U najvećim tišinama se kriju najljepše istine

 

Zaćutala sam na veliko ove godine. 

Zaćutala sam kao da sam sva osjećanja odavno izgustirala i stoje tu, bajata, sažvakana, na policama duše, čekaju da ih opet jednom osjetim.
Zaćutala sam kao da je svijet prestao da se okreće oko mene i krenuo na novu putanju, oko svoje ose.
Ili je tako oduvijek trebalo biti?
Zaćutala sam. 

Sastavljam se. To je jedino što radim poslednju godinu. 

Sastavljam se. 

Dan po dan, pa bombardovanje i rušenje. Pa opet. 

Dan po dan. 

Noć po noć. 

Sastavljam se, tražim trepavice po bijelim plahtama, skupljam poispadale želje, tražim čežnju ispod jastuka. Pustim tišinu da mi svira ne bih li čula srce da kuca, ali tišini se dopada kod mene. 

Tu može da bude najtiša. 

Poput tuge. 

Tugu sam spakovala u kartonsku kutiju, i nažalost skvasila se od mojih suza pa je iscurila. 

Sad tražim novi način pakovanja, da je pošaljem što dalje od sebe, da je uvežem u mornarske čvorove i da ode. 

Kartu u jednom pravcu, molim! 

Zaćutala sam jer pokušavam da budem jaka, kao oduvijek što sam bila, ali negdje su mi oslabile konstrukcije. 

Negdje sam se usput umorila od tereta snage, i ostala bih beskrajno ovako rasklopljena i u dijelovima, da nisam svjesna prolazosti života. 

A živa sam i dalje. 

I gladna sam radosti. 

Kako se čovjek sklopi posle kompletne detonacije sistema? 

Kako se ponovo usudiš da budeš topao i živ, poput proljeća? 

Kako otopiti ovaj glečer koji mi leži na duši i ne da mi da dišem? 

Uplašim se nekad da će me nedostajanje ubiti jednog od ovih dana, i onda se još više isprsim, nek ubije. 

Nek puca pravo u grudi, tamo gdje se srce ne čuje. 

Tamo gdje najviše nedostaju. 

Ali, u redu je. 

Potrebno je vrijeme da se čovjek navikne na disanje. 

Potrebno je vrjeme za jače konstrukcije. 

Nekad je ćutanje najbolji odgovor koji možeš da daš kad te pitaju „Kako si“. Ako te pitaju. 

Zatvorim se u snove, maštam, zagrlim jastuk, hodam bosa, i ne odustajem. 

Od života, od sebe, od sreće. Ne odustajem. 

Ma koliko da mi bude trebalo da se podignem, da se sastavim, ne odustajem. 

Ali za svaki slučaj, ćutaću još malo.

Kad jednom opet odlučim da dišem

 

Često pobjegnem u utočište šume koje sam našla ovde, gdje nikad nisam pripadala. Kao sad. Dok me vjetar grli svojim prohladnim dahom, tu sam, na nekom obronku divljine sa pogledom na grad.
Sa pogledom na sebe.
Balašević odzvanja svud oko mene. Src emi bije čežnjive skale i tražim putokaz do sebe. Do one koja sam bila samo koju godinu ranij, prije svih tragedija, prije ruševina, prije ove mene od danas. 

Znam da sam zagliila u svakodnevnicu, u običnost, u strepnje, strahove koje mi podmeću pod jastuke.
Znam da sa predugo ovde jer me proganjaju pitanja, jer mi i dalje dišu za vratom svo oni koji su navikli na ovu pustinju života. Gledam se u odrazu neba, slušam se u notama koje eskaliraju oko mene i znam da sam daleko od klinke koja je na ovom mjestu stavila poljubac sakriven od svijeta. 

Toliko toga sam postigla i toliko sam odrasla a opet toliko još malo znam. Sagledala sam sve voje u ovoj pustinji od grada i zahvalna sam jer imala sam ljubavi, jer voljela sam, putovala, jer sam naučila da krila napravim od vlati trave sa koncem uzdaha, jer nauila sam da mi je za sreću potrebno da dišem. 
Zaboravim ponekad da mogu.
Da sam uvijek mogla da od kamena srce izgraviram i da sam gubila da bih znala kako je biti pobjednik. 
Pobjednik u ratovima koje sam vodila sa svojim demonima, sa svojim strahovima, sa svojim kompleksima.

Gubila sam i ljude i sebe. I srce. I ponekad pomislim da sam i dušu gubila na svim tim giljotinama za koje sam usput zapinjala. Ali nisam.
Duša je uvijek ostajala tu, netaknuta, čista, slobodna. 
Zalud svi pokušavaju da me strpaju u kutiju za cipele, da me uklope u minijature grada, u osmijehe na pola. Ne mogu. 
Nisam nikad bila rođena da se uklopim. Jer sam vidjela više od ovog neba, jer sam zagrlila i more, i okean, i planine,  i granice, jer sam vidjela da ovo utočište koje imam ovdeje samo jedan mali kutak u koji mogu da se sklonim dok oluje ne stanu.Dok bol ne prođe.

Uvijek sam se ovde vraćala kao da je to Klinika za Oporavak Slomljenih Snova i Rastrgnutog Srca. I to će ovde uvijek postojati. I samo nebo zna da mi je oporavak bio potreban. 
Zahvalna sam što sam spoznala ljude i njihova prava lica za koja sam bila slijepa zahvaljujući emocijama i mojim PREviše nategnutim strunama pripadanja. I što konačno znam zašto se ovde uvijek vraćam. 
Mislila sam da vučem neku karmu i da su mi duhovi uvezan neraskidivo sa notama ovog mjesta, ali sad znam... Ovde je moja rehabilitacija za snove. 

Nema veze što ovde više nema prijatelja, ni mačića, ni bioskopa, ni ljubavi. Nema veze jer moji su koraci neizbrisivo utkani u ovo nebo.
Jesam li iskovala nanovo srce polupano u prevozu od nekad do sad? Jesam li popravila rupu kroz koju neprestano diše zima? Nisam. 
Ali naučila sam da živim s njom kao da je sastavni dio mene i spremna sam da krenem dalje. 
Vjerujem da ću moći opet da samostalno dišem. 

Tajne su tu zato da ih neko nasluti... Postoji reč koja vredi tek kad se odćuti...

 

Ako ikad ovo pročitaš, ti koji si mi na rubu usana svake večeri, ako ikad pronađeš moje ime u vrisku vjetra, znaj da mi nedostaješ onako kako sam ja nedostajala tebi u pjesmama. Ti, koji si mi znao strahove, osmijehe, kožu i dlanove. Ti, koji si nekim beskrajem udaljen od mene.
Kao da si mi ikad i bio blizu. 
Kao da nisu prošle godine.
Kao da nisu prošli minuti od poslednjeg punog mjeseca i tebe, na prozoru, i mene... Na osmom spratu raja, ukradenog za krila od bespuća. 

Nemam način da ti kažem koliko si mi nedostajao u ovom vremenu ćutanja.
Nemam način da ti kažem da mi nedostaješ, kao prijatelj, kako čovjek, kao ljubav, kao dah, kao prošlost, kao san. Kao sve na svijetu. Kao svi oni koji mi bespovratno nedostaju. Nedostaje mi da mi iznenada zazvoni telefon i da s druge strane čujem tvoj glas. Da me pitaš „Kako si“... jer jedini si ti pitao svakog dana, poslednje decenije. Nismo imali tajni, a opet tako malo znam o tebi, osim beskrajne ljubavi koju si čuvao za mene, za neki drugi život, za neko drugo vrijeme u kom ne bi bili razdvojeni milionima prilika koje su se našle na putu. I danas, bez mogućnosti da ti kažem, da te zagrlim...
Nisam mislila da ćeš od svih ljudi i ti da mi nedostaješ.

Ako ikad ovo pročitaš, znaj da su mi snovi ostali neodsanjani. Da su neke slike ostale neuslikane. Da nisam zaboravila i da nikad i neću jer u danima očaja i bestraga ti si me sastavljao svojom nesebičnom ljubavlju, snovima, uspomenama. Ti, koji si bio jedna od velikih ljubavi koja nije prošla. Kao što neke ljubavi nikad ne prolaze. Posebno one koje se ćute i nose u sebi kao čežnja, kao žudnja, kao veliko slovo ljubavi, i tetovirano ime na vratu.

Ako ikad ovo pročitaš, ti koji si zbog mene rušio svoje kule, i trnje na uzglavlju čuvao, ako ikad ti budem nedostajala kao što sigurno jesam, zamisli me. Nacrtaj me u mislima kao što ja tebe pamtim u snovima, i sačuvaj svaku crtu mog lica ko što ja čuvam one rijetke fotografije.
Jednom, možda mi oproste što sam bila razlog, a možda nekad ponovo budem gledala mjesec preko tvog ramena. Možda se nikad više nećemo ni sresti. Možda ostane samo ljubav. Ali i to je dovoljno, za neke noći kad usamljenost zagorči vinom, i kad neki psi zalaju pustim ulicama.
Zamisli me, izgubljenu u svijetu kao što sam se uvijek i gubila, sa tvojim imenoom pod jastukom kao kompasom. 

Ako ti nikad više glas ne čujem, imaću neke pjesme koje će ličiti na bijele grlice.

Jednom, u nekom od hiljadu nadolazećih života srešću te, kao bajku koju sam maštala. Proći će život, i neke će bijele vlasi ostati u kosi, i jendom će život da uspori. Hoće li nam biti žao što je sve prošlo bez nas? Možda hoće. Ali nikad mi neće biti žao za ljubav, jer jednom sam ti dotakla dlan, i ostavila neizbrisiv trag.
Ma gdje bili, ma koliko razloga za ćutanje bilo, svakog punog mjeseca, pomisli na mene.
Znaću.
Osjetiću.
I ćutaću te kao što se ćute velike ljubavi. 

Kad biraš, koga stavljaš na prvo mjesto?

Zatekla sma sebe nasmijanu ovog jutra. Nekako neobično uvjerenu da će ipak sve da bude kako je najbolje, kako sam obećala sebi. Negdje u nekom izvoru lutanja sam čvrsto vjerovala u ljubav i u čuda. Sve dok nisma otkrila da je ljubav zapravo nastanjena u meni, duboko unutar pećine grudi.

A čuda? Ja sam svoje čudo.

Jer ko bi drugi umjesto mene gazio po minskim poljima, bio amputiran i miniran, do kosti nagrižen, i opet sastavljen. Još ljepši. Sjajniji. Srećniji. Sigurniji.

Vidiš, svako ima svoju priču. Od neke se ježe one skrivene dlačice na vratu, od neke se stomak zaledi, od neke srce raskomada. Svaka priča je posebna, i čarobna. Ali nije poenta u priči. Poenta je u junaštvu. U onome što te nauči tvoja priča.

Dugo mi je trebalo da shvatim svoje korijene, da shvatim svoj korake. Dugo nisa razumjela izbore koje sam prvaila, a još manje one koje su drugi pravili. Bila sam osuđenik, i vještica na lomači. Bila sam i junak, ljubav nečijeg života. Bila sam nesuđena, i bila sam oskrnavljena. Grizla me je krivica, i grizla me je radost. Jer nekad sam vjerovala da nemam pravo biti sretna kad su meni dragi ljudi nesretni. Mislila sam da nemam pravo biti voljena jer su me neki najmiliji tretirali kao štene pored puta.

Naučila sam na teži način da je moj život baš to – moj. Da samo ja i jedino ja imam pravo na odluke, na padove, na letove, na ljubavi, orgazme, putovanja, suze, smijeh... I da se to nikoga drugog ne tiče. Da su to moje odluke. Da imam pravo na radost, na ljubav, na sreću, na suze, na želje. Trebalo je da umrem u sebi, da bih znala kojim putem da krenem, i koliko za sebe da se borim.

Život nije neka neprestana borba i patnja kako su nas učili oni koji su se borili i patili jer nisu znali drugačije. Život nije besmisao, ni trnjem posuta staza. Život je sve ono što odabereš.

Brige? Zar su važne?

Udahni, osjeti život u sebi. Brige će biti tu i sutra ako im nađeš mjesto. Ali ako odlučiš da sve posmatraš kao izazov, kao novo učenje, brige mogu postati nešto potpuno drugačije. Nisam razumjela život niti koliko je zapravo jednostavno biti srećan. A jeste. Potrebno je usuditi, odabrati, i krenuti. Putem svog srca, svojih snova. Učili su me da je sebično sebe stavljati na prvo mjesto i zanemariti tuđe osjećaje. A nije. To je, zapravo, najispravnija stvar koju možeš da odabereš.

Istina, ja sam još uvijek pomalo izgubljena u monotoniji koja me okružila, i u gradu kog ne volim. Još uvijek sam šuplja i prazna, ali se smijem. Svakog dana ustanem, nekad teže, nekad lakše, ali ustnem. I odaberem biti sretna. Možda ne svakog trenutka svakog dana, ali uglavnom sretna. Kojim putem ćeš ti krenuti – isključivo je do tebe.

Danas otvaram oči, nakon svih ovih godina

 

Kad shvatiš da si bio na pogrešnoj strani cijelog života, braneći pogrešne ideale, učeći pogrešne istine, kako ostati svoj? Šta treba da uradim danas, kad se djetinjstvo neporvatno obrušilo na moju štrokavu glavu? Prve ljubavi nema, heroja mog djetinjstva nema, a bajke su postale samo priča koju šapućem zvijezdama pred spavanje. Bajke su otišle do vraga, iščašile su zajedno sa mojim sumanutim željama.

Oduvijek sam vjerovala da sam zalutala u ovaj sumorni svijet. Govore o tome moji dnevnici. Puni su razočaranih dana, izgubljeih putokaza, prepuni su usamljenosti, ljubavi, dugih i kratkih. Prepuni su pogešnih savjeta i onih trenutaka kad mi je trebalo to jedno rame, ali je uvijek izmicalo za svoju tugu.

Sjećam se koliko sam samo pokušavala da budem uzorna, da budem ono što se i očekivalo – najbolja, da budem sve što su željeli uprkos onome što sam ja željela. Posustajala sam, priznajem. Jesam. Nekad sam namjerno išla sopstvenim koracima, i tada sam najviše disala mir. Ostala je u meni ta kost nakrivo zaglavljena, ta želja da jednom ne budem toliko razočarana.

Zapravo, cijeli sam život za sobom vukla razočarenje kao krpenu lutku vezanu nekim konpcem oko vrata. Vukla sam ga jer sam očekivala više, jer sam genetikom trebala dobiti više. Danas, kad djetinjstva nema, danas vidim da zapravo nikad nisam trebala biti razočarana. Da je sve to bila realnost, i da sam jednostavno bila na pogrešnoj strani u ratu koji se nikad nije završio, samo je nastupila smjena generala. A ne žeim da ratujem. Ne mogu.

Kad malo vratim film unazad, uvijek sam bila sputana, ne za moje lično dobro, već iz tuđih sebičnih razloga koje nikad nisam primjećivala. Uvijek sam bila zadržavana, okovana tuđim mišljenjem i izborom, a vjerujući da nemam pravo na svoj sopstveni, da ne mogu sebi da omogućim slobodu, ostajala sam tu gdje nikad nisam zapravo pripadala. Uvijek je bila ta slika u očima drugih ljudi, nikad naša sopstvena. Nikad nije bilo za moje dobro već za tuđe sebične porive. Ali nema veze. Danas razumijem, otvorila sam oči, makla koprenu sa trepavica, i jasno vidim.

Postoje izgubljeni koji nikad ne pronađu put.

Kako se neko skida sa tuge?
Da li je ista kriza kao kod droge?
Da li postoji otpornost na radost, odbojnost na srećne ljude, na osmijehe?
Da li tužni zaborave da se smiju zauvijek?
Da li sebični ljudi shvate ikad da su sebični i sjete se da postoje oni oko njih koji ih vole nekom urođenom ljubavi koja je usađena u genetiku od iskonskog čovjeka do danas?
Da li tužne ljude prepustiš njihovom bolu kao što sam ja uvijek bila prepuštena sebi pa sam pronašla načim da ustanem?
Kako nekom da daš ljubav kad neko tu ljubav ne želi, ne vidi je od sopstvenog mraka?
I ma koliko da doneseš svjetlosti u njihovu tamu, oni zauvijek ostanu pogleda uprtog u mrak.

Ne znam odgovore na ova pitanja. Plašim se da, zapravo, postoji odgovor i da je on satkan u onom „umrlog niko ne oživi“. Dugo sam bila budna prethodne noći, i dugo sam pretresala neke uspomene tražeći patern, neki šematski prikaz, odgovor, i sve što sam pronašla je da sam bila na pogrešnoj strani tuđeg rata u kojem smo svi izgubili.

I zato sam odabrala radost, još jednom. I uvijek ću. Jer odavno niko ne bira za mene. Odavno sam napravila izbore, pa i ovaj, najteži. Da odaberem sebe i ugasim mrak na svojoj strani ulice.

Kako se okrenu leđa kad si jedini vojnik koji je ostao na nogama?

 

Kako se kaže Zbogom i kako se okrenu leđa nekome ko te nije zaslužio? Kako se okrenu i leđa i vrat i glava od nekog ko samo zna nožem kroz rane da prolazi, da ti noktima struže po nezaraslom mesu, da ti suze izvlači sa dna presahlog bezdana? Kako se okreneš i kažeš da je dosta!?

Ne znam u kom trenuku se raspalo sve što sam mislila da imam, i porodica, i razumijevanje, i sigurna luka, i štit za oluje. Ne znam kako i kada se sve skršilo ali postalo mi je jasno da, u stvari, tu nikad štita nije ni bilo. Otkako je Tata umro, toliko toga se promijenilo. Lažem, ništa se nije promijenilo, samo sam otvorila oči i vidjela jasnije. Nikad nije bio problem u meni. Ja, koja sam poslušno amputirala srce, jer nije bilo najzgodnije vrijeme za druge, ne za mene. Nikad nije bio problem u meni, samo me nisu razumjeli. Nikad nisu ni pokušali da me razumiju oni koji su trebali.

Pet smrti kasnije, i dalje sam dežurni krivac za ljude... Ne, za jednu osobu. Ljudi nema. I dalje sam krivac. I dalje sam ja ta koja ne razumije. I dalje sam ja ta koja treba stope da ljubi. I dalje sam ja ta koja treba kišu da zaustavi, oblake da rastjera. I dalje sam ja ta koja treba da ćuti i sluša, i okrene i drugi obraz jer nije dovoljno jak šamar bio prvi put. I dalje sam ja ona koja treba... Treba da prestanem!

Treba da prihvatim da sve što je ostalo od prethodnih godina i jedino zajedničko svemu tome sam ja. Život me nije mazio. Pravila sam neke loše izbore, ali radila sam najbolje što sam znala. Bilo je padova, bilo je i predivnih letova, i to je sve što želim da pamtim. Zaboraviću i ove svađe, i optužbe, i sve ću da zaboravim. Nema veze što mi čačkaju rane i noževima rezbare greške po koži. Nema veze što se sve raspalo. Sve je ipak došlo na svoje mjesto. Sad mogu da vidim jasnije.

Ima ljudi koji uživaju u svom bolu i koji ne znaju šta čine iz tog svog bola. Nema veze, Tata me naučio da oprostim.

Nisam ja nikad tražila mnogo, možda je to samo drugima bilo previše. Sve što sam ikad željela je da me vide, da me čuju. Da budu tu kad se nebo sruči na glavu. Da me podrže kad mi krila otpadaju.
Da li je to mnogo?
Ne znam, provela sam previše godina tražeći greške u sebi, misleći da sam ja rođena sa nekim lomom u genetici, da sam prosto pogrešna. Previše godina sam provela i izgubila, i danas vidim da nisam samo ja bila svoj dželat.

Odustala sam danas.
Odustala sam od biti savršena. Odustala sam.
Moram da sebe sačuvam za sebe, za neke buduće dane, za radosti, za sreću, za neke nove zvijezde. Moram da se sačuvam od te tuđe tuge i tuđih razočarenja, jer još uvijek nosim svoju tugu za koju nikog osim mene nije briga. Odustala sam od milovanja tuđih obraza i brisanja tuđih suza jer moram da ove svoje zadržim, moram svoje brane da sazidam.

Kako se okrenu leđa? Tako što odabereš sebe.

U šta još da vjerujem kad izgubim smisao?

Imam pitanje za tebe. 

Koliko si se ovih dana skupljao u sebe, gradio zidove oko svojih razbijenih emocija?

Koliko si suza skupio u rukama i bacio sebi iza leđa da ih ne vidiš?

Koliko si samo puta protiv svog lika u ogledalu išao, stezao zube do pucanja da ne zaplačeš, da te ne preplavi ovaj današnji haos, ova ograničenost koja nam je nametnuta?

Koliko si samo puta opsovao zimu što još uvijek nije spakovala stvari i otišla?

Gdje je sunce moje mladosti? 

Ponekad nisam sigurna da imam snage da udahnem.

Ponekad pomislim da je umeni umrlo svako osjećanje osim praznine, ako je biti prazan uopšte osjećaj.

Ponekad pomislim da će zima zauvijek ostati u meni, i da nikad neće prestati da mi nedostaju...

Ponekad pomislim da će sve u meni eksplodirati od potiskivanja jer biram da budem sretna, biram radost novog dana, i euforiju novog posla, i biram nebo, i šumu, i opet i dalje, kao vjerni pas, za mnom kaska praznina, vuče me za nogavice da me podsjeti da je tu.

Biram da se smijem svakog dana, da zagrlim život svakog trenutka.

Biram da budem svoja, da budem snažna, i odvažna, i da izaovima gledam u lice.

Biram da budem iskrena i biram da sebe zaštitim od onih koji ne znaju bolje.

Biram sve te lijepe boje i sve te divne emocije, i osjećam ih. I sve je nekako u redu, a opet, ponekad, zagrize me praznina da raskrvari meso, i zaboli.

Nekad sam i tu bol gutala kao prevelike zalogaje, davila se njom.

Nekad nisam znala da u grudima nema skrivenih pretinaca u kojima tuga može da smjesti. 

Zato danas pustim da bol prostruji venama, pustim da nedostajanje me zagrli i otplačem. I dalje sam srećna, i dalje biram biti osmijeh i najdrečavija sezona ovog proljeća, ali zagrlim tugu kad me pohodi. Pustim suze, nek oteku. Ne bole više.

I suze su ponekad potrebne za rast. Za boje. Za osmijeh. 

Koliko si puta potisnuo suze u sebe, da slažeš sebe da si jak? I kakve veze imaju suze sa snagom?

Jak je onaj ko svoje srce smije da nosi u grudima, ko smije da ustane kad dno dotakne.

Jak je onaj ko prizna da se ne plaši svojih praznih hodnika duše. 

Ponekad, kad osjetim da sam umorna, da posustajem, zagrlim najljepša sjećanja koja sam imala prethodnih godina, od zamotuljka do danas. Zagrlim sve one divne momente i kažem da je vrijedilo. Vrijedilo se smijati i biti drečav. I vrijedi i dalje birati sreću. Zbog tih momenata koji su moje medalje. Na njih sam ponosna. Na svaki osmijeh koji sam ukrala uprkos svim padovima i letovima. 

Vrijedilo je.