Gdje ti je srce tu ti je dom

Neispisani dijelovi mene vrište da dođu do riječi, da im ime udahnem, da ih pustim da ti pod kožu ugraviraju sve moje tuge, sve što sam ćutala i što me godinama sahranjivalo u zemlji samovanja. Neispričane tuge u meni bi da progovore, da te osjete, da ti vjeruju. Nezarasle rane bi pod tvoje dlanove da legnu, da zaliječiš sve ono što me kidalo vijekovima prije tebe. Pluća bi da izdahnu pod tvojim nogama, da predah napravim jer toliko dugo sam sama sve sebi bila. Toliko dugo sam svoja bila da sam zaboravila kako je nasloniti se na neko rame, na tih par kvadrata mira i reći da je konačno sve u redu iako nije. Da konano sve ima smisla.

Znam, praznina me svakog dana jede, i znam tuga me svakog dana poodsjeti na život koji sam obećala da neću propustiti, al zateknem sebe u usamljenoj noći kad mi nedostaje baš to rame koje sam pronašla. Ponekad neudobno, ali samo moje, i uprkos svim nedostajanjima, to je sve što mi je potrebno danas, kad se svijet kruni i kad se otrov ljudski prikazuje na golim zidovma. Znam, još u meni tinja nedostajanje, i možda sam konačno pronašla mjesto pod suncem, a ne usudim se progovoriti. Ne usudim se otvoriti se, jer toliko dugo sam već zatvorena u sebe da nisam siguna da smijem progovoriti. Plašim se da, ako riječ izgovorim, neću umjeti da stanem, sve ću ti ispričati u meni neće ostat ništa oism mog imena.

U rijetkim trenucima, kad sam bila ranjiva kao ovo noćas, znala sam otkriti tajnu ili dvije i obično mi niko ne bi vjerovao, ili bi rekli da je moja krivica, ili bi rekli da pretjerujem. U rijetkim trenucima rijetki ljudi su mi pružili ruku i zagrlili me svojim krilima, jer moja su bez perja ostala. Jer koliko god da sam jaka i koliko god da stojeći sve oluje mogu da pregrmim, ne znači da želim. Jaka sam, jesam i u redu je. I mogu, sve mogu kunem se, ali mi je tako potreban predah. Ne od oluje. Predah od tuge.

U meni ništa nije ostalo osim neispričanih izvrnutih bajki pred spavanje, onih od kojih samo košmare možeš da imaš. U meni sve grca za mirom i tišinom, za zagrljajem, za dlanom na obrazu. U meni sve vrišti čekanjem.

Još uvijek ne spavam, još uvijek teško dišem, još uvjek sam nesigurna, još uvijek napravim jedan korak naprijed i pet unazad u svoju školjku jer to je najsigurnije mjesto na planeti. Ja u sebi. Reći ćeš da to je vrijeme prošlo, da je vrijeme za nas, za radosti i ljubav, i tako jako želim da ti vjerujem. Rekla sam ti jednom, da u ljubavi ne postoji Ali... I evo me sad gdje prvi puta izgovaram baš to... Ali...

Toliko puta sam pričala i nisu me čuli, voljela i nisu me smjeli, i toliko sam puta na minsko polje stala da je u meni ostao starh od detonacija. Jer nemam više sebe za srušiti. Jer u meni je još samo toliko ostalo za zadnji put se dati. Ne poslednji, već zadnji. Velika je to riječ. Jer me plaši praznina koja se nastanila u meni, i ne znam hoću li je ikad popuniti. Ali znam jedno – još toliko mene ima u meni da mogu te voljeti.

Smijem li reći da sam dom pronašla?

Kako se piše ljubav, da li kao jedna riječ?

Kako se piše proljeće u grudima ako je u tebi bila zima i samo su kosti i krv bile u zemlji, i u očima umjesto zenica samo izblijedile slike se vrtile poput nijemog filma? Kako se piše ljubav ako je u tebi ostala samo spečena zemlja bez sjemena i trave, bez želje, i snova? Kako se piše ljubav posle toga?

Onog dana kad je u meni odumro svijet, povjerovala sam u urbane legende da je to tako moralo biti, a znam da nije. Onog dana kad sam nad zemljom plakala povjerovala sam da će tako zauvijek ostati. Ja kao sjena nad mermerom, ugaslog srca i izgubljene ljubavi. Koliko sam samo puta poželjela da se i sama u zemlju pretvorim, samo da dušu odmorim, da praznina prestane da me jede. Srušili su mi svijet, i ostala sam kao izbjeglica na zgarištu svega što sam imala. Šta sam drugo mogla nego da odem?

Još se nisam oporavila. Još me praznina jede. Još ne mogu da zaspim bez straha da će me probuditi neki poziv, i da će se praznina raširiti svud po meni. Još ne mogu da sklopim čvrsto trepavice i izbrišem ugraviranu sliku u očima. Još ne mogu da izbacim nedostajanje iz grudi. Jer znam, još uvijek imam nekog za izgubiti.

A mislila sam da više neću umjeti da volim onako drsko i manijakalno kao nekad, kad sam imala sve dijelove sebe. Mislila sam da više neću nikad vjerovati kad mi kažu da će ostati. Mene nikad nije bilo lako voljeti. Srce na trnje nasukano, duša popavljena i rasparana, a život od previše jednostavnih želja sastavljen. Svi su željeli neki život od stvari, a ja sam samo maštala o knjigama, mačkama, ludilu i svijećama. Zato sam povjerovala u legendu da je uz mene teško disati.

I ne znam kako da napišem ljubav a da je ne isprepletem sa strahom. Jer po prvih puta posle dugo godina ljubav me ne boli. Kao onda, kad sam prvi put voljela. Kad je sve bilo jednostavno. A prošlo je od tada dvadeset godina, i znam, volio bi da me vidi sretnu konačno. Jer po prvi put posle svih godina stradanja i letova, sam osjetila mir. Jel se tako piše ljubav?

Svemu me život naučio. Zbog svoje buntovničke naravi nisam odustala od snova, iako su nekad zvučali nemoguće. Drugi su me pokušavali promijeniti, ali nikad nisu uspjeli. Uvijek sam bila nedokučiva misterija njihovih jednostavnh života. Još uvijek sam. Još uvijek jedva čekaju da zakopam cipele, da odustanem od knjiga, da zavolim pse više od mački, da kupujem servise tanjira i naučim da spremam pečenje. Još uvijek jedva čekaju da kažem da sam odrasla, a ja sam tek ponovo počela živjeti. I ne, mislim da nikad neću odrasti. 

Kako se piše ljubav kad je konačno sretneš?

Svi moji strahovi kad se zbroje

Nisam tužna više. Nisam ni razočarana. Ali sam i dalje prazna.
Pitaš me zašto ćutim. Pitaš me gdje lutam.
I odmahnem glavom, trepnem da otjeram mrak, i kažem „Tu sam“.
A nisam. Znaš i ti da nisam. U prazninama sam.
Plašim se da možda nikad više neću napustiti tu prazninu u grudima, ma koliko bila srećna.
Plašim se da će u polovini mojih zenica zauvijek ostati mrak i sjeta, i žal u podnožju trepavica.
Plašim se da će vrisak zauvije ostati zatočen u grudima kao bijesna zver, okovana i sputana.
Plašim se da će i ovaj zdenac suza jednom mi zamijeniti krv i od mene će ostati samo so.
Plašim se da ću ostati uplašena i opustošena, i da će u osmijehu uvijek odzvanjati D-mol Balaševića.
Plašim se i da neću umjeti prestati da se plašim i da će ostati samo neke fotografije koje su govorile da sam se smijala, plesala i da sam bila živa.
Plašim se da otvorim usta i da ti ispričam, jer nemam snage da se isplačem, i pustim da promijeniš pravac razgovora, da ponovo pričamo o tebi, jer ma koliko da mi je život lijep, i da uživam u svakoj zori, i svakom zalasku sunca, u meni i dalje ostaje prazina koja me doziva sebi. 

I nisam tužna. 

Izvlačim osmijehe iz džepova, i gomilam uspomene u ćelijama i možda jednom prestanem da se plašim da volim ponovo. 

Onako kako samo ja znam. Djetinje. Jednostavno. Svakim preostalim atomom sebe. 

Pitaš me zašto ne mogu da zaspim, i slegnem ramenima, i kažem da ne znam. 

A još me plaše snovi.
Još me ponekad krv zaboli od potisnutog vriska.
Još mi odzvone vriskovi, i još čujem glas, i još poželim da zaspim bez snova. 

Pitao si me jednom šta želim, i rekla sam ti da samo želim mir. 

Ne ljubav, ne sreću, samo mir. Onaj unutrašnji. 

Da prestanem da drhtim. Samo da budem u miru. 

Da se zakrpim i da ova praznina prestane da me doziva kao zalutali eho iz nekog prošlog života. 

Da vidim svijet i pronađem svoje mjesto u njemu. 

Da imam dom, a ne samo kuću. 

Plašim se, ali ipak koračam svakog dana ka sebi, i svakog dana sam bliže pobjedi nad strahovima. 

Plašim se, ali i dalje stojim uspravno, i svaki put kad padnem, ustaću. 

Plašim se, ali i dalje srce nosim izloženo na krvavim rukama, i opet koračam po užarenim riječima, i ne odustajem. 

Plašim se, ali ipak trepnem, i ugasim mrak. 

Plašim se, ali još nisam predala rat.

Od mene se uvijek najljepše odlazilo

Eto vidiš kako se svijet brzo vratio u normalu, u neke krivotvorene navike koje sam na trenutak zaboravila jer sam sklopila oči i našla predah. Za tren, opet sam sa sobom u zagrljaju, nazad u svojoj školjki polupanoj, da se zaštitim od ovog svijeta. Od svijeta kojem sam se tako lako oduvijek davala, u kom sam porasla do žene kakva sam danas, kad znam da su i ruševine lijepe ako ih posmatraš u odgovarajuće vrijeme.

Okrvavljenih tragova sjedim u nekoj špilji svoje duše, i posmatram monografiju koju sam sama sebi priredila. I sigurno ću još milion puta u danu pokušati odgurnuti ovo parče sreće što sam našla, jer sam nenavikla na to. Jer bez svega mogu, al sebe nemam za gubljenje više. Jer svi koji su me rastrgli, niko mi nije vratio nijedan komad duše. Ovo što je ostalo samo je moje. I tako, kad mi sreća doluta poput izgubljenog mačeta, samo je pomilujem, prošapućem par uzdaha, i zatvorim vrata.

I sigurno ću još milion puta u danu otkucati poruku, i neću je poslati, i pročitati one koje su mi stigle i neću odgovoriti, jer me strahovi sputaju, i one navike s početka priče. Navike u kojima sam jedva skupila sebe i još nisam sve dijelove sastavila. I sigurno ću još toliko puta napisati „Zaboravi...“ i poslati, i potopiću sigurno sva nadanja da moje ruske bajke postoje. Za dobro ove duše u ritama. Sigurna sam da ću još zilion puta pokušati detoniram uspomene, da ne mislim koliko sam se sigurno osjećala u tim ukradenim trenucima, samo da se zaštitim. Od čega? Ni sama ne znam.

Danas kad znam istine koje su mi srce iz grudi iščupale ko mrtvo korijenje, često se sapletem o njih, i zaboravim da udahnem do one granice kad me bol ne natjera da oči otvorim. Ali ne ona fizička. Jer naprosto, od mene se oduvijek odlazilo. I to je smo jedna od onih navika koje sam pokušavala promijeniti dok nisam odustala. Dok nisam pustila da svi odu koji su željeli. Dok nije više imao ko otići. I tako sam naučila na svoj zagrljaj. I ne, nije mi žao što su otišli, neki su morali, a drugi - sami su birali.

Odlazila sam i ja. Iako sam ponekad poželjela da ostanem, nisam pronalazila prostora za sve svoje želje. Ostajala sam neopisana, neispunjena, i kad bi euforija zaljubljenosti prošla, ostajala sam prazna jer nisu me slušali, nisu me razumjeli, htjeli su me mijenjati, smanjiti me, utišati me do nepostojanja. I tako, sad, kad sam opet u svom zagrljaju, dok Pluton odlazi u retrogradu, ja koračam naprijed. Davno sam naučila da ne gledam iza sebe, da se volim i da budem srećna na svoj način.

Posle svih krahova poslednjih dvije godine, u meni više nema šta ni da se sruši. Ovo malo sreće što sam našla u ruševinama predala sam vjetru. Ako se vrati – dobro je. Ako ne – nikad nije ni bilo moje. Jer to je sve što imam od života. Trenutke koji me podsjete da sam živa, trenutke koje tetoviram pod kožom i neke zagrljaje koje čuvam ispod srca. Bar onih komada koje sam u srce sastavila. A život je sastavljen baš od tih čarobnih trenutaka u kojima si bio živ, sretan i zagrljen do pucanja kostiju. Ljudi će uvijek doći i otići, na ovaj ili onaj način, ali moje trenutke mi niko ne može oduzeti. I to je veličina života.

A šta kad zanijemim u sebi, kome ću dušu otkriti?

 Zanijemim tako ponekad satima, danima, nekad i živote oćutim u trenu. 

Zanijemim jer me stigne nedostajanje, i strahovi koji polagano kaskaju za mnom.

Svaki put kad pomislim da sam im utekla oni se pojave, kao gladni psi željni moje krvi. 

Zanijemim, jer do sad je sve bilo uništeno. 

Uvijek je postojo sat koji je otkucavao do detonacije. 

Nekad sam ga uspjela čuti na vrijeme, ali još nijednom uspjela pobjeći; ja sam bila ta koja je bila raznijeta na komade. 

Zanijemim jer ne umijem reći koliko me plaši srce koje je zakucalo u grudima posle smrti. 

Zanijemim jer riječi me izdaju, jer strah me savlada i samo bih ćutala, disala taj miris kože koji me razara, i ćutala. 

Oćutala bih i ljubav i tugu i sreću i sve ove emocije kojim ne umijem ime dati, jer prošlo je tako dugo vremena, čini mi se vijekovi su mi kroz prste poispadali otkad nisam osjetila život, ili baru nadu. 

Jer davno sam digla ruke. 

Davno sam prestala da se nadam. 

Živjela sam po svojim pravilima. Voljela sam kog sam htjela znajući da će kraj doći, da ću ga sama pronaći. 

Tražila sam se, i bila sam okovana soli, i okupana suncem, i padala, i ustajala, i nikad nisam odustala od sebe. 

Znaš, život su već svi opisali, ali rijetki su ga odživjeli. 

A ja sam evo zanijemila, jer u meni posle ratišta ništa nije ostalo. Ona praznina koja mi je u grudima stanovala i zbog koje sam zaboravila ime i smijeh i ukus radosti... još je tu. Smanjila se, uvezana talasima, zagrljajima, razglednicama koje kačim po nebu. Smanjila se, i mada me još proganja nedostajanje, dišem. Plitko, isprekidano, ponekad i zaboravim, ali dišem. 

Toliko sam bila umorna od praznoće da sam samo željela zaspati. A to je jedino što nisam mogla. Jer snovi su se vraćali, i plašili me i nisam umjela zatvoriti oči. Još uvijek me plaši ono što vidim iza trepavica, i još uvijek me bol presječe preko stomaka, i prestanem disati.

 I srce mi stane, na najmanji treptaj, ali osjetim da stane. 

Još uvijek sam ponekad umorna. Od biti jaka. Od izgovaranja "U redu je", a znam da nije, i mada još uvijek potpuno ne razumijem kažem "U redu je". 

Voljela bih da mogu razumjeti razloge za ćutanje, da mogu reći da je bilo do mene, da sam ja pogriješila. 

Voljela bih da mogu da ponovo budem cijela, ali plašim se da ću ostati ovako nagrižena nedostajanjem, da ću ostati da šepam na lijevu stranu jer mi fali komad srca koji nikako da zaraste jer zvijeri su me rastrgle i detonacije svijeta su me raznijele. 

Zanijemim ponekad jer preplaši me ljubav koju sam pronašla u ovom svijetu koji sam odabrala. 

Ljubav koja je sve što ljubav dosad nije bila, a željela sam. 

Zanijemim jer u ovom svijetu ludila i promašenih snova sam ugledala zvijezde u očima, i uplašim se jer...život mi još nije ponudio primirje. Još negdje neka detonacija otkucava. 

Uplašim se, jer u meni nije ostalo više snage za preživjeti. 

Zanijemim jer me sreća uplašila. Jer me ljubav pronašla i sve što umijem je da zaćutim i čekam. Da se nasmijem, odmahnem glavom i kažem "U redu je", jer nemam snage da ispričam nedostajanje a da ne zaplačem, a od suza sam i te kako umorna. 

Pronašla sam smijeh u ovom ludilu, i nekog meni sličnog, meni rijetkog, i voljela bih da se ne plašim toliko da zanijemim kad utonem u zagrljaj. Jer neki zagrljaji su za zbogom, neki za zauvijek. Neki te zagrljaji odnesu sa sobom, a neki te sastave u cijelo. I sve što znam je da zanijemim. 

Tad još nisam ništa znao, i još nisam verovao da na svetu sreće ima

Ne znam jesam li iz tvog rebra nastala, ali u tvojim grudima bih mogla živjeti, u tom skloništu od krvi i kostiju. Ne znam hoću li dom tu pronaći, ja, vječiti nomad u potrazi za polupanim dijelovima sebe. Koliko god sam se pronalazila toliko sam se i rasipala na putevima koje sam birala. I takva, rasparena i u totalnom neredu, zateknem se danas kako rušim zidove oko sebe, iste one koji su me zatrpali kad svijet se srušio.  Zateknem sebe kako želim još uvijek biti živa, i još uvijek izgleda mogu voljeti. 

Još uvijek sam uplašena. Takva sam i rođena, sa previše krvi u venama, previše srca u grudima, i kad jednom se dam, dam se cijela do razaranja. Ne umijem drugačije. Zato mi je duša detonirana i od nje su bojno polje napravili svi oni koji me nisu razumjeli, koji nisu ni pokušali čuti grcaj u glasu. Još nisam prestala da drhtim od detonacija.

I ne znam da li je u tvojim grudima dom, ali mi krv odjekuje prepoznavanjem tvojih dlanova, kao da sam ti dušu negdje dotakla u drugoj dimenziji, kad smo se poznavali u svijetu bez granica. 

Zaboravim nekad da dišem. Od želje, od gladi za tobom, od ludila u krvi kojim sam zaražena još prije rođenja. Zaboravim da udahnem jer mi još miris tvoje kože stanuje u porama. I preplašim se u trenutku, jer šta ako mi srce odbije da zakuca, ovi komadi koji su ostali a koje srcem zovem. U meni stanuju svi napušteni snovi kojih sam se odricala, i oni koji su me proganjali pa sam od njih noćima se budila u vriskovima. Stanuju u meni i napušteni cirkusi, parade i uveli suncokreti koje niko nije znao okrenuti ka suncu. I to što čujem te da u snu pričaš, to je zato jer znam šta su snovi. Stražarim nad svojim košmarima već dugo, zato i na tvoje pazim. Nisam sigurna da li ću ikad više uspjeti da zaspim kao ranije, samo da utonem u noć, jer i od snova me strah. Vidiš, jedino se od života ne plašim. Možda baš zato jer više nisam imala šta izgubiti.

I ne znam da li je pod tvojom kožom dom, ali znam da ovu oluju u sebi jedino mogu pobjediti ako srušim zidove. I nemoćna sam više da se odbranim. Jedino što još mogu je da ti vjerujem.  

Moje drugo proljeće...

 

Ponekad, kao da sam te sanjala. Iz nekog prošlog živoa. Kao da sam ti dušu znala vijekovima prije. Ponekad kao da je trag tvojih prstiju ostao na mojim nervima pa te prepozna. Kao nekog svog. Ponkead, kao da sam već bila tvoja, prije rođenja, prije svehga što je ikad postojalo.

Trapavi moji stihovi i riječi prosute po stazama trnja kojima sam gazila, ponekad zvuče kao da su za tebe pisani. Kao da su tražili put do mojih prstiju, do srca, da ih otkucam. Da ti kažem koliko te duša tražila. Koliko sam se plašila koraka kroz život, kroz bojišta, kroz ratišta na kojima sam ginula pa mi sad svaka livada liči na minirano polje koje će me raznijeti. Sad mi svako srce liči na zamku za divlje vukove koja će me rastrgnuti. A ništa od mene nije ostalo. Još uvijek se plašim. Tebe, sebe, osmijeha, radosti. Onih sitnica za koje sam ti rekla da nikad nisam radila. Onih sitnica koje nikad nisam osjetila. Mnogo ih je.

Nisam sigurna da imam bilo šta za dati, još manje da je u meni ostao i pedalj života koji umije voljeti, ali proljeće kojim si me zagrlio je nešto što znam da ću zauvijek pamtiti. Životni putevi su kao lavirint krvotoka koji se zna izgubiti, i ne znam kojim ću stazama koračati, ali znam da ću tvoje proljeće sa sobom nositi ispod kože. I nisam neko ko prosipa riječi uzaludno, ali evo me sada, gdje ponovo izvlačim sebe iz krvi, i osjećam. Ponovo osjećam život, onaj koji su mi odzeli, i onaj koji je naglo prekinut. Osjećam da još nisam umrla potpuno, i ako ipak jesam da je ostao trag koji te pamtio. Koji te prepoznao.

I ako sjajim ponekad, to zbog tebe je. I ako tužna sam ponekad, to zbog nas je. Jer malo mi je vremena, malo mi je kože tvoje, i malo mi je pogleda. Malo mi je a opet, osjetim da će mi ove krhotine od srca iskočiti iz rebara i poći ti u susret. Da će te pratiti nekud po svijetu kojim lutam. Malo mi je, a opet, plašim se. Cijeli se život plašim. I cijeli život već bježim. Možda konačno neko zna da me zaustavi. Možda konačno luka postoji.

I ponekad, kao da sam tebi pisma pisala iz nekih uzburkanih mora, iz životnih letova. Ponekad pomislim da zapravo mir nikad nije trebao biti mir. Možda si mir zapravo bio ti.