Put kojim se sve rijeđe ide

 

Septembar je gotovo zagazio na polovinu svog postojanja. I dok mi se Miholjsko ljeto upliće u kosu, u meni je nemir, kao da sam progutala cijelu jednu košnicu sjećanja. Otvorim kalendar na telefonu, cijeli izbrazdan nekim crvenim tačkicama u znak sjećanja na datume, na rođendane, kao da sam postala vremeplov sopstvenog života. Srce mi izbrazdano sjećanjima. Oči natekle od neisplakanih suza, ne zato jer neću da plačem. Skupljam so još uvijek. Oblijepim misli datumima i ne znam, ima li svrhe sjećati se. 

Evo, Spetembar mi donosi te rođendane Onih Kojih Nema i sigurna sam da ću pisati, da će iz mene nabujati emocije kao iz prepunog bunara, da neću moći da zaustavim grcaje i potrese, i šta ostane nama Živima nakon svega? Datumi? Sjećanje? Uspomene? Ne znam. Valjda ostane i ljubavi. 

Imam ja tako te neke mjesece kad mi datumi šapuću istoriju mog postojanja, kad mi se ne diše jer ti dani su teški i crni i olovni i najradije bih da ih prespavam, da ne postoje. 

Kako se boriti sa datuima? 

Zaboraviti ih? 

Otvoriti neku drugu aplikaciju sa fotografijama koje će te podsjetiti na neke ljepše momente, na neke osmijehe, ljubavi, prijatelje, zemlje... Opet na nešto što nedostaje. Na mačku. Na more. Na Rusiju. Na Promašenu Ljubav? 

Čemu podjsećanje? 

Da se zna da sam bila živa, da sam voljela, da sam putovala, da sam bila živo ljudsko biće, pregršt srca zarobljeno u tijelu...? Ne znam... Ali zbog uspomena se ipak osjećam bolje. 

Ti datumi možda su zapravo spomenici. Planine izgrađene u spomen ljubavi, u spomen ljudima i životinjama i mjestima koja su obilježila ovaj moj kratki život. Kratak ali mudrostima dug. Životima proživljen. To su meni ti datumi. Spomenici pred kojima ponizno spustim glavu, zapalim svijeću kao svjetionik sopstvene ljubavi, i zahvalim se baš na tom danu, na godini, na onome po čemu pamtim taj dan. Jer biće je moje sastavljeno od ljubavi, od sjećanja, od iskustva, od onog što me gradilo, što me isklesalo u ovu gromilu emocija koja sam danas. 

A danas, živim miran život. Odlutam često u nove prostore, zagrlim ponekad sjećanja, udahnem mirise knjiga i novih puteva, novih daljina. Pokušavam sagraditi neki život za sebe, nadajući se da jednom će neko razumjeti i neće pitati "Zašto to tako?". Možda jednom datumi neće boljeti iako su ugravirani u mojoj koži poput tajne mape do srca, do srži moje duše.
Ja možda ne umijem da vodim život kao svi ostali ljudi, ne umijem da dekorišem stan i obučem iste čarape, ali umijem tako divno da napišem put do sebe. Put kojim se rijeđe ide. Eto to su meni datumi. Slikovnica mojih zabiti, moji lični putokazi i sažvežđa ka svijetovima u koje odlutam, samo zato jer još postojim. 

Jer dok ih se sjećam, znam da sam živa.
Sve mi mogu uzeti, osim toga. Jer čovjek prestaje da živi kad prestane da pamti tako neke datume, neke ljubavi, ljude i mjesta. To je svo što samrtna postelja bude. Hrpa sjećanja pohranjena u srcu. I nek budu bar ispunjena ljubavlju, ako se ja nešto pitam. I knjigama, zemljama, dobrim ljudima, avanturama i čudima. O, čuda su najljepša od sveg. 

Žena od soli sastavljena

Bila sam u životu i vojnik i osuđenik, i poginuli i pobijeđeni. Rijetko pobjednik. Bila sam dramatčna, tužna, jagnje žrtveno ponuđeno nekim bogovima u koje su svi drugi vjerovali osim mene. Bila sam i more, i rijeka, i oluja, i smiraj, sve sam sebi bila i drugima, a ništa od mene nije ostalo ove godine. 

Raspala sam se kao nikad, progutala sam sve žilete koje su mi na dlan spustili, da grlo razrežem, da srce iskasapim, da ga nema, da ne osjećam, da ne boli. Popila sam litre bijelog vina da ga zamutim crnilom i da zabetoniram rane od mačeva probodenih kroz grudi, onih samurajskih, da otupim. Sve sam radila, samo da ne boli, da ne patim, da ne tugujem, da se ne zaletim u zid i rasprsnem se u podnožju. Bila sam i detonacija, i oružje, i sudija i porota, i advokat, svačiji osim svoj. Sebe nisam umjela odbraniti. 

Testament: ako me korona pokosi treba da znaš...

Ako čuješ da imam koronu, ili neku drugu zemaljsku opaku bolest, treba da znaš da sam živjela svakog dana, cijelim bićem svojim. Možda je ponekad trebalo više ubjeđivanja, možda sam nekad zaboravljala da dišem, ali živjela sam. Putovala sam stazama koje sam uglavnom sama birala a i one koje su drugi birali zamene prilagođavala sam svojim htjenjima. Birala sam da budem živa danas, uprkos svemu. Da budem srećna danas, uprkos onom juče. Da vjerujem u bolje, uprkos neizvjesnom sutra.

Treba da znaš da sam voljela. Svijet, ljude, mačke pse, knjige... O, kako sam samo knjige voljela. Napravi mi spomenik u obliku jedne, nećeš pogriješiti. Dođi mi na grob i pročitaj mi bajku za svaki dan koji nisam bila tu. Ako se desi da me pokosi neka zemaljska pošast, znaj da da sam voljela ljude, onako ljudski, iz srca, iz koštane srži. Voljela sam i neke muškarce sa polovnim srcima, i one koji su se plašili te moje ljubvi, i one koji su me voljeli. Voljela sam i bila sam voljena. I te kako jesam. Bar sam naučila šta je ljubav za života. I šta je orgazam. Nie me sramota, jer voljela sam. Jer sve je to ljubav.

Dozvoli sebi da osjećaš i sebe i život

Dozvoli sebi da osjećaš.

Prije pet godina sam ovo napisala. Jer sam oplakivala gubitak srca. Jer sam bila nesposobna da osjećam. Jer sam izgubila sebe. Jer su tražili od mene da budem racionalana. To je bio poslednji put da sam poslušala. Više nikog ne slušam osim svog unutrašnjeg Ja. Ovog koje me sad danima muči i podsjeća na ono isto stanje.
Nije ok da budeš ok. Jer nisam.
Jer tužna sam.
Ljuta sam.
Identifikuj emociju. Osjeti je. Sastruži je sa zidova vena, sa komora preostalih dijelova srca, sastruži je sa fotografija i zalij suzama i progutaj. Osjeti je. Osjeti emociju i pusti je da prođe kroz tebe.
Gutam već danima.

Zatvorila sam se u svoj kvadrat i ćutim danima. Izađem na par minuta samo da se vidi da sam živa. Prije pet godina sam mogla razgovarati sa nekim, danas nemam nikog. Jer svi su se u svoje živote povukli, i šta će im moja tuga i moje trnje. A, i ne pitaju. Oni koji bi možda trebali. Ne pitaju jer onda će sami sebe da podsjete na tugu koju su ćušnuli u neki kutak i zanemarili. Našto da se podsjećaju? Zato ćutim. Ne treba mi mnogo da se zaplačem. Evo i sad, oči mi tečne ko rijeka, nepresušne. I pustim, nek teče, nek se izlije, nek potopi sve, nek sruši brane. Nek osjećam.

Kad srca se razdvoje, koliko tišine ostaje?

Ljeto prolazi pored mene, kroz mene bolje rečeno, i gotovo da ga nisam osjetila ove godine. Sve je nekako usporeno, zamrznuto. Kao da je neko pritisnuo pauzu na daljinskom upravljaču svijeta. Planovi i snovi, sve je u pripravnosti, ostavljeno sa strane da čeka novo jutro u kom neće biti ograničenja. Na maske sam naviknuta. Ljudi su ih nosili i ranije, samo su bile bolje ušivene u kožu. Sad bar ne mora niko da se isprazno smije. Sakriti smijeh iza plave medicinske maske, potpuno prirodna stvar.

Napravila sam svoj mali mir ovdje gdje sam došla. Nakon svih smrti i ruševina, bilo mi je potrebno da imam mir, da položim oružje, da skinem ordenje poraza i da legnem. Da usnim mirno, bez snova. Ponekad uspjevam u tome. Ponekad dugo ne mogu da zaspim. Ponekad pustim kočnice pa osjetim tu prazninu. Osjetim daljinu koja se naselila. Godine greški napravljenih, osuda, kajanja. Godine tuge i nerazumjevanja.

„Poslednji svedoci“, Svetlana Aleksijevič

Neko je jutro. Nisam mogla da spavam prethodne noći. Sigurno zbog punog mjeseca. Uvijek mi je mjesec. A i čitala sam do kasno. Čitam mnogo poslednje vrijeme. Pedeset knjiga do sada, za ovih sedam mjeseci. Čitam mnogo, ne samo zbog ljubavi prema knjigama, već zato jer tako prebacim se u neku drugu realnost. U drugi svijet.

A ovaj svijet ovde, postao je lud.

Rijetko imam priliku da razgovaram sa nekim o životu, o sreći, o ljubavi, o knjigama, o ljudima. O ljudskosti, da se ispravim. Rijetko kad imam priliku da razmijenim mišljenje a da se to ne pretvori u bitku riječima i dokazivanje ko je u pravu, i zašto je taj neko u pravu. I pustim ga da uvijek bude u pravu, jer nema smisla. Jer gotovo niko odavno ne čita knjige.

Mene su knjige vaspitale. One su me naučile šta je dobro a šta loše. One su mi bile moralni kompas. One su... Pa samo onaj ko čita može da razumije. I čitajući Poslednje Svedoke, ostala mi je knedla u grlu. Htjela sam da je ostavim toliko puta, jer to nije knjiga. To je djetinjstvo. To je ispovjest. To je nemir.

Smijem se, ali to ne znači da sam srećna

Vidi Tata, smijem se. Nazubljeno, krvavim osmijehom, suze se ne vide. Ali smijem se, a to si najviše volio. I dišem, Tata. Dišem svakog dana. Prošlo je, koliko? Šest mjeseci? Previše ako mene pitaš. A ni jedan dan nije prošao da nisam pomislila na tebe. Da nisam sakrila suzu u rukavu. Znam, znam, kolutaš očima, ali jače je od mene. Izvini, pokušaću. Pokušaću...

Znaš šta? Neću pokušati da ne plačem kad mi tuga kao ratni heroj domaršira do zenica. Kažu mi svi da je ta prva godina teška, svi datumi, praznici, nepostojeći rođendani, ali meni su Tata sve godine sa tobom bile teške. Ovo bez tebe... Kao da se sve stopilo u jedno, kao da se cijeli jedan život nedostajanja stopio u ovih šest mjeseci i stanuje mi u kostima umjesto koštane srži. Tolika je praznina ostala da je nemoguće ponekad disati, ali dišem. Dišem jer nikad nisi volio da mi vidiš suze.