Nemoj ići na groblja. Ništa nećeš razumeti.

Otišla sam danas putem kroz šumu, tamo gdje pola mog djetinjstva spava. Otišla sam i poljubila zemlju u koju sam spakovala strahove, komlekse, neljubav, nedostajanje, opraštanje, i sve što je umrlo tog dana sa Njim. Morala sam da odem. Možda je rano, možda nije trebalo, ali evo mjesec dana je prošao. Ništa nije drgačije, a opet, nikad više neće biti isto.

I tamo, gdje spava cijeli jedan grad, udarila me prolaznost života pravo među grudi. Udarila me praznina koja ostaje nakon što neko nestane iz tvog života. Udarilo me ništavilo koje ostane iza i sa kojim moraš da se uhvatiš u koštac. Moraš, jer život nema stanicu za čekanje. Život ne čeka da se oporaviš. Život prolazi, bio ti spreman ili ne da ga osjetiš.

I pored Njega je prošao. Ostale su neke stvari koje više niko neće obući, i serijali o ribolovu koje više niko neće pogledati. Sjećanje i zemlja. Zemlja da je pomilujem umjesto lica, i sjećanja da ih zagrlim umjesto tijela. I to je sve. To je sve što život jeste. Gomila postignuća, sjećanja, ličnih vrhunaca i zadovoljstava. Zemlja me danas naučila.

Jednom, i mene će nestati. Jednom i moje će tijelo naći dom. I sama ću zemlja biti. I ti i ja. I sve što ostane iza mene, biće nijemi spomenik mog života, onoga što sam bila, i ono kako sam živjela. A to treba da bude nešto posebno. Veličanstveno. Da kad budem jednom crtala bore da znam odakle su nastale. Da kad jednom budem rušila osmijehe da znam gdje su se rodili. Ne mogu da pustim da prođe tek tako. Ne može da prođe samo u bunilu i iščekivanju, i strahovima i pitanjima „šta ako?“.

Utonula sam u sopstvenu letargiju i svako ima svoje načine da odboluje nedostajanje. Ne znam da li ću ikad moći ponovo da kažem da sam kompletna, da sam u redu, da je rupa u grudima nestala. Ne znam hoću li ikad moći da kažem ko sam a da ne pomislim čija sam. I kad jednom osvane poslednje svitanje, želim se sjetiti života kao avanture u kojoj sam uživala. Jer znam da mogu. Jer svi možemo, ako se odvažimo da pratimo svoje snove, svoja htjenja. Na kraju, zemlja će biti jedini dom koji tijelo ima, ali
duša će zauvijek da živi. U mojim pjesmama, u mojim knjigama, možda negdje u nekim spisima izgraviram svoje postojanje, možda u tvom srcu ostavim trag.

Možda ću opet jednom voljeti sa ovim šupljim organom koji kuca u grudima. Možda ću imati kome da pričam o trapavoj ljubavi koju nikad nisam imala, a koja je uvijek tinjala u krvotoku. Možda će se svijet promijeniti, ali ne smijem dozvoliti da život prođe tek tako, i da iza mene ostanu samo stvari koje će se baciti. Previše je ovo iskustvo dragocjeno da bi mi duša počivala u miru.

Zemlja me danas naučila istini.

Treba samo naučiti disati

Prošli su dani. Od sumraka do svitanja, svaki sam osjetila kao ubod noža u tijelo. Svaki je bio rana. Evo, gotovo je mjesec dana prošlo a niam još otišla da zagrlim zemlju. Plaši me ta gomila zemlje, tek sam počela da spavam. Poći ću. Jedino tako sam sigurna da ću pronaći neki mir. Da ću povjerovati da sve ovo nije san. A u međuvremenu dišem.

Dišem jer ne znam šta drugo. Jer jednom sam davno odabrala biti prisilno racionalna, i ugazila sam u svoju krv prolivenu. Nije da sam željela. Nije da se nisam pokajala. Svakog dana uzdahnem, i sad umjesto jedne rupe u grudima u meni je bezdan. Ali dišem.
Koračam, putujem, smijem se, i dišem. Još uvijek sam živa.

Znaš, kad prerastemo one radoznale godine djeteta i postanemo neki drugačiji ljudi, kad nismo ni djeca ni odrasli, tek neka izmaglica ljudskosti, niko nas ne uči kako da preživimo slomove. Ne znam ni da li neko može da nas nauči. Da li se ikad možemo pripremiti na takve stvari. Ušuškaju nas u djetinjstvo, u površnosti, i zaborave da nam kažu da je život predivna bajka sa gomilom loše uvezanih čvorova ali da to u stvari nije ni važno. Važno je naučiti ustati kad padneš, disati kad boli, i preživjeti kad ti oba plućna krila odumiru. Eto samo to.

Postojale su godine mržnje, žala i prezira za koje mi niko nije umio pomoći da prebolim. Niko nije umio da mi kaže kako se to oprašta kad te uzmu na zub, kako se preboli nedostajanje. A trebalo je samo da naučim kako da oprostim. Da pustim. Znam, to je jedna od najtežih stvari koje sam naučila (osim vožnje bicikla – to još nisam). I trebalo je da me smrt zagrli da bih shvatila. Da su se samo malo više potrudili da me uče praštanju a manje religiji i nastanku krečnjaka, možda danas ne bih žalila za
propuštenim godinama, neobavljenim pozivima, i možda ne bih vukla ovu čežnju za vratom kao na giljotinu da nosim sve grijehe.

Reći ću za sebe da sam jaka žena. Da sam iz svog pepela ponijela uprašene uspomene na ljubavi, na radosti, na prijateljstva, na sve izgubljeno i sve nađeno. Možda sam uskraćena bila za neke zagrljaje, možda za porodicu, možda za čovjeka i dijete, možda sam ostala uskraćena i za svoje snove, ali jaka sam. Granitna. Jer uspjela sam. Naučila sam okrenuti desni obraz kad me po lijevom vukovi izgrebu, i naučila sam reći da je u redu to što sam ponekad liticama gazila i stranputice disala.

U redu je, jer, vidiš, uopšte nije važno koliko si novca zaradio, koje filmove si gledao i kome si se molio u usamljenim noćima. Važno je koga si volio, kome si ruku pružio i još važnije, kome si oprostio. 

Merkur je opet u retrogradi, i trbalo bi da se pazimo tih planetarnih pojava, a opet, čini mi se, sve je u redu u konstelaciji osjećanja.
Dišem, i stojim na nogama. Ranjena, mecima života pogođena, ali dišem.
Živa sam.
Nedostajanje me neće ubiti.

Snovi sa neparnim krilima – za ženu koja ne vidi sebe u ogledalu

Trideset mi je i nešto sitno godina. Stojim ispred ogledala i vidim tamnu kosu i neke bijele vlasi kako se ponosno šepure kao da su upale u čokoladu. Vidim zenice boje ispranog badema, i bijelu kožu. Neizloženu suncu poslednjih par godina. I bijele zube, zdrave. To je sve što vidim. Neke podočnjake, možda i neku boru više oko očiju ali ako uzmem u obzir poslednje dane, ne čudim se.

Ali neka ih. Moje su. Imam dva izbora – da ih posmatram kao nešto što me čini starom i ružnom ili da ih posmatram kao svoje pobjede. Kao bitke koje sam preživjela u ovom ratu zvanom život. I tako ih i gledam.

Ove ispod očiju, gdje mi je koža tanka – one su od smijanja i plakanja. Od svih smijehova koji su ispali direktno iz srca kad se nisam smijala samo usnama. Od svih suza kad sam dušu isplakala. 

Ove dvije bore oko usana, i one su od smijeha. 

Ožiljak iznad obrve od najgoreg mamurluka ikad. 

Lijeva obrva malo izvijena od ponosa. 

Mala nazubljenost na vrhu nosa – od jednog decembra kad me ujeo ulični pas. 

Podočnjaci su nekad tu, nekad nestanu ali uglavnom pričaju o besanim noćima. To su moje priče.

Sjedam, i pijem kafu, ni prevruću ni mlaku, baš po mjeri. Bez šećera. Stigla mi je poruka još odavno, ali ne mogu da je pročitam. Pisaće ono što sam toliko puta ranije pročitala i u šta ne vjerujem. „Volim te. Nedostaješ mi.“ U meni raste bijes. Nelagoda. Jer to nije ljubav. Odavno već, od prve prećutane istine, od prve sakrivene laži, od moje radoznalosti kad sam ipak sve saznala. Odavno nije ljubav. I već dugo me ne boli.

Jer sve što sam prošla u životu, sve bore i svi vidljivi i nevidljivi ožiljci na meni, naučili su me jednoj istini – da uvijek mogu da preživim. Da mogu da istrajem. Da sam jaka.

Umorna sam, istna je. Umorna sam od jadaca i koštaca i predaha i taktika. Ali izdržala sam sve. Prekinute veze, ukradene ljubavi, roditeljske svađe, samostalni život, plaćanje računa, iščupano srce, odustajanje, studiranje, laži i istine, operacije, ostavljala sam i bila ostavljena, voljela sam i bila sam voljena, izgubila sam prijatelje i mačke i kolege i oca i... Evo me, raskomadana i ušivana, sa neparnim krilima, i kažem sebi da mogu. Izdržala sam puno više nego što sam napisala, i mogu evo

još da stojim na nogama.

Još uvijek mogu da iscrtam ajlajner i stavim crveni karmin. Da obujem štikle kako je Tata volio. Da se nasmijem. Jer možda sam samo slomljena ali još u meni kuca srce divljačko. Potpuno polupano, ali kuca, dovraga. Srce gorštačke kćeri. Jer mogu. Jer smijem. Jer sam napustila sve poznato i sigurno i otisnula se okeanima, i evo danas nemam dom, ali imam ljude neke po svijetu, srca neka koja kucaju s mojim. Ne treba mi jedna poruka od nekog ko ne zna šta ljubav je. Ne treba mi isprazno napisano „Volim te“ između predaha.

Odaberi, ženo, sebe. Između svih drugih odaberi uvijek sebe. Jer živiš bez roditelja, bez djeteta, bez svih onih muškaraca za kojim si mislila da ćeš umrijeti, bez prve ljubavi, bez najdraže mačke. Živiš i posle zlostavjlanja, i posle batina, i posle finansijskih lomova. Živiš i nakon rata, i nakon ružnih snova, izdaja prijatelja, i onih koji su sebi oduzeli život. Živš, ženo, i živjećeš. I zato, uvijek odaberi

sebe. Parfem koji se tebi dopada, nijansu karmina koja se tebi sviđa, nemoj ustati iz kreveta cijeli dan nedeljom i odjebi mašinu za veš. Odaberi uvijek sebe, jer preživjela si toliko toga da bi te jedan muškarac mogao slomiti. Na kraju, i njega si ti birala, nije on tebe.

Sloboda nema cijenu. Sloboda izbora je najvrijednije što možeš imati, i vjeruj mi, ljubav nema ništa s tim. Ljubav je predivna samo onda kad je obostrana, i tu gdje jedno pokušava zadržati slomljeno rukama, tu ljubavi nema. I zato ne daj svoju moć. Moć da preživiš, moć da odabereš ono što je najbolje za tebe.

Bila je to divna ljubav. Bila su to predvna krila od kojih je samo perje ostalo da ispletem neparne snove na kraju. Ali kad ljubav prestane biti sreća i postane samo gomila otkucanih poruka, neodgovorenih poziva, i ispraznih planova onda to više nije ljubav. Onda je to kraj. 

I znam da me neće ubiti. Jer uvijek ću odabrati da preživim. 

Da ustanem. Da budem ono što je najboje za mene. 

Šta će ti odabrati, ženo?

Sutra je ipak novi dan

Probudim se svakog jutra rano. Otvorim
oči, udahnem i opsujem uličnu rasvjetu jer mi remeti vid. Ali ne zatvaram
roletne. Navučem povez preko očiju sa naslikanom mačjom njuškom. Pretvaram se
da noć i dalje traje. Da svijet izvana ne postoji. Probudim se i shvatim da mi
srce i dalje panično kuca, da život ne čeka da zalijem rupu u grudima betonom i
posadim cvijeće. Ne čeka da otresem inje sa trepavica.

Ne pričam ni sa kim o tome. Ne pričam o tome koliko me mrak plaši, koliko me muče sklopljene oči i slike koje vidim iza trepavica. Ne pričam koliko mi smeta svijet. Pitanja. Nekako je sve neispravno, razumiješ? Kao da nije na svom mjestu. Kao da sam propala u neku drugu zemlju, u drugi svijet i samo još očekujem Ludog Šeširdžiju da se pojavi. I lijepo je to što me prijatelji pokušaju nasmijati, i skrenuti mi pažnju, i lijepo je što brinu, ali iskreno, samo želim spavati, navući povez na oči, i spavati. Nekako preboljeti.

Znam, neću nikad.

Znam, to su otrcane fraze da bude lakše sa vremenom, da bude podnošljivo, da život ide dalje, bla bla bla. Cijeli život sam bila jaka. Upravo me Tata tome naučio. Cijeli me život nesvjesno gurao u tom pravcu, ostavio me željnu te njegove ljubavi, ostavio me pohabanu i zauvijek okrnjenu. Ali mi nije žao, jer danas ne bih bila to što jesam da nije bilo njega.

Opet evo pišem o tugaljivom životu, a samo sam zapravo htjela reći da sam živa. Da se i dalje smijem, da i dalje sanjam budna moje more, slobodu, mir. Onaj mir u kojem ustaneš ujutru i znaš da si svoj, da si na tlu, da si slobodan i da je život lijep. Možda bih i da zadržim bol, da mi ne ode, jer ako prebolim, plašim se zaboraviću mu lik, zaboraviću trapave oči, zaboraviću djetinji osmijeh zbog one rođendanske torte, prve i jedine koju je imao. Plaši me vrijeme koje prolazi. Ne želim da ga zaboravim. Bol me podsjeća, i ako prestane da boli, šta onda?

Dosta toga se desilo. Ona ogromna ljubav koju sam pronašla (ili sam bar (Opet) pomislila da jesam (ćurka)) se utopila u talasima okeana. I dalje postoje te jebene poruke kojim me voli, ali nije to ljubav. Samo sigurnost, nešto poznato, uljuljkana jednoličost i mehanički napisana poruka „Nedostaješ  mi“. Kako da ne!

Meni je ponovo došlo vrijeme da biram
put. Da li se cijeli život zaista sastoji od raskrsnica ili ja konstantno
nailazim na kružne tokove? Odlučila sam da pokušam da iskočim sa puta. Idem
pješke. Korak po korak.

Istrošila sam se na Ljubav koja to
nije bila, borila sam se kao zvijer da je zadržim, kao i uvijek u mom životu
što se borim. Možda treba da prestanem. Možda treba da samo uvučem kandže i
zube, očešljam krzno i krenem laganim korakom ka naprijed. Imam moje knjige u
koje mogu uvijek da utonem, da pobjegnem od svijeta koji mi sve manje odgovara.
Možda samo treba da dišem, toliko je jednostavno. Jer kako ću okrnjenog srca
živjeti?

Čitam iz inboxa poruke ljudi koji me ne poznaju, koji mi nikad nisu ruku stegnuli pri pozdravu, a koji razumiju tugu, koji znaju težinu betona u ovoj rupi bez dna i povjerujem da nas ipak ima. Da ipak ima ljudi koji saosjećaju, da nas nije sve tehnologija ubila, da se nije sve svelo na filtere i poziranje. Povjerujem da ima tih koji su kao ja, okrnjeni životom, pohabani ne-ljubavima, isparani po ivicama ali ipak hodaju osmijehom. I poželim da ih sretnem, te ljude, da ih zagrlim onako svojski, mojski, ma ko da su mi od srca napravljeni. Ne znam, odnekud su me našli, ili ja njih. Ma srešćemo se negdje na ovom kružnom toku sigurno.

I tako, još je jedan vijek prošao (ili je to samo jedan dan), prazan. Na stolu ištampan ugovor za novo putovanje, za novu etapu. Ako je odaberem. Još očekujem neke druge vijesti. Još mi odzvanja kopno u grudima. Čekam. Da skinem povez sa očiju. Da ne psujem uličnu svjetijku. Da ustanem sa koljena na koja sam pala kad su me pozvali iz bolnice. Čekaj, samo da još malo predahnem.

Sutra je ipak novi dan!

Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane

Otac je umro sam. U bolnici. Na odeljenju intenzivne njege. Priključen na aparate koji su mjerili ritam onoga što ja nikad nisam čula. Ostala mi je slika njega kad sam došla da ga obiđem, tih deset ukradenih minuta, slika da mi se ugravira u moždane ćelije, da ne zaboravim ko sam, čija sam i ko je moj bio. Borio s koliko je mogao. Borili smo se i mi za njega, kad bi on posustao. Umro je na Bogojavljensku noć. Sahranjen je u utorak. Po obje religije – otišao je bez grijeha. 

Uspjela sam da budem zadnje lice koje je vidio od svojih. Uspjela sam da mu kažem da ga volim, da ga zagrlim, da mu stegnem ruku, da ga pomilujem po kosi i poljubim u čelo. Uspjeli smo da oprostimo jedno drugom svu neljubav. Da pregazimo nepremostivo, da oprostimo neoprostivo. I ponosna sam čija sam, jer ja sam ga birala. Da me nauči snazi, da me nauči borbi, da me nauči preživljavalju, i ljubavi na najneobičniji način. 

Nisu mi ostale fotografije, nemamo ih mnogo, ali ostale su mi uspomene. Trapava ljubav onog koji me nije umio voljeti onako kako je želio. A opet, volio me sigurno više nego što će iko ikad. 

Šta raditi kad izgubiš nekog ko nije bio tvoj nikad, a opet je bio sve što si imao? Kad djetinjstvo ode u nepovrat? Kad se srce slomi u hodniku nekog kliničkog centra? Šta raditi kad dušu isplačeš i dio srca sahraniš da kuca negdje u zemlji? Kako naučiti opet disati a da ne boli? 

Znam, nisam jedina. Ni poslednja. I sve je ovo već ispričano i već proživljeno, i već je neko hiljadu puta o tome govorio, i savjetovao. Ja neću. Jer nema savjeta koji može da pomogne da praznina zanijemi u tebi, dok bi da polomiš sve oko sebe bijesan od plača. Nema onog „Biće u redu“ koje može da ti olakša planinu koja se strovalila na glavu i slomila ti koljena da ne možeš sa mjesta da se makneš. I nema jecaja koji može da se priguši kad tuga nadvlada. 

Plači. Obriši suze pa plači opet. Padni na koljena i udari pesnicom o pod. Opsuj sve što ti zasmeta u trenutku. I diši. Nemoj prestati da dišeš. Stvarnost je ponekad oštrija od mača, i svaki tuđi zagrljaj u tom trenutku je ulje od kojeg bol sve više peče. Jer stvarno je. Jer desilo se. Jer ništa ne može da vrati što u zemlju se nastani. 

Prošlo je nedelju dana. Kao da je sedam trenutaka vječnosti blicnulo pred mojim očima. Gomila ljudi za koje nisam ni znala da postoje, ni da znaju za nas. Prijatelji za koje nisam ni znala da su prijatelji. I ni malo nije lakše. Gomila istih pitanja, i još veća gomila odgovora o toj usranoj bolnici u ovom zaboravljenom gradu Crne Gore, i svaki put se sjetim neke sitnice koju sam bila potisnula, i ispliva na površinu taj nesoj od medicinskog osoblja i budem ljuta jer na neki način su ga ukrali od mene, a opet, znam, tako je moralo da bude. Tako je trebalo. Ma dovraga sa tim. Nije trebalo. Nikom ne trebaju da se dešavaju takve tuge u životu, ni ove ni gore, jer nismo mi stvoreni za to. Ljudska srca su krhka tvorevina. 

Pokušavam da ne plačem. Nije nikad volio da me vidi slomljenu. Nije nikad volio moje suze a stotinu ih je on sam izazvao. On je imao pravo, drugi nisu. Nisam nikad bila njegova princeza, ali sam bila ono što je najviše volio. Nisam nikad bila uzorna kćerka, ali sam bila sin i ortak i kum i brat. Znam to. Nije nikad morao da mi kaže, ali tih zadnjih dana sve prećutano je šapnuo trepavicama, i sve je stalo u jednu rečenicu, koju mi je rekao kad nije bilo nikog oko nas. I znala sam – bila sam kamen koji ga je žuljao u cipeli ali planina ponosa koju je nosio u srcu. 

Negdje u cijelom tom neredu emocija, u suzama i plaču, neke su nove niti rođene, neke pokidane strune su povezane i tanki fragmenti obnovljeni. Moje je djetinjstvo prekinuto u tom kliničkom centru, u trideset i nekoj, ali sam pronašla put do izgubljenih ljudi koji su, makar i zatrovana, ali moja krv. 

Možda nikad nećemo biti porodica ali smo ipak nekako svoji i možda smo dobili neku novu šansu koju naši roditelji nisu imali. Bar je moj tata neće imati. I zato jer je on nije imao, jer je ostao željan svih svojih, ja ne mogu da kidam niti koje su suzama povezane. Ne mogu i ne želim. Pa nek se krvlju otrujem. 

Vrijeme ne ide unazad, ali moji koraci će moći da idu naprijed. Jednom ću napisati tu knjigu u koju ću spakovati veličinu porodice koja nije bila, i snagu ljubavi koja se nije vidjela. A bila je. Bila je ljubav. I možda je bio sam u školjci koju tijelom zovu ali srcem i dušom nije nikad. Trebalo je trideset godina da se shvatimo, a možda smo se ipak svo vrijeme razumjeli. Znam, plašila sam ga jer bila sam divljaština njegove krvi, jer bila sam ratnik njegovog srca. Jer sam imala hrabrosti gdje on nije. 

Neke radosti od mene nikad neće dočekati, ali ga zaboravu nikad neću predati. Jer oči njegove u glavi mojoj svijet će gledati. I svako je slovo jecaj i magli mi vid, i srce ko smrznuti vrabac se zgrčilo. I vrisnula bih da zidovi se sruše, ali samo jače obavijem njegovu deku oko sebe i utonem u noć. Jednom, manje će boljeti. Jednom me zemlja neće plašiti. I znam, poslednjeg dana, opet ćemo se sresti nas dvoje. Čekaće me na kapijama nekog novog svijeta. 

Samo tada se neću plašiti. 

Nisam nikad bila njegova princeza, ali sam bila ono što je najviše volio. Nisam nikad bila uzorna kćerka, ali sam bila sin i ortak i kum i brat

Kad te Karma u zagrljaj privije, nasloni se na moje rame, ja biću tu

NAPOMENA: Tekst je subjektivnog karaktera i svaka sličnost sa stvarnim situacijama je namjerna i odnosi se isključivo na ljude koje sam lično srela.

Pokidana sam životom. Iscijepana poput starog čaršafa, na trakice pokidana. Istračkana. Isparana. I tužna sam. Zbog svijeta u kojem živim, zbog onih koji su položili Hipokratovu zakletvu a ponašaju se kao da je to bila pjesmica iz Bukvara. Kažem sebi da Karma dolazi u raznim oblicima. Ali ipak sam tužna.

Biću iskrena. Uvijek sam bila. Nekako te iskrenost još više pokida kad neko tvoj se razboli, bolnički. Pokidaju te bolnice, dijagnoze, patnja, bolest, onaj sanitetski miris, i tuga zbog onih koji sebe zovu medicinskim osobljem. Jer Hipokrat bi se postidio takvih koji sebi daju titulu zdravstvenog radnika i njihovih bijelih mantila.

I u svakoj bašti korova ima, ali kad korov prevlada ruže se ne vide. Iako ih ima.

Gledam kako se heroj mog djetinjstva topi pred mojim očima, kako nestaje spona sa djetetom koje sam bila. Prošli smo pakao. Prošli smo mržnju, i suze i bitke vojevali, ratove vodili. Nisam bila poslušna djevojčica sa Balkana. Nisam bila ona koja ćutke i pognute glave prihvata programe koje su pokušali da mi na silu uguraju u mozak, u srce. Džaba, nije se primalo, i nisam htjela "u brazdu". Nikad i neću.

Gledam dječiji san kako se rastapa na mojim rukama, i odzvone mi suze u svađe u glavi. Odzvone mi psovke i najteže riječi. Odzvone mi tišine nepričanja, i sva neljubav. I to što nisam umjela da oprostim ranije, jer nisam razumjela. Jer sam misila da imam pravo na nepraštanje. Na sjećanje. A nemam. Niko od nas nema, i trebalo je da mi pred očima nestaje djetinjstvo da bih razumjela.

Bića smo od krvi i mesa. Dobra ili loša, zavisno od perspektive. Riječima volimo i siječemo. Djelima pravimo detonacije ili liječimo zagrljajima. I nekako najviše pamtimo boli, one koje su nas kalile i oblikovale, i zbog kojih postajemo ogorčeni, mrzovoljni, nesposobni za voljeti. Nesposobni za oprostiti. A treba. Sve, baš sve treba oprostiti. Svima.

Meni je nekako najteže bilo uraditi upravo to. Oprostiti sebi, ali i drugima. Posebno onima koji se zakonom i krvlju zovu mojim. Djelima su uvijek bili tuđi. I vjerovala sam da je moj oproštaj najteže dobiti. Da ga je trebalo zaslužiti. A evo me danas, gledam kako se dječiji junak pretvara u običnog čovjeka pred mojim očima, i uhvatih sebe kako sam možda i davno oprostila zaustavljene pesnice u vazduhu, teške riječi i izgubljeno djetinjstvo. Oprostila sam i one ljude koji su me nisu voljeli baš zbog toga što jesam ovakva, što su emocije uvijek trčale ispred mene u riječima, pa tek onda posledice me grlile.

Oprostila sam, jer dok se junak mojih promašaja gubi, shvatila sam da Karma, Bog, Sudbina, ili kako god želiš da nazoveš To Nešto, nepogriješivo zna svaku adresu i sva djela i riječi. Prije ili kasnije, pokucaće, ušunjaće se, nećeš ni znati zašto, ali nesumnjivo će doći. I meni će moja, i tebi tvoja. Za neka djela, ili riječi, za neko mače, ili neku psovku, nije važno, ali hoće. I Karma je ta koja će odrediti težinu, i tu nije važno šta sam ja mislila, i da li sam osuđivala. Samo je važno jesi li oprostio. Zbog sebe, ne zbog drugih, ne zbog savjesti ili mirnog sna. Zbog sebe.

Jer danas, kad se moj heroj sa životom uhvatio u koštac, poželim da ga Karma nikad nije zagrlila, ako je ovo njen poklon. Poželim da sam ranije oprostila, da sam ranije znala za mir koji oproštaj nosi. Jer u redu je da te povrijede, ne sudi im, oprosti i pusti, jer Karma ima svoje načine. Uglavnom okrutne. I ako je ovo moja Karma, da gledam kako se čovjek mog života topi kao kocka leda, prigrliću je. Zagrliti je kao najveći poklon koji mi je mogla donijeti. Saznanje i istinu. Da ni neprijatelju ne poželim susret sa Karomom.

Trideset i nešto godina čekanja na taj jedan trenutak prihvatanja. Toliko je trajalo. Taj trenutak koji sam cijeli život čekala bolnije nije mogao da me zvizne u glavu i ujede za srce. Jer trebala je Karma da nas posjeti da bi razumjeli, da bi shvatili - ja snagu oproštaja, a moj heroj snagu ljubavi. Jer mi nismo imali šansu, ali evo, sad na kraju smo je dobili. Prije mjesec dana bih rekla da je kasno, ali danas znam da nije. Jer taj jedan trenutak njegovih očiju ću pamtiti dok me ima.

A ovi koji se Hipokratom kunu, i koji se u bijelo oblače će jednom svoju Karmu sresti i neće je ni prepoznati. Ja ću im oprostiti bahatost, i nepoštovanje i nesposobnost, i oprostiću im jer ne znaju šta čine. Oprostiću im. Zbog sebe. Jer sam čovjek. Jer želim sebe zvati tim svetim imenom Čovjeka.

Meni će moj heroj ostati heroj, ma koliko da je trebalo da shvatim da on to jeste. I kad bude udahnuo zadnji put znaću da smo se tražili tolike godine, da smo tako blizu bili, i da se bar u zadnjim koracima, zahvaljujući Karmi, nismo mimoišli. I znaće da sam mu oprostila. Nadam se da je i on meni.

U prilog ovoj zimi bez oblika

Nekad sam slušala muziku. Glasno. I pjevala sam. Imala sam nekakav uređen ritam života i uljuljkala sam se u sigurnost i dosadu. U ono što danas svi zovu životom.

Otišla sam. Kad sam napustila posao i kad sam otišla svijetom tražiti komade sebe nisam ni slutila da ću zapravo izgubiti sve ono što sam mukotrpno godinama gradila. Ja koja životnu građevinsku školu još uvijek studiram, danas imam porušene temelje, klimave zidove i nigdje krova. Nigdje adrese.

Prije par noći sam otvorila skladište skupljenih emocija, sve ono što već duže vrijeme ćutim i trpam u džakove duše i sve to spremam na tavanicu, zajedno sa sjećanjima, zajedno sa otpadom životnih lomova, zajedno sa portretima ljudi koji mi više nisu važni, koje sam zaboravila i čiji tragovi još samo u dnevnicima postoje. Ugasila sam muziku. Upalila sam tišinu. Od tog dana otkaza na poslu kao da sam dala otkaz i životu. Otkaz sebi. Nisam to shvatala.

Tek prije neko veče kad sam poželjela čuti pjesmu čiji mi se takt uvukao u misli. Tek tada sam osjetila da mi u temeljima nedostaje eho. Nedostaje zvuk. Tišina me pojela. Tišina u kojoj nemam ni misli, u kojoj imam samo postojanje, samo sebe. Već odavno nemam nikog za zagrliti, i još manje nekog za provjetriti srce riječima. Već neko vrijeme samo ćutim. Pokušavam da nešto izgradim ali odmahnem, kažem da nemam snage. Utonem u sebe i ćutim. I pitam se gdje sam nestala. Možda važije, zašto?

Razočarali su me po ko zna koji put neki ljudi koji nisu smjeli, ali više ne boli. Nije strašno kao nekad što je bilo. Sad kažem da je u redu. Ja ću prerasti i oprostiti, i nasmijati se opet, možda ću i zaboraviti, ali karma neće. Ostane samo trag goričine ispod jezika kao kad popiješ prokislu kafu od nekog natmurenog konobara. Ne znam. Život je nekako napravio krivinu oko mene poslednje vrijeme i vidim svi su instagramski srećni a meni krv ključa. Svi izgledaju na svom mjestu a ja se još uvijek pronalazim.

Tražm one komade koji su mi poispadali iz džepova na okeanu i u meni su potonule neke barke, izbušenog dna. Poželim opet onaj uljuljkani život s početka, ali otresem nostalgiju, jer nije to bio život. Bilo je to samo postojanje. Bilo je to samo bivanje.

Gdje li to nestane radost?
Uplaši li se od izazova koji nam se pred nogama prostiru, uplaši li se od minusa u srcima ljudi, gdje nestaje?
Pustila sam zaboravljene pjesme i pjevam. Falilo mi je to. Falila sam ja takva.
Jedan komadić sam pronašla. A toliko ih još ima. Gdje li su?
Kad se pogledaš u ogledalo, znaš li šta ti nedostaje?
Znaš li gdje su svi dijelovi tebe ili pristaješ na rasparene trepavice i monotone poljupce?