Nakon svega, ostao je samo brod u boci

I tako sam još jednom se spakovala i otišla. Htjela sam da iza sebe ostavim groblje, i tugu, i majku, i sve što me slomilo tih dana očeve bolesti i njegove smrti. Htjela sam da zaboravim bolnice, starhove, suze, poslednje „Volim te“, vrisak. Bila sam polomljena i trebao mi je bijeg od stvarnosti, od činjenice da tate više nema. Eto, zato sam otišla ponovo na brod.

Iako je svijet bio na početku zaraze koronom, nisam se plašila. Vjerovala sam tada, a i sad, da je to i dalje vrius sa kojim se susrećemo gotovo svake sezone. Htjela sam da se utopim u 12h rada, u lukama, u ljudima, da ne mislim i da ne vidim njegovo lice pred očima iako me stalno pratilo, svakog momenta kad bih sklopila oči bile su njegove izgbljene oči ispred mene, i čula sam njegov glas, i pekle su me suze kao kiselinu da sam po srcu prolivala. Htjela sam otići od svega, možda ponajviše od sebe. Od porušene veze nakon dvije godine, otkrivenih laži, od odgovornosti. Od razočarenja, od činjenice da više nisam klinka, i da sam sama. Da sam uvijek bila sama. Htjela sam, kažem, najviše od sebe da pobjegnem, ali srećan je onaj ko je u tome uspio.

I tako, aerodromi su se mijenjali. Beč, Čikago, Hjuston, New Orleans. Cijeli proces ponovnog ukrcaja bio je napet, i dug, ali ipak, radovala sam se poslu, radovala sam se gostima, i možda najviše od svega – zaboravu. Ti prvi dani su bili jedini u cijeloj tužnoj epizodi života da nisam mislila na oca. Da me nije peklo nedostajanje. I vrijeme je prolazilo. Samo tih par dana, za koje sam bila zahvalna. Već pri kraju tog kruza objavljeno je da kompanija zaustavlja rad na mjesec dana. Zbog korone. To je značilo samo jedno – kraće radno vrijeme, i boravak u luci. Vlasti nam nisu dale da izađemo s broda zbog mogućnosti zaraze. Virus je pokosio pola svijeta, ljudi su umirali, a mi smo se našli tu, zarobljeni na Misisipiju. Kao da smo iskočili iz neke od knjiga o Tomi Sojeru.

U početku, nije mi to teško palo. Odvojenost od svijeta, panika, svjetsko ludilo, teorije zavjere i sl. Mi smo se našli u balonu sapunice, dovoljno sigurnom da nas zaštiti od vijesti, od loših vibracija, i nismo se nadali da će se jedna lijepa avanturica pretvoriti u horor film. U početku nije ni bilo loše biti tu, sa svojom ekipom, sa ljudima koji su polako postali porodica, prijatelji. Imali smo svoje mjesto u baru, imali smo svoje omiljeno piće, i sve je bilo u redu. Čekali smo, nismo marili. Htjeli smo tu ostati. Nas hiljade je ostalo na brodovima širom svijeta. Tu gdje smo se mi našli svijet je drugačiji. Tu gdje smo ostali sve smo bili jedni drugima pa makar se i mrzili, ali radili smo zajedno, disali smo zajedno i još ako se ne bi nasmijali šta bi bilo od nas. Nas hiljade je ostalo odvojeno od svojih života, u karantinu duše, sa molitvom da to globalno ludilo stane

Vidiš, lako je drugima suditi. Reći će mnogi da pričam gluposti, da nije trebalo uopšte da odem, ali malo ko je razumio moje razloge, i zbog toga se nikad nisam ljutila. Možda je trebalo da ostanem kući. Možda nije trebalo da dižem hajku, možda nije trebalo da pišem o svojim osjećanjima ali pisanje je odlična terapija, i kad misliš da nemaš kome da ispričaš sav onaj teret na leđima, papir će uvijek nijemo saslušati sve i izgoriti u plamenu zaborava. Papir je oduvijek sve trpio vijekovima.

Nisam se plašila, u toj izolaciji, nisam ni vjerovala da će se jedan mjesec produžiti na skoro tri. Niko nije. Živjeli smo dan po dan, jedni drugima podmetali leđa za predah i bili smo sretni. Ja sam ipak svakog dana otplakala za tatom. Postoji cijela jedna istorija o meni i njemu, i imala sam previše slobodnog vremena i misli su dolazile i odlazile. I baš na taj isti dan, kad je tati bilo dva mjeseca, dobila sam poruku da je i On umro. Moja Prva Ljubav. Čovjek koji me dvadeset godina volio. Čovjek kojeg ću cijelog života voljeti. Ostale su slike, pisma, i pjesme. Bio je ljubav mog života, moja tajna zakopana, prva ljubav, najbolji drug, prvi poljubac, bio je radost i najveća tuga. On je bio onaj koji je skakao pod voz za mene, bio je radost svaki put kad bi se sreli, peroni su pričali o nama i bili smo Ljubav o kojoj su pričali i u čije su ime svi pjevali jedne davne godine, a danas je Onaj Kog Nema. Danas je onaj za kog ću paliti svijeće, čiju sliku nosim u novčaniku pored Tatine, i ostaće ljubav mog života.

Rekao mi je u zadnjem razgovoru da je sretan, da će biti otac, i bila sam tako sretna zbog njega. Toliko mi je njegova sreća bila važna da nisam htjela da mu javim nijednu lošu vijest od mene. Mi smo bili nešto što niko neće razumjeti, osim onih koji su imali tu neku prvu ljubav koja ih je označila za cijeli život. I ne znam kako ću postojati i disati sad u svijetu u kom on nije. Sve ove godine koje su prošle bez nas, a mnogo ih je, sve te godine u kojim me čekao, dok nisam otišla, izgubile su smisao. A makovi će rasti...i više me niko neće lutkom zvati. Bila sam izolovana od svega osim od sebe. Kako sam samo plakala.

Na ulicama oko nas nije bilo nikoga. Silent Hill savremenog svijeta. Još se poneko smijao. I to je dosadilo. Optimizam je prerastao dječije boginje. Izolacija života. Reset za snove kojih nema. Oni koji su umjeli molili su se svojim bogovima i herojima. Ja sam ćutala. Zaronila bih u sebe. Obećavala sam kako ću sutra, kad prođe ova kataklizma, da odjebem sve, spakujem ovo što je ostalo od duše i da odem da lutam. Da živim. Mada ne znam šta to znači. Svima je smisao drugačiji. Neka, ćutaću. Za sad je i to dovoljno. Možda se i pomolim. Nekom. Nečemu.

Čekali smo tako u New Orleansu, cijelih 48 dana. Čekali smo, dobijali šture odgovore, slušali zabrane koje su izricane za brodove, kao da smo mi koji tu radimo pošast svijeta. Bili smo odignuti od zemlje da je pod stopalima ne osjećamo, srcem bliže nebu. Držali smo se Olivera i Gibonija, i onoga što je još ostalo u nama od radosti. Držali smo se snova i želja i nadali smo se da ćemo zaploviti još jednom. Nadali smo se da su kući svi dobro.

Kontam, sve je to bolja sigurnost od aerodroma i letova, i nismo pričali o tome kako bi bilo da nas pošalju kućama. Pretvarali smo se da nam je sve sjajno, da uživamo u hrani i vinu, da nam je ok svako veče se družiti i plesati. I niko nije govorio šta je u srcu. Tu škrinju svi smo čuvali samo za sebe. Bez obzira što sam zvala kući često, zamislila bih ih sve. Majku što sama je ostala u avetinjski praznoj kući. Sestru i klinca kojem je djetinjstvo počelo smrtonosnim virusom. Zamislila bih onu gomilu zemlje u kojoj mi je srce ostalo. Koliko porodica je imalo tamo kod nas koji su imali po jedno parče srca zaglavljeno na nekom brodu, i strepili su za nas...

A mi smo bili na Misispiju i moram ti reći, predivan je. Prljav ali predivan. Gledala bih dugo remorkere kako vuku kargo, i uvijek bih se sjetila crtaća o malom remorkeru i čula bih ono "Hoćeš li ikad odrasti mali veseljače". Evo me, upala sam direktno u taj crtać. U taj izlazak sunca. Pomislila bih koliko li sad ljudi tamo čita knjige koje su bile zaboravljene, koliko njih sad drži za ruku voljeno biće, koliko njih sad zapravo sagledava život i da li je iko shvatio da je vrijeme početi koristiti one kristalne čaše iz vitrine...

Tad smo još tamo bili sigurni, u New Orleansu. Tad je Misisipi bio najljepši dom koji imam. Ti ljudi koje sam srela, bili su ono sidro koje te drži u oluji da ne potoneš, jer nikog drugog nisam imala. Jer niko moj nije bio tu da me zagrli. I pisala sam. Ono što mnogi nisu imali hraborsti da kažu. Hrabrost me uvijek koštala, ta sposobnost da isučem papirni mač i da se zaletim na vjetrenjaču.

Obećali su nam Evropu. Kartu za kući. Kako su nas divno lagali. Promijenili smo brod. Skupio se Balkan. Srce mi se raskomadalo. Jer ostali su komadi tamo, u toj prvoj luci. Ostali su oni komadi kući, zakopani, i ove krhotine koje sam ponijela sa sobom. Vidiš, nikad to nije bio strah od virusa. Bio je to strah od nove detonacije. Bila je to potreba da budem na zemlji, da budem u svojoj šumi koja me liječila, da ponovo osjetim ukus svežih jagoda, da ponovo gnjavim ulične mačke, da vidim Laza, uličnog psa iz moje čaršije. Da vidim one kod kuće koji su mi ostali. Znaš, kad radiš na tom kruzeru, imaš neku svrhu, imaš cilj, ne osjetiš kad dani prođu, istope ti se zenice u lukama i sanjaš snove u koferima. Ta izolacija, bilo je to psihološko ratište.

Sastavljenu su me držali ljudi koje sam grčevito držala i koje sam svakog dana grlila, ne zato jer sam razmažena i jer mi je trebala pažnja, već zato jer su me ti zagrljaji čuvali od nemani bola. Jer su zagrljaji najbolji anestetici za dušu. To su one zakrpe koje sam tražila tako dugo. Sedamdeset dana. Toliko je trajalo. Jesam li izgubila posao nakon što sam tražila pomoć medija da nas neko čuje, da nas neko izvuče odatle, nakon desetak samoubistava širom kruzerske flote? Možda jesam. Jel se kajem? Ne. Jer me na granici moje zemlje sačekao najljepši žuti mačak, i jer su odmah nakon mene pošli i svi moji. Jer možda je moj papirni mač pobjedio jednu vetrenjaču. Poslova ima. Iskrenosi i hrabrosti, nažalost nema.

Gdje sam sad? Prošla sam karantin, u svojoj zemlji, ponovo slobodna da zagrlim svijet. Prošla sam tu zaključanost u par kvadrata, i spremna sam. Otklopila sam se od svijeta, od navika, ali ne i od života. Poći ću da kažem zbogom mojoj ljubavi, da zemlju pomilujem umjesto obraza. I vratiću se sebi. Svojoj zakrpljenoj duši. Prošlo je dugo vremena. Vrijeme je sebi sebe da vratim.

Nasmijem se za sjećanja. Nasmijem se na uspomene koje imam i one koje će mi ostati posle ovog boravka ni na nebu ni na zemlji. Nikad više nisam željela biti slobodna, sad kad mi je sloboda uskraćena. Možda mnogi neće naučiti ništa iz ovog, možda će kad svijet bude siguran opet nastaviti tamo gdje su stali sa svojom bahatošću i otrovnom krvi, možda će još više početi da gomilaju stvari. Da se plaše dodirnuti drugo ljudsko biće. Da se plaše zagrljaja. Ne znam, ali u meni će i dalje ostati moja bašta u glavi, i moji snovi načeti, prerano istrgnuti. I dalje ću da vjerujem da postoji bajka i živjeću je po svojim mjerilima. Možda ću nekad opet voljeti, možda će ova ravna linija u grudima jednom ponovo zalupati ritmom ljubavi, možda se iza osmijeha neće kriti strah. Možda ću konačno poći u Škotsku, Grčku, Pariz i Rim... Možda ćemo konačno posle svega početi da živimo.

Posle Zbogom, šta ostaje?

Ne mogu da spavam. Od januara. Ne mogu da spavam, ni da dišem, jer moram da se oprostim. Od Tate i od Prve Ljubavi. Čovjeka koji me dvadeset godina znao i volio cijelim bićem, i kojeg sam znala kao sebe. Ne mogu da spavam jer svakog dana zaplačem, i ako ne izbacim ovaj bijes, ovu tugu iz sebe, bojim se rasprsnuće mi se srce u grudima, a ono još uvijek kuca. Muči se, zapinje, ali kuca.

I sad, dok kucam ovo, ne mogu da zaustavim suze. Ne mogu da udahnem. Ne mogu da se pomjerim jer me bol prikuje i slike mi se ređaju pred očima. Ne mogu da spavam jer mi nedostaju obojica tako snažno da se bojim da ću se u kamen pretvoriti, da nikad više neću voljeti.

Ne znam kako da kažem da je u redu.
Ne znam kako da ne mislim.
Ne znam kako da ne boli.

Ljuta sam.
Ljuta sam jer su me obojica ostavili da se snalazim u ovom usranom svijetu.
Ljuta sam jer kad izađem iz ove pogane izolacije moram da odem zemlju da grlim, moram da odem da tati ispričam kako mi je bilo i kako sam ga trebala poslušati i ostati na zemlji. Da mu kažem koliko mi je nedostajao, i da su Bajrami nikakvi bez njega, i da je sve nekako prazno bez njeg.

Moram da odem kod Njegovih roditelja i kod Njega. Da mu kažem da mi je žao što nisam se jače borila i što mu nisam vjerovala kad mi je govorio da će me zauvijek voljeti. Da mu kažem da sam ga ipak svih ovih godina voljela i da nikad nisam bila srećnija nego kad sam bila s njim. Da mi je značilo više od svega što je došao na moju promociju knjige, da bude uz mene, iako je cijelu propustio ali došao je, makar i na kraju. Uvijek je kasnio.

Moram da mu kažem da je u redu, da ga nikad neću zaboraviti, i da ću narukvicu sa njegovim imenom zauvijek čuvati. Da je u redu što je pokušao biti srećan bez mene, jer tako sam ja tražila. Bila sam tako srećna zbog njega, što ga neko voli, što će imati ćerku. Bože, voljela bih da je upoznam jednog dana, da njega vidim u njoj. Da joj kažem kako je divan čovjek bio njen otac.

Ne mogu da spavam jer nisam imala šansu da se pozdravim sa Njim. Ne mogu da spavam jer su njih dvojica bili spona sa mojim životom i ne znam kako da postojim u svijetu u kom oni nisu. Ne znam kako da dođem kući a da Tata nije tamo. Ne znam kako da ne boli ova praznina koja je ostala i koja me svakog dana pritiska u grudima. Ne znam kako da...

Znam, moje su suze okov njihovim krilima.
Znam, moje su im suze ko kamenje ispod jastuka.
Znam, vrijeme će biti poput praha zaborava na mojim trepavicama i jednom, neće toliko boljeti, ali plašim se da ih vrijeme ne orgne iz mojih sjećanja, da ih zaboravim, da jedan dan preskočim a da ne pomislim na njih. I ne mogu da spavam.

Ne mogu ni da se oprostim. Ne mogu da kažem zbogom jer biće to zbogom i meni. Onom što sam bila dok su disali zajedno sa mnom. Jer to je kraj jedne ere mog života. Mislila sam da će bar On ostati prisutan, da će se naši klinci poznavati, da ćemo biti sretni zbog onog drugog i da ćemo nekkako uvijek u srcu ostati mi. Izgleda da sam sad samo ostala ja. I to me još više plaši. Da ću ostati toliko pohabana da neću umjeti da volim, da neću umjeti da vjerujem, da neću smjeti da dišem i spavam pored nekog ko me sigurno neće voljeti kao On, toliko da bi se i pod voz bacio da bi mene spasio. Plašim se da...

Ne umijem da zaustavim suze. Možda će same da presuše. Možda sad treba da živim za sve njih kojih nemam. Znam, oni će uvijek biti dio mene. Oni su duboko uklesani u moju krv, u moje sjećanje, u moje zenice. Dok mene ima i njih biće. Jer ne umiru naši voljeni, ne sasvim.
Znam, oni kroz naše oči gledaju i dio je njihove duše zauvijek vezan mornarskim čovorom sa našom.
Oni zapravo nikad i ne odlaze. Ne mogu da spavam jer plašim se da zakoračim u svijet bez njih. Plašim se da kažem zbogom. Šta ostaje posle toga? Šta počinje?

Naučila sam u raskoraku života

Dani u karantinu prolaze u miru. Noći su malo teške jer još u meni tinjaju boli, ali još nisam zatvorila vrata kroz koja sam prošla u svijet bez ljudi koje sam voljela najviše. Koje ću uvijek voljeti najviše. Ne želim još uvijek da napravim korak koji će me odvesti u svijet u kojem ih nema.

Još želim ponekad primiti poruku od moje Prve Ljubavi, da znam da je dobro, da misli na mene čak i kad ne smije. Još poželim, kad pozovem mamu, da pitam kako je Matori Lisac, ali sjetim se da stojim jednom nogom u svijetu u kojem njega nema, a drugom u svijetu u kom je još bio moj heroj.

U tom raskoraku svijetova sam ostala smrznuta i znam da moram da napravim taj korak naprijed, da moram da zatvorim vrata jer jednog svijeta više nema. Znam, jednog od ovih dana ću to uraditi. Nastaviću dalje sa uspomenama i srešću neke ljude i u očima će mi biti uvijek tamna sjena. I srce će zauvijek ostati okrnjeno u to sam sigurna.

Dani prolaze, sat po sat. Tijelo se buni, potrebna mi je šetnja. U ovoj sobi od dva koraka mogu jedino da odmorim srce. Da prelistam neke fotografije i pomislim kako je ova godina stvarno drugačija od svega što sam očekivala. Počela sam da primjećujem promjene u sebi, one koje se sigurno ne bi desile da ije bilo cijelog ludila sa virusom.

Naučila sam mnogo i nije mi žao. Nisam vjerovala koliko sam jaka i koliko zapravo mogu da izdržim dok nisam došla u situaciju da moram da izdržavam i da moram da zaglušim vrisak.

Naučila sam koliko je život kratak i koliko je vrijedan i koliko treba uživati u svakom trenutku koji imamo, jer ako nije uživanje onda nije život. I kad je najteže, i kad je beznadežno, i dalje treba držati glavu visoko, i stopalima zaroniti u vodu. U prvi potok. U korito. Nije važno. Jer sve u životu je kao voda, mirno i olujno, i uvijek pronađe put.

Naučila sam vrijednost prijatelja i vrijednost ljudi. Da ih treba prihvatiti takve kakvi jesu, i biti takav kakav jesi. Prigrliti sebe, i ne stidjeti se, ne misliti da si manje važan ako se ne sunčaš, ili ako si vegan, ili ako sjediš za šankom. Život je previše lijep da bi se osjećali usamljeno u svijetu u kojem uvijek ima neko nešto da kaže. Ali ja odavno ne govorim ništa tek da bih nešto rekla. Slušam svoje srce, svoj stomak, i vjerujem da će jednom sve biti u redu. Da će sve biti dobro. Jer kako bi drugačije kraj izgledao?

Naučila sam da zavijam na mjesec. Bukvalno. Stajali smo na otvorenoj palubi i gledala sam u sjaj neba i bukvalno smo lajali na uvijezde i zavijali poput divljih vukova. Jer to i jesmo, divlje zvijeri u duši koje se pripitome u zagrljaju, u jednom držanju za ruke, u jednom običnom poljupcu. Bio je to divan pun mjeseczbog kojeg noćima nisam mogla spavati.

Naučila sam se strpljenju. Da čekam. Da dišem. Da i čekanje pretvorim u igru. Da se smijem. Da nazdravim. Da kažem da će biti u redu. Da ne odgovorim ako mi se ćuti. Da ignorišem znatiželju drugih, i ponajviše da ignorišem „Rekla/ao sam ti...“ savjete. Isključim sluh, uključim maštu i zaćutim. Ponekad je tišina najbolji odgovor koji mogu da dam.

Naučila sam ponovo i iznova koliko su male stvari važne. Mačja njuška, prva banana nakon tri mjeseca, ljudi koje ne poznajem a koji su bili tu cijelom dušom, i oni koji su brinuli za mene, i obradovali me sitnicama do suza. Naučila sam koliko je malo potrebno za sreću i toga se nikad neću odreći, jer te sitnice, to čovjek nosi u srcu zauvijek. Nikakve grandiozne riječi, ni vanserijska djela. Sitnice.

Još učim živjeti u raskoraku, učim balansirati i radujem se što ću uskoro opet trčati šumom, i ljubiti drveće, njuškati mačke i jesti borovnice. Još učim disati bez prekida. Znam, moraću da iskoračim, da zatvorim vrata ali naučila sam još nešto veoma važno.

Da život nije jurnjava i nije trka.
Da sutra možda neće svanuti.
Da jednom možeš sve izgubiti.
I zato treba živjeti korak po korak.
Dan po dan.
I zato više ne žurim. Ni da prebolim ni da nastavim. Stajaću tako u raskoraku između svijetova sve dok ne budem bila sigurna da sam napravila sve korake na rukama. I zatvoriću vrata. I nastaviti biti živa dok mogu. Dok me ima. Dok sutra dođe...

Tamo. Jedina strana svijeta za koračati

Ako pođeš jednom da pobjegneš od sebe, da se sakriješ od onog što jesi, od onog što osjećaš, vjeruj mi nećeš uspjeti. Potrebno je mnogo više snage od samo otići. Lako je spakovati kofer, obuti cipele, kupiti kartu za nigdje i otići.

Ali desi se tako neka epidemija ludila, i zaglaviš u Nedođiji bez mogućnosti da skreneš misli sa sebe. I onda osjetiš sve još snažnije, svaki damar, svaku kost naprslu, i rebro kako ti kroz srce probija. Osjetiš svaki udisaj kao da si progutao svežu koprivu i nastanila se tu u grudima. Lupiš ponekad glavom u zid, opsuješ gotovo svako veče, popiješ neko uskislo vino samo da otruješ krv, da uvene trnje.

Ali ne može.

Ni suze ne pomognu. Ništa ne može izbaciti misli iz glave niti te sakriti od odraza u ogledalu. Ništa ne možeš uraditi osim stati u ring i boriti se. Sa sobom. Sa svojim srcem u drugom uglu arene.

Pobjegla sam. Priznajem. Bol me pokosila, nisam mogla disati, nisam umjela voljeti dan, ni život. Pobjegla sam da se nastanim na nekoj strani svijeta, da zaboravim. Nije pomoglo. Tamo gdje sam ostala nasukana, iz džepova su ispadale emocije, iz očiju je curio očaj. Ali smijala sam se. Gasila vatru vinom, držala za ruke prijatelje.

Pokušala sam smijehom otjerati tugu. Od limuna praviti limunadu, ali džaba. Kiselina je gorčila. Probala sam da se zavaram, probala sam da ne mislim. Kosti su krcale od zagrljaja, usne su pamtile, ruke su ćutale. Ništa nije pomoglo.

Sad, kad sam pronašla predah, sad me pokosilo bježanje u nedogled. Pokosila me oluja i znam, nisam uspjela pobjeći. Od sebe nikad neću moći cipele okrenuti da vode ka unazad. Gotovo je. Nazad nema ništa osim zemlje. Nazad nema ništa osim kolaža okačenih po zidovima da ih pomilujem kad prođem alejama. Nema ništa osim onog što sam bila.

Detonirala sam most. Nazad nema ništa. Naprijed je obala. Naprijed su makovi. Tamo je drugi kraj duge. Tamo su snovi. Tamo moram krenuti. Tamo su prijatelji koji su bili moja leđa i moji herkulovi stubovi. Tamo su moji izlasci sunca. Tamo. Naprijed negdje. To je jedini pravac kojim smjeram poći.

Imam sad neke dane ispred sebe. Imam vrijeme i mir da osvijestim sebe ponovo. Imam staze, i dobre patike. I sebe ću imati ponovo. Na kraju, život i jeste upravo to – sposobnost da od situacije napraviš najbolje moguće. Nekad je limun prekiseo pa ma koliko šećera u osmijehu imaš ne može da ublaži gorčinu. Al nekad je dovoljan samo jedan smiješak pa da sve bude kako treba. Pronaći balans u životu je teško, ali je predivno. Znati pokazati zube ali i poljubiti trnje. To ti je to. Balansirati na sopstvenim snovima.

Danas imam samo jedno pitanje za tebe. Kako si...

Ima tamo jedan kutak u koji sam sakrila određene dijelove sebe, i nikom ne pričam o tome. Zaleđeni u prostoru i vremenu, plutaju po hladnoj površini sjećanja i ponekad, na neke određene datume i sama odlutam tamo, pustim po neki papirni brod u rijeku sjećanja i zapalim neke svijeće u ime rastrgnute ličnosti. Zaćutim, ne plačem. To je samo moje Groblje Umrlih Snova.

Postoje i neki ljudi koji znaju sve nadgrobne ploče na tom mjestu, i oni koji nikad ni jednu nisu usnama hladnim dotakli. I niko me ne pita. Ne pitaju gdje uporno bježim, ni zašto ne volim ovo od trnja napravljeno mjesto. Ne pitaju ni zašto mi nekad zenice požute od tuge i zašto nekad reagujem kao nagazna bomba koju su aktivirali jednom riječju. Ljudi ne pitaju ništa, ne razmišljaju, ali tako su jebeno dobri u kritikovanju i davanju savjeta. E pa, zabijte sve te savjete sebi u ....

Ne volim kad mi se um pomrači i jezik zabrza u odbranu. Znaš, frende, lako je dati savjet iz svoje udobne perspektive ili ko zna kakvog iskustva. Lako se uplašiti i savjetovati nekom da odustane jer je to nešto što bi ti uradio. Nemamo svi istu količinu hrabrosti u venama i nemamo svi snove u boji.
Lako je reći meni da nisam normalna što hoću da idem preko okeana dok neki virus hara svijetom, i svi su preplašeni jer ne vode računa o svom imunitetu.
Lako je reći meni da bi trebalo da se udam jer mi jajnim ćelijama ističe rok trajanja u koji ja ne vjerujem, jer mi je neka vremenska linija udarila na godine, ili mi kosa polako sijedi.
Lako je reći da treba da rodim dijete, sa ili bez muža, ali da treba da se zovem majkom.
Lako je biti savjetnik, sudija, advokat, i sve ostalo nekome. Znaš li kako je biti taj neko?

Ne pomisli niko da sam u ovom gradu neko ko je odavno prerastao komšijske priče i ogovaranja, i da ovde jesam rođena ali nisam zaljubljena u ovaj grad. Ne kao nekad što sam bila. Ne pomisi niko da možda sve u ovom gradu me podjseća na izgubljene ljubavi, prijatelje koji su otišli i one kojih više nema, na oca kog sam tu ostavila u zemlji, na srce koje sam izvadila da ne zakuca, na mrak i suze. I želim da odem. Jer ništa osim tuge ovde nema za mene.

Ne pomisli niko da me sva ta priča o udaji i porodici vrijeđa, da možda i ne volim uvijek što sam jednina, što imam drugačije prioritete i što ne želim praznu ljušturu od muškarca pored sebe. Ne pomisli niko da je to isto kao da nekog bez noge pitaš zašto ne igra fudbal ili balet. Ti misliš da jednina ne boli? Da mi što smo samostalni i jaki, što smo izgubili više nego što smo dobili u životu, što smo put do pakla i nazad pršli više od jednom, da je nama svjedno što smo sami, da uživamo u tome što ne želimo površni brak i porodicu koja će biti sve osim porodice sa nekim ko nije nikad volio, nebo ljubio ili gorko plakao? Misliš da je tako jednostavno pitati „Pa kad ćeš se udati/oženiti“?

Ne pomisli niko da pričom o djeci možda otvara neka sjećanja i rane koje nikad ne zarastu, odluke donešene bez razmišljanja, misleći kako nema izlaza. Ne pomisli niko da možda pričom o tome kako mi je vrijeme da imam djecu otvara neke mračne strane djetinjstva, i ne pita niko da li uopšte želim biti roditelj. Naravno da želim, ali šta bi bilo ako ne bih? Osudili bi me. Spalili bi me na lomači kao najveću jeres, na karnevalu Ljudskih Gluposti i Izmišljenih Ideala. Nismo svi za sve rođeni, i to nije ničija stvar. 

Tako je lako u životu posmatrati tuđi život i biti savjetnik, bez razmišljanja o posledicama. Znaš, znala sam da je riječ najsnažnije oružje, ali vjeruj mi , riječi su mnogo više od oružja. Od oružja možeš i da preživiš, ali riječi te mogu i ubiti. Znam ja, prošla sam kroz to kamenovanje. I ponekad se uplašim, svi znaju šta je dobro za mene a da me niko od tih ljudi nije nikad pitao "Kako si". Niti se neko od njih potrudio da me upozna.

Nosim neke tajne u sebi jer ne smijem da ih ispričam nikome, jer će me osuditi i odreći me se, jer neće razumjeti. Jer nikad nisu razumjeli čak ni kad sam govorila. Možda takvi ljudi i ne treba da budu tu, u mojoj blizini, jer uperiti prst i osuditi nekog je tako lako. Ubiti nekog riječima je najjednostavnije, a od toga se najteže oporavlja.

I prije nego kreneš dijeliti savjete ljudima oko sebe, pogledaj sviju riječ u ogledalu. Osjeti je na jeziku, na usnama, osjeti je u srcu. Sačekaj. Znaš, u većini slučajeva, nikom nije potreban savjet od tebe. potrebno je samo jedno pitanje.

Kako si?

Kad još jednom odem sa koferom, pamti me...

Odlazim opet. Pomislim na sve odlaske do sad i dođe mi da se nasmijem. Koliko sam se samo puta spakovala i otišla, zalutala u sopstvene radosti, u traženja, u lutanja, a nekad nisam ni imala izbora. Ili sam bar mislila da nemam. Pripremam se, pakujem knjige u Kindle, pakujem misli i želim da vjerujem da ću biti jaka, jača nego ranijih puta.

A, vjeruj mi, bilo je toliko dana kad ne znam kako sam opstala. Kako sam izrasla uopšte u ono što sam danas. Kako sam ustala sa te hladne zemlje na koju me život oborio toliko puta. Kažem da je život, jer surovo je reći da sam uvijek ja bila u drugom uglu ringa i da sam birala loše borbe. Unaprijed izgubljene. Neke su se naprosto desile ali sam znala da ih ja moram vojevati. Morala sam jer nije imao ko drugi. Jer sam željela poštediti neke ljude od bola, neki su se sami sklonili, i uvijek sam ostajala ja.

Nije mi žao, da budemo jasni. Danas sam general u životnim bitkama, i vjerujem da će ih biti još, samo me sad nije strah. Ne kažem da se neću plašiti kasnije. Ali danas, samo me ljudi plaše. Oni koji se zovu ljudima. Sa zverima je nekako uvijek bilo lako znati šta da očekuješ. Sa ljudima ide sve teže.

Preturala sam po blogu, po tekstovima, po odjecima, i bio je tu jedan tekst koji sam zaboravila da sam pisala. Ali me podsjetio na drame, na samostalno preživljene momente, na olujne vjetrove u kojima sam bila čamac od papira. I evo, nisam potonula. Naprotiv. Izrasla sam, možda i nasilno, ali morala sam ponekad odložiti bajke na poslenju policu i biti racionalno čovjekoliko biće, neko ko nema srce i ko mora da bude pobjednik na kraju. Neko ko mora da preživi.

Nekad mi je trebalo duže da se oporavim, kao sada. Sad kad opet pakujem kofer, pripremam pasoš, a znam da ovde iza sebe zemlju ostavljam, i pola sebe u toj zemlji. Možda ću se nakalemiti negdje opet po svijetu. Možda će me okean sastaviti od školjki i bisera. Možda ću naučiti opet duboko disati a ne ovako plitko, plašeći se da će mi i ovo srca što je ostalo ispasti iz grudi ako samo malo jače zakuca.

Tamo gdje idem nema one ljubavi koju sam pronašla prvi put. Te ljubavi odavno nema. Ne znam kako se to izgubi, ne znam kako se to promijeni, možda ljubav to i nije bila. Možda je bila moja iluzija ali bila je divna. Bila je. Ostala su samo ćutanja sad kad me pozove telefonom sa nekog kraja svijeta kojem ne znam ime. I veliki jaz u očima. I neka lijepa sjećanja na plesove i smijanja. Na planove koji se ne mogu ostvariti jer nije ljubav kad ti neko pusti ruku onda kad je trebaš. Naučila sam to i ranije, ali takva sam, borim se do zadnjeg izdisaja.

I izdahnula sam sinoć. Nema tu ljubavi, nema ni osmijeha, ni razgovora, samo bijes, i neiživljena patnja i nedostajanje. Gomila nedostajanja sa kojim ne znam štd a radim, a ne umijem da živim sa tim. Ne umijem da živim ni sa pola srca, a ne sa pola čovjeka.

Izdahnula sam. Zver je izašla iz ringa.

Još jedna nedelja je, i vrijeme mi izmiče. Još jednom ću otići i usuditi se slijepiti ove polupane misli. Znam, možda bi trebalo da ostanem. Da budem kao i svi iz moje školske generacije sa kojima nemam ništa zajedničko. Da ispoštujem ovaj sat koji otkucava mojim jajnim ćelijama kao što mi svi govore da treba, da je vrijeme.

A meni još nije vrijeme. Mene još plaše zidovi. I plaši me da ostanem pored nekog sa kim neću imati o čemu da pričam osim o kući, i sa kim se neću smijati, ni plesati, i kome neću biti najljepša. Ne želim još jedan ring u kom ću da izdahnem dok će druga strana ponosno da odšeta i kaže da je sve ok.

Zato se pakujem. Jer sam još uvijek živa, iako pola sahranjena, ali još uvijek živa. I ne želim da iza mene ostanu stvari, gomila garderobe koju nisam stigla da nosim, i gomila cipela koje nemaju ni jednog pređenog kilometra.
Želim mnogo više od keramičkih figurina u vitrini.
Želim sebe, onu koja se usudila biti sve od čega su se plašili.

Nemoj ići na groblja. Ništa nećeš razumeti.

Otišla sam danas putem kroz šumu, tamo gdje pola mog djetinjstva spava. Otišla sam i poljubila zemlju u koju sam spakovala strahove, komlekse, neljubav, nedostajanje, opraštanje, i sve što je umrlo tog dana sa Njim. Morala sam da odem. Možda je rano, možda nije trebalo, ali evo mjesec dana je prošao. Ništa nije drgačije, a opet, nikad više neće biti isto.

I tamo, gdje spava cijeli jedan grad, udarila me prolaznost života pravo među grudi. Udarila me praznina koja ostaje nakon što neko nestane iz tvog života. Udarilo me ništavilo koje ostane iza i sa kojim moraš da se uhvatiš u koštac. Moraš, jer život nema stanicu za čekanje. Život ne čeka da se oporaviš. Život prolazi, bio ti spreman ili ne da ga osjetiš.

I pored Njega je prošao. Ostale su neke stvari koje više niko neće obući, i serijali o ribolovu koje više niko neće pogledati. Sjećanje i zemlja. Zemlja da je pomilujem umjesto lica, i sjećanja da ih zagrlim umjesto tijela. I to je sve. To je sve što život jeste. Gomila postignuća, sjećanja, ličnih vrhunaca i zadovoljstava. Zemlja me danas naučila.

Jednom, i mene će nestati. Jednom i moje će tijelo naći dom. I sama ću zemlja biti. I ti i ja. I sve što ostane iza mene, biće nijemi spomenik mog života, onoga što sam bila, i ono kako sam živjela. A to treba da bude nešto posebno. Veličanstveno. Da kad budem jednom crtala bore da znam odakle su nastale. Da kad jednom budem rušila osmijehe da znam gdje su se rodili. Ne mogu da pustim da prođe tek tako. Ne može da prođe samo u bunilu i iščekivanju, i strahovima i pitanjima „šta ako?“.

Utonula sam u sopstvenu letargiju i svako ima svoje načine da odboluje nedostajanje. Ne znam da li ću ikad moći ponovo da kažem da sam kompletna, da sam u redu, da je rupa u grudima nestala. Ne znam hoću li ikad moći da kažem ko sam a da ne pomislim čija sam. I kad jednom osvane poslednje svitanje, želim se sjetiti života kao avanture u kojoj sam uživala. Jer znam da mogu. Jer svi možemo, ako se odvažimo da pratimo svoje snove, svoja htjenja. Na kraju, zemlja će biti jedini dom koji tijelo ima, ali
duša će zauvijek da živi. U mojim pjesmama, u mojim knjigama, možda negdje u nekim spisima izgraviram svoje postojanje, možda u tvom srcu ostavim trag.

Možda ću opet jednom voljeti sa ovim šupljim organom koji kuca u grudima. Možda ću imati kome da pričam o trapavoj ljubavi koju nikad nisam imala, a koja je uvijek tinjala u krvotoku. Možda će se svijet promijeniti, ali ne smijem dozvoliti da život prođe tek tako, i da iza mene ostanu samo stvari koje će se baciti. Previše je ovo iskustvo dragocjeno da bi mi duša počivala u miru.

Zemlja me danas naučila istini.