?

Zaviri u moj život ako smiješ

Jesen je na izmaku. Moje omiljeno godišnje doba i ne znam ni sama kada se desio takav prelaz. Bilo je to oduvijek ljeto i sunce i more i sloboda, pijesak na ramenima i so u kosi. Možda me okean zaista promijenio, možda mi je Karipsko more zauvijek zarobilo ljubav. Ne znam. Možda sam odrasla? Jesam li? 

Vatra pucketa, na stolu je šolja čaja i James Arthur na Winampu. Jeste, još uvijek koristim winamp za muziku. Šta mogu, vjerna sam svom stilu i robujem još uvijek nekim starim navikama. Otkud ovaj tekst večeras i zašto? Kako se to otvaranje vrata mog života uklapa u sve ono o čemu već godinama pišem, u emociju, čistokrvne otkucaje srca, lomljavinu duše? Ne znam, ali vjerujem da ćemo do kraja ove priče saznati i ti i ja. 

Možda i sama činjenica da sam milion puta pala i pogriješila a da nije bilo nikog da mi kaže riječ ohrabrenja. Možda upravo statistika da već sedam godina pišem blog, a da u njemu samo krv teče i srce vibrira snagom emocije kroz moje riječi koje se otkidaju sa usana. Vrijeme je da te pustim da upoznaš više od krvi, i možda, samo možda, pronađeš sigurno rame, sigurnu podršku, a možda ideju, inspiraciju, savjet. Možda poželiš da znaš kako sam ja uspjela, jer jesam. Svaki novi dan je uspjeh. 

U mom blogu je moje srce. Moj cijeli život je satkan tu u riječima, ono što me lomilo, što me hrabrilo, ljudi koje sam izgubila i oni koji su otišli, sretan im put. Svaka moja misao, moja suština, ono što jesam, to je tu. A vidim opet, najmanje me poznaješ. Najmanje sam pisala o sebi. 

Nisam oduvijek znala ono što znam danas. Učila sam svakondevno, nekad kroz knjige, nekad kroz sopstveno iskustvo a nekad i kroz tuđe priče. 

Tako sam naučila psihologiju života, procjenu ljudi i da se uvijek oslanjam na svoj kompas. I ti ga imaš, samo ga ne slušaš. 

Naučila sam marketing, i nije mi bilo teško da provodim dane i noći vježbajući i istražjući. Nisam nikad u potpunosti savladala dizajn, jer mi apsolutno to ne leži i važno je da znaš u životu šta je za tebe a šta ne, šta možeš a šta treba da prepustiš drugima. Vjeruj mi, odrekla sam se toliko toga da bih naučila sve što znam danas i o blogu i o radu, i o sebi najviše, i vrijedilo je svakog propuštenog izlaska, i šopinga i svake neprospavane noći. 

Ovo sigurno nije poznato o meni, ali otvaram ti vrata svog života jer želim da mi vjeruješ. Želim da znaš da nije sramota. Želim da znaš da sam tu. Dijelilo me godinu dana od dijalize. I onda sam dobila još jednu dijagnozu, HS, i do sada sam trebala da ličim na Fredi Krugera. Da, da. Međutim, postala sam vegan, i naučila sam toliko toga o nutricionizmu, koji nije samo brojanje kalorija, držanje dijete, liječenje biljem i sva ta ostala moderna sranja. Danas vodim holistički stil života, trudim se da živim minimalizmom, i naučila sam biti iskrena prema sebi i svom tijelu. Pet godina kasnije, nijednom nisam otišla kod ljekara osim na redovnu provjeru kod zubara i ginekologa. Nisam se ni prehladila. 

Izbrusila sam svoj stil pisanja i trebalo mi je jako mnogo vremena za to. Mnogi mi pišu i pitaju kako da prebace svoje emocije na papir i kako da uopšte napišu bilo šta. Moj savjet – samo otvori srce. Nije važno kako će te riječi biti složene, padeži i gramatika su nebitni kad srce govori. Ali moraš da se otvoriš. Biser ne vrijedi ničem ako školjka ostane zatvorena. 

Znaš, prošla sam ja i rastanke, i kućne ljubimce, i bila švorc, i na ulici, i gladna, i naučila sam putovati svijetom, cijeniti sebe, uzdignuti se iznad lošeg, bila sam pokradena, diskriminsana, ali sam bila i voljena, i nezaposlena, i još toliko toga. Ali sam uvijek ostajala svoja. 

Ovo su samo mali detalji kojima želim da me malo bolje upoznaš. Možda poželiš da naučiš nešto od mene, i tu sam. Ja svoje znanje ne krijem u sefu banke i voljela bih kad bi svi radili posao koji vole, onako kako vole. Ali postoji način i da to što radiš zavoliš i radiš bolje. Znam, učenje je tabu, učenje je smor, gubljenje vremena, nije trend, nema se vremena i hiljadu drugih izgovora. Ali na kraju, ipak, ja znam napisati čestitku za rođendan, i pjesmu za tebe, i poslovni blog za kompaniju. Znam ti napraviti lifestyle plan, pomoći da središ i stan i život, uvesti te u zdraviji izbor hrane koji nije nužno veganski, znam ti čak napraviti i plan basic treninga za neprofesionalne ciljeve. Znam ti srediti marketing plan, naučiti te digitalnom oglašavanju, pisanju bloga, čak i zaradi od istog. Naučila sam sve, ali baš sve muške i ženske laži, izgovore i fazone, ali i trikove za jeftinija putovanja, kao i kako možeš zaraditi dok putuješ. 

I još mnogo toga sam naučila u ovom svom kratkom životu. Sad kad pročitam sve ovo gore, pa mogu ti reći da jesam ponosna na sebe. A znam da i ti to možeš. Bar dio onoga što sam ja uspjela. Moj stil života je lud, šaren, ali iskren i zaista u njemu nema mjesta za laži. Sve što zaista želim je biti srećna, uživati u sadašnjosti i pomoći tebi da živiš isto. 

Ako ti je nešto od svega ovog zanimljivo, piši mi, pisaću o tome. Pisaću ja svakako, ali želim da mi pomogneš da to bude baš namijenjeno tebi, krojeno za tebe. Želiš naučiti kreativno pisanje? Uskoro ću napraviti mini priručnik za to koji će ti pomoći. Želiš da se baviš blogovanjem? Pa biće i to zastupljeno. Želiš da središ svoj život po holističkom principu a ne znaš ni šta je to ni odakle da kreneš? Samo mi reci, i o tome ću ti pričati. Ja sam neko ko ima mnogo interesovanja, i ne vezujem se za stvari i mjesta, povezujem se sa prirodom koliko je god moguće, i pripremam se za novi redizajn života, i grada ali i bloga. Odlučila sam se za avanturu i briga me da li će komšije to da odobre. 

Možeš i da ostaviš svoju email adresu, ako želiš da primaš tekstove koji neće biti na blogu i neće biti dostupni na društvenim mrežama. Nadam se da ti je bilo zanimljivo da malo provedeš vremena sa mnom. A sad je red na tebe. Ne stidi se riječi, slobodno mi piši. 

Jer eto ipak, desio mi se život

Ne pišem ovih dana. Klizi mi oktobar kroz kosu i ne osjećam kako izmiče a već su neki dani došli da se grizem sa sjećanjima i da se rvem sa nemanima. Dođu tako neki dani, jesenji, olinjali, mirišu na trulež i lišće, na kiše u stomaku i zaćutim. Nestanem u sivilu. Nestanem u sebi. Meni je uvijek to vrijeme za odluke, uvijek mi je za odlaske, uvijek mi je za ono Ispočetka. Možda sam zaista kosmički predodređena da budem poput oluje. Možda je neka karma se prikačila na mene i zatrovala me životom. I trebale su mi godine da to shvatim, da to otkrijem, da prihvatim ovu moju krv uzburkalu i poljubim dlanove. Trebale su mi godine da prihvatim sebe.

Znaš, stalno ti pišem o tom obaranju ruke sa samom sobom. O uklesanim danima tuge kad su se lomili odjeci na mojim leđima. Trebale su mi godine da razumijem promašeno djetinjstvo, i još toliko da shvatim izgubljene tinejdžerske dane. Trebalo mi je vrijeme da razumijem ovu moju divlju krv i to što me jednostavno niko nije razumio. Mislila sam da je u meni kvar. Oduvijek sam mislila da sam rođena sa nekom fabričkom greškom, da se tu nešto nije primilo. O i te kako se nije primilo. Nije ni trebalo. 

Danas sam na nekim novim skretnicama, Vozim se u tom zarđalom vagonu života i uprkos tome što mi je bankovni račun hakovan, i što mi je djetinjstvo ispalo iz ruku, i što sam se borila sa depresijom, i uprkos najvećim gubicima ličnosti... Ma uprkos svemu što sam prošla, danas sam sebe zatekla nasmijanu, i rasterećenu životom. Zatekla sam sebe kako mirišem na najbolje drugarice, na velike odluke, još mi karipsko more sija u očima, još postoje Oni Neki Posebni Muškarci koje volim, i postoje oni koji vole mene cijelom svojom dušom. 

Odabrala sam jednom da budem srećna. Odabrala sam da vjerujem da je taj čičak netrpeljivosti koji mi se zakačio na rođenju zapravo nešto najdragocjenije što imam. Ta drugačijost, ta štrčavost. To sam što jesam i takva sam najbolja. Put sam birala onako kako sam umjela i svi moji nervni slomovi su moja snaga sa kojom sam danas poput planine nesalomiva. Odabrala sam biti to što jesam. Odabrala sam da me ne boli samoća jer nisam usamljena, da me ne muči sjeta jer nisam tužna i možda najbitnije, da me ne muče uspomene jer to su samo sjećanja. To je ono što je bilo. To nije ono što ću biti. 

Loše stvari se moraju dešavati kao protivteža ljepoti i onim sretnim momentima. Loši ljudi će postojati čak i na najsretijim događajima. Ali ja im više ne dam moć. Oprostila sam sjećanja na izvađeno srce iz grudi i na nikad postavljeno pitanje "Kako si?". Oprostila sam uvrede i bičevanje riječima. Oprostila sam i svoje suze i osjećaj krivice, i ono kad sam vjerovala da nisam vrijedna. Oprostila sam ostavljanja i prigrlila sam sebe kao ženu i kao čovjeka koji je učio život onako kako je znao. 

Nekad puzeći, nekad na koljenima, ali uvijek sam ustajala. I uvijek ću. 

I idu sad neki datumi, rođendani, sjećanja na koja nisam ni malo ponosna. Idu neki dani kad bih da se zatvorim u četiri zida i pokrijem po srcu i ne ustanem iz kreveta. Da otplačem još malo i predahnem. Idu u koloni sa neisplakanim snovima i zamrlim pjesmama. Idu - dođavola!
Nasmijaću se prvi put na to parče fotografije na kojem je nacrtano srce i reći ću molitvu u kojoj će biti samo jedna riječ. Hvala!

Hvala što sam danas to što jesam, srećna iako iskrzana, potpuna iako polupana, ničija i potpuno svoja. Ponosna sam na svoje sunovrate jer sam ipak doticala visine. I nasmijaću se opet uprkos kamenju za koje zapnem i trnju na koje se ogrebem.

Jer znaš, potpuno je u redu što mi se desio život. 

I tebi je.