Sve smrti me ubiti neće

 

Udahnula sam preduboko i progutala sam srce. Desi li ti se to ponekad? Da zašutiš i utoneš u sebe? Da se sjetiš zašto si zapravo ikad bio srećan? Da se sjetiš zašto si volio? Desi li ti se nekad da zaroniš u sebe?

Tmurno je vrijeme. Zima još nije otišla, i evo me, posle ko zna kojeg gubitka, stojim prkosno i kažem „Živa sam“. Sve smrti me ubiti neće. Prkosna i sa sjajem milion zvijezda u očima, nisam odustala. Ni od sebe, ni od svojih snova. Zaboravim se ponekad. Zaboravim koliko sam puta ustala i koliko sam puta i ranjena koračala. Zaboravim ponekad da se smijem. Prepustim se kad me navala emocija ponese i zaboravim ključ do sigurnosti. Dešava se. Svakom.

Poslednjih sam dana morala da obavim niz razgovora sa sobom.
Ozbiljnih razgovora.
Podsjetila sam se da je sasvim u redu osjećati tugu, i isprati dušu suzama.
Da je sasvim u redu osjećati nezadovoljstvo, i iritaciju zbog kašnjenja proljeća.
Da je sasvim u redu osjećati strah zbog neizvjesnosti u koju smo svi upali zbog krize u svijetu.
Da je sasvim u redu osjećati nesigurnost kad krećeš u neke nove poduhvate.
Da je sasvim u redu osjećati bilo šta.

Osjećati. Ne – biti.

U čemu je razlika?
Ja nisam moj strah.
Ja nisam moja tuga.
Ja nisam moja nesigurnost.
Ja nisam moje nezadovoljstvo.
To su moje emocije i sa ponosom ih nosim na reverima i nakon svake pobjede u ringu emotivnosti sa njima, okačim po jedan osmijeh na zid postojanja.

Jer ja jesam sreća. Odabrala sam sreću kako svoj izvor.
I jesam ljubav. Odabrala sam je kao svoj put.
I jesam snaga. Odabrala sam je kao svog saputnika.
Biti i osjećati su dvije različite stvari, i zato sledeći put kad budeš htio reći „Tužan sam“, zastani, sjeti se mene i reci „Osjećam se tužno“. 

Osjećati i biti nije isto.

Pustila sam da me osjećanja preplave, da se udavim u njima. Pustila sam emocije da se pokažu, da se ne kriju po ćoškovima ove napukle sjene koja se nastanila u meni. Pustla sam ih, i opet, kad podignem veo razdražljivosti, u meni i dalje bivstvuje sreća. U meni i dalje ima ljubavi. I dalje ima snage da ustanem, i kažem „Još uvijek mogu“.

Nisam odustala. Ni od sebe ni od svojih snova. Ni od svog srca, ma koliko polupano bilo. Nisam i neću jer još toliko u meni želje ima za letom. Još nisam sve zvijezde dotakla. Udaljila sam se od nekih razgovora, udaljila sam se od bespotrebnih detonacija i ključeve ka svojim tunelima ne dam više nikom. Ja sebe moram da sačuvam za sebe. Za onu sutra koja će mi ostati kad svi oko mene odu. Zato nemoj da te grize savjest ako odabereš sebe jer samo ako si ti srećan i drugi oko tebe mogu biti.
A sreća se bira.
Nije to neka stvar u izlogu na snženju.
Sreća je u tebi, potraži je.
Odaberi je.
Sve ostalo su emocije.

Što god ih manje zavolEš, manje ti njih nedostaje.

 Što god ih manje zavolEš, manje ti njih nedostaje.

Ponekad se zaboravim koliko je Balaš bio ispred svog vremena i koliko je zapravo životnih tajni utkano u njegovim stihovima. 

April je. Kažu ljudi da je na kalendaru proljeće, ali zašto onda svuda u meni samo mećava urliče? 

Kiša je. I na ulicama i na licu.

Usisala sam stan danas, pokupila sam krhotine srca, pustila vodu i padam u mrak, da prespavam. Da novi dan dočekam polupana. Ma ništa se nije desilo. Mačka nema više, neki nesavjesni vozač je prosto tako odlučio da nagazi gas, a mačak je vjerovatno pošao kući i nikad nije stigao.
Vjerjem da mi unutrašnjost duše liči na neki kvalitetni švajcarski sir. Rupičasto izdanje.

Gubici su neminovni u žvotu. Nekad to bude kao na ruletu, jedan za drugim, kao kod mene, a nekad, neki ljudi prođu tako lagodno, ne znajući za bol, zaštićeni u svom staklenom zvonu. Takvi ne umiju da prećute neke istine, da zaštite srce prijatelju od loma. Nema veze, ne krivim, ih, ne mogu znati kad nikad nisu koračali mojim trnjem. Jednom, možda, život im udari šamarčinu jaču nego što je ovaj moj niz nokauta. Jednom možda, poželjeće da razumiju da istina je nekad najbolja prećutana.

I šta sad da radim sa ovom gomilom ljubavi koja se u meni nakalemila zbog te njuškice koje nema? Kako sad da je istresem iz džepova?
Možda treba sebi da je u zenice ulijem, sebe njom da hranim. Jer jedino me taj gubitak sebe neće boljeti.
Svi ostali, svi su tu samo trenutno, jedan trenutak vječnosti.
I kad trenutak prođe, i uloga se završi, tebi ostane samo da usisaš krhotine kao ja danas.
Da otplačeš, da opsuješ, i da sledećeg dana zakoračiš opet u život.

Voljeti sebe onako kako bi volio druge. 

I tu dođe ova Balaševa s početka. Do sad je trebalo da sam se navikla na detonacije, miniranja, izgubljeno i rasuto. Trebalo bi da sam naučila živjeti u sopstvenim ruševinama i kako jedna tako mala roza njuškica može da mi uzdrma svijet. Da ni prašina ne ostane. Osjetila sam pucanje u grudima i čupanje korijenja iz stomaka. Ostala sam danas da tako raskomadana ležim i poželjela sam blaženu moć neznanja.

Oduzet mi je izbor vjerovanja, servirana mi je surova istina i oštrica nože pored nje na tanjiru.
Mogla sam da odaberem da vjerujem da je njuškcu neko uzeo i dao joj novi dom, više ljubavi nego ja, da je negdje i dalje u ovom gradu.
Mogla sam da odaberem da vjerujem u bilo šta i ne bih nikad saznala da je cijelu noć moja njuškica ležala sama na asfaltu, pregažena.
Ne bih saznala, i ne bi mi danas srce bilo minirano i ne bih opsovala cijeli svemir.

Vidiš, nikad ne možeš znati kad ti je poslednji trenutak sa nekim koga voliš.
Treba biti zaista veliki idiot pa ne iskoristiti svaki trenutak da momenti budu vrijedni pamćenja.
Jebeš stvari i materijalno smeće.
Momenti, i srca. Samo to se broji u ovom prekratkom životu.

Mirno spavaj moj njušo, u nekom mačjem raju.
Oprosti mi što te nisam bolje voljela.

Put u središte sebe

 

Gdje to nestanu radosti jednog života, nasukanog na ivici beznadežnih iluzja? 

Gdje to nestanu želje i osmijesi u jednom sumornom vremenu bespuća?

Gdje to nestanu snovi zaljubljenog srca koje hoda po vodi?

Zaleđena sam u vremenu i zarobljena u prostoru, okovana u izmaglici ljudi koji su osmijeh okačili ispred vrata i koriste ga samo i isključivo na fotografijama za društvene mreže.
Cijelog života se borim protiv zarobljenosti, jer moje srce je nomadsko, jer duša mi je poput papirnog zmaja rastrzana vjetrovima, željna oluja i slobode.
Cijelog života se borim protiv osrednjosti, protiv zatvorenih srca, onih koji su me osuđivali i nedugo zatim tapšali po ramenu, i pozivali u svoje društvo zatvorenih pjesnika.

Cijeli život sam tražila puteve za otići a svi su me vodili nazad.

Naučila sam da se u životu situacije ponavljaju kad smo previše dušom vezani za neuspjehe, za neostvarenje. Ponavljaju se onako neprijatne, sa iskeženim zubima, spremne da opet rastrgaju srce i dušu, da raskrvare rane koje nisu još ni zarasle.
Nisi naučio prvi put?
Nema veze, hajde da utvrdimo lekcije, hajde da rasiječemo srce na istim mjestima, da duboko zarežemo. 

Naučila sam i da pustim. Da prigrlim sadašnji trenutak, i odlučim o sledećem.
Ja sama, bez uticaja, bez podsticaja, bez predumišljaja.

Cijeli sam život tražila put odavde, a uvijek sam nalazila put za nazad.
Vrijeme je da izujem patike, objesim kompas o klin, i kažem da je u redu.
Vrijeme je da prihvatim svoju ranjivost, i da sagledam puteve iz nekog drugog ugla. Da srce rastrgnuto sašijem još jednom, i kažem da je u redu.
Vrijeme je da stanem bosa na zemlju, i prigrlim grane moje trošne, stablo moje bez korijena.
Da pomislim da je u redu što sam sidro bacila u prašinu, da predahnem. Da zavolim sebe ovakvu, na trnje nasukanu, da prestanem da tražim put iz lavirinta koji sam sama stvorila.

Pronašla sam neke ljude koji mi na krila lijepe pero po pero i duvaju u njih da poletim, da ponovo stvorim svoj let, jer možda put za odavde nije pravo.
Možda je uvis. 

Možda je nebo nova zemlja kojom treba hodati.

Pronašla sam neke zaboravljene snove i ambicije, i još uvijek tragam za oazom u kojoj ću završiti knjigu o jednoj ljubavi, i o jednom životu nasukanom na obične obale.
Zarobljena sam ovde, gdje šume ćute i gdje možeš biti sa sobom najdivnije srećan.
Možda je to ono što mi je bilo potrebno, bezdušni ljudi ali šume sa rukama koje grle.
I kad nalijepim sva pera na svoja šukata krila tada ću konačno pronaći put. 

Ne za nazad, ne za naprijed.
Put do sebe.
Jer to je i najskriveniji put koji često promašimo.

Kako se život vraća na fabrička podešavanja?

Kako se očisti život od sranja?

Da, znam, ne bi trebalo tako da se izražavam na početku, ali stvarno sam se to danas zapitala. Čitam knjigu koja mi izaziva gomilu pitanja u glavi, i već danima se pitam da li zaista smijm da se usudim i da rizikujem nešto u životu, ili će me strahovi i zapitkivanje mučiti cijelog života.

Oduvijek sam se plašila rizika, i promjena, i nekih značajnih odluka. Oduvijek sam vjerovala da rizik nosi upravo to - rizik koji se u mojoj glavi uvijek prevodio kao gubitak. Svi ti strahovi od neuspjeha, sva ta gomila virtuelnih postojanja, i što je najgore - crna rupa u mojoj glavi u koju sam zalutala, doveli su me ovih dana na rub čekanja.
Na osluškivanje.
Zatvorila sam poglavlje. Kraj. Tačka. 

Postoje boli koje će uvijek da bole i nedostajanja koja će to uvijek biti.
Došlo je vrijeme da prezdravim tugu, da očistim život od sranja, od polovnih veza, od površnih poznanstava i virtuelnih ljudi koje niti poznajem, niti mi znače, niti smo kad poslali stiker za dobro jutro.
Jel to neka vrsta čišćenja - brisanje 700+ ljudi sa liste "prijatelja" bez griže savjesti? 

Usudila sam se da ugazim u posao koji sam, pored pisanja, oduvijek voljela i maštala ali sam se plašila istog.
Usudila sam se ovih dana da uradim sve od čega sam tako uporno okretala glavu.
Usudila sam se da drhtavim glasom kažem "Hoću i želim", jer sa mjesta na kom sam se zatekla samo u jednom pravcu mogu da pođem.
U crnoj rupi samo dno postoji, mračno i blatnjavo. Tuge su me okovale, nedostajanje me pregazilo, i srcemi je možda id alje kao napukla lubenica, ali kuca, otima se. I dalje sam živa, ma koliko odbijala da priznam i ma koliko da sam željela da zaspim i utonem u mir. 

Živa sam, i nemam izbora osim da svoje strahove izbacim napolje. 

Kako se renoviraju snovi?
Imaju li neke posebne boje za to ili su trepavice dovoljne?

Takva sam, PREviše za sve, i ne umijem da hodam po zlatnoj žici sredine. Možda zapravo nikad nisam ni željela to. U jedno sam sigurna - usudila sam se da rizikujem, i da pokušam, pa ako padnem negdje usput i odlučim da odustanem, nek me neko podjseti da sam jednom rekla da svaki rizik nosi dozu uspjeha i da ne postoji nešto tako glupo kao odustajanje. 

Mogu li da pritisnem Play na daljinskom života sada?
Mogu li da nastavim da budem onaj osmijeh koji je nekad davno plenio ulicom i nosio sve boje proljeća u kosi?
Mogu li sada da ugasim mrak, bar jednu zvijezdu da zagrlim? 

PREviše je bilo nedostajanja... 

Kakvog je ukusa Čekanje?

Gdje su mi nestale riječi? Ne znam. Primjetila sam da sve manje vremena provodim među zvijezdama, a sve više u sopstvenoj glavi, kreirajući sopstvena sazvežđa, maštajući neke snove i čekajući. 
Čekam da prođe ovo ludilo u koje smo kolektivno zalutali.
Čekam da mi neko kaže da je Balašević živ, da su se samo šalili.
Čekam da se praznina u grudima popuni.
Čekam da mi srce neko novo naraste.
Čekam da se otvore granice.
Čekam da jednom opet udahnem, a da ne boli.
Čekam da spakujem kofer i odem, ne znam gdje ću, kuda će putevi da me odvedu, ali da odem.
Čekam... Da opet oživim.

Nemoj me pogrešno shvatiti. Radujem se. Fotkam se ponekad. Spašavam mačka sa tavana. Šetam. Otkrivam neke nove mogućnosti, poslove, učim, kreiram se, maštam život. Nije da sam nesrećna. Negdje sam između radosti i ravnodušnosti.
Negdje sam zaledila svoje sopstvo u onom što je bilo prije svih smrti i ludila koje se desilo.
Sačuvala sam te svoje osmijehe i sad samo čekam da neko klikne ono Play, jer imam osjećaj da već dugo sve stoji na pauzi, zamrznuto u vremenu.

Imam osjećaj da je nekako sve postalo nijemi film. Tužno vrijeme zaista.

Eto zato sam zaćutala. Zato sam oči sklopila. Zaronila sam u dubine i slušam mir.
Ne znam ni sama kako se to život nastavi kad u tebi zaspu laste i proljeće ostane zarobljeno a milion mi se japanskih trešnji razgrana u duši ali behar još vjetrovi promjena ne nose.
Ne znam kako se to nastavi sa životom kad se nađeš privezan za stub svakodnevnice. Jer našla sam se stopalima okovana u mjestu, ja koja korijenje nemam, ja koja s vjetrovima razgovara. 

Sputana. Eto to sam. 

Poezija je u meni zaspala, okovana korozijom. Sve u meni spava i ponekad mislim da sam ona Uspavana iz bajke, i čekam da se probudim. 

Čekam...

Ponekad je najveća pobjeda odabrati mir

Ako te nekad život napadne kao dosadna, gladna zver da li ćeš imati snage da se boriš sa njim, da grizeš zubima, da kidaš noktima, dušu da sačuvaš?
Probala sam.
Nikad nisam morala da se branim od nepoznatih zvijeri, uvijek su poznanici jurišali na mene. Uvijek su to bile dobro znane oči, i dobro znani zubi. I uvijek su ujedali na isto mjesto. I nisam umjela da se odbranim. Nisam umjela da izvučem nokte, puštala sam da mi prave putokaze, da mi dušu amputiraju, puštala sam mnogo šta, a najbolje sam umjela da bježim. Najbolje sam umjela da se sklonim od svih, da okrenem leđa, nazdravim životu, isplačem se i nekako, vrijeme bi me uvijek vratilo nazad, da vodim nikad završeni rat.
Jedan general manje, zar je važno?
Rat je rat. 

Ima ljudi koji nikad neće umjeti da shvate veličinu ljubavi, niti će umjeti da prihvate život ni ulogu koja im je dodijeljena. Čak ni onu najvažniju - biti svoj.
Ima ljudi koji će uvijek robovati tuđim mišljenjem, koji nikad neće prihvatiti tuđi savjet, koji nikad neće umjeti biti roditelji i ima onih, najtužnijih, koji nikad neće znati šta je ljubav.
Kako ratovati protiv takvih? Protiv onih koji te nikad ne ujedaju zubima već riječima? Kako sklopiti mir kad ti na ljubav odgovaraju kamenom? Kako i dalje ostati na ratištu kad si umoran od rata i samo želiš da odeš sa bojnog polja, da zaboraviš suze, da zaboraviš generale, da sve pošalješ dovraga i da odeš? U miru. 

Ima ljudi kojima ratovanja nikad nije dovoljnno. Onih koji cijeli život samo za to znaju, i na tihe načine ti srce kidaju.
Zalud je nekim ljudima ljubav davati i mirno ih voljeti.
Zalud je nekim ljudima život poklanjati.
Neki ljudi nikad za Hvala nisu čuli.
Neki ljudi nikad mir nisu saznali. Ni onaj u sebi ni oko sebe. 

Sa takvog mjesta treba otići. I nikad ne pogledati nazad. 

Uloge koje nam život dodijeli ponekad znaju biti surove, ponekad znaju biti lagodne, ali najvažnija uloga je ona koju sami odaberemo odigrati. Ona u kojoj smo odani svom srcu.
Ali ono što sigurno znam to je da život nije ratište. Da život nije borba.
Da sve što boli nije ljubav, i da život ne znači ožiljke i bježanje.
Biti živ i biti srećan i nije toliko teško.

S godinama sve više razumijem koliko je malo potrebno za radost.
Koliko je ljudskosti potrebno za mir. 

Položila sam oružje večeras. Predala sam sve ratove.
Biram mir, po cijenu svega. Mir u sebi. 

A ja još uvijek sanjam avione i maštam o...

Ovih dana sam poput nakostriješenog cvijeta, jogunasta i prepuna snova. Počeli da se raspaju kroz džepove i šuplje cipele. Sanjam nebo iznad Pariza, i možda, samo možda napravim neki korak ka rasporedu svojih zvijezda. 

A nije meni nikad bilo jednostavno da koračam kroz život. Tamo gdje su curice nosile haljinice i lakovane cipelice ja sam nosila starke i igrala se klikera sa uličnim dječacima, i vozila sanke na čelu kolone na najbrže. I život sam živjela na najbrže. Žurila sam da odrastem, da procvjetam, da budem buntovnik, da budem prva među neodraslima. Knjige su me gurale naprijed, ispred generacije kojoj sam pripadala. Obožavala sam Indijance i maštala "Jednom ću da postanem pilot, i letjeću nebom i bacati bombone djeci sa neba". 

Nisu mi dali da ostvarim snove. Nikad. Znali su drugi uvjek šta je bolje za mene, šta treba da postanem, kojim stazama treba da idem, kako da se oblačim, ponašam, smijem, kakvog momka da nađem, koji posao da radim, gdje da živim. Sve su znali i vodili ratove sa mnom.
Nikad nisam postala pilot jer ne daj Bože da odem u srednju školu u Beograd da učim vojnu akademiju.
Nisam nikad upisala književnost jer šta će meni to, zaluđenoj knjigama, od toga ne može da se živi.
Nisam otišla u Norvešku jer ne daj Bože majku da ostavim, kako će ona bez mene.
Nisam ostvarila sve svoje snove jer, ne daj Bože, šta će reći komšije i familija. 

Branili su mi da se smijem cijelim srcem jer sam bila preglasna, jer je moj osmijeh privlačio pažnju.
Branili su mi da volim jer nisu bili ti muškarci po volji drugima.
Branili su mi da budem živa, jer društvo na Balkanu takve ne prihvata. 
Sve što su željeli za mene bila je fakultetska diploma (evo imam dvije), dobar posao u struci, nekog pristojnog i kulturnog (čitaj dosadnog) muža i buljuk djece.
A ja evo danas imam mačka i sanjam o avionskim kartama, koferima i Parizu. Bez posla, muža i djece.

Kažu da nisam ispala kako treba. A ja se na to nasmijem baš cijelim srcem da odzvanja. Da se svi okrenu. 

Kažem ti, nije meni nikad bilo lako biti krojač svojih snova. Uvijek sam ostajala prekratka, i nikad eto nisu pasovali moji snovi nikom osim meni. A kome je trebalo da pašu? Niko nije umio da me nauči da treba da sledim srce, sama sam to odabrala. Negdje usput, u svm tim bunama i ratovima postala sam ono što niko nije očekivao. Postala sam žena, i čovjek, iako i dalje zaluđena snovima i željama. I dalje maštam da postanem pilot iako nikad to neću biti. Za neke je snove kasno, ali za maštu još uvijek nije uveden porez i zato ne dam da mi oduzmu krila. 

Jednom, kad budem šetala ulicama Pariza, i budem pisala ko zna koji blog post u nekom parku uz kroasane, sjetiću se svih neostavrenih snova. Jednom, kad budem koračala Škotskom, sjetiću se svega što nisam postala da bih danas bila ovo što jesam. 

A i nisam loše ispala. Uopšte nisam loše ispala. 

Možda mi jesu putevi bili krivudavi, možda su neki bili pusti, ali uvijek sam nalazila neku avanturu, i zvijezde da načičkam nebo njima. Uvijek bi naišao neki pas, ili mačka da zaprede. Ponekad, mada rijetko, i čovjeka bih srela umjesto bitangi. Pa i nije bilo to loše putovanje, kad zbrojim. Jednom, možda, srešću nekog čovjeka koji neće biti po volji drugima, ali biće po volji meni, i možda ćemo zajedno jednom maštati.

Nedostaju li ti snovi koji se nisu ostvarili? Ja i dalje pravim papirne avione i svaki put kad vidim bijeli trag na nebu, zamislim da sam ja to gore i bacam bombone djeci. I dalje sanjam o svojoj velikoj sobi punoj knjiga u koju bih se zavukla vikendima i nestajala u maštu. I dalje maštam o nekoj razigranoj djeci, i životu u kom samo ja znam šta je najbolje za mene. 

O čemu ti maštaš ove zime?