Još jednom obećavam neispunjene snove. I u redu je

Stojim ispred polica okićenih knjigama, osluškujem zvuke. Čujem pritajeni plač. Čujem sebe zakopanu negdje među tim policama. I ćutim. Pređem rukom preko obraza. Suvi su. Naravno da su suvi, suza nema, nemam ni pravo na njih. Ne danas. Spustim se do poslednje police, preplašene od snova, od prošlosti. Znam koje korice tražim, znam šta tražim.

Vadim sliku bez lica, sliku bez srca, a opet toliko punu života nerascvjetalog. Još jednom prolazi pored mene parada posrnulih snova i prebrzih odluka, prerano predatih borbi i uskislih uspomena. Još jednom uzdahnem i zaćutim. Zaćutim jer ne znam šta da izgovorim da umirim srce, da sakrijem očaj koji mi grca na usnama. Ne znam kako da ohrabrim sebe. Najstroža sam prema sebi, ali nismo li svi?

Sebi ne umijemo oprostiti mane, greške, padove, pogrešne i ishitrne odluke. Sebi ne umijemo reći da je tako moralo biti, da se neki snovi ne mogu roditi u pogrešno vrijeme. Sebi ne umijemo objasniti da su svi padovi u stvari letovi ka nama boljima, ka nama manje grešnima, da to što mi zovemo neuspjehom drugi zovu načinom, učenjem, rastom.

Najstroža sam prema sebi ali danas moram biti. Danas su mi ruke opet krvave, i vrisak se odlama još jednom. Nečujan i potmuli vrisak jer glasa nemam. Jer života nemam. Ni vazduha. Ni srca. Jer danas sam potpuno polomljena i ispucala po šavovima i samo tražim dobre niti da se sklopim, da sastavim ono što je ostalo od svega što sam bila.

Danas samo ja znam koji je datum, koja je godina smrti i čiji je to lik na prvozadnjoj fotografjiij nikad uramljenoj. Samo ja znam čije bi oči me gledale sa tog papira. Da sam samo bila manje zbunjena, da sam samo malo više bila hrabra, da sam samo imala nekog pored sebe da mi kaže će biti u redu.

I svake godine na taj dan pišem neku uspavanku nikad izgovorenu, molitvu nikad napisanu. Napišem da je u redu, da sam na korak od toga da oprostim sebi, da sam na korak da oprostim onima koji su zaboravili. Napišem da nije bilo pravo vrijeme za takvu ljubav, nizrecivu, nadmoćnu, božansku. I ništa manje ta ljubav nije snažnija ove uklete noči nego tada, kad sam se odrekla iste, i kad sam potpisala amputaciju srca, i rekla „U redu je“. To je bio jedini izbor koji sam imala.

Danas, opet, biram da pritisnem fotografiju tamo gdje je srce trebalo da kuca, da se pomolim, i zatražim oproštaj. Da oćutim i obrišem suve obraze. Danas moram da obećam još nešto.
Da obećam sreću.
Sebi.
Jer nakon svega, dugujem tim sklopljenim očima da budem srećna kao tada kako bi bila da sam samo imala malo više hrabrosti. Zato je danas moram imati. Možda se tada nisam borila, i možda sam se odrekla osmijeha i jedne neizrecive ljubavi. Možda sam tada bila slaba, ali danas moram biti jaka. Zbog sebe.
Zbog tog srca kojem nikad nisam dala šansu da me voli.
Zbog nerođenih snova.
Danas moram biti jaka da oprostim slabost.
I da kažem da je danas možda u redu.

Ljubav ne pobeđuje, to su budalaštine

 

Eto te tu, pored mene, a milion svjetlosnih godina daleko. Ne dotiče me tvoja ruka a opet je osjećam na koži kao da sam zarobljena u nekom stogodišnjem zaboravljenom vulkanu. Ne mogu da ne uzdahnem. Ne mogu a da ne čujem erupciju sopstvenih oblaka koji se odlamaju sa vrhova razočarenja i gube se van mog vidokruga. 

Nisam razočarana. Samo uvelo tužna. Samo okrnjena po ivicama. Samo rasparana od tvog nepogleda. Nekako sam razdvojena kao da je vrpca među nama pokidana i džaba svi osmijesi, džaba svi pogledi, zaludu je nadanje. Tu negdje Ed Sheeran pjeva neku savršenu stvar, a moje misli su miljama daleko. I srce je daleko. Predaleko. Preskupa je ova erupcija. 

Koštaće me moje snage sigurna sam. Koštaće me moje slabosti. Koštaće me onog najvrijednijeg što imam a opet, moram da prihvatim da se svijet nikad nije vrtio oko tebe. Moram da prihvatim da sam uvijek ja bila svoja glavna uloga, a ne ti. I moram da prihvatim da ću te pustiti da odeš svojim putem. Nije ni vrijedilo da se razočaram. Trebala sam te sačuvati savršenog u svojim snovima. 

Trebalo je da sačuvam onu poslednju sliku koju sam zapamtila, uplakanu i raskomadanu tog jednog septembra. Trebalo je da samo pustim. Ovako, kako mi sad izgledaju stvari, ostarila bih pored tebe prije vremena, i dušu bih izgubila. Bilo bi to kao da je običnost zarazila sve ruske bajke i sve princeze bi odjednom postale domaćice (nije da imam nešto protiv njih), ali odustale bi od snova. Odustale bi od sebe. Ne mogu. 

Previše sam provela školujući se u paklu da bih pristala na verziju poluraja koju sam sanjala pored tebe. Jer nikad mi nismo bili raj. Nikad ne možemo ni biti. Bolje da te pustim da odeš. Da sačuvam fotografiju u dnevniku, da mi nedostaješ, da se napijem svaki put kad mi kažeš da me voliš. Izgleda da ću na dan sopstvene smrti još jednu nadgrobnu ploču isklesati. Dan sahranjenih nada sa nekim ko je ljubav. 

I eto, Sheeran je otpjevao svoju savršenu, a ja sam napisala svoju posmrtnu. I nek ostane tako. Nek ostanu snovi i glupave maštarije, nek ostanu moje razočarane želje prije nego im krila porastu. Bolje na zemlji da ostanu nego s neba da padnu. I tu je kraj. Tu se završavaju sage o ljubavi. Budalasta maštanja. Konačno je kraj bajkama. Dok ne dođe neko novo vrijeme. Za nas. Za mene. 

Tu negdje Ed Sheeran pjeva neku savršenu stvar, a moje misli su miljama daleko. I srce je daleko. Predaleko. Preskupa je ova erupcija.

Noć kad je umro novembar

U zaglušujućoj noći kad je umro novembar nije se čuo ni vrisak, ni tamponada srca koja je označila kraj jedne ere snova. Svijet u kojem AIDS više nije tabu je postao bogatiji za nekolicinu prerano okićenih jelki, dotjeranih kao one stare tetke iz prethodnog stoljeća u doba Sigmunda Frojda, sa peruškom na šeširu. Svijet je otišao dođavola i to je činjenica.

Raštimovana sam ovih dana. Zvučim kao klavir na kojem je Betoven smišljao sonate koje nikad ne bi objavio od sramote zvuka. Škripim, i jecam rasparenim notama, ali nakon smrti novembra, uglavnom ćutim. Ćutim jer sam prepuna riječi koje me pritiskaju, jer se nebo nakrivilo na desnu stranu i ulegla se ramena. Dramatična sam. Pretjerujem ponekad. Hladna sam, što je možda najgore od svega.

Heroj je davno umro u mojim očima. Ne tražim takve odavno. Činjenica je da uvijek kad sam okružena zidovima u meni zabjesne oluje. U meni se pobune gorštaci i podivlja mi krv. Razočaram se. Rastužim se. Nije to zbog jelke prerano okićene. Negdje je u meni proljeće zapelo. Negdje je ostalo jato lasta skuplačnih u grudima kao da su tu pronašle stanište, među trnjem kojim sam se opasala jer, naprosto, heroji su umrli.

Miriše mi vazduh na ratište. Miriše mi na nadolazeću oluju u obliku ljubavi koje ću se odreći kao Petar, jer tako mora. Jer postoje dani kad ljubav i jedno izgovoreno Volim te ne znači ništa ako je to put ka degradaciji srca i svega onoga što sam mukotrpno gradila sve ove godine. Čudna je ova nadolazeća zima. Ponekad mislim da u mojim grudima nije ni prestala biti, a opet voljela sam. Cvjetala sam proljećem i kitila se suncem ljeta. Bila sam toliko živa, a opet, ne čujem da kuca u grudima.

Možda je to samo zbog datuma. Utihnulo srce da oda počast sjenama. Umirilo se da ne čuje noć. Da ne naruši ovaj razočarani svijet svojom istinom. Gdje da pronađem ponovo snove? Gdje otkucaj srca da čujem još jednom?

U meni su se sledile godine. Još jedan decembar neparne decenije, i tamo neke previše nestvarne jelke. Udahnem jako, i ćutim. Tonem u sebe, u svoje dubine jer u svijetu nema ničeg iskrenog i zanimljivog. Heroji umiru svakog dana u dječijim očima. Svijet je otišao dovraga. Kažem, raštimovana sam. Nije za mene tuga. U meni je ostala vučica, da na mjesec zavija. Tiho i divlje.

U toj noći kad je Novembar umro, okamenilo se nešto u mojoj duši. Možda je oduvijek taj kamen tu bio kao umrtvljeni spomen na propale želje, na ono što sam bila nekad. Možda je tek sad tu srastao sa trnjem. Ne znam. Ali tu je. Stjena. Hladna a u njoj čujem tihi odjek sata. Detonacija odbrojava. Detonacija koja će i mene otjerati dovraga.

Ništa mi nije. Tišina mi je.

Danas mi se tišina naselila u skute i odzvanja u meni. Vrišti mi u glavi i traži da u meni sve zadrhti, da zajecam od neke tuge što se ukorijenila tu, u grudima, kao da je bijelo drvo umrlih kraljeva. Kao da je umrlo baš tu u meni. Ne znam kad. Ne znam zašto. 

I tišina me miluje, umjesto ruku koje su potrebne. Zagrli me i kao bijesno pseto me ujede za vrat, da me rastrgne u bolu za sjećanjima na smijeh. Na ljubav. Na radost. Saginjem glavu, i ćutim. Ni glas se ne otima iz duše. Ni jecaj sa usana. Ni suza nema. Spečena zemlja pod stopalima. 

I ne znam zašto i tišine danas djeluju bliske, ni otkud ta tama u zenicama. I odakle bol. Bol koju sam sahranila kao da je vaskrsla ovog potmulog novebra kad je život proklijao svuda kao da je proljeće. Svuda život raste osim u meni. 

I svaki put kad zakoračim u ovo trnje u meni pustinja se rodi. Ili je to možda samoća. Ona nasušna potreba da te neko tvoj pita "Kako si?". Da te neko tvoj razumije i prigrli, da ne budeš samo ti ispovedaonica za tuđe suze. Ovde je uvijek tako. Nikad ovde nije bilo tlo za sreću. I da cijelo polje zasadim osmijehom, tuga bi ga pojela k’o korov. 

I laste su otišle. I ljubav, ona ogromna koju sam izvukla sa dna okeana, koja me izvukla sa dna progona, ona me smrvila. Ona me tugom uvezala. Jer je ljubav na stotinu pogrešnih načina. Jer je ljubav od koje bih plakala. A suza nemam. Samo taj odvratni utišani jecaj koji mi odjekuje u grudima. Samo tišina u koju sam se zavukla kao puž u svoje carstvo. U svoje oblake, da samo dišem, da samo još jedan dan prođe prije nego ustanem zaražena bijesom. Zaražena željom da odem. Jer to je oduvijek bio jedini način za mene. Da zagrlim puteve koji što dalje vode, da se ne osvrćem. Da zaćutim. 

Nije mi do ljudi. Nije mi do smijeha. Nije mi do te divne melodije u kojoj mi srce grca. Loš je mjeec, onaj nerođeni. Onaj iskasapljeni. I još ne razumijem tugu. 

Danas, pobjegnem u knjige. Pobjegnem u druge svijetove jer ovom mom prijeti razaranje. I svi misle da je sve u redu, da mogu svojim budalastim pitanjima da dopru do bedema i razvale kapije u koje sam se zatočila. Kao su ikad i bile zaključane. A jedno obično pitanje nekad bi bilo dovoljno. Jedno obično "Kako si?" nekad bi mjesto zagrljaja leglo. Mjesto one prve kafe jutarnje. 

Jer tužna sam. 

Ništa mi nije. Samo sam tužna. 

I umorna. Treba mi da predahnem. Da ne mislim. Da ne čujem plač kojeg nema. Da oćutim. 

Danas, pobjegnem u knjige. Pobjegnem u druge svijetove jer ovom mom prijeti razaranje.

Sretna sam zbog tebe, ali tužna sam danas. Tužna zbog sebe

Tužna sam danas. I srećna na neki čudan način. I umorna sam. Danas sam samo umorna. Od života, od disanja, od propalih veza, od borbi, od ratova. Umorna sam od disanja. Od biti živa. 

Obuzela me sjeta. Obuzela me tama. Obuzela me razočarenja. Negdje sam zalutala u neko mračno mjesto u glavi i stojim tu na proplanku punom nadgrobnih spomenika mojih ratova. Stojim, dok iznad mene bruje oluje, iznad glave mi jato leptira i u očima tama. Suze su mi na vrhu trepavica i jecaj mi vrišti u grudima. Neizgovoreni jecaj. Neutaženi vrisak. 

Moja prva ljubav je konačno pronašao nekog ko će ga učiniti sretnim. I neka je. Taj je čovjek zaslužio svu sreću koju može da skupi u ovom promašenom svijetu u kojem je godinama lutao i čekao mene. Biće otac kaže. I srećna sam zbog njega. Srećna sam jer znam koliko je naših snova ostalo neiskrojeno iz srca, a toliko smo ih imali. Oduvijek mi je bila želja da on konačno pronađe svoj mir, onaj koji smo željeli za sebe. Da voli nekog drugog i da ga neko voli onako kako sam ga ja voljela. Kako ću ga sigurno uvijek voljeti. 

Jer mi smo bili ljubav gdje niko nije smio ljubav da bude. I bili smo protiv svijeta dok nas svijet nije ubio. I čekao me godinama, i ja sam čekala njega, ali na pogrešnim stanicama. Nikad više nismo mogli ući u isti vagon voza života. Ali sretna sam zbog njega. Tužna sam zbog sebe. 

Nedostaju mi večeras svi oni snovi koje sam imala sa tim velikim ljubavima. Pitam se da li je zaista bilo dovoljno to kako sam ih voljela. Da li je zaista to što sam tražila cijelo srce i cijelu dušu da mi prinesu ko žrtvu bilo previše ili tek samo jedna kap u ljubavi. 

Možda su me moji demoni naučili da tražim previše. Da budem i sama nedostižna oluja sa mrakom u očima. Da li sam trebala da se zadovoljim onim što su mi kao srce crtali iako sam znala da srce ne može da se oslika. Ono se doživi. Ono se osjeti. Ili se voli cijelo ili nikako. Nisam ja za komadiće sreće. Ne mogu. 

Umorila sam se od slaganja slagalice i sklapanja mozaika tih neodraslih dječaka koji nikad nisu razumjeli. I plače mi se. 

Plače mi se večeras jer mi je tijelo umorno, jer su me bitke razapele i meso mi je oguljeno do kostiju. Neke su čak i smrvljene. Duša poput ratničke zastave sva u ritama i dronjama. Umorna sam od pokušaja. Od voljenja. Od disanja. 

Tu sam, na koljenima u mokroj zemlji, među sopstvenim grobovima koje sam noktima iskopala da u njh položim sve neodsanjane snove, sve nedovršene želje. Još uvijek četiri svijeće gore u mojim prozorima, svake večeri ih palim i uspavanku oćutim. I svi su zaboravili, samo se ja sjećam. Ali eto, danas mi je posebno teško. Danas mi je posebno tužno. Jer eto, moja prva ljubav je uspjela tamo gdje sam ja odustala. 

Stavljam ruku punu zemlje na prazno mjesto u tijelu kjoje je ostalo nakon iščupanih snova. Dišem i dalje. Nisam prestala. Oluje negdje jenjavaju. I makovi rastu. 

"Makovi rastu, pile moje", šapućem. 

Umorna sam. 

Želim samo zaspati u makovima, sanjati i bar jedan dan ne želim ratovati. 

Danas sam samo umorna. Od života, od disanja, od propalih veza, od borbi, od ratova. Umorna sam od disanja. Od biti živa.

Rođendan za nerođene

Rođendan ti je. Tebi i još jednom čovjeku koji je bio Moja Velika Ljubav. I veliki je čovjek. I voli me. Onako kako se uspomene vole. A ti... Sanjala sam te. Vidjela sam te sretnog, iako su prošle godine otkad sam okrznula parče sreće u tvojim očima. Prošle su godine otkad sam te slušala kako se smiješ. I proći će godine prije nego te opet sretnem. Hoće. 

Al nije ovo samo zbog rođendana. Nisam ga nikad zaboravila. Jer ti rođendani i datumi se neopozivo uvuku u moje srce, zabetoniraju se u mojim mislima i ostanu tako, kao jezivi svetionici sjećanja. Na nas. Na tebe. Na nerođene. A nekad sam pisala za tebe. Nekad sam drhatala od tebe. Nekad si bio moja Ljubav. 

Novembar je. Otkud ti opet u mojim snovima. Otkud u riječima da opet tražim utjehu za ovu žal koju osjećam. Svake godine je osjećam na ovaj dan. Radost što je taj veliki Čovjek s početka još uvijek jedna od grandioznih ljubavi u mom životu iako smo se sreli samo dva puta u poslednjih deset godina, ali takve ljubavi su velike baš zbog toga. To su oni zauvijek ucrtani simboli na dlanovima, i ma koliko vremena da prođe ostaju posebni, čuvani u zdencima srca i uspomena kao najvrijednije drangulije od mesinga, iscrtane bojom krvi. Takve su te Velike Ljubavi. Ti nisi jedan od takvih. A bio si Ljubav. 

Bili smo. Ostao si moje veliko čudo i dom. Uvijek je pored tebe mirisalo na dom. I tvoj zagrljaj je uvijek bio kao predah umojim uzburkanim talasima života. Nadam se da si popio ono vino koje sam ti kupila jednog ovavog datuma dok sam se iskradala da te ne probudim, dok su naša jutra još uvijek bila naša. Mr Right. Tako smo te zvali. 

I zašto uopšte danas mislim o tebi a ne o onom svom parčetu srca koje je zakucalo, kad sam pobjegla od tebe i tvog rođendana. Kad sam stvorila sebi novi rođendan, i smrtnu kazu. Potpisala oboje krvlju i zagrizla u dušu. Danas nije trebalo da bude dan o tebi. 

Nadam se da si srećan. Vjerujem u to, jer ti ne umiješ biti ništa drugo. Vjerujem da si danas uspio tamo gdje smo mi zapeli. U meni je za nama ostala samo žal. Ostao si ljubav u mojim očima jer si bio divno proljeće koje sam srela na putu za radost. Ostao si bitan, eto baš zato jer te godinama nisam srela, jer ćutimo i pravimo zaobilaznice oko koraka, da se ne upletemo, da nas život ne spoji. Bolje za nas. Nismo mi bili kao obični ljudi. 

Rođendan je, i tebi i njemu, i... Stavljam četiri svijeće u prozor da tamo u sumrak osvijetlim put do neba. Možda mi dođe u snove i onaj čiji rođendan samo ja pamtim. Jer je ostao nerođen. 

Rođendan ti je. Tebi i još jednom čovjeku koji je bio Moja Velika Ljubav. I veliki je čovjek. I voli me. Onako kako se uspomene vole. A ti...

A Šta Ako Ljubav Nije Dovoljna Za Sreću?

Nisam primjetila kad se moj najdraži javni par razveo. Predivna priča, ljubav i sklad, ali jbg, razvode se. I kako to biva, mediji, kruciferi, razapeše ih po stranicama novina i online člancima. I ne mogu da se ne zapitam. Da li smo zaista stvoreni da imamo jednog partnera do kraja života i da li je vječna ljubav zaista moguća? Da li prerastemo sebe i svoja očekivanja ili jednostavno pristanemo na to što imamo jer ne daj bože da ostanemo sami, pa šta bi svijet rekao.

Svoj život dijelim na sebe do prije pet godina i na sebe od prije pet godina. Ova prva Ja je bila jedno malo neshvaćeno čudovište koje je bilo željno ljubavi, i istu je tražila svuda i svemu. Pristajala sam na sve, bila sam mazohistično nastrojena prema sebi i donosila sam mnogo glupih odluka zbog ljubavi. U onim prvim godinama, kad sam imala oko 18, bila sam u psiički nezdravoj vezi u kojoj nije bilo ljubavi, samo moj starh od samoće i psihoza s druge strane. Ta me veza naučila mnogim stvarima, a posebno šta ljubav nije. Sve sam svoje muškarce voljela, i volim ih i danas nekom drugačijom ljubavi, sve osim tog psihoznog manijaka zbog kojeg nisam smjela disati.

I uvijek sam vjerovala da su te ljubavi prave, jedine, da nikad tako neću voljeti, i nisam. Uvijek sam sledeći put voljela jače, većim dijelom sebe, i iskrenijom stranom duše. I sve su se te ljubavi završile posle nekog vremena. Danas, ova nova ja koja ne mari za statistiku i ne mari za komšijino mišljenje, nekako sve više se pitam da li postoji idealan partner i onaj “do kraja života” čovjek. Vidiš, potpišeš taj neki papir i tamo neki matičar ti kaže da se morate voljeti “u dobru i zlu”, i zbog tog potpisa ostaneš u braku jer naiđe to neko zlo, mora naići. Taj potpis je tvoja riječ, tvoj “obraz”. Kako da ga pogaziš? A to što te ta druga strana zgazi, ne mari. Potpis je bitan. Istrpiš sve i svašta, progutaš i kamenje i cipelu i pesnicu, i ćutiš, jer potpisala si. Dobro si prošla kakvih ima. I što je još gore, onaj mazohistični dio u tebi ga još voli, bez obzira na cipelu i pesnicu i ljubavnicu. Voliš ga jer on je onaj “pravi”.

Ljudi se mijenjaju. Drugačije sazrijevaju tokom godina i ono što je za tebe bio ideal u dvadesetim, sigurno nije kad dođeš u tridesete. Želje i snovi rastu sa razvojem ličnosti, i ono što sam bila ranije, danas sigurno više nisam. Danas cijenim najviše ljubav prema sebi, iskrenost i poštovanje sebe. Jer svakog dana rastem i razvijam se kao žena, kao čovjek, kao ljubav. Nikad neću zaboraviti scenu iz serije “Seks i grad” u kojoj Samanta raskida sa tipom posle pet godina rečenicom “Volim te ali sebe volim više. Ja sam u vezi sa sobom već pedeset godina i to je veza na kojoj trebam raditi”. Kako moćno! Ta veza sa samim sobom obično nam je najmanje važna. Obično nju najmanje održavao i postajemo ono što “druga polovina” želi, očekuje, i pristajemo na manje jer bojimo se šta ako ostanemo sami. Ko ćeš biti bez tog drugog dijela koji te vuče na kauč, na patos, što dalje od sebe.

Ne znam da li ću ikad potpisati parče papira pred matičarem, i ne znam koliko će moje ljubavi trajati. Nisam sigurna da mogu nekom da obećam vječnu ljubav osim sebi. Jer mijenjamo se. Jer rastemo. Jer nisu nam isti snovi u trenutku kad se prvi put poljubimo i nakon sedam godina. Ne mogu biti. Lijepe su te ljubavi, srela sam ih na brodu, divila im se i nakon 70 godina braka ti neki ljudi su uživali pored svoje polovine duše. Jer su vjerovali u nju. Jer su svašta progutali, preživjeli, i vjerovali u datu riječ, dato obećanje. Jer su vjerovali da su to ljubavi za jedan cijeli život. Da li smo to mi dobili rok trajanja ili se ljubav pokvarila?

U svakom slučaju, mnogo važnije od braka i “gutanja” jeste iskrenost. Prema sebi prvo, pa onda prema partneru i porodici. Jer šta je život i partnerstvo ako se lažima pokrivamo, i ako u njih vjerujemo. Jer vidiš, ponekad ljubav nije dovoljna za sreću. Voliš ali ipak nisi sretna jer tvoja duša traži više, traži drugačiji put, želi drugačije snove od onih koje je sanjala kad je prvi put poljubljena. I ne treba se stiditi toga. Treba biti iskren, priznati da si odrastao, da su ti krila neka porasla. Treba se pogledati u ogledalo bez žaljenja. I možda nisam stvorena za jednog muškarca, ali jesam sigurno stvorena za jednu ženu. Za ovu u sebi koja svakog dana raste i rastvara svoje latice, i sanja svoja krila.

Džaba biti cjelina s nekim kad si sam pola čovjeka. Džaba se uklapaš.

• 

•