Testament: ako me korona pokosi treba da znaš...

Ako čuješ da imam koronu, ili neku drugu zemaljsku opaku bolest, treba da znaš da sam živjela svakog dana, cijelim bićem svojim. Možda je ponekad trebalo više ubjeđivanja, možda sam nekad zaboravljala da dišem, ali živjela sam. Putovala sam stazama koje sam uglavnom sama birala a i one koje su drugi birali zamene prilagođavala sam svojim htjenjima. Birala sam da budem živa danas, uprkos svemu. Da budem srećna danas, uprkos onom juče. Da vjerujem u bolje, uprkos neizvjesnom sutra.

Treba da znaš da sam voljela. Svijet, ljude, mačke pse, knjige... O, kako sam samo knjige voljela. Napravi mi spomenik u obliku jedne, nećeš pogriješiti. Dođi mi na grob i pročitaj mi bajku za svaki dan koji nisam bila tu. Ako se desi da me pokosi neka zemaljska pošast, znaj da da sam voljela ljude, onako ljudski, iz srca, iz koštane srži. Voljela sam i neke muškarce sa polovnim srcima, i one koji su se plašili te moje ljubvi, i one koji su me voljeli. Voljela sam i bila sam voljena. I te kako jesam. Bar sam naučila šta je ljubav za života. I šta je orgazam. Nie me sramota, jer voljela sam. Jer sve je to ljubav.

Dozvoli sebi da osjećaš i sebe i život

Dozvoli sebi da osjećaš.

Prije pet godina sam ovo napisala. Jer sam oplakivala gubitak srca. Jer sam bila nesposobna da osjećam. Jer sam izgubila sebe. Jer su tražili od mene da budem racionalana. To je bio poslednji put da sam poslušala. Više nikog ne slušam osim svog unutrašnjeg Ja. Ovog koje me sad danima muči i podsjeća na ono isto stanje.
Nije ok da budeš ok. Jer nisam.
Jer tužna sam.
Ljuta sam.
Identifikuj emociju. Osjeti je. Sastruži je sa zidova vena, sa komora preostalih dijelova srca, sastruži je sa fotografija i zalij suzama i progutaj. Osjeti je. Osjeti emociju i pusti je da prođe kroz tebe.
Gutam već danima.

Zatvorila sam se u svoj kvadrat i ćutim danima. Izađem na par minuta samo da se vidi da sam živa. Prije pet godina sam mogla razgovarati sa nekim, danas nemam nikog. Jer svi su se u svoje živote povukli, i šta će im moja tuga i moje trnje. A, i ne pitaju. Oni koji bi možda trebali. Ne pitaju jer onda će sami sebe da podsjete na tugu koju su ćušnuli u neki kutak i zanemarili. Našto da se podsjećaju? Zato ćutim. Ne treba mi mnogo da se zaplačem. Evo i sad, oči mi tečne ko rijeka, nepresušne. I pustim, nek teče, nek se izlije, nek potopi sve, nek sruši brane. Nek osjećam.

Kad srca se razdvoje, koliko tišine ostaje?

Ljeto prolazi pored mene, kroz mene bolje rečeno, i gotovo da ga nisam osjetila ove godine. Sve je nekako usporeno, zamrznuto. Kao da je neko pritisnuo pauzu na daljinskom upravljaču svijeta. Planovi i snovi, sve je u pripravnosti, ostavljeno sa strane da čeka novo jutro u kom neće biti ograničenja. Na maske sam naviknuta. Ljudi su ih nosili i ranije, samo su bile bolje ušivene u kožu. Sad bar ne mora niko da se isprazno smije. Sakriti smijeh iza plave medicinske maske, potpuno prirodna stvar.

Napravila sam svoj mali mir ovdje gdje sam došla. Nakon svih smrti i ruševina, bilo mi je potrebno da imam mir, da položim oružje, da skinem ordenje poraza i da legnem. Da usnim mirno, bez snova. Ponekad uspjevam u tome. Ponekad dugo ne mogu da zaspim. Ponekad pustim kočnice pa osjetim tu prazninu. Osjetim daljinu koja se naselila. Godine greški napravljenih, osuda, kajanja. Godine tuge i nerazumjevanja.

„Poslednji svedoci“, Svetlana Aleksijevič

Neko je jutro. Nisam mogla da spavam prethodne noći. Sigurno zbog punog mjeseca. Uvijek mi je mjesec. A i čitala sam do kasno. Čitam mnogo poslednje vrijeme. Pedeset knjiga do sada, za ovih sedam mjeseci. Čitam mnogo, ne samo zbog ljubavi prema knjigama, već zato jer tako prebacim se u neku drugu realnost. U drugi svijet.

A ovaj svijet ovde, postao je lud.

Rijetko imam priliku da razgovaram sa nekim o životu, o sreći, o ljubavi, o knjigama, o ljudima. O ljudskosti, da se ispravim. Rijetko kad imam priliku da razmijenim mišljenje a da se to ne pretvori u bitku riječima i dokazivanje ko je u pravu, i zašto je taj neko u pravu. I pustim ga da uvijek bude u pravu, jer nema smisla. Jer gotovo niko odavno ne čita knjige.

Mene su knjige vaspitale. One su me naučile šta je dobro a šta loše. One su mi bile moralni kompas. One su... Pa samo onaj ko čita može da razumije. I čitajući Poslednje Svedoke, ostala mi je knedla u grlu. Htjela sam da je ostavim toliko puta, jer to nije knjiga. To je djetinjstvo. To je ispovjest. To je nemir.

Smijem se, ali to ne znači da sam srećna

Vidi Tata, smijem se. Nazubljeno, krvavim osmijehom, suze se ne vide. Ali smijem se, a to si najviše volio. I dišem, Tata. Dišem svakog dana. Prošlo je, koliko? Šest mjeseci? Previše ako mene pitaš. A ni jedan dan nije prošao da nisam pomislila na tebe. Da nisam sakrila suzu u rukavu. Znam, znam, kolutaš očima, ali jače je od mene. Izvini, pokušaću. Pokušaću...

Znaš šta? Neću pokušati da ne plačem kad mi tuga kao ratni heroj domaršira do zenica. Kažu mi svi da je ta prva godina teška, svi datumi, praznici, nepostojeći rođendani, ali meni su Tata sve godine sa tobom bile teške. Ovo bez tebe... Kao da se sve stopilo u jedno, kao da se cijeli jedan život nedostajanja stopio u ovih šest mjeseci i stanuje mi u kostima umjesto koštane srži. Tolika je praznina ostala da je nemoguće ponekad disati, ali dišem. Dišem jer nikad nisi volio da mi vidiš suze.

Sad jedino u bluz vjerujem, čuda su istekla

Preveče je i sjene su mi napravile zasjedu u stanu. Spremam večeru, u donjem sam vešu, pijem bijelo vino i slušam bluz. Kida me, po svim mojim nevidljivim nitima mi odzvanja melodija. Tražim se.

Previše se nerealnost dešava oko mene u poslednje vrijeme, ne samo u mojoj zemlji. Ne pišem o tome. Ne osjećam potrebu da pišem sve ono što su svi ostali već rekli, i ne isplati mi se da psujem. Lakše mi je da pustim bluz i zažmurim na svijet. Da otvorim dušu za ovaj moj, ranjav, kvrgav, izbrazdan. Da ga pomilujem. Da mu udahnem malo ljubavi, sopstvene infuzije osjećaja.

Jesam li se oporavila od svih stranputica, erupcija, odrona i korijena? Nisam.
Ovdje gdje sam, ne razumiju me. Pokušavaju da mi nametnu okove svakodnevnice, običnosti, pokušavaju da me strpaju u kalupe u kojim su i oni svi sami ležali dok od njih nije nastao obični svijet. Ne mogu. Ne razumiju da je meni potrebno više. Mojoj duši je potrebno više. I ne, ne pričam o stvarima, namještaju, cipelama i ostalim mantracima.

Hoću da se rodim ponovo...

Sutra mi je rođendan. Hoću da se rodim ponovo. Hoću da dišem ponovo čistim plućima i da gledm nebo novim očima. Hoću da mi srce bude neoštećeno životom i Balkanom, da budem opet nasmijana, da budem opet drug sa cvijećem i pčelama, da se ne plašim paukova. Hoću da budem živa još jednom.

Znaš, toliko puta u životu kažemo da okrećemo novu stranicu a u stvari samo zaglavimo na onoj istoj, sa novim pasusom, i velikim slovom. Ne počinjemo ništa ispočetka, samo se nadovezujemo na tri tačke ili zarez. Nastavljamo propale veze, brakove, loše poslove, loše porodične odnose. Mislimo da je lako prekinuti sve, podvući crtu, okrenuti leđa ali veoma često pogledamo iza sebe, preko leđa, okrenemo se i gotovo je. Na istom poglavlju, na istom mjestu padamo i uvijek se sve vrti u krug. I tako svake godine donosimo odluke, ređamo liste očekivanja, duvamo u maslačke i kažemo da se želje ne ostvaruju. Da je teško krenuti iznova, da te magneti prošlosti vuku unazad, izmišljamo hiljadu razloga zbog samo jednog – jer se plašimo.

Preživjela sam sve to.
Vraćala sam se u mazohistične veze jer sam se plašila bii sama, jer me niko nikad nije razumio.
Vraćala sam se u neke porodične drame iznova i iznova jer sam htjela biti dobra onima kojim nikad neću biti i koji su toliko duboko zagrizli u svoju ulogu da i ne vide radost kad im se gurne ispod nosa.
Vraćala sam se nekim prijateljstvima jer sam tu bila manje usamljena, jer sam voljela te prijatelje koji su me zaboravili tako lako, i koji su me još lakše ostavljali iza sebe zbog nekog novog prijateljstva, veze, posla, novca i ostalih prolaznih stvari.
Ostajala sam na lošim radnim mjestima jer je kriza, jer ekonomija stagnira, jer nadređeni ne usavršavaju ni sebe a ne još i mene, jer sam se plašila ovih mojih godina i okoline i pitanja. Jer sam se plašila svega.

Danas, svoja sam žena jer sam jednog dana rekla da je dosta. Jer nisam pristala na manje od sebe. Jer nisam mogla da napravim kompromis između svog života i ostatka svijeta. Rekla sam dosta i poslu, i usranim vezama, i površnim prijateljima, i životu na klimavim nogama.

Vidjela sam svijet. Djeliće njega bar. Oči su mi još gladne. Živjela sam. Jesam. I voljela sam. Živim bez pola srca i plućnog krila, i arterija, živim bez onih bitnih ljudi koji su bili moje srce, koji su sad fotografije i sjećanja i svijeće i molitve. Izgubila sam. Jesam. I zbog svega toga ne mogu da napravim kompromis sa životom i pristanem na manje od sebe. Neću.

Hoću da se rodim ponovo. Hoću da mi ovo što je preostalo od srca bude kolaž predivnih uspomena na smijeh, na snove, na knjige, na mačke, na one ljude koje ću sresti, na momente u kojima ću biti živa a ne nagrižena savješću i obavezom i svim onim što ne volim. Hoću da se smijem, i da ponovo budem svoja. Da budem sa ljudima koji će razumjeti, koji će voljeti, kojima je isto tako malo biti jednoličan. Jer život mora da bude više od toga. Ne želim da vjerujem u ove verzije koje mi svi podvaljuju kao najbolje, kao najvažnije, za život presudne odabire.

Odavno se ne plašim. Odavno sam strah ujela za ruku i stopila se sa usirenom krvi i ne plašim se. Ne plašim se govora, ni riječi, ni emocija, ni sebe, ni novih koraka. Ne plašim se novih znanja, poslova, prijatelja,puteva. Ne plaši me ni novi grad, ni stan, ni ljudi, ni izazovi.

Hoću opet da se sutra rodim. Da pokušavam. Da izazivam. Da gazim naprijed jer iza leđa više ništa nije ostalo. Osim ljubavi. Još me jedino plaši ta riječ, jer najskuplje me koštala, najviše me osakataila. Ali jednom... Jednom se neću plašiti.