Taj tamni putokaz kroz mutne predjele, od srca do duše

Kad slomiš kristalnu čašu - šta radiš sa njom? Lijepiš komadiće, pokušavaš je sastaviti, uklopiti dijelove?
Mislim da to više nikad neće biti ista čaša. Nedostajaće po neki minijaturni komadić, manji od najstinijeg uzdaha kojim se slomila.
A život? Kad se sruši, može li se ponovo sastaviti iz komada?
Čime se ušivaju komadi života kad jednom naprsne sve? 

Pokušavam i sama da shvatim kako da prevežem niti, poput ribarske mreže krpljene hiljdau puta. Pokušavam da uhvatim djeliće sebe nakon što su mi raznijeli život u komade, da se sastavim, da se pogledam u ogledalo a da mi ne nedostaje pet trepavica, po neka pjegica, otkucaj srca...
Da mi ne nedostaje neki ključni dio mene kao što je djetinjstvo, ili neka noć u kojoj sam se smijala na sav glas. Takve noći ne smiju da mi nedostaju.
A evo me, iz pepela černobiljskih ruševina duše skupljam komadiće, i pokušavam shvatiti - da li je sve bila laž?
Da li sam zaista bila na pravoj strani svijeta ili sam samo vješto izmanispulisana da vjerujem?

Cijelo sam ljeto provela u ćutanju, u traženju, u lavirintima postojanja, i mislila sam da treba opraštati, i opraštati i biti veličina i srce i čovjek, ali na kraju mi ništa nije ostalo.
Samo dobro utabana staza direktno preko svega što jesam, ili sam bila, i sad, ovako raskomadana i detoniranih sjećanja, nisam sigurna da treba da se sastavljam.
Treba, možda, sve zatrpati, i izgraditi nekog novog sebe, jačeg, nekog ko nema djetinjstvo, ni sjećanja, ili ima samo odabrani mozaik za koji sam sigurna da je bio istina.
Treba, možda, ostaviti ruševine da stoje kao spomen jednog palog života, kao svetionik i putokaz, jer šta sam dozvolila - da me na atome rastave i dušu da mi iskidaju a nisam zaslužila.
Nisam, smijem da priznam. 

Bila sam sve što su tražili (ili možda već treba da ubacim jedninu?).
Bila sam sve što se očekivalo (ponekad i više od toga), uprkos mojoj buntovničkoj strasti i odbijanju da me smjeste u jednu kutiju, da mi nakače proizvodne etikete i odrede ko sam.
Davala sam, voljela sam, razumjela sam, pravdala sam, ginula sam - i šta je ostalo?
Razrušen dom, i detonirano srce.
Rasparčana duša i gomila pitanja na koja nikad neću dobiti odgovore. 

Kako se čovek od toga oporavi?
Kako nastaviš dalje da budeš Ti?

Sad nekako vidim - nikad nisam teško donosila odluke, nego su one najvažnije bile najbolnije.
Sad vidim - uvijek sam trebala birati sebe.
Nisam, ali hoću.
Jer na kraju dana, još jedino sebe imam.
Ko god da sam. 

HIljadu naših života

 

Još uvijek me boli nemanje. 

Još uvijek me bole kosti oguljene, život raspadnut u komade.

Djetinjstvo raskomadano.

Fotografije uslikane u kojima su oni kojih nemam, koji su me voljeli, koji su me ćutali.

Bole me fotografije nikad uslikane, one koje čuvam u svojoj glavi kao neporecivi dokaz da sam sanjala, da sam voljela, da sam se smijala bezbrižno i sretno kao što danas nisam.
Još me bole maglovite sjene i uzdasi koje rasprostrem po zidovima sobe u kojoj se bezuspješno sastavljam bijelim vinom, nekim pjesmama, bluzom i sopstvenim zagrljajima.
Još uvijek me boli ćutanje telefona.
Snovi neodsanjani, zauvijek zamrznuti u ćilibaru želja.
Još me bole vjetrovi koji zavijaju svuda po mom tijelu, tražeći sklonište u prevojima, u šupljinama ovog života koji se raspao pred mojim očima.
Još uvijek sam živa, jesam.
Još uvijek vjerujem u duge, i bajke, u radosti i bespoštedne osmijehe.
Još uvijek dišem, ponekad plitko i isprekidano, ali nisam se predala.
Još uvijek nisam.
Zaplačem još uvijek ponekad kad čujem taktove, kad udahnem i osjetim mirise, kad vidim makove.
Zaplačem ali još uvijek dišem.
Živa sam, postojim, i mada ne osjećam ništa osim nepremostivog bola, i dalje vjerujem da negdje u nekom trenutku svo ovo raspadanje će da se sklopi u neki novi mozak mene, u neku novu ja.
I dalje vjerujem da se moje molitve i monolozi čuju tamo negdje do zvijezda.
Još uvijek vjerujem da se vidi moja prva čaša, uvijek dignuta put sazvežđa.
Osjetim da je tada tuga nekako manja, da je mogu spakovati u dno duše, da sam samo malo manje umrla.
Popucali su svi šavovi koje sam godinama tako brižjivo pravila, kojim sam se krpila.
Sve zakrpe su nestale i opet sam ostala ogoljena.
Sve rane su otvorene i krv zgrušana kipti, crna, otrovana godinama čežnje.
Jednog od ovih dana sve će zarasti, i zakrpe za dušu mi neće trebati.
Još uvijek vjerujem da ću se jednog od ovih dana ponovo roditi, da ću se opet nekad iskreno smijati.
Da će bol proći.
Mora jednom.
I svi oni koji su mi govorili da će vremenom da utihne, da će da bude lakše, kako su me samo divno lagali.
No, ne krivim ih.
Danas znam da ništa polako ne prolazi.
Da su nekad potrebne oluje.
Da je nekad potrebno raspadanje.
Da se krpljenjem ništa ne rešava.
Danas znam da tokom ovog jednog postojanja hiljadu života nas čeka da odživimo.
I još uvijek vjerujem – jednom ću opet živjeti.

Dugujem sebi da budem živa

 

Sparno ljetnje veče, idealno za snove, idealno za zvijezde padalice i namrštene želje.
Ponekad nisam sigurna da li sam zalutala u neki izmišljeni svijet, ili naprosto treba da prihvatim da sam tu gdje jesam, da prihvatim korijenje koje pokušavaju da mi nametnu, da prihvatim običnost kojom pokušavaju da me ukrase, iako u meni vrišti cijeli jedan svijet divljine, ljubavi, snova, stihova i neslućene muzike.
Ponekad mislim da sam zapravo uobrazila tu posebnost u sebi, i da sam zapravo potpuno obična kao i sve barbike na svijetu. 

I tako danima provedem trenutke zapinjući za sopstvena stopala, daveći se izraslom kosom do struka kao da me sopstveno srce pokušava udaviti.
Poželim da kažem da je ljubav dovoljna da ostanem, da se odreknem snova kao da se đavola odričem u nekom izmišljenom ritualu, da dušu sputam u konopce i da je kao zvijer udavim na dnu okeana.
Poželim da sebe uvjerim da je ljubav dovoljna da počupam želje iz trepavica, da zaboravim na Škotsku, da zaboravim da sam ikad sanjala tu ulicu u Edinburgu, da zaboravim da imam snove i da utonem u crnobijelu stvarnost koju žive ostali. 

Zašto bih ja bila drugačija od njih?
Prigrliti veće krdo, utopiti se u njemu. 

Mogu li ja to?
Smijem li ja to?

Smijem li žiletima iskidati dijelove sebe, odrezati krila, ubiti snove?
Smijem li to nakon svega?
Nakon što su mi godinama to radili bez pristanka, nakon što su me hipnotisali svojim propalim ambicijama?
Nisu mi dali da budem pilot, nisu mi dali da budem mornar, nisu mi dali da učim jezike, da pišem snove, da rodim srce, da dohvatim zvijezde, da budem svoja – ono što osjećam da jesam.
Govorili su mi da previše pričam, da se preglasno smijem, da su mi snovi u previše boja, da sam naivna, da sam lijena, da sam „ni za šta stvorena“ a ja... 

Ja sam se cijeli život borila protiv tih aždaja, pričala i pisala i sanjala. I pjesme u knjige pretvarala, i plovila svijetom, i bila u oluji, i krv svoju na rukama nosim svakog dana.
Danas, kad u meni nemanje gori kao bunotvnička vatra gledam se u ogledalo i pitam se – da li je ljubav dovoljna da se odrekenem sebe i zaboravim da sam ikad sanjala snove? 

Nije. 

Jer ljubav prema meni nije ovde gdje svi žele da me sahrane.
Ljubav njie dovoljna da se odreknem sebe.
Jer ako moram da se odreknem dijelova sebe, svojih snova, svoje samostalnosti, svojih sitnih ljubavi, svojih strasti – onda to nije ljubav.
I zato se borim i dalje. 

Tražim plime i oseke, lovim zvukove, i šaptaje, grabim šanse, gledam u zvijezde, i ćutim. Ćutim sa željama na usnama, i strpljivo čekam da ponovo krenem sa srcem u grudima. Ili bar nečim što će se tako zvati. Dugujem sebi da budem živa. Dugujem to i onima koje nemam. 
Na kraju krajeva - ne želim živa umrijeti prije vremena!

U najvećim tišinama se kriju najljepše istine

 

Zaćutala sam na veliko ove godine. 

Zaćutala sam kao da sam sva osjećanja odavno izgustirala i stoje tu, bajata, sažvakana, na policama duše, čekaju da ih opet jednom osjetim.
Zaćutala sam kao da je svijet prestao da se okreće oko mene i krenuo na novu putanju, oko svoje ose.
Ili je tako oduvijek trebalo biti?
Zaćutala sam. 

Sastavljam se. To je jedino što radim poslednju godinu. 

Sastavljam se. 

Dan po dan, pa bombardovanje i rušenje. Pa opet. 

Dan po dan. 

Noć po noć. 

Sastavljam se, tražim trepavice po bijelim plahtama, skupljam poispadale želje, tražim čežnju ispod jastuka. Pustim tišinu da mi svira ne bih li čula srce da kuca, ali tišini se dopada kod mene. 

Tu može da bude najtiša. 

Poput tuge. 

Tugu sam spakovala u kartonsku kutiju, i nažalost skvasila se od mojih suza pa je iscurila. 

Sad tražim novi način pakovanja, da je pošaljem što dalje od sebe, da je uvežem u mornarske čvorove i da ode. 

Kartu u jednom pravcu, molim! 

Zaćutala sam jer pokušavam da budem jaka, kao oduvijek što sam bila, ali negdje su mi oslabile konstrukcije. 

Negdje sam se usput umorila od tereta snage, i ostala bih beskrajno ovako rasklopljena i u dijelovima, da nisam svjesna prolazosti života. 

A živa sam i dalje. 

I gladna sam radosti. 

Kako se čovjek sklopi posle kompletne detonacije sistema? 

Kako se ponovo usudiš da budeš topao i živ, poput proljeća? 

Kako otopiti ovaj glečer koji mi leži na duši i ne da mi da dišem? 

Uplašim se nekad da će me nedostajanje ubiti jednog od ovih dana, i onda se još više isprsim, nek ubije. 

Nek puca pravo u grudi, tamo gdje se srce ne čuje. 

Tamo gdje najviše nedostaju. 

Ali, u redu je. 

Potrebno je vrijeme da se čovjek navikne na disanje. 

Potrebno je vrjeme za jače konstrukcije. 

Nekad je ćutanje najbolji odgovor koji možeš da daš kad te pitaju „Kako si“. Ako te pitaju. 

Zatvorim se u snove, maštam, zagrlim jastuk, hodam bosa, i ne odustajem. 

Od života, od sebe, od sreće. Ne odustajem. 

Ma koliko da mi bude trebalo da se podignem, da se sastavim, ne odustajem. 

Ali za svaki slučaj, ćutaću još malo.

Kad jednom opet odlučim da dišem

 

Često pobjegnem u utočište šume koje sam našla ovde, gdje nikad nisam pripadala. Kao sad. Dok me vjetar grli svojim prohladnim dahom, tu sam, na nekom obronku divljine sa pogledom na grad.
Sa pogledom na sebe.
Balašević odzvanja svud oko mene. Src emi bije čežnjive skale i tražim putokaz do sebe. Do one koja sam bila samo koju godinu ranij, prije svih tragedija, prije ruševina, prije ove mene od danas. 

Znam da sam zagliila u svakodnevnicu, u običnost, u strepnje, strahove koje mi podmeću pod jastuke.
Znam da sa predugo ovde jer me proganjaju pitanja, jer mi i dalje dišu za vratom svo oni koji su navikli na ovu pustinju života. Gledam se u odrazu neba, slušam se u notama koje eskaliraju oko mene i znam da sam daleko od klinke koja je na ovom mjestu stavila poljubac sakriven od svijeta. 

Toliko toga sam postigla i toliko sam odrasla a opet toliko još malo znam. Sagledala sam sve voje u ovoj pustinji od grada i zahvalna sam jer imala sam ljubavi, jer voljela sam, putovala, jer sam naučila da krila napravim od vlati trave sa koncem uzdaha, jer nauila sam da mi je za sreću potrebno da dišem. 
Zaboravim ponekad da mogu.
Da sam uvijek mogla da od kamena srce izgraviram i da sam gubila da bih znala kako je biti pobjednik. 
Pobjednik u ratovima koje sam vodila sa svojim demonima, sa svojim strahovima, sa svojim kompleksima.

Gubila sam i ljude i sebe. I srce. I ponekad pomislim da sam i dušu gubila na svim tim giljotinama za koje sam usput zapinjala. Ali nisam.
Duša je uvijek ostajala tu, netaknuta, čista, slobodna. 
Zalud svi pokušavaju da me strpaju u kutiju za cipele, da me uklope u minijature grada, u osmijehe na pola. Ne mogu. 
Nisam nikad bila rođena da se uklopim. Jer sam vidjela više od ovog neba, jer sam zagrlila i more, i okean, i planine,  i granice, jer sam vidjela da ovo utočište koje imam ovdeje samo jedan mali kutak u koji mogu da se sklonim dok oluje ne stanu.Dok bol ne prođe.

Uvijek sam se ovde vraćala kao da je to Klinika za Oporavak Slomljenih Snova i Rastrgnutog Srca. I to će ovde uvijek postojati. I samo nebo zna da mi je oporavak bio potreban. 
Zahvalna sam što sam spoznala ljude i njihova prava lica za koja sam bila slijepa zahvaljujući emocijama i mojim PREviše nategnutim strunama pripadanja. I što konačno znam zašto se ovde uvijek vraćam. 
Mislila sam da vučem neku karmu i da su mi duhovi uvezan neraskidivo sa notama ovog mjesta, ali sad znam... Ovde je moja rehabilitacija za snove. 

Nema veze što ovde više nema prijatelja, ni mačića, ni bioskopa, ni ljubavi. Nema veze jer moji su koraci neizbrisivo utkani u ovo nebo.
Jesam li iskovala nanovo srce polupano u prevozu od nekad do sad? Jesam li popravila rupu kroz koju neprestano diše zima? Nisam. 
Ali naučila sam da živim s njom kao da je sastavni dio mene i spremna sam da krenem dalje. 
Vjerujem da ću moći opet da samostalno dišem. 

Tajne su tu zato da ih neko nasluti... Postoji reč koja vredi tek kad se odćuti...

 

Ako ikad ovo pročitaš, ti koji si mi na rubu usana svake večeri, ako ikad pronađeš moje ime u vrisku vjetra, znaj da mi nedostaješ onako kako sam ja nedostajala tebi u pjesmama. Ti, koji si mi znao strahove, osmijehe, kožu i dlanove. Ti, koji si nekim beskrajem udaljen od mene.
Kao da si mi ikad i bio blizu. 
Kao da nisu prošle godine.
Kao da nisu prošli minuti od poslednjeg punog mjeseca i tebe, na prozoru, i mene... Na osmom spratu raja, ukradenog za krila od bespuća. 

Nemam način da ti kažem koliko si mi nedostajao u ovom vremenu ćutanja.
Nemam način da ti kažem da mi nedostaješ, kao prijatelj, kako čovjek, kao ljubav, kao dah, kao prošlost, kao san. Kao sve na svijetu. Kao svi oni koji mi bespovratno nedostaju. Nedostaje mi da mi iznenada zazvoni telefon i da s druge strane čujem tvoj glas. Da me pitaš „Kako si“... jer jedini si ti pitao svakog dana, poslednje decenije. Nismo imali tajni, a opet tako malo znam o tebi, osim beskrajne ljubavi koju si čuvao za mene, za neki drugi život, za neko drugo vrijeme u kom ne bi bili razdvojeni milionima prilika koje su se našle na putu. I danas, bez mogućnosti da ti kažem, da te zagrlim...
Nisam mislila da ćeš od svih ljudi i ti da mi nedostaješ.

Ako ikad ovo pročitaš, znaj da su mi snovi ostali neodsanjani. Da su neke slike ostale neuslikane. Da nisam zaboravila i da nikad i neću jer u danima očaja i bestraga ti si me sastavljao svojom nesebičnom ljubavlju, snovima, uspomenama. Ti, koji si bio jedna od velikih ljubavi koja nije prošla. Kao što neke ljubavi nikad ne prolaze. Posebno one koje se ćute i nose u sebi kao čežnja, kao žudnja, kao veliko slovo ljubavi, i tetovirano ime na vratu.

Ako ikad ovo pročitaš, ti koji si zbog mene rušio svoje kule, i trnje na uzglavlju čuvao, ako ikad ti budem nedostajala kao što sigurno jesam, zamisli me. Nacrtaj me u mislima kao što ja tebe pamtim u snovima, i sačuvaj svaku crtu mog lica ko što ja čuvam one rijetke fotografije.
Jednom, možda mi oproste što sam bila razlog, a možda nekad ponovo budem gledala mjesec preko tvog ramena. Možda se nikad više nećemo ni sresti. Možda ostane samo ljubav. Ali i to je dovoljno, za neke noći kad usamljenost zagorči vinom, i kad neki psi zalaju pustim ulicama.
Zamisli me, izgubljenu u svijetu kao što sam se uvijek i gubila, sa tvojim imenoom pod jastukom kao kompasom. 

Ako ti nikad više glas ne čujem, imaću neke pjesme koje će ličiti na bijele grlice.

Jednom, u nekom od hiljadu nadolazećih života srešću te, kao bajku koju sam maštala. Proći će život, i neke će bijele vlasi ostati u kosi, i jendom će život da uspori. Hoće li nam biti žao što je sve prošlo bez nas? Možda hoće. Ali nikad mi neće biti žao za ljubav, jer jednom sam ti dotakla dlan, i ostavila neizbrisiv trag.
Ma gdje bili, ma koliko razloga za ćutanje bilo, svakog punog mjeseca, pomisli na mene.
Znaću.
Osjetiću.
I ćutaću te kao što se ćute velike ljubavi. 

Kad biraš, koga stavljaš na prvo mjesto?

Zatekla sma sebe nasmijanu ovog jutra. Nekako neobično uvjerenu da će ipak sve da bude kako je najbolje, kako sam obećala sebi. Negdje u nekom izvoru lutanja sam čvrsto vjerovala u ljubav i u čuda. Sve dok nisma otkrila da je ljubav zapravo nastanjena u meni, duboko unutar pećine grudi.

A čuda? Ja sam svoje čudo.

Jer ko bi drugi umjesto mene gazio po minskim poljima, bio amputiran i miniran, do kosti nagrižen, i opet sastavljen. Još ljepši. Sjajniji. Srećniji. Sigurniji.

Vidiš, svako ima svoju priču. Od neke se ježe one skrivene dlačice na vratu, od neke se stomak zaledi, od neke srce raskomada. Svaka priča je posebna, i čarobna. Ali nije poenta u priči. Poenta je u junaštvu. U onome što te nauči tvoja priča.

Dugo mi je trebalo da shvatim svoje korijene, da shvatim svoj korake. Dugo nisa razumjela izbore koje sam prvaila, a još manje one koje su drugi pravili. Bila sam osuđenik, i vještica na lomači. Bila sam i junak, ljubav nečijeg života. Bila sam nesuđena, i bila sam oskrnavljena. Grizla me je krivica, i grizla me je radost. Jer nekad sam vjerovala da nemam pravo biti sretna kad su meni dragi ljudi nesretni. Mislila sam da nemam pravo biti voljena jer su me neki najmiliji tretirali kao štene pored puta.

Naučila sam na teži način da je moj život baš to – moj. Da samo ja i jedino ja imam pravo na odluke, na padove, na letove, na ljubavi, orgazme, putovanja, suze, smijeh... I da se to nikoga drugog ne tiče. Da su to moje odluke. Da imam pravo na radost, na ljubav, na sreću, na suze, na želje. Trebalo je da umrem u sebi, da bih znala kojim putem da krenem, i koliko za sebe da se borim.

Život nije neka neprestana borba i patnja kako su nas učili oni koji su se borili i patili jer nisu znali drugačije. Život nije besmisao, ni trnjem posuta staza. Život je sve ono što odabereš.

Brige? Zar su važne?

Udahni, osjeti život u sebi. Brige će biti tu i sutra ako im nađeš mjesto. Ali ako odlučiš da sve posmatraš kao izazov, kao novo učenje, brige mogu postati nešto potpuno drugačije. Nisam razumjela život niti koliko je zapravo jednostavno biti srećan. A jeste. Potrebno je usuditi, odabrati, i krenuti. Putem svog srca, svojih snova. Učili su me da je sebično sebe stavljati na prvo mjesto i zanemariti tuđe osjećaje. A nije. To je, zapravo, najispravnija stvar koju možeš da odabereš.

Istina, ja sam još uvijek pomalo izgubljena u monotoniji koja me okružila, i u gradu kog ne volim. Još uvijek sam šuplja i prazna, ali se smijem. Svakog dana ustanem, nekad teže, nekad lakše, ali ustnem. I odaberem biti sretna. Možda ne svakog trenutka svakog dana, ali uglavnom sretna. Kojim putem ćeš ti krenuti – isključivo je do tebe.