Podići zid i od sebe i od svijeta

Podići zid, pobjeći bez traga. Nestati u mraku kasabe i popločanih ulica, nestati u svom mraku i zaboraviti disati. Podići zid oko sebe, i razbiti sve. Životinjski instinkt za preživljavanjem. Kad svaka ćelija u tijelu vrišti da se rasprsne u milion dijelova. Dođe li ti ponekad tako da nestaneš u sebi, da se skloniš od svijeta, da zaboraviš da si ikad postojao?

Predugo gomilam riječi u sebi, predugo punim džepove emocijama, razbijenim staklom, koracima za nazad. Predugo već gledam u podrumska vrata kako mi zveri, jedna po jedna, trgaju lance i prilaze vratima, iskeženih zuba, spremne da me napadnu. Da me svi moji strahovi zajedno rastrgnu i presjeku mi arterije. Da iskrvarim tu na pragu od sreće. Podići zid? Nemam sa čim.

Predugo već nisam iz trepavica istresla zvjezdanu prašinu. Ćutim, ne zato jer nemam šta reći, već zato jer ne umijem opisati tu divljinu koja se nastanila u meni. Zastanem da zagrlim snove, da prišapnem sebi da je u redu da se plašim jer ušla sam u meni nepoznat svijet. U redu je plašiti se. Bez zidova, bez adrenalina u krvi, bez mraka u zenicama. U redu je. I vidim opet zveri ispred sebe, škljocaju zubima, i poželim opet podići zid. Nemam gdje.

Umorna sam i od bježanja i od zidova, i od straha. Umorna sam od biti stijena, koja se svaki put sastavi brže od detonacije. Umorna sam od zadržanih suza, jer ne vidim razlog da ih pustim, neće ništa promijeniti, neće olakšati, neće razbistriti već naprotiv, zamutiće zdenac mojih nadanja i ostaću opet sama sa sobom, praznog jastuka i još praznijih dlanova. Od toga sam najviše umorna. Od praznine koja se kao avet nastanila u meni i ne umijem je izbaciti. Podići zid? Nemam vremena.

Već danima sam zamišljeni pjesnik koji gazi koracima unazad, dok sve u meni vrišti za pobjeći, za vratiti se u mir koji sam pronašla u sebi sa sobom. Kao po navici. I dalje pokušavam da opravdam polomljena vrata i pokidane lance i puštene zveri u obliku strahova od rušenja ovog što sam krvlju svojom sagradila. Zatvorim oči, jako, stegnem trepavice, vežem misli u čvorove, samo da utišam buru, da ne slušam razloge. Da ne dozvolim sopstvenoj nesigurnosti da mi diktira ostatak života. Da pomilujem zube krvave ispred mene. Da strahu dam ime.

Podići zid? Bio bi zadnji put, jer umorna sam od traženja putokaza, od prašine, od koraka. Umorna sam od brojanja snova, i prebiranja onih koji se neće ostvariti jer nikad nije pravo vrijeme, jer nikad nisu povoljni vjetrovi, jer nikad nisam povoljna ja. Umorna sam od zaleđenog osmijeha, od zadržanih suza, od progutanih riječi jer nisam nikad željela običan život, jer nisam bila krojena za takve stvari. Jer birala sam sve što sam željela, jer sve što se desilo ja sam rekla da Hoću. Nije mi žao, samo sam umorna od biti drugačija. Treba mi predah, od sebe najviše.

Da li ste me vidjeli, jeste li?

Voljela bih ponekad da me oni meni važni ljudi vide onako kako me vide ovi stranci koji me grle i pišu te divne komentare, koji u meni prepoznaju sve ono što ni sama ne bih mogla prepoznati, puštaju me u svoje porodice i živote kao da sam davno željeni gost.

Voljela bih ponekad da oni meni važni otvore oči i srce, i ruke koje drže zgrčene oko sebe, u praznom zagrljaju, da me vide u svjetlu u kojem zračim po ovim jednu poruku udaljenim lukama. 

Voljela bih ponekad da shvate i da budu ponosni na to kakav sam čovjek postala. 

Jer danas sa sigurnošću mogu reći da sam u tome uspjela.

Oduvijek nesigurna u svojim koracima, mjerila sam ljubav onako kako sam je dobijala od meni važnih ljudi. Nije je bilo mnogo, pa valjda nisam ni vjerovala da je zaslužujem. Valjda sam se zato trudila da budem najbolja. Zapravo, nisam se ni trudila, moji uspjesi su to pokazivali, bili su prirodni kao disanje,  ali to nije bilo dovoljno. Postala sam buntovnik da bi me vidjeli. Koliko sam samo puta stranputicama hodala samo da bi se zapitali, zabrinuli, da bi me vidjeli. 

Danas znam, bio je to put odrastanja kojim nisam trebala hodati. Ali jesam. Ti putevi su me gradili. 

Danas znam, svi moji uspjesi bili su samo moji i niko nije bio zaslužan za njih osim mene. 

Moje sam pjesme ja pisala, svojom krvi, u svom mraku. 

Moje ispite sam ja polagala i spremala u besanim noćima. 

Moja propala prijateljstva sam sama prebolovala iako su meni važni ljudi likovali „Rekla sam ti...“. 

I veze koje su popucale kao slijepa ulica bile su moji porazi, moji gubici. Sama sam liječila srce, ušivala ga, i dušu parala pa prekrajala. 

Danas znam, nije mi trebalo priznanje onih koji me ne vide. Nije mi trebalo da me potapšu po ramenu, ni da me zagrle. Danas to znam, jer to su moji putevi bili. 

Voljela bih ponekad da mogu podijeliti sa meni važnim ljudima koliko me srca ovde dotaklo i koliko sam se promjenila, koliko su moji nesigurni koraci od ranije postali jaki i odjekuju zvijezdama. A to mi je oduvijek i bila želja – dotaći tuđa srca kad moja nisam uspjela. Dotaći živote i ostaviti trag u njima, jer u meni je oduvijek odjekivala ljubav, i zato sam se valjda uvijek smijala previše i preširoko, i zato sam valjda živjela u svojim oblacima, i zato sam valjda sanjala pjesmama. 

Voljela bih ponekad da oni meni važni ljudi koji su ostali da postoje na zemlji kao cvijeće u herbarijumu, da osjete koliko sam se trudila i njihov život da dotaknem, da i njihovo srce zagrlim. Nije mi uspjelo. Za njih sam samo bila neukrotiva šejtanka koja je uvijek pratila svoje srce. 

Žao mi je što me nisu vidjeli. 

Žao mi je što me nisu osjetili. 

Jer danas znam koliko zapravo vrijedim, koliko mogu, koliko smijem. 

Danas znam da sam imala pravo što se nikad nisam odrekla svojih snova. 

Progutala sam tišinu koja je ostala iza nas, i sve one neposlate poruke i pozive koji se nikad nisu ostvarili. Progutala sam ćutanje i zatvorila vrata, u tužnu jesen, najtužniju od svih. 

Jednog dana, možda će me vidjeti. Jednog dana, možda ću razumjeti.

Kad tišine odjeknu i krv se razvodni

 

Koliko ima već da ćutim riječima?
Koliko ima već da nisam otkucala nijedno slovo koje mi je došlo da vrisnem svih ovih dana? A došlo mi je...
Utisnula sam korake u lukama Španije i Francuske, i brojala sam kapi soli na obali Italije.
Koračam hodnicima i smijem se ljudima koji me znaju sa ekrana svog televizora, koji oduševljeno prave fotografije sa mojim osmijehom na njima, i svaki put pogledam put neba i osmjehnem se u sebi.
Ostavila sam trag. Onaj najvažniji – na ljudskim srcima. 

Žao mi bude u tim trenucima jer nisam ostavila trag na najvažnijim ljudima, jer njima je srce ostalo nijemo na moje uspjehe, jer im je duša ostala prazna i jer me nikad nisu naučili voljeti ovakvu. Divlju i nesputanu.
Još uvijek me zaboli to što me telefon nijemo posmatra. Pomislim, da je korona ostavila kakvog traga i da je bila grublja prema meni, da li bi i tada tišina odjekivala u grudima? 

Učim da živim bez krivice. 

Učim da živim sa istinom. 

I učim da živim sa granicama. Sa tišinom. 

Jer cijeli život sam davala sebe drugima, bezuslovno i bezrezervno sam se davala. 

Danas sam tu gdje jesam jer mi ništa nije bilo uzvraćeno. Ljudi su mislili da moram da dajem, da je njihovo pravo da uzimaju, da se hrane mojom ljubavlju a da nikad nisu pomislili da ću presušiti. Da će u meni možda nešto umrijeti. 

Uzimali su me „zdravo za gotovo“, davala sam i odricala se sebe za tuđe hirove, za tuđe želje, i danas sam tugdje jesam sa posrnulim nadama i beskrajnim grobljem umrlih želja u sebi. 

Ušivam se talasima i držim se na okupu zagrljajima. Jer ponekad taj jedan zagrjaj je sve što me drži na okupu da se ne raspadanem, da ne vrisnem. 

Jer zaboli me tišina. 

I mogla bih da je prekinem, mogla bih da opet budem ja ta koja daje, ali obećala sam sebi da neću više opet gaziti po mjestu na kojem sam toliko puta poginula do sada. 

Obećala sam sebi da ću se voljeti više od toga. 

Jer zaslužila sam više od tišine. 

Zanijemila sam, možda čak i predugo vremena ćutim u sebi. 

Svoje bitke bijem sa sobom, u svojoj tišini. Jer nekad ne mogu ni izgovoriti koliko tišina zaboli. 

Ali obećala sam sebi da ću naučiti da živim sa njom ako je to potrebno da se zaštitim. 

Ako je to potrebno da preživim.

Nasumičo odbrana noć za vaskrsle snove

Pišem i brišem. Ne umijem da formiram misli u riječi. Ne umijem da opišem ovaj strah koji me paralisao. Koji mi je riječi oduzeo. 

Pogledaj me. Te ogoljene i sapljene šume moje mladosti. Te pepelom pokrvene pustinje. Pogledaj te nagorele padine moje duše i zakrvavljeni mjesec nad giljotinom pokraj koje na koljenima klečim. 

Pogledaj me, duboko unutar mene. 

Bluz mi je. 

Vino mi je. 

Ti si mi. 

Strah mi je. 

Jer nikad me nisu čuli, još manje razumjeli. Jer nikad me nisu oslobodili, samo su me pokušavali sputati, krila mi kidati, perjem me hraniti da zaboravim na snove. 

Htjeli su mi i kosti u prah smrviti, srce mi za večeru podvaliti, sve su htjeli samo da budem jedna od ovih običnih, poslušnih, bez snova. Jedna od bezdušnih. 

Nikad moje ćutanje nije bilo shvaćeno, i moje crnilo je bilo znak za uzbnu. Svima. 

Nisu razumjeli strahove, nisu razumjeli želje, nisu letjeli, nisu sanjali, voljeli su površno i iz navike. 

Zaćutala bih, utihnula, izgorela na svopstvenoj lomači i ustajala sama. Svoja. Vatrena i divlja, da budem gorštak svojih snova. I pristala sam na to. Dok nisam srela proljeće. 

I srahovi moji, poput gladnih pasa sa smetlišta ponovo su tu pod mojim nogama, zavijaju, i bjesne. Žele me odbraniti, i ma koliko da ih milovala i pričala utješne riječi, za njih utjehe nema. Reže sa svojim slomljenim kostima, sa svojim krvavim očima, sa srcem izvađenim. Mojom su se krvlju hranili, mojom se tugom napajali. Strahovi moji. 

Moje su ambicije bile drugima stranputice. 

Moje zvijezde su bile samo bajke sa uzglavlja. 

Moje su pjesme bile drugima iluzije. Plašili su se mene, oduvijek. 

Plašili su se moje snage, moje iskrenosti, mog grudnog koša razdrljenog tako da se srce vidi kako otkucava svaku detonaciju. 

Plašili su se moje tuge, jer nikad nisam umjela da tugujem k’o drugi svijet. 

Nisam umjela biti ni sretna kao oni. Ja sam uvijek sve svoje na reverima nosila, tetovirala se emocijama i zato su se plašili. I možda sam izbrazdana kraterima tuge, možda i praznina se naselila u grudima, ali nisam umjela promijeniti svoju dramatičnost i svoju preosjetljivost na neljude. 

A kunem se, probala sam da se uklopim. Probala sam da udovoljim, probala sam manje da volim, manje da dajem, manje da boli, da budem k’o sav taj ostali svijet. Dozvolila nezamislivo, srce da mi iz utrobe iskidaju, dušu da mi rastgnu, svijet da mi sravne. Do temelja. 

Moji su me strahovi branili. Moji su ih strahovi plašili. 

Evo me sad, tu gdje jesam, na postelji prepunoj sopostvenog pepela, tu gdje sam odbolovala tuge. 

Tu sam gdje jesam, i plašim se. 

Plašim se disati jer šta ako me opet ne budu razumjeli. 

Ako opet kažu da sam previše. 

Ako ova moja ljubav unutar praznine bude previše za udahnuti, ako mi opet zlatne kaveze kao zamke postave, ako me opet ne budu čuli. 

Plašim se da su možda svi prije vidjeli feler u meni, a ja i dalje ganjam zmajeve na vjetru i kačim iluzije po tavanici. 

Plašim se da sam zapravo cijeli život lutala pogrešnim sokacima i voljela neke istrošene ljude, da sam i sama ostala željna ljubavi. 

Tako sam olako puštala da svi odu, i sama sam odlazila, jer željela sam više za sebe, bolje ljude, veće ljubavi, i ubjedili su me da moje bajke ne postoje, da sam šizofrenično nasukana na ideale. 

Dok nisam srela proljeće. 

I sad sam ostala tako uplašena, jer šta ako ga jesam sanjala? 

Šta ako moji strahovi pobjede i ovaj put?

Još jednu noć si izgurala sama... Još jednu noć je orgijala tama pod prozorom

Bila sam juče tamo gdje zemlja kosti prekriva, gdje su suze utkane u zemlju pod rukama, i pogled počiva samo na tišini. Bila sam tamo gdje se, umjesto na rame, naslonim na mermer i otplačem daljine. Tamo gdje mi je pola srca ostalo, i razrušena pluća učila da udahnu. Tamo gdje pola mene počiva pod nebesima.

Nisu mi dugo koraci pohodili taj put. Nisam ni bila tu. Plovila sam morima, tražila se, učila živjeti nakon smrti. Ali sam svuda u sebi nosila korijen zaglavljen u grudima. I vidjela sam poznato lice u tuđim očima, i čula sam srce u tuđim grudima, i svuda sam više svoja bila nego tu, na tom mjestu na kom sam nastala. I nije mi nikad bilo žao. Otišla sam juče da istresem džepove prašnjave, da zemlji ispričam neke tajne nagomilane, da ispričam duševne bure i sidra koja su mi srce zarobila. I da isplačem žal što su od svih želja koje su za mene zamišljane u nekim pijanim noćima, samo kosti ostale. U njih da ugraviam nostalgiju, u njih da utisnem ove svoje krvave zenice, i da vrisnem jednom, na najjače.

I tako, naslonjena na mermer umjesto ramena, pričala sam tuge, i radosti, pričala sam o Njemu, i sreći. O svemu što sam postigla i kako je posle ratišta to tako beznačajno izgledalo, a opet tako je veliko, jer, uspjela sam, ostavila sam trag među zvijezdama. Jer nisu svi ratovi oni sa puškama i granatama. Neki te ratovi raznesu bez ijednog metka. Oni unutrašnji, koji te ostave paralizovanog za život, za smijeh, za ljubav. Pričala sam toj zemlji hladnoj sve radosti i prijateljstva koja sam našla poput rijetkih bisera. I o sreći na koju imam pravo posle svega.

Kad su suze presušile, i kad je samo uzdah ostao, u vjetru sam čula odjek sopstvenih priča. I bilo je kao da slušam nekog meni potpuno stranog. U snove pretvorenog. Od granita iskovanog. Jer nakon svega, nisam odustala mada sam toliko puta željela na istoj toj zemlji da usnim, da dušu odmorim. Jer nakon svega, nisam prestala da vjerujem. Nisam prestala da volim. I obećala sam da nikad i neću. Da mi snovi neće ostati samo zapisi na mariginama života. Da mi sreću neće činiti grandiozne stvari, već ljudi, djela, zagrljaji, prašnjavi putevi i avionski letovi. Obećala sam da neću odustati od sebe, od onoga kakav čovjek želim biti.

Ponekad, jedino na mjestima gdje tišina progovori možemo čuti sopstvene dubine. Jedino na mjestima gdje snovi neostvareni stanuju možemo vidjeti koliko smo zapravo mali među zvijezdama. I koliko smo zapravo, veliki u svojim očima. Samo na takvim mjestima možemo shvatiti suštinu života, snagu ljubavi, i grandioznost blatnjavih koraka. Onih koji ostanu iza tebe kad ustaneš. I možda sam ostala porušena, i raspadnuta, i možda ću zauvijek ostati jednim dijelom prazna, ali nikad neću prestati da slavim život. Jer uprkos svim mrakovima, još uvijek mi zenice sjaje. I znam da više nikad nisam sama. Znam ko mi drži leđa i ko korača uz mene. Znam ko sam, i još važnije - čija sam. 

Pa, sretan rodjendan, moja mila, nevesto si krila sakrila

Sutra je taj dan. Trideset i nešto godina ranije, na svijet je došao neplanirani grumen mirnoće, i niko nije ni slutio da će im zadati toliko nevolja u životu. Ako su to bile nevolje. Ako je pregršt emocija ikad nevolja. Ali eto, sutra je dan za slavlje, jedna unikatna Ja je došla na svijet i pregršt stranputica i ko zna kakvih skretanja kasnije, evo me na okeanu, i kažem sebi da je sasvim u redu. U redu je što nisam znala, u redu je što sam padala. I u redu ješto sam ispala potpuno drugačija od onog što su planirali za mene.

Jer odlučila sam da se ponovo rodim. Svakog dana, iznova. Svakog dana zahvalna. Svakog dana – snažnija i odvažnija. To što se neki važni ljudi ne sjete kad su me rodili, i to što su mi u više navrata željeli svu nesreću svijeta – to više nije važno. To što su pored mene ti isti prolazili kao da sam korov pored puta, i to što su me se odricali – to više nije važno. To ne govori ništa o meni. Govori sve o njima. Onaj koji je mario, i koji je svake godine nazdravljao za mene – njega nema. Zato ja nazdravim za oboje. Znao je u kakvom me svijetu ostavlja. (Nedostaješ Tata)

To što nikad nisam imala tortu (lažem, bila je jedna za moj 30ti koju sam napravila i sama pojela), i to što nisam zamišljala želje i gasila svjećice nikad mi nije bilo važno. Moj rođendan je uvijek značio više nekim drugim ljudima nego meni, ali vrijeme je da se i to promijeni. Vrijeme je da znači jer znaš koliko sam postigla u ovom sumanutim svjetu? Znaš li koliko sam uspjela?

Jer jesam.

Diplomirala, dva puta.

Objavila knjige, i to četiri (4).

Putovala svijetom.

Postala TV lice u seriji The Cruise.

Voljela sam.

Bila sam voljena (i te kako jesam).

I ostala sam na zemlji, ostala sam svoja.

Ustala sam svaki put.

Nakon smrti, nakon gubitaka, nakon izdaja. Ustajala sam.

Svaki jebeni put.

Kad skupim sve ono loše što me lomilo i sve ono lijepo što me spajalo, mojih trideset i nešto je kolaž divnih uspomena. I kad jednom ispričam tu priču, kad jednom napravim taj veliki korak i dušu otvorim, znaću da je vrijedilo. Jer preživjela sam. I zaslužila sam da se ponovo rodim sutra. Da obećam da više nikad neću dati drugome moć da mi pokvari dan, ili život. Čak ni onima koji su mi život dali. Jer ne dugujem nikom ništa osim sebi da budem sretna, da budem živa, da volim sebe kako me moji ljudi nisu umjeli voljeti.

Danas, kad sam svoja, i kad sam spoznala šta je ljubav, i kad znam koliko je važno ne odustati od sebe... Danas, kad vidim koliko sam toga preživjela i koliko sam ostala uskraćena za neke sitne radosti, obećavam sebi da više neću propuštati momente. Jer svi padovi nas vode ka letovima. Danas, poslednjeg dana ove godine, moje godine – obećavam – neću odustati od snova, od ljubavi, od sebe.

Neću jer život mi je oduzeo toliko toga, ljudi još više, ali vidi – srce mi kuca i dalje. I dalje putujem svijetom, i dalje volim. I dalje sam živa. 

Kad bezdan kapije otvori

Preumorna sam. Iza mene je par pakleno dugih dana, i ne mogu da zaspim večeras. Raspukli su se šavovi kojim sam držala bezdan u sebi. Na tren u mraku imala sam osjećaj da sam opet u onoj sobi, u pet minuta do tri. Da se obrušava nebo na mene, i da ne mogu da udahnem. Ustanem, ugasim mrak i sjedim već dugo na krevetu sa pjesmom na repeat. Bio je ovo jednostavno predug dan.

A tako sam divno bila odustala od svega, osim od sebe. Tako sam jednostavno bila digla ruke, jer više nisam imala snage da se borim. Samo sam htjela da dišem. Da zaspim. Možda i da osustanem. Kako je lako reći „Ne mogu“. A tako jebeno teško ustati, posebno kad nemaš razloga za to. A ja imam. Našla sam razlog za smijeh ispod neba, i par kvadrata od ramena da glavu spustim kad treba da predahnem. Našla sam radost u ovo suvislo vrijeme poremećenih vrijednosti. Radost u vrijeme raspadanja.

I ne znam zašto su šavovi popucali, i zašto se borim za svaki udah večeras, ali znam da to i nije tako loša stvar. U bezdan može svašta da stane. A u ovaj moj stalo je više nego što sam ikad zamišljala za sebe. Više nego što je iko zamišljao za mene sigurna sam. Ponekad nisam sigurna od koje legure mi je krv sastavljena. Ali i ova krv usirena izgleda još uvijek umije voljeti. A tako sam divno bila rekla sebi da je u redu ostati sam. 

Sve je u meni vrištalo na uzbunu, da se okrenem i odem. 

I sve je u meni vrištalo da sačekam. Najlakše je uvijek bilo otići. Reći da nije to zemlja za mene.

Bilo je tako jednostavno biti mrtav. Odustati od svega. A evo me sad, na nekom kraju svijeta gdje pokušavam da dišem jer me bezdan uvukao u sebe. 

Jer mi vene gorče nedostajanjem, i jer ne mogu vjerovati da posle svega imam snage da volim. 

I kad kažem da se plašim – ne mislim samo da se plašim radosti koja mi je uvijek tako lako izmicala iz prstiju. 

Ne mislim samo da se plašim ljubavi koja mi je uvijek ostajala nedostižna i kaskala za mnom cijelog života. 

Ne mislim samo da se plašim da ću se jednom probuditi i shvatiti da sam sanjala tog čovjeka koji me uspio zavoliti ovakvu, raskomadanu i krvavih dlanova, koji je moja izgrebana koljena poljuio i amputirano srce iz ničega sastavio. 

Kad kažem da se plašim – mislim na to da će mi život biti malo da ga volim. 

Mislim na to da će mi malo biti samo ga jednostavno voljeti.

Otvorim telefon, i vidim fotografije na kojima je u svakom mom osmijehu ispisana pobjeda nad mrakom, vidim osmijehe u kojima su sva moja neodustajanja, i možda zapravo nikad nije ni trebalo da odustanem da bih stigla baš dovde. 

Jednom sam rekla – raspadanje nije kraj, to možda sve dolazi na svoje mjesto. 

I možda je baš moj život trebao da se raspadne u pet minuta do tri, i možda su detonacije morale da traju dvije godine da bih danas mogla imati ovu potpuno novu i beznadežno nevjerovatnu ljubav. 

Uvijek sam bila ponosna na moje ljubavi koje nisu trajale, jer su me učile kako se voli. Bili su to dobri ljudi, sjajni prijatelji, iako loši muškarci za ljubav. Ali naučili su me – šta ljubav nije. Baš zato da bih danas mogla da prepoznam ove ruke koje su me u jednom zagrljaju spasile na milion načina. Baš zato da bih danas mogla da znam šta ljubav jeste.

I u jedno sam sigurna. Ljubav ne boli. Nikad nije ni trebalo da boli. (Dovraga, opet sam bila u pravu).