Sve Prave ljubavi su tužne... Ma ne, otkud ti to...?

Kažu da onog Pravog prepoznaš po udaru srca. Kažu to se osjeti negdje u nekoj žili, nekom krvnom sudu, i znaš. Ja mislim da je to neko izmislio usled napada Romantike. I to je garant bila žena, samo smo mi sklone takvim naletima Emotivnosti, da možemo da lupimo svaku glupost. Kako možeš znati da je nego pravi ili pogrešan za tebe ako se ne usudiš rizikovati da budeš slomljen, pregažen, rastavljen na dijelove... Upustiš se u to, i svaka zaljubljenost je baš ona prava, to je baš ono što čekaš. Sve ljubavi su prave, samo su neke srećne ili tužne. 

Ja vjerujem u čuda. Vjerujem u nemoguće. Vjerujem da sve ima svoje razloge i antitalente. Vjerujem da se ljudi sretnu zato jer su potrebni jedni drugima. I svi su važne životne Lekcije. Neko će te povrijediti do uništenja, ali ćeš naučiti da se izdigneš iznad tog bola. Neko će te voljeti do zvijezda, tebi možda neće biti dovoljno, ali hej - bar si jednom bio voljen. Naučila sam da ljude ne treba zadržavati u životu, jer oni vrijedni tvog srca će se vratiti, ostaće. Možda će odlaziti više puta zbog svoje nesigurnosti, ali ako vrijede, ako su Pravi, vratiće se. Ima onih koji se nikad ne vrate. Zapamtiš ih, čuvaš ih u Uglu Napuštenih Nada, i pamtiš. 

Čak i ako voliš nekog, voli ga cijelim svojim bićem, nemoj polovično, jer to je kao kad ti fali djelić u slagalici. Ne možeš biti kompletan. Nikako... Nemoj da voliš u dijelovima... I kad voliš nekog, daj mu slobodu da može da ode... Ne možeš nikog vezati za sebe, jer upravo ta Prava ljubav je slobodna, jer znaš da će ti se uvijek vratiti, da je srce samo tvoje... Jer srca se prepoznaju, nema to veze sa leptirima i insektima u stomaku... Srca se broje! 

Ko zna zašto se moji koraci ponovo sa istim oblacima nalaze... Možda da bi osmijeh blistao, možda da ponovim lekciju koju sam trebala naučiti ranije... Možda ću opet ostati pregažena hordama bijesnih vukova gladnih mojih emocija... Ali neka... Vjerujem u nemoguće... Vjerujem u Čuda... Vjerujem da ova godina još nije završila sa mnom... Možda neko zadnje čudo čuva baš za kraj... 

Kako dosad nisi naučila da sam ja momak kog svako može lagati, ali ga niko ne može slagati?

Život je veliki blef. Igraonica za djecu. Partija pokera. Kako god...
Kažu mi da imam tople oči i osmijeh djeteta. Smijem se srcem, onako cijelim usnama... I glasno... Oduvijek je moj smijeh bio najglasnija muzika...
Ponekad ličim na dijete. Ostalo je toliko toga dječijeg u meni, neodraslog, minijaturnog... Neće musavica da odraste.
O sebi ne pričam, o onom što sam prošla. To zna mali broj ljudi, a ni oni ne znaju baš sve. To je lična agenda.
Ne znam mnoge stvari u životu kako izgledaju, kako mirišu, zvuče... Ali znam ukus laži.
Znam i te kako dobro.

Možda zbog mog naivnog dječijeg lica, ili sanjalačke prirode... Oduzeto mi je najljepše vrijeme zbog laži. Neka propala ljubav zbog istog. Prijateljstva srušena...
Neću reći da je bilo lako, nije. Nema toga što može da boli kao što je saznanje da te neko laže, neko koga znaš cijeli život, pola života, ili dva dana. Nema toga što može da nadomijesti istinu...
Istina - to je sloboda srca!

Ja i dalje vjerujem ljudima. Vjerujem u ljude. U ljubav. Vjerujem da ima iskrenih bar djelimično kao što sam ja. Vjerujem da ima onih koji su sposobni da vole van četiri zida. Vjerujem da ima tamo negdje neko čiji je dlan stvoren za mene. Ako i nema, pa šta da se radi... A šta tjera ljude u laž? Nesigurnost u sebe? Nesigurnost u svoje emocije? Ljubomora? Zavist? Đavo? Dobro, hajde, okriviću ovo zadnje...

Laž - mnogo zajebana stvar. Mač sa tri oštrice. Bumerang koji će se uvijek vratiti i tresnuti te pravo u glavu. Znam. Nisam ni ja bez grijeha. Znam kako je slagati, i znam kako je to nositi na savjesti i - ja ipak volim mirno da spavam. Svoje sam priznala, kaznu odlsužila i sa te droge se skinula. I nikad više. Ali toliko je zavisnika oko mene, toliko je onih koji mi pokušavaju servirati taj slatki okus otrova... I da sam još samo za nijansu djetinjastija možda bih i progutala. Već odavno me ne mogu slagati. Na njihovu žalost.

Iskren dok se ne dokaže suprotno. I baš uvijek nekako meni pred očima zasija hiljadu zvijezda istine, optužnicu srce digne istog trena, i uvijek ista reakcija. Još nisam naučila da ne zaboli taj rez preko srca, trenutna paraliza i nedostatak kiseonika. Svaki put isto... Ali, udahnem silom, prelijepim flaster preko reza, nasmijem se malo sebi malo izdaji, i nastavim dalje sa svojim djetetom da se radujem lijepim stvarima. Odahnem jer znam da jedino mogu vjerovati sebi i već dokazanim ljudima, nebu i mojim psima.

Odahnem jer znam da će istina uvijek naći put do mene, do mojih zenica. I zato se nemoj čuditi ako ti nekad, jednom okrenem leđa, ili osjetiš Sibir među mojim riječima. Ti možda nećeš ni znati da je tvoja laž otkrivena. Ja neću galamiti ni histerisati, niti ću te optužiti. Jer moje srce te već ampturialo i na prognantvo osudilo.

Mi smo bar imali neke veze s planetom i sa ljudima...

Sutra je Tvoj dan Grade moj... Svi ti čestitaju, šalju želje ispisane u koverti, utrkuju se ko će ljepše nešto da ti poželi... Ja neću biti jedna od njih... Ja ću uraditi ono što najbolje znam - napisaću ti nešto... Tebi koji si iznjedrio moje srce... Tebi koji si rasuo toliko ljubavi svuda po svijetu, da nema grada gdje te neko ne spominje... Ti si voljen, u to budi siguran... 

Ova današnja djeca modernizma i tehnologije ne mogu znati šta si ti nekad bio Grade, i kako su tvoje ulice mirisale lipom, i kako se svakog prvog maja palila vatra... Ne mogu oni znati da si ti bio grad prepun vojnika, ponosnih majčinih sinova koji su u tebi postali muškarci... Ne mogu znati da je tvoja čaršija bila svedok svih tajnih ljubavi i pogleda, tvoje su ulice slušale otkucaje zaljubljenih srca... Danas nema takve ljubavi, znam... 

Ne mogu oni znati kako je bilo odrastati u ulici brigade gdje smo se igrali žmurke svaku noć dok su nas majke tražile i dozivale na večeru i čašu vrućeg mlijeka prije spavanja. Ni kako je bilo ušunjati se u komšijinu baštu, ubrati najljepšu jabuku i pobjeći iza ćoška sav umazan od njenog soka... Niti znaju kako je nekad izgledalo ašikovanje, ostavljanje pisama kod prozora, kuckanje na staklo samo na blic da vidiš voljene oči... Ne znaju ni kakav je miris ruža iz komšiluka krijući ubranih, a kasnije i presovane u nekom spomenaru... Da se sačuva uspomena... 

Moj Grade, za tebe se ginulo, za tebe se disalo, tebi se uvijek vraćalo... Tvoje mirise jorgovana smo svi ponijeli u srcu... Nedostaje mi taj miris ovde u ovom betonskom sivilu gdje su i ljudi okamenili... Nedostaju mi Bajrami i miris halve, nedostaju mi i Božići koje smo zajedno slavili u Bumerangu... U onom improvizovanom podrumu koji se zvao diskoteka, ali je tamo sakriveno brdo prvih ljubavi i poljubaca... Moj Grade, iznjedrio si toliko ljubavi da bi cijela planeta mogla živjeti u blaženstvu i miru... Ti, koji nisi sada ni sjenka onog što ja pamtim... Onog što svi pamte... ne znaju današnji klinci, oprosti im... Ne znaju oni šta je gurabija, niti znaju ukus tvog kolača kod Darka... 

Kad sam bila mala, moja najveća želja je bila da porastem da se mogu popeti da sjedim na srnama... 

Odrasla sam gledjaući preparirane vukove i trčeći oko spomenika, odrasla sam igrajući se klikera, i praveći sneška... Odrasla sam u tebi Grade i znam da ćeš oprostiti svima nama koji smo morali da odemo... Svima koji smo morali da napustimo ono ognjište gdje smo dobili prve ćuteke, gdje smo se prvi put zaljubili, poderali koljena... Pamtim one Đurđevdane kad bi me babo isprskao vodom jer "valja se..." I pamtim one derneke kad je majka govorila "Idi uberi prut..." a ti odeš i ne smiješ da doneseš tanak prut, a bgm ne bere ti se ni onaj debeli... Kako god nadrljao si... Pamtim i odlaske na spavanje u 8h, a subotom je moglo i u 9h, gledali smo svi Bolji život i Srećne ljude, Nestašne godine i palili se na Michael Jackson-a i Nanu... Grade moj, pamtiš li i ti one ljetnje šetnje po tvom beskrajnom parku, po svim šumama koje smo neizmjerno voljeli... Znam, nema nas tamo više da raspalimo roštilj, nema nas na kupanju u Crni i Zeleni vir... nema ni rijeke, a ne nas... 

Sutra je tvoj dan Grade moj... i dok čestitke pljušte sa svih strana, ja ću ti poželjeti i obećati samo jedno... Želim da te nikad ne zaborave oni koji su napustili tvoje ulice tražeći bolje sutra... Obećavam ti da te ja nikad neću zaboraviti, bar ono što si bio meni... Odrasla i ponikla na tvojim ulicama, na tvojoj čaršiji, uvijek ćeš biti ponos mog djetinjstva i mojih tinejdžerskih dana... Obećavam ti da ću uvijek pisati o tebi, o onom što si bio, jer želim da tu uspomenu na tebe sačuvam kao sliku u ledu... zauvijek ukradenu od vremena... Znam, mnogima nedostaješ, i mi tebi sigurno falimo... srešćemo se opet Grade moj... Srešćemo se... Na kraju krajeva, ti si moj temelj, moj Rim... Od tebe ne mogu okrenuti leđa,,, 

Srećan ti tvoj dan Grade moj...

Obeć'o sam al jebeš ga...

Ponovo iste oluje... Te oluje koje su se dizale u mojim zenicama svaki put kad bih zoru čekala na broju 40... Te oluje koje su mi znale napraviti stazu od oblaka da nikad zemllju ne dodirnem. Te oluje koje su znale da me potope na dno mojih očekivanja i sruše sve kule od karata kojjima sam gradila dvorac na bespuću. Dvorac za koji sam znala da će biti srušen... 

Jer MrRight ne umije da voli. 

Jer je moja rijeka snova daleko od mene a nedostaje do bola... 

Jer je moje malo zrno graška daleko od mene a ruke su prazne... 

Jer su prijatelji skinuli svoje maske i pokazali svoje krezubo lice prepuno bora iza... 

I nije bilo lako...

I opet isti miris u zoru... Isti bršljan oko mojih nogu, uvijen oko mog struka i preko ramena, grije me mrakom, i steže... I ja... Nemoćna da se oduprem toj snazi, tom otrovnom listu koji miriše bolje nego svi moji suncokreti. Jača sam... Jača nego ranije kad sam iste otrove u kožu upila, nadajući se da znam način kako da zaustavim zoru da nikad ne dođe. Jača sam, ali opet slaba za milion osmijeha koji me dočekaju na vratima od snova na broju 40. Na oblaku istog broja... 

Obećala sam... Obećala sam srce držati u okovima kao ranjenu zver, obećala sam dušu zatvoriti u mračnu škrinju da svjetlost sreće ne vidi. Obećala sam da će svaki osmijeh biti sirova iskrenost i da će svaki pogled biti samo bezobrazni smiješak moje tamne strane. Mog mraka... Obećala sam da će sve zore biti samo blagi odsjaj mraka, da neću udisati mirise kao nekad, da neću čekati kao nekad i da neću raspojasati srce... Obećala sam...

Kupiću crnu farbu i prefarbati sve moje odaje, cijelo srce u crno obojiti, da ga tako sačuvam od svega što je nkad moglo da bude. Od svega što još uvijek može da bude. Oduzeću mu mogućnost vida, i sluha, sva čula mu zapaliti samo da obećanje ispunim, dato na postelji od vatre... Sve ću učiniti da sačuvam sebe za moje zelene rijeke, za moja zelena mora, za mojih 6h unazad. Sve ću učiniti da moje podne bude zelena zora, pa makar i miljama daleko od mene. Moje srce će ostati netaknuta tvrđava, zarasla u inje i rastinje samo da obećanje ispunim. 

Ponovo stojim ispred iste vatre kao nekad. Taj ogromni požar opet isto miriše, isto osjeća, isto izgleda... Taj požar i dalje isto mami... Još nosim opekotine od poslednjeg kupanja u plamenovima, još nosim sjećanja na strah i bol... I bojim se, opet ću zakoračiti u isti plamen, opet ću se u njemu kupati, na njega mirisati, na oblaku sa brojem 40 spavati... I opet se bojim da će me bršljan na tijelu vezati, da ne umijem iz plamena izaći... Obećala sam da ću samo ples oko vatre igrati. Obećala sam... 

Čudo je navike moć...

Kad snovi dostignu vrhunce planina i počnu se sa oblacima družiti... I kad ti sunce bije direktno u oči, lukavo i inadžijski, kao malo dijete... I vjetrovi te golicaju pa misliš imaš krila, kao zmaj od papira želiš slobodu... Stani... Sačekaj... Ostani čvrsto na zemlji. Nije lako biti ptica, i nije lako sačuvati sebe u svakom trenutku. Dozvolila bih i ja luksuz da budem zvijezda, ali kad te ljdui surovo sunovrate u svakom letu, shvatiš - bolje je i po zemlji koračati sa očima dignutih put neba... Napraviti sopstveni svemir u srcu, naseliti ga dušom i biti nepopravljivo zaljubljen u život i ljubav... U sunce... Možda zato na proljeće sadim suncokrete...

Bilo je toliko trenutaka u prethodnim godinama kad sam mislila da ništa više ne može boljeti od raskomadanog srca i izgrižene duše...
Ali rane zacijele... Ožiljci ostanu kao uspomena, ali rane zacijele... Bol nestane...

Bilo je trenutaka kad sam mislila da je najteže kad spoznaš izdaju dragih ljudi...
Ali vrijeme te prelije, bol izblijedi... I nadaš se da ćeš nekad oprostiti...

Bilo je trenutaka kad sam mislila da ništa više ne može da boli od samoće, napuštenosti..,
Ali zbog toga ojačaš i izrasteš u nekog ko zna da voli... I bol popusti...

Bilo je trenutaka kad sam mislila da su suze izvor bola, da niko ne treba da ih vidi, da niko ne smije da zna...
Ali sve suze svijeta kad isplačeš, ostane samo so... Bol presuši...

Bilo je trenutaka, i možda su to danas za mene najteži trenuci... Kad si srećan... Kad bi da poletiš do zvijezda... Okreneš se oko sebe, i jedino što možeš je da okreneš broj telefona, i niko se s druge strane ne javi... I ta bol prođe, možda brže nego i jedna druga, ali je najoštrija. Najsurovija... Jer znaš da ne smiješ da letiš. Znaš da moraš ostati prikovan za zemlju, i baš kao suncokret, vječno gledati ka nebu a nikad ne poljubiti sunce...

Lepo sanjaj mišu nabareni...

Neki snovi jednostavno postoje da bi se odsanjali.. Da bi se ostvarili... Pa kad nekad negdje jednom se sjetiš sebe od prije, moraš se sjetiti i onih neostvarenih snova... I to su snovi koje nisi umio ostvariti jer ti niko nije rekao da treba da nešto želiš dovoljno jako.. Niko ti nije rekao da treba da uložiš sebe x 100 da bi uspio. I vrijedi... To zaista vrijedi doživjeti... da svoj san držiš u rukama.

Ja sam na ivici ostvarenja, još samo krila da mi porastu pa da mogu da poletim. Ja, ovakva kakva jesam, ponosna i samostalna, stidljiva i tvrdoglava... Mogu da prestanem da zovem sebe piscem u pokušaju. Ono na čemu sam godinama radila, odlamala od srca komade i utkala ih u riječi, prošila ih suzama i polirala tugom... Kaljenje u smijehu i ljubavi... Moje kreature, moji heroji... Biće ozvaničeni u štampanom izdanju. Ona ja od prije godinu dana ne bi nikad povjerovala u to. Ona ja od prije godinu dana ne bi bila ni ponosna na sve to. Bio bi to još jedan maleni pehar uspjeha u vitrini skromnosti. Pustila bih prašinu da napravi pokrivač na njoj i zaboravila bih. Ćutala bih, to sam tako dobro znala. Dok mi nisu rekli da skromnost ne postoji i da nije hvaljenje ono što je istina.

Ali ova ja od danas... Više se ne bojim, više ne strepim, više se ne krijem u sopstvenim sjenama. Izašla na svjetlost okupana ljubavlju i snagom dragih ljudi, sa njihovom vjerom u mene, samouvjerena i puna želje... Moje nebo, veće za broj... Moje nebo ljepše za paletu osmijeha tih dragih ljudi, tih boraca mojih prostora. Ja koja se igram riječima, i koja ih nižem kao bisere na vlat trave, vjerujem da postoji neka riječ veća od Hvala, neka riječ kojom se može opisati ono što ja osjećam prema tim ljudima koji su vjerovali u mene. Više nego što sam ja sama vjerovala. Zbog takvih ljudi vrijedi se smijati svakom novom danu... Zbog takvih ljudi znam da vrijedi pisati... Nadam se samo da ih neću iznevjeriti.

MrRight mi je rekao sinoć da sam se promijenila. Da nisam ista kao kad me sreo prošlog ljeta, na nekoj obali. Kaže da sam postala bolja. I puno mi je srce kad znam da je sve ono što sam ulagala u sebe stvorilo od mene jaču i sigurniju osobu. I to nije arogancija. Moj let do zvijezda je tek počeo. krila pravim od paperja ljudi koji znaju koliko mi njihovo prisustvo u životu znači, bojim ih u boju mojih snova koje sanjam možda i predugo. Ali znam da vrijedi boriti se... Znam da vrijedi čekati. Znam da vrijedi voljeti. Jer bez toga nema smisla.

Jer snovi najčešće vrijede tek kad s tobom osijede, kad s tobom ostare....

...i naprosto se tuga desi, jer naprosto si tu gde jesi i naprosto je trista cuda sad izmedju nas...

Sretneš se na granici sna... Namjerno, slučajno... MrRight, posle toliko vremena. Za istim stolom... Borba pogleda... Ne znam zašto, ali bilo mi je drago vidjeti čovjeka koji je odlomio parčence mog sna i ponio ga sa sobom. Iste sanjive oči prepune zvijezda i zdenci beskrajne toplote, isti šarmerski osmijeh... Ja imuna na vazduh. Na virus emocija koji se pronio u etar. Imuna na sreću koja je zaspala.

Na tren samo se vratila sjećanja na mjesece obojene u more, na snove koje sam mislila da umijem zadržati, ali pijesak uvijek iscuri kroz prste ma koliko da ga čuvaš. Ne mogu da budem zlobna i da ga mrzim jer nije umio da bude srećan, jer ni svih ovih mjeseci nije srećan. Zbog paralisanih emocija kojih se boji, jer još uvijek nije spoznao sebe. Ja, sa druge strane, ja sam otkrila šta želim od života, ja sam obojila svoj svijet u okean zelenih želja... Ja znam ko sam, po prvi put u životu, i prvi put snažno vjerujem u sebe, u svoje snove i želje... Borim se za njih. A on, on ni sam ne zna čega se boji.

Vazduh je mirisao na parfem i sjetu. U očima se vidjela tuga, on nije ni bio svjestan da ja primjećujem sve, pa čak i način kako udiše. Meni je on uvijek drag prijatelj, bez obzira na sve, jer ja ne umijem da mrzim. Ali umijem da praštam. I to od srca. Zaista, kako možeš da mrziš nekog sa kim si dijelio jutra, i smijeh? Kako možeš da se probudiš, znajući da mrziš nekog ko je bio dio tvojih sumraka? I mržnja je osjećanje... I mržnja je emocija. Šta to onda govori o tebi? 

Znaš ono kad je nos uz nos i udišeš izdisaje, i kad sav treperiš od ludila, a znaš da ne smiješ ni milimetar da se pomjeriš naprijed... Taj mali tren kojim govoriš sve, a ćutiš do neba. Ne, MrRight je ipak moja lijepa uspomena, i sjetni osmijeh na licu, jer znam šta smo mogli biti, znam koliko je on mogao da se samo manje plašio sopstvenog srca. Ako zna kako njegovo srce izgleda... Ta priča, će ostati nedovršena i neispričana. Sad mogu bez drhtaja da sjedim sa njim, i pričam o svemu... Iako oči pričaju nešto drugo, iako znam da se uzdržava da ne popusti, da ne zaluta opet poljem divljih makova... Znam da se kaje. Znam da se pita... Ja mu svejedno želim sreću. Jer ne bih mogla biti ja, ako bi bilo drugačije.