Kad sam sebi fališ najviše, moraš potražiti nove svijetove

 

Život je pozorište. I nije važno koja predstava se odigrava, tvoja je glavna uloga. Ali šta kad se predstava završi i treba otpočeti neku novu? Biti neko drugačiji, bolji? Da li umiješ izaći iz prethodne uloge, da li si nešto naučio iz prethodne?

Bila sam sve.

Ćerka.
Sestra.
Drugarica.
Žena.
Ljubavnica.
Borac.
Heroj.
Gubitnik.
Sudija.
Dželat.
Advokat.
Žrtva.
Tetka.
Pobjednik.

Bila sam sve ono što su očekivali da budem, ili sam se bar svojski trudila. Neke uloge sam savršeno odigrala, neke su se nakalemile na mene da sam izgubila sopstveni identitet. Toliko sam željela biti najbolja, jer se to i očekivalo od mene, da sam jednog dana u ogledalu ugledala prazninu.

Uplašila sam se svog neodraza, i uplašila sam se onoga što sam postala. Jer izgubila sam sebe pokušavajući biti sve za svakog.

Od tada se uporno tražim.

Djeliće pronalazim u mračnim uglovima ulica kojima niko ne prolazi. Komade pronalazim po morima, rasute i raznesene vjetrovima postojanja. Neke sam fragmente pronašla ovde, na zgarištu, ispod okamenjenih suza davno isplakanih. 

Još si falim.

Kožu sam često širila, prekrajala, nekad za broj, nekad za dva, da stane sve od svakog. Da mogu. Da budem heroj kad je trebalo. Kamen i stjena. Da budem stub oslonac.
Jednostavno da budem.
Ja sam svoje srce otvoreno davala, a drugi su ga trnjem hranili, i žilete mu mjesto poljubaca podvalili. Ja sam suze brisala njihove, i štap za hodanje bila, a drugi nisu ni pitali „Kako si?“.

Kože je nestalo. Ispod nje ni gram mastila ne može da stane više. Osmijeh je ostao ugraviran kao jedino iskonsko sredstvo istine. Srce, i ono što je ostalo od njegovih poderotina, i dalje kuca van grudi. Na otvorenom. 

Jednom od tih dana sam rekla da je dosta.

Umorila sam se od pozorišta za druge, od uloga koje su drugi birali za mene. Ja sam svoje odglumila. Umorila sam se od života po tuđim mjerilima, i biti sve svima koji su me razgrabili i nikad mi mene nisu vratili. 

Ne očekujem više nikakve uzvratne poklone, i kontra pitanja. Ne očekujem više ni rame za plakanje, ni ruku za držanje, a ni nogu za podmetanje. Želim biti sretna, želim biti svoja jedina uloga, ono što najbolje znam biti.
Želim biti Ja!
Želim konačno potražiti sve nedostajuće dijelove i sklopiti sebe u ono što znam da jesam. 

Sreća! 
Radost!
Ljubav! 

To su jedine tri uloge koje želim, ne glumiti, već živjeti. A svi koji to ne umiju, nije im više mjesto u mojoj predstavi. Ja kože više nemam da je došivam.

Pošalji mi razglednicu za kraj, jer ova godina je bila...

Čekaj, jel opet došlo ono vrijeme kad treba da podvlačim linije, pišem planere, donosim odluke, želje, maštam na veliko i mrzim na malo? 

Jel opet došao kraj godine, decenije, jer pouzdano znam da je došao kraj mnogim životima?
Nikad ne ravnam račune sa godinama, odnedavno ni sa ljudima.
Samo sa sobom trebam biti u miru. 

Godina je prošla a da nisam ni primjetila. Očešala se o moje srce i ostavila me zatvorenijom nego ikad što sam bila. Skupila sam snove, želje, nadanja, poraze i sve ih spakovala u kutiju poput one Pandorine i zaključala srce u nju. Koji će mi... 
Godina je prošla i ove zadnje "proklete" nedelje, uz muziku sa kojom sam odrastala, pijem bijelo vino i ostavljam trag za sobom.
Trag želja koje se nisu ostvarile.
Trag snova koji se nisu odsanjali.
Trag zemlje za blatnjavim cipelama.
Trag krvi za srcem raskomadanim.

Nisam razočarana. Neću da psujem godinu, koronu, vladu, sistem, ljude, niti ću da zavijam na mjesec. Ova je godina bila jebeno užasna (da oprostite na rečniku) ali neću mrziti njenu užasnost. Mogla bih, ali već na samom početku mi je opalila šamar i naučila me da svakom svoje stigne na naplatu. I da je to najvažnije. Sa sobom biti u miru. 

U ovoj sam godini sahranila Tatu, i Prvu Najveću Ljubav (a vjerovatno i jedinu takve vrste). Sahranila sam komade sebe sa njima, i dok čekam da iz njih iznikne neko novo srce učim da koračam na dvije noge, da se ne saplićem o svoja obećanja i da ponovo naučim da volim. Sebe, pa onda možda nekad nekog drugog. Nekog ko će znati koje pjesme treba da preskoči i da bijelo vino umiruje moje demone duše.
Jednom, bluz neće biti jedino bjekstvo koje znam.

U ovoj sam godini rasporila grudi i u krvotoku pronašla snagu zvijeri koja može da izdrži život u kandžama. Dala sam neka obećanja prošlog decembra sebi, i ne znam koliko sam ih ispunila. Poljubila sam obalu Barselone. Bila sam izolovana od svijeta i nasukana na sopstvene hridi. Zavijala sam na mjesec (bukvalno), izdala sam četvrtu knjigu poezije (kako to zvuči veliko), bježala sam od nesreće koja se zakačila za mene kao čičak, i utapala se u vinu. Jesam li mogla postati zavisna od alkohola? Nisam. Ali htjela sam. Jer kad ti se sruši svijet i srce se slomi u tim ruševinama, i pobjegneš od samog slomljenog sebe, nema mnogo mjesta u kojima se možeš pronaći. Sad možda najbolje razumijem Tatu. 

Kako da opišem ovu godinu, kad sam se zatvorila u svoje snove? Kako da opišem taj osjećaj nemanja i tuge kad sam došla kući i sjetila se svega što se desilo? Kako da pišem o besanim noćima koje su me proganjale, a samo sam htjela plakati. Svakog dana ove godine. Plakati da ne prestanem. Ali obećala sam da ću biti živa, i da ću biti u redu. Obećala sam Tati kad sam ga zadnji put poljubila da ću biti u redu. I biću, samo što nisam, svaki čas.

Još uvijek nisam ispričala nikom svu tugu, nisam se ni isplakala ove godine, nisam plesala, nisam se zaljubila. Toliko toga nisam ove godine, ali neke stvari ipak jesam.
Jesam i dalje budalasto zaljubljena u ljubav. 
Jesam i dalje onakva kakve se plaše mnogi oko mene.
Jesam i dalje čovjek od riječi.
I dalje se plaše mojih knjiga, mojih snova, mojih tvrdoglavih zahtjeva da budem ono što jesam. 
Jesam i dalje živa, uprkos svima koji su ove godine poklekli. 
Jesam i dalje neopozivo i beskrajno svoja. 
I nije mi žao. 

Mnogo sam vremena potrošila na istraživanje svojih dubina. Mnogo sam tragala za sobom ove godine, bježala sam i u šume, i u planine, i u divljini zov sopstvenih odjeka tražila. Oprostila sam, svima, sve. Jesam. Sebi ponajviše sam morala da ustupim taj blagoslov. 

Postoje još mnoge tuge koje mi poljuljaju dan. Postoje još mnoge neispravljene krive Drine, ali već neko vrijeme se i ne trudim da ih ispravim. Trudim se da koračam obalom, da brinem o sebi, i da održim ovo srce u životu makar i na apartima. Jer bitno mi je. Bitno mi je da dišem opet punim plućima, da se radujem jutru i životu i možda mi je ova godina postavila nogu, ali nije me slomila. 

Obećaj sebi da ćeš biti jači od godine.
Da nećeš dozvoliti da maštaš sa filterima, već onako stvarno, istinski.
Da te neće zavesti fotografije savršenstva i da ćeš mnogo manje život gledati kroz objektiv a mnogo više živjeti stvarnost. 
Obećaj da nećeš odustati od ljubavi ma koliko ti ta ideja zvučala smiješno, jer život bez ljubavi i nije neki život. I kad kažem Ljubav, mislim i na onu najvažniju - Ljubav Prema Sebi. 
Obećaj sebi da nećeš da čuvaš ništa za specijalnu priliku. Ni čaše, ni kristale, ni cipele, ni srce. Toliko puta sam to napisala, svaki dan je specijalan. Iskoristi sve što imaš danas, i ne troši se na stvari. Vjeruj mi, stvari ne znače baš ništa ako nemaš s kim, ako ne znaš kako, i ako ne osjećaš. 

To, u grudima, to je sve što ti je potrebno. 

Ne znam šta nam je kalendar spremio u novoj deceniji, ali iskreno, i ne želim da zavisim od kalendara i broja godine. Želim da zima prođe, ona u srcima prije svih drugih. Želim da opet odem u visine Durmitora, i možda da opet zaplovim. Želim da ove godine konačno kročim na tlo Škotske.
Ali možda najvažnije od svega, želim da ozdravim od tuge koju je ova godina donijela sa sobom. 

Spustiću glavu i zapaliti svijeću za sve one koji su ove godine izgubili svoje voljene. 
Oćutaću tugu, i obećati da ću biti u redu. 
Jer svaki dan je vrijedan bar jednog osmijeha,. 
Možda imate i vi nekog ko je pretplaćen na stranputice i uskisao kao vino, ali volite sebe prije takvih. 

Bacam kalendar. 
Nije mi potreban.
Sve bitne datume čuvam u srcu. 
Ove smo godine svi bili primorani na život koji nismo birali. Ali smo izdržali. 

I sve ćemo. I bićemo u redu. 

Živi, sasvim živi, ne grickaj kao miš dane

 

Umrla sam.

Ne znam kad. Možda onog dana kad su mi javili iz podgoričke bolnice da Tate nema. Možda one noći kad su mi javili da moje Prve Ljubavi nema. Možda onda kad sam prvi put otišla na mjesto vječitih snova. Možda su se godinama od mene odlamali djelići i sad nije ostalo ništa. Možda...

Možda sam usput zaboravila kako da živim, i samo sam jednostavno prestala da dišem.

Kako znam da sam umrla?

Primjetila sam to po malim stvarima, možda naizgled beznačajnim. Da li hoćeš da mi kažeš da si ti živ? Jer mogu da ti dokažem da nisi. Niko od nas nije. Gomila živih mrtvaca korača ulicama, pozdravlja se uljudno na ulici, ali niko od nas više nije živ.

Kad si mrtav, ne osjećaš više svježinu vjetra na licu. Ne osjećaš ni mirise u vazduhu. Ne okreneš se pored sebe. Ne primjećuješ slatkoću badema, ni ukus kafe. Piješ je po navici. Pola kesice šećera, dupli espresso. Čaša vode, nije važno da li je hladna, mlaka, sveža ili sa kockom leda i limunom. Nije važno. Kao što ne primjećuješ gomilu izbora koje imaš, ali si ih sveo na jedan ili dva, na šetnju, posao ili boravak u kući ne radeći ništa. 

Ne primjećuješ nijanse dječijeg osmijeha. Znaš samo da je već početak mjeseca i da treba da platiš račune uskoro i onu ratu kredita. Ne primjećuješ da ima pored tebe neko ko brine o tebi. Ko brine za tebe. Ne vidiš to od svoje potrebe da se ubijediš da si dobro, da te ova izokrenuta situacija u svijetu ne dotiče jer to je još samo jedna teorija zavjere. Ne primjećuješ više ništa osim restrikcija, depresije, sumorne zime i činjenici da su otkazani prazanici. 

Ne primjećuješ da su ti se urezale nove bore. Ne osjećaš više ni ljepotu jutra jer to je jutro kao i svako prethodno. Ne zastaneš da osjetiš smijeh. I niko, ali baš niko te ne pita kako si. To je prećutano podrazumjevano pitanje jer ako ti je nešto, reći ćeš. Samo što ti ćutiš. I ja ćutim. Jer umrli smo. Mrtvi su uvijek dobro, uvijek u redu, uvijek OK. 

Ne osjećaš ukus omiljenog jela, samo znaš da je to tvoje omiljeno.
Ne plešeš više, ne igraš. Dovraga, i ne slušaš muziku više.
Ne raduješ se zori, ne posmatraš predvečerje, ne osjećaš ni vino kao nekad.

Umrli smo, vidiš.

Ne znam da li ću ikad više osjećati nešto jer u meni su oduvijek ljubav pokušavali da udave, da je osakate, da je izvrnu u ono što ljubav nije. Mnogi je nisu ni vidjeli kao ljubav. I negdje sam usput prestala da radim sve ono što volim, prestala sam da osjećam sve sitnice, i postala sam jedna od onih kojima život prolazi dan po dan, i evo već je kraj godine a zatekla sam se danas u razgovoru kako mislim da više neću umjeti da volim.

Kad sam ono umrla?

Možda nije ni važno kada, koliko je važno hoću li sebi opet pružiti šansu da oživim, da se ponovo smijem i da osjetim ljepotu novog jutra bez obzira što ovaj grad nije moj prvi izbor sreće.
Biti živ.
Imati izbor.
Plesati.
Smijati se.
Pronalaziti mrvice radosti u suludo vrijeme restrikcija i izolacije.
Prekršiti glupa pravila i smisliti svoja.
Ljubiti.

Zaboravila sam kako je život predivno putovanje, i to je u redu. Jer svima se dešava. Neko se pak, sjeti, a neko zauvijek ostane u toj zaboravljenosti i kad jednog dana stvarno umre u grlu ostane samo gorčina. Ne želim da se to meni desi. 

Idem pokušati biti živa. Ponovo.

Gdje su se tvoja koplja lomila ovih dana?

Šta radiš kad se umoriš od svakodnevnice, od ustajanja, od polupraznog kreveta, od kafe za jedno, od tišine? Šta radiš kad se umoriš od brige za nekog ko to ne vidi, ko to ne priznaje? Kako da nekom objasniš da radiš sve, bukvalno sve za njegovo dobro? Prestaneš li kad vidiš da je uzalud? Uzmeš li slobodan dan od života? 

Jedan takav dan mi treba. Slobodan

Jedan dan da ne razmišljam o svijetu, o ograničenju, o smijehu na rate, o suzama na odloženo. Jedan dan za nebrigu o ničemu. Jedan dan za dušu da se oporavi od kolektivne depresije u koju su svi kao po naredbi zalutali. Jedan dan samo za ljubav. Prema sebi. 

Šta radiš kad u tebi zavrišti svijet zatvoren u kavez obaveze i kad u tebi podivlja svijest, želja da okreneš leđa svemu i svima, opsuješ svijet i odeš za svojim željama? Ugrizeš li se za jezik? Zariješ li zube u krv, pomisliš li proći će? Gdje odeš da se isplačeš? Kome ispričaš sve što te umorilo, i sve što te pobijedilo ovih dana? 

Ponekad imam osjećaj da su se sve bitke svijeta urotile da se vode pred mojim vratima. Otkad sam bila dijete uvijek sam neke bitke vodila.
Protiv roditeljskih svađa.
Protiv čitanja na slogove.
Protiv matematike.
Protiv pravila.
Protiv ukroćenih snova.
Protiv običnog života u provinciji.
Protiv čaršijskih priča.
Protiv tabua. 
Protiv depresije. 
Protiv male plate. 
Protiv sreće na rate. 
Protiv laži koje su mi servirali. 
Protiv kilograma. 
Protiv stereotipa.
Protiv običnosti.
Protiv bolesti. 
Protiv smrti. 

Evo i danas, kad sam mislila da su te bitke iza mene i da ću konačno moći da predahnem, pa makar i u restrikciji, moram da vodim bitku protiv tvrodglavosti ljudi koje volim. Zatičem sebe kako ustajem umorna iz kreveta, i kako se ne radujem danu jer - moram da brinem. Moram da objašnjavam. Da crtam. Da živim život koji nije po mom. I zatičem se kako sam umorna i nemam snage da se makar malo obradujem, da se makar malo smejem. 

Zatičem se kako razmišljam opet o čaši vina, o bluzu, o mraku, o samici koju sam ostavila iza sebe. Mislila sam da nikad neću razumjeti ljude koji pobjegnu u neku drugu stvarnost, u izmišljene boje, ali i sama sam bježala u nerealnosti, samo da se sakrijem od onoga što jeste. Od sebe. I opet razmišljam o tome. 

Jer sam jebeno umorna od borbe. 

Iskreno, plašim se da će me neko pitati kako sam i da će iz mene provaliti brana koju ćutim. Jer umorna sam. Od drame, od brige, od tuge, od nedostajanja, od svih gore pomenutih borbi. Od datuma sam umorna, koji me podsjećaju na završnice borbi, na godišnjice ratova, žrtvi, osakaćenosti, na izgubljeno. Huh, umorna sam. 

Kako se ti odmoriš od života? 

Kako da kažem da mi je dosta svega, kad nije. Nije mi dosta života, ni radosti, ni ljubavi, ni putovanja. Nije mi dosta ljepote, i sunca, i mora, koktela i bluza. Nije mi dosta ni prijatelja koje tako dugo nisam vidjela. Ni osmijeha. Nije mi dosta života, ali bi mi prijao jedan predah. Uzdah. 

Napukla su mi leđa od svih kopalja koja su se lomila na tim bedemima. Izgleda da nisam od kamena isklesana. 

Mi smo bar imali neke veze s' planetom i sa ljudima

 

              

Vidim, mnogi žale za ’80im u poslednje vrijeme. Za običnošću života koji je tada postajao i za jednostavnošću voljenja koje nas je tada odlikovalo. Ja sam rođena u tim istim ’80im i ne sjećam se Titove Juge, ali se sjećam svih kasnijih raspada i nemaština. Sjećam se posledica tih ’80ih i njihovog izdisaja pred kraj ’90ih. Bila su to neka pitoma vremena, i ako moram da ih uporedim sa ovim danas – mnogo društvenija.

Previše vremena sam provela u šumi poslednjih mjeseci, šetajući i tražeći sebe, puštajući misli da koračaju ispred mene kao nemirni psi na povodcu od 5m. Previše vremena sam provela u patikama i farkama, zanemarujući omiljeni crven ruž koji miriše na jesen, i cipele od kojih se osjećam kao da je Bajaga pjevao nekad o meni. Valjda je to poenta ovog vijeka i milenijuma – što više „društvenih“ mreža i što drečavija virtuelna stvarnost kako bi se zaboravile baš te godine za kojima svi žalimo. 
Ne prima se to kod mene, izgleda. Meni nedostaju ljudi. 

Ne znam, ali voljela bih kad bih mogla da sve svoje strahove danas otjeram kao nekad upaljenim svjetlom. Kao da je to i tada bilo dovoljno, ali šta smo mi tada znali šta je strah. Danas, strahovi jurišaju na nas svom silinom  u ljudskom obličju i ujedaju gore nego bijesni psi. 

Voljela bih kad bih mogla da se kao nekad ugnijezdim pod tatinim nogama, da zajedno pročitamo još jedan roman o kaubojima i da ga čujem kako mi kaže da odem u sobu i vidim šta ima u zadnjem džepu. I da budem neizrecivo sretna zbog te jedne marke od kusura, jer mogla sam s njom da kupim sve na svijetu.

Za čim najviše žalim tih godina? Ili je možda ispravnije da kažem – koliko je radosti u sjećanjima na te godine rasula pa mi nedostaju?
Ne znam.
Možda mi i komšije nedostaju, kad dođu u predveče, na kafu i kad nisam imala pojma o čemu oni toliko pričaju i kad mi je najveća misterija bila šta se daje na programu posle tog užasno dosadnog Dnevnika.
Možda pamtim i nedelje, kad smo svi zajedno gledali Bolji život, i Porodično blago, i kad smo i sami ličili na porodicu. Zbunjenu i nazubljenu, ali porodicu.
Ponekad pomislim da sam sanjala sve te nedelje jer evo danas, komšije više ne dolaze na kafu, djece nema u sokaku, nema rukovanja, i plašim se, nestaje sve ono što nas čini ljudima. Kad pomislim, radije ću pamtiti te izdisaje prošlog vijeka nego naprednost ove digitalne ere.

Voljela bih da sam tada znala sačuvati momente i da me neko tada mogao naučiti radosti trenutka i onome što danas znam. Potrudila bih se da te trenutke zauvijek ugraviram u sebe, da možda razvijem jedan film sa fotografijama više, da možda sačuvam tu jednu marku iz zadnjeg tatinog džepa da pozlatim uspomenu.
Da naspem pun tanjir šećera, i uzmem parče hljeba i umočim ga u tu slatkoću.
Sve bih saher torte mijenjala za taj jedan trenutak kad smo bili svi zajedno, krajem prošlog vijeka.
Prije nego sam otvorila prvi mail, kupila prvi telefon i postala samo binarni kod. 

Šta tebe drži na okupu ovih dana novembra?

Imam ovu neobuzdanu želju da vrisnem dok se umorno provlačim kroz šumsko lišće zaljubljena do besvijesti u jesenje ljeto. Želju da se zaletim na prvo drvo, da ga zagrlim umjesto ljudskog bića, a potom da ga udarim pesnicom iz sve snage.
Ostalo je tako malo radosti u nama, u ljudima. 

Grčevito se držim za svoje ostatke, proživljavam ovaj identičan dan iznova i iznova kao da je neka otrcana šala za Noć vještica. Držim se za svoje poispadale niti i još uvijek zaljubljeno gledam u sunce. Ne, nije jesen moj problem, ne smeta mi ova uljuljkana šuškavost pod nogama. Ali osjećam da je nestalo radosti oko mene. Jer svi su na ivici sopstvene stvarnosti, svi su na sopstvenim rezervama smijeha, čitajući knjige na temu "Kako se osjećati bolje", ali zalud je tražiti tajnu življenja u knjigama ako je ne pronađeš u sebi. 

Zaječala su jata ptica u mojoj kosi i smijeh mi je zaspao ipod trepavica.
Ponekad tako dok ležim u krevetu pomislim da ću na kraju dana stići do ivice ludila, da ću opet zakoračiti u depresiju sa kojom sam se nekad borila kao sa najvećom aždajom svog postojanja. I mislila sam da ću tada prestati da postojim.
Ali evo me danas, u ovom ludilu od svijeta, još uvijek prisebna i još uvijek neuklopiva. 

Prečesto slušam komentare ljudi i ponekad samo prošetam ovim virtuelnim svijetom, da oslušnem duše koje se tamo kočopere svojim novim ukrasima na vitrini postojanja. I užasnuto shvatim da se ništa nije promijenilo. Još uvijek se živi između dva citata, i još uvijek se nose maske i šminke i lažne trepavice.
Pa kako ćeš zamisliti želju ako ti trepavica nikad do obraza ne došeta?
Kako ćeš naučiti da prepoznaš prave osmijehe od ovih maskiranih, i gdje ćeš pronaći prave radosti kad ti se sve svodi na ono što može da se sruši, zapali, izgrebe i vrati na fabričko podešavanje.
Kako ja dušu ovu moju da vratim? 

U meni samo ljubav tinja, u meni samo ljubav stanuje, i mir, i tople čarape su mi dovoljne i ova jesen. U meni knjige žive, i nemam puder za lice, ni hiljadu kvadrata stambenog prostora. Samo par hektara srca imam, jel dosta?
Ja u kutiju mogu da stanem, samo da u meni ljubav i dalje gori k'o svjetionik u ova suluda vremena. 

Kad malo bolje razmislim, pa imam baš sve što mi treba. 

Još uvijek nisam poklekla kao ono nekad kad su kompleksi i nesigurnosti preuzeli kontrolu nad umom, i još uvijek se iznova zaljubljujem u svoje bore ispod očiju, i gajim ljubav u srcu umjesto začinskog bilja o kojem maštam. Još uvijek nisam pronašla dovoljno dobar izgovor da prestanem da volim. Jednom, kad bude pravo vrijeme ta će ljubav umjeti nekom da dočara svijet u bojama snova.
Jednom, kad ovaj crno bijeli film prestane i dan prestane da se ponavlja.
Šta misliš, koliko je dovoljno za radost? 

Meni eto danas ne treba više od ovog osmijeha koji sam uspjela sačuvati još jedan dan. Dekorisala sam snove, i ne bježim više od sebe. Zagrlim i svoju tugu i svoju radost jer obje su ono što me čini čovjekom. Ne krijem oči kad zasuze i ne stidim se reći da sam put do svog pakla dobro utabala da ga nikad više ne izgubim, da ne zalutam. Da ga prepoznam.
Jer ti putevi i stranputice su me izgradile. 

Danas sjedim pod drvetom zagrljena lišćem i prisjećam se svih savjeta koje su mi davali o životu i kako ni jedan nisam poslušala već sam živjela po svom, išla sam tamo gdje su me noge vodile, i bila sam (možda još uvijek sam) najdosadnije dijete ulice, ali nije mi žao, jer ne možeš znati koliko sam samo naučila o životu dok sam sama spajala oguljene krajeve opstanka i dok sam sve tuge svijeta pokušavala da prezdravim kako me Tata učio, sa čašom u ruci.
Jer nije tuga za svakoga.
Nisam ni ja.
I ako sam se nekad stidila svojih ruševina danas ih sa ponosom obilazim, jer u tim ruševinama sam postala žena i čovjek kakav jesam. 

I još uvijek nisam naučila da dekorišem stan, da kupujem zavjese i tepihe i šoljice za kafu.
Još uvijek mi nije važno što nosim rasparene čarape, sve dok mi snovi nisu raspareni.
Dekorišem svijet osmijehom, poezijom, ljubavlju i željama iz pravih, original trepavica.
To je sve što umijem. 

I mislim se, pa, to je za danas sasvim dovoljno.  

Kuda odlaze tihi dani jesenji oktobarskim mastilom ispisani

U meni su se nastanili mrtvi pjesnici i naprsli kompozitori soneta i kojekakvh marševa. Nije da nisu imali gdje korijenje pustiti, u meni je toliko praznine da bi i cijela oluja mogla stati i divljati svake večeri prije snova. U meni su se sakrile laste i zaspale su podvijenih repova i zatihle pjesme. Možda po prvi put u životu nisu sačekale proljeće u meni prije snova.

Oćutim neke urlike. U ovoj noći punog mjeseca tri svijeće gore u mom uzglavlju. Palim ih često u večeri, kao simbol nezaborava, vječite ljubavi i neizrecive tuge. Palim ih kao posjetnik sebi na oproštaj. Na život. Jer još nisam odustala. Još se nisam predala.

Negdje sam usput prestala da pišem stihove, da krojim pjesme i kreiram korice knjiga. Potrošila sam se negdje, ugaslo je sunce i ostale su u meni želje za mirom, za tišinom, za bluzom i bijelim vinom da napijem tugu. Ljubav za knjigama me nije nikad ni prošla. Ona je trajno usađena u meni i sigurno je jedna od rijetkih ljubavi koje mi je Tata otkrio. Ali pjesme su utihle kao i laste. Jednom, opet, kad u meni zaiskri proljeće, opet ću pisati i voljeti i sanjati u boji.

Za sada dišem. Pronašla sam jedino osmijeh u boji ove jeseni, dok koračam šumama u kojima krijem uzdahe, da me niko ne čuje. Za sada je dovoljno to što jutro dočekam sanjiva, i što na lišću jesenjem pišem neke tajne poruke i pustim ih po vjetru da prenesu snove. Možda neki od njih zaluta do neslućenih visina, možda ti prošaputa neku uspavanku. Možda ti ispriča priču o jednom uspavanom pjesniku koji čeka neku novu zoru, neki ljepši dan, neki novi početak. Nešto...

Opraštam se sa Oktobrom, na Sve Svete koji mi se svake godine privuku neopaženo i donesu mi mirise nostalgije. Srce preskoči, zapinje, i još uvijek otplačem posjete groblju. Ne nosim nevene, ni ruže. Samo istresem srce poput džepova i oćutim. Ponekad se tuge najljepše oćute. Usidrena sam barka što čeka neki novi let, novu oluju. Ne smetaju mi bore, ni celulit, ni sanjalački pogled. Nedostaje mi crveni karmin, ali nema veze, srce kuca crvenom krvi pa je u redu. I srećna sam na neki tihi način. Naučila sam da se smijem, da dišem, da živim sa vjetrovima u grudima i sa nemanjima. Obično ta nemanja popunim uspomenama, i sjećanjima i kažem da sam ipak bila srećna. I nasmijem se. Zapalim svijeće i šapnem svakoj po nešto.

Volim te.
Nedostaješ mi.
Hvala ti.

Dovoljno je, zar ne?