Svi vaši hipnotisani strahovi i do vraga s njima

Ovih dana sam potonula u čitanje blogova o putovanjima, o tim divnim hrabrim ljudima koji se usuđuju ići dalje "od svoje livade", širiti svoje vidike, upoznavati ljude na najčudniji način i pitam se - zašto roditelji nas većine pokušavaju cijeli život da nas sačuvaju u kavezu od svojih strahova? 

Moja krila me svrbe cijeli život, otkad znam za sebe želim otići, lutati, razvezati sputane noge na koje su mi nakalemili neke lance i usadili mi "šta ako..." strahove. 

Priznajem, plašim se.
Plašim se napustiti siguran posao i rizikovati i kreirati sopstvene ideje, jer dođavola, ta finansijska sigurnost.
Plašim se kupiti kartu i otići tamo gdje nisam nikad bila, jer "šta ako..."
Plašim se jer imam već 32 godine i trebalo bio da imam muža i djecu, tepih i zavidan broj vanilica iza sebe. 

Plašim se da će mi mladost ostati obogaljena za cijeli svijet.
Plašim se da će mi oči ostati uskraćene za život.
Plašim se da će mi se hrabrost osušiti poput proklijale pšenice i onda će jednog dana od svega ostati samo uzdah.
Plašim se da ne mogu više da se plašim.
Vrišti u meni cijeli jedan let.
Vrište mi krila poput ranjene zveri, vape i mole da ih odvežem, da ih rastresem. 

Ne znam ko je kriv. Ne mogu da okrivim roditelja koji je samo brinuo za moju sigurnost i finansijsku stabilnost. 

Jer okolina je ta koja ti usadi u glavu da moraš da imaš stvari a ne osmijeh i sjećanje. 

Moraš da imaš pun ormar garderobe, jer se prašina ne može sama pokupiti. 

Moraš da imaš tv od kilometar ipo da ljepše vidiš sve te destinacije u milion boja. Ne daj Bože da se usudiš da pođeš da ih doživiš, kidnapovaće te, otrovaće te, uješće te neki komarac i umrijećeš. Kamo sreće.

Pristajem da me pojede i medved samo da nisam ovde, da nisam zarobljena stalno i uvijek, da nisam okovana preživljavanjem i plaćanjem računa.

Dođavola sa računima. 

Plaćeni su. 

Plašila sam se cijeli moj život da ću previše nedostajati roditelju da sam doživjela da sad previše nedostajem sebi. 

Kako vi živite sa tim? Kako vi patite za sobom? 

Ja nemam snage za prašinu u zenicama. Ni za strah. 

Pojeo me, oglodao me do kosti i kad već živim sama moram naučiti da živim sa svijetom. 

Ovo je Balkan. Privatnici koji su preuzeli uloge modernih robovlasnika su nam i krila potkratili. Jesu. 

Kako neko sa Balkana ko radi od šest dana u nedelji, osam sati, plaća stan i račune, kako može da se usudi da putuje, bez godišnjeg odmora, bez slobode koja mu je surovo istrgnuta iz srca. 

Ne znam. Ne znam ni ja kako ću da idem, ali znam da moram. Negdje, nekako, bilo kako. 

Plaši me strah jer su me naučili tako. 

Jer su me hipnotisali riječima "šta ako..."

Priznajem - uplašena rođena. Sa strahom ruku pod ruku u okrutnom Balkanu. Ne daj Bože da se pobuniš i uzjoguniš i otisneš se u svijet bez majčinog blagoslova. Da živiš kao nomad. 

Ovih dana, skupljam svu svoju hrabrost da kažem svima da se nose do vraga i da raširim krila.

Da ustanem sa osmijehom i željom, i pasošem na dohvat ruke. 

Hoću, evo svaki dan obećavam sebi da hoću. 

Da moram da završim obaveze koje sam dužna sebi, da obnovim sebe onako kako nisam umjela ranije, da se izlijepim na mjestima na kojima sam se pohabala, i polupala, i hoću. 

Usudiću se da kročim van svoje kutije. 

Ne pitaj me kako. Još nemam plan. 

Još mi se pomalo od straha tresu koljena. 

Šta ti je potrebno u životu? Jedno veliko Ništa!

Uselili se nemiri. Trnci neki, paradiraju mi kičmom i ne mare za sunce, ljeto, nebo i jagode. Grizu, kao termiti. Čak ni jučerašnje čišćenje stana nije pomoglo da ih izbacim iz zenica. Samo se bol u nogama produbila. Ništa više. Nemiri su ostali, i tražim novi insekticid da ih sve pobijem. 

Danima već razmišljam koliko imam stvari koje su mi nepotrebne, i kako mi servis čaša stoji u komodi jer mi "nešto žao" da ih upotrijebim, lijepe su, slomiće se. I kako imam 10 šolja za čaj, a samo jednu koristim. I čak imam i servis za kafu, divan, crno bijeli, kupljen kad sam upisala studije. Ne pijem kuvanu kafu. Gotovo je nikom i ne pravim, jer ne kupujem šećer. Ni mlijeko. I onda svi uvijek završimo sa nes kafom. Imam i modlu za tortu, koju nikad nemam vremena da napravim. I modlice za mafine, koje neću napraviti jer moj struk to ne bi podnio. Imam i troje patika, od kojih su dvoje za penziju, ali "neka ih, mogu koristiti". Imam i neke visoke štikle, koje ne nosim od studentskih dana, ali "žao mi"... Imam i jelku jer me u napadu emocija i nedostajanja ponijela želja da je kupim. Preko cijele godine paradira u odjeljku ispod francuskog ležaja. Sumnjam da ću je opet okititi jer moje mačke neće dozvoliti njeno postojanje. Isto tako i još neke gluposti, na koje sam zaboravila. Imam četiri šešira, koje obožavam, ali ih ne nosim, jer se negdje izgubila ta želja za modnim frikovima. I par haljina koje nikad nisam obukla. Sigurno i nikad neću. Kupujem uvijek više povrća i voća nego što stignem da pojedem. Pa bacim. I bude mi krivo. Imam desetak vrsta čajeva, i nigdje vremena da ih popijem. Imam 150 naslova knjiga i još uvijek ih kupujem iz opsesivne ljubavi prema njima i dječijom željom da nekad, u poznim godinama imam biblioteku u kući. Imam i kožni mantil, do peta dugačak, i vučem ga sa sobom godinama, i nosila sam ga gotovo nikad; "žao mi" da ga skratim, i napravim kaputić koji ću nositi. Do juče sam imala i štampač, crno bijeli laserski, koji je stajao u stolu, i nije uključen već par godina. Od juče stoji na ormaru. I tako se lista proteže u nedogled. 

Sad kad ovo pročitaš, premećeš li u glavi spisak stvari koje imaš, a koje ti ne trebaju, koje ti troše prostor i novac i energiju i koje samo prebacuješ sa police na policu, iz fioke u fioku? Da li bi se lako odrekao svega toga? Čine li te srećnim sve te stvari koje sakupljaju prašinu u tvom stanu, a onda kažeš da ti nedostaje finansija za ljetovanje, i mrziš sistem i šefa i podne, i noć? Šta pamtiš više - trenutke radosti i smijeha, ili par cipela koje si bacio prije par godina? Šta ti je važnije - da imaš pun ormar garderobe koju nemaš vremena da nosiš, ni prilike, ni volje. ili da možeš obići prijatelja u drugom gradu jer ko je ikad rekao da moraš imati drugu maicu za svaki dan u mjesecu?

Ne znam kako vi, ali meni već odavno nije važno šta imam, i ne marim što je moj krug prijatelja toliko mali i tanak. Ne marim da odem sa knjigom i psom u park, da sama svratim na espresso ili sendvič. Ne marim da sama pođem na trčanje, i nije mi teško da odem na more ili na jezero. Ne posjedujem automobil, jer smatram to bespotrebnim trošenjem novca kad taj isti mogu da preusmjerim na putovanje. Razmisli malo... Jeste, živimo na Balkanu gdje su plate ispod ljudske vrijednosti, i rente za stan su visočije od prosječne penzije, i jeste, sve je korupcija, mit, veze i šund. Ali ako samo napraviš jedan korak unazad, izmakneš se i sagledaš cijelu situaciju iz drugog ugla vidjećeš i sam koliko bespotrebno trošiš novac i vrijeme na gluposti. Jer jesu gluposti. Jer svi ti servisi čaša i zdjelica i tanjira u komodama koje žude za slobodom nsiu radost. Možda ne želiš da priznaš, možda si dovoljno lijen (iako ti je izgovor da si umoran) pa provedeš popodne uz televiziju umjesto u parku ili sa prijateljima, ili sa porodicom. Ne brini, i ja sam sve to bila. 

Ove nedelje planiram da počistim sve ovo gore navedeno. Sve osim knjiga. Njih ne dam. Odavno sam preboljela materijalno, i odavno već mi nije potrebno da imam servis plitkih i dubokih tanjira. Emotivno se vežemo za stvari a udaljavamo se od ljudi. To nije život za mene. Nikad nije ni bio. Kupujemo gomilu jeftinih stvari samo da bi dobili na raznolikosti, i žalimo se da nemamo novca za skupe stvari. 

Ja znam gdje me moji nemiri vode. Šta ćeš ti da uradiš sa svojim životom? 

Da su žene odlučivale o nekim stvarima, svijet bi izgledao ljepši.

Mi žene, smo mnogo razmažene. Jesmo. I nismo ni svjesne koliko smo srećne. 

Danas, bila sam žena. Ona od prije koju deceniju. Sa krpom u ruci, pajalicom, sredstvima za čišćenje, naoružana voljom za čišćenjem. Dobro, nije da mi je volja, ali nisam znala šta drugo da radim. 

Otkako sam vegan, imam taj nenormalan višak energije. Budim se u sitne sate, naspavana pred zoru, i mučim se da odspavam još koji sat da ne ustajem s pijetlovima. Ja, koja sam mogla da spavam 48h, sad jedva izdržim šest. A s obzirom da je vrijeme posta, nije baš da sam mogla da krenem sa željama u džepovima i otisnem se put mora. Tako, ostale ja i volja u kući, spremne jedna drugu da izludimo. Da prevrnemo kuću naopačke i da vidim šta je ženama zanimljivo da svake nedelje čiste prozore i tresu tepihe koje ja nemam, da peru zavjese koje meni mačke tako divno dekorišu noktima i šta je tako zanimljivo u izmicanju kuhinje i zavlačenja u svaki ćošak stana. Sve sam završila do pola osam večeras, čišćenje i nabavku, i što je trebalo i što nije. 

I drage žene... Dal ste vi normalne? 

Dal su naše majke i bake bile normalne sa onim silnim štirkanjem kragni i i posteljinam i peglanjem gaća i svake sitnice? I kako su samo imale vremena da spreme tri redovna obroka, umjese najukusniju pogaču, zakrpe sve što treba, poprave krov, poprave muža, iskopaju baštu, skinu mjesec i probude sunce ujutru opet nasmijane? Kako su uspijevale sve to? I još važnije, odakle im volja?! Ili je sve to bilo moranje, mirenje sa sudbinom žene. 

Svaki dan kad dođem s posla moram srediti stan zahvaljujući mojim neumornim dekoraterkama, Uredno izdžogiram patos, sitresem krevet i dvosjed, operem suđe, i dosta. Nemam puno stvari pa nemam puno ni prašine. Ne volEm kad moram generalno stan da čistim jer znam koliko sam detaljna i danas sam još dodatno poludjela jer sam pod Čišćenjem podrazumjevala "izbaci sve što ti ne treba, ne koristiš, smeta ti, ne radi, istekao rok, istekla moda i uljepšale mačke". Nije mi bilo zabavno. Ali morala sam. 

Jesu li naše majke o one prije njih koju deceniju morale puno više nego mi današnje razmažene prizneceze tehnologije? I opet nismo srećne. Ili samo ne umijemo da cijenimo to što smo danas u mogućnosti da biramo šta moramo, a ne moramo ništa. Šta da i dalje žene moraju da peru brdo pelena na ruke, u hladnoj vodi. I da se kupaju u kazanu. I da peru mužu noge, I još da uveče budu raspoložene za njegove dodire. Ma idi bre... 

Hvala nebesima pa sam danas to što jesam, i nije mi stalo da svaki ćošak stana bude kao apoteka. Koliko su samo naše majke bile uskraćene za sopstvene snove i želje jer su bile prezauzete čiššćenjem kuće i sađenjem bašte i izvođenjem čuda da bi danas bile princeze sa manikiranim noktima i ispeglanim kosama. Koliko su samo bile uskraćene za sopstveno uživanje i mir jer su morale da ispraćaju i dočekuju goste, udovoljavaju muževima, i pri tome da uvijek budu nasmijani tihi makovi naših snova. Bože, koliko su samo snažne bile te žene. 

Ponekad, i treba da nam se desi neki kvar u kući, neprijatna situacija, ili ovako neko generalno čišćenje. Treba jer drugačije ne bi znale da cijenimo ono što imamo, i ovo danas što jesmo. Ove žene danas, koje mogu da kupe svaki obrok, i kojima su važni ispolirani nokti, i kojima je važno da ne mirišu na krofne... Zapitajte se ponekad zaista da li ste srećne. Ja mirišem na hranu često. Nisam neka kuvarica, al mirišem na začine. I znam kako je prati odjeću na ruke. I znam kako je polivati se lončetom. I znam kako je "usisavati" metlicom. Ne provodim previše vremena u čišćenju i glansacnju jer ne vjerujem da je to važno za sreću. Naše majke nisu imale drugog izbora. One nisu imale slobodu da budu princeze. 

I zato ne smijemo nikad zaboraviti da smo na njihovim žuljevima naša glatka stopala podigle. Ne smijemo zaboraviti čega su se one odrekle da mi danas ne bi morale. Mi, male slatke lažljivice i tvrdoglave kurtizane koje i ne znaju zašiti dugme na košulji. Znamo ih iskidati, to i te kako znamo. 

I ne smijemo zaboraviti kakvi su to heroji bili, naše majke, kakve su to stijene bile, i planian bi se postidjela pred njima. Ne smijemo zaboraviti koliko smo mi srećne što ne moramo ništa osim onog što želimo. A ni to ne moramo. Pucnemo prstima i kliknemo na dugme i sve je već sređeno. Sve uredno i čisto . Hendikepirano. 

Zastani svakog dana, ženo, i zahvali se. Pogladi svoju kosu, i svoje nenaborano lice, pljesni se po zategnutoj zadnjici, obuci se najljepše i zahvali se ženama prošlih decenija. Jer mi nikad nećemo biti tako snažne. I sve slabije ćemo biti. Bićemo sve manje žene a sve više lutkice od porcelanskih pogleda. 

Hmmm, vidiš, lako je očistiti stan. Možeš li sebe? 

Isijeci riječi i udahni sebe u život

Šta radiš kad ti se u život obruši mir? Fizički. A i duševni.

Pobjegneš li? 

Sakriješ li se iza prvog kaktusa i zaliješ li ga svojim strahom? Smiješ li živjeti u miru?

Znaš li uopšte kakvog je ukusa mir koji te prelije kao fina čokoladna glazura, u prvi sumrak?

Smiješ li utonuti u njegove dubine, zaroniti i disati pod vodom sopstvenih bivstvovanja, isplesti pletenice u grivama divljih vila svoje mladosti? 

Smiješ li zbaciti sa sebe ono što te čini savremenim proizvodom, i zakopati stopala u pijesak? 

Bojiš li se živjeti po svojim nametima, ne po tuđim programima? 

Znaš li reći ne?

Ne maskama.

Ne izgovorima. 

Ne lažima.

Ne komšiijama.

Ne mužu. 

Ne ponedeljku.

Ne šefu.

Ne skučenosti.

Ne školjkama i zidovima.

Ne štiklama. 

Ne igrama i taktikama.

Ne lažnom braku.

Znaš li?

Smiješ li reći ne svemu onome što su pokušali da nakaleme na tebe kao da si hibrid njihovih želja i sopstvenih strahova?

Jesu li te uspjeli ukrotiti u paukovu mrežu, staviti novac u ruke, okrenuti te tri puta oko sopstvene ose i srce ti prikovati za petu?

Jesu li te uspjeli gurnuti kroz vrata života i osakatiti dijete koje si bio?

Jesi li se prepustio prljavoj kiši licemjernih suza ljudi koji nariču svakog dana za drugima, osim za sobom? Koji sebe nemaju?

Imaš li se ti? 

Smiješ li se sam pojaviti ispod kišnog oblaka, i osmijehnuti mu se široko?

Ne zgrčeno kao kad zagrizeš krišku luka, već odistinski, široko, iskreno. Sebe upakovati u taj osmijeh.

Smiješ li pružiti ruku svakom ko je traži bez straha da će je zubima odgristi i ponijeti sa sobom?

Usudiš li se voljeti i vjerovati da ljubav postoji i da nije samo čarobni prah iz vilinske priče?

Usudiš li se biti ljubav? 

Ako ne vjeruješ, smiješ li reći da si ikad živio? 

Bio voljen i ostavljen? 

Bio ljut i praštao?

Volio i davao bez veresije?

Znaš li uopšte šta si bio? 

U šta si izdžikljao kao puzavica?

U šta su te upsjeli pretvoriti?

Udahni. Potoni u mir u prvom sumraku. Pogledaj svoju kožu, svoje ruke, svoje prste. Izađi iz zidova, obuci se najljepše, ispleti pletenice i budi žena. 

Stavi šešir na glavu i crvenu leptir mašnu i prošetaj svoju mladost muškarca.

Budi živ. 

Toliko da drugima bude neprijatno što su mrtvi. 

Budi svoj.

Toliko da drugima trnu zubi jer su tuđi.

Svako nosi u sebi nekog svog malog boga kom se potajno moli...

Sjedim na terasi i gledam u nebo koje mijenja boju u teget mirnu. Gledam kako se dan završava, i kako se pretapa u noć. U meni roj emocija, ne znam odakle su se stvorile jer u poslednje vrijeme nisam sigurna da umijem bilo šta osjećati. Čak iako se Procjenitelj opet odnekud pojavio, i sigurna sam, opet će nestati. Tako je to u igrama mačke i miša. Neko ostane uskraćen za uho, neko za rep. Ja nekako uvijek za srce.

U danima posta mjeseca Ramazana, poslednjih sedam godina svaki put iskusim drugačija osjećanja. Kaže mi neko "to je patnja za organizam", A ja ne umijem da objasnim riječima. 

Vidiš, svi mi u sebi nosimo nekog svog malog Boga kojem se molimo i kojem smo zahvalni, kojeg zazivamo u usamljenim noćima, i kojem vjerujemo. Ja mog volim zvati Ljubavlju i nema to veze sa religijom. Neko će shvatiti na pravi način, neko me osuditi, neko reći da bogohulim, i sve je to u redu. Ja i dalje vjerujem u ovo što nosim u srcu, i dalje vjerujem u Istinu, Oproštaj, Ljubav, Humanost, Jednakost i Zahvalnost, kojim god redosledom išli. To su moja načela, To su moji pravci. 

Lako je odreći se hrane i pića. Lako je odreći se mesa i postati vegan. Lako je odreći se hladnog rose vina u toplim ljetnjim večerima. Nije suština posta u tome. Pročistiti tijelo je lako. Detoksikovati misli i srce i dušu... To mnogima teško polazi za rukom. Ostati smiren u situacijama kad bi vrištao, opraštati onda kad bi se naljutio, voljeti onda kad bi mrzio, i povrh svega biti zahvalan na svakom novom danu, na običnoj čaši vode, na lijepoj riječi i toplom pogledu - to je izazov koji se postavlja pred svakog od nas. Izazov - postati ono od čega smo se udaljili. Izazov - postati Čovjek. 

Dok sjedim na terasi sa čašom hladne vode nakon još jednog dana, preplavila me zavalnost mom ličnom Bogu kojeg nosim u srcu. 

Zahvalna sam na snazi koju imam da svakog dana ustanem sa osmijehom ma koliko da bih možda zaplakala pod teretom samoće. 

Zahvalna sam na svakom danu koji sam provlela gladna danas i u prošlosti, jer tako sam naučila da su nekad i mrvice dovoljne za sreću, 

Zahvalna sam na svakom razbijanju o hridi života, jer tako sam naučila da nemam kraj, da se uvijek mogu sastaviti i da uvijek samo bolja mogu biti. 

Zahvalna sam na svakom osmijehu koji primjetim u ljudima jer to mi govori da još uvijek postoji iskra radosti u ovim teškim vremenima. 

Zahvalna sam svima koji su otišli iz mog života jer su bili moji Učitelji pa danas znam da cijenim one koji su ostali uz mene tokom svih ovih godina.

Zahvalna sam na svima koji su me podržavali čak i kad je bilo uzaludno i meni jer su me naučili da ne postoje neosvojive litice. 

Zahvalna sam na svim ljubavima koje su mi se desile, na svim poljupcima, i zagrljajima jer danas znam kako se voli cijelom svojom apsolutnišću. 

Zahvalna sam svima kojima sam bila vudu lutkica za ispunjenje sopstvenih hirova jer sam samo tako mogla naučiti kako se prašta i kolika je snaga u tome.

Zahvalna sam na najtežim odlukama u životu koje sam morala da donesem jer su me naučile da, ma koliko puta da umrem u sebi, uvijek ću se ponovo roditi. Jer sve u životu prolazi i ponovo se rađa. 

Zahvalna sam na mojim mačkama jer su me naučile kako se voli i kako je za osmijeh dovoljan jedan pogled i njuška. 

Zahvalna sam na svemu što sam izgubila i čega sam se odrekla jer danas znam da samo bez srca ne mogu živjeti. 

Zahvalna sam na svemu što imam i još više na onom što nemam jer znam da materijalne stvari nisu uslov za sreću, da je sreća u meni samoj, i da čuda zaista postoje. 

I još na bezbroj stvari sam zahvalna, I to je ono što post čini predivnim. Kad se očistiš od ovozemaljskih pogodnosti, i prepustiš se duhovnom, i osjetiš energiju u sebi, i strujanje neke drugačije sile. Sile koju ja zovem Ljubav, i to nema veze sa religijom. Ljubav prema sebi, prema dušama sa kojima postojimo na ovom svijetu, prema šansama koje nam se ukazuju. ljubav prema životu. Naučiš da razumiješ da je sreća u tebi, da treba da poklanjaš drugima i osmijehe i radosti, i onima koji manje imaju od tebe da im pomogneš, makar lijepu riječ da im uputiš. Naučiš da je tako malo potrebno, i da nam ponekad baš taj jedan korak nedostaje do sreće. Korak koji se mnogi od nas plaše da naprave. Jer još nisu shvatili da je biti srećan samo stvar izbora. 

Toliko je mržnje i ratova i netrpeljivosti u svijetu. Šta te košta da budeš dobar?

...na plaži joj na poklon izronih morskog puža

Provela sam dva sata sinoć u nagovaranju oko dobijanja poklona. Ja kažem neću, druga strana kaže hoćeš. I tako dva sata. Na kraju sam izgubila snagu i popustila. Evo me s novim skečersicama danas gdje zatičem sebe sa milion pitanja. Odakle toliki otpor prema poklonima...? Da li sam zaista toliko osakaćena?

Predugo se brinem sama o sebi. Radim za sebe, i sve što imam, sva moja imovina koju uglavnom čine knjige, ali da ne zalazimo u detalje, sve sam sa svojim radom kupila i ništa tu nema poklonjeno. Po neko parče garderobe možda, i to je to. Po neka plišana igračka koja je ostala u roditeljskoj kući da se sestrić igra s njima. To je sve. Za cijelih trideset godina to je sve. Naučila sam tako. Naučila sam da sama bijem svoje bitke, da iz njih sama izlazim sa plenom il bez njega, sa srcem il bez... Ne umijem da popustim. 

Kažu da je divno biti SAMostalan i nezavistan. Da je divno biti jak i snažan, i sposoban da se odupreš svim nedaćama koje ti život baci pod noge. Kažu da je stijena u koju sam stasala prava ponosna žena. I uvijek je tako. Vidi se samo ono spolja. Samo su korice važne. Samo je oblik bitan. A šta je sa ovim djetetom zarobljenim unutar mene, koje više nema snage da bude krokodil? 

Pojela me snaga. Pojela me snaga ovog gladijatora u meni. Naučena da se borim, naučena da nikad ne odustajem, da sam uvijek na litici iza koje ne postoji sigurna ruka. Naučena da uvijek mogu da ustanem. I ne umijem drugačije. Ne znam kako da pustim nekom da me pridrži ako se okliznem. Da li je to cijena samostalnosti? Da li je stvarno tako dobro biti SAMostalan? 

Nikad mi ništa nije servirano na tanjiru i za sve sam morala da zubima gulim kožu s tijela. Za sve sam morala da zagrizem u srce i u blato zagazim, i ponosna sam na to. I zbog tog ponosa sam toliki zid podigla da se svaka mogućnost poklona mora razbiti od opsade. Poklone ne primam. Ne znam kako. Zapletem se, zatupavim, i uporno govorim neću! To samo izlazi iz mene, kao da sam programirana. I ako bih i možda klimnula glavom, kažem neću. Kažem mogu sama. Kažem da mi ne treba. Nikad mi pokloni nisu bili važni. Važni su mi bili zagrljaji, i ljubav, i osmijesi i ono u grudima što se rodi, onaj roj zu-zu u stomaku. Sve je to važnije od parfema i knjiga i bilo kakvih drangulija koje novac može da kupi. 

I opet kažem da mogu sama. Ne znam kako da srušim zid ispred tih praznih polica rezervisanihza poklone i drangulije. Ne znam kako da kažem Hoću. Pokloni mi Pariz i Škotsku, i toplo ćebe za umorna stopala, i mir i ljubav upakovanu u bijelu posteljinu, i osmijeh raskrvavljen na njoj. Pokloni mi zvijezde na plafonu, iscrtaj mi srce na dlanu, pokloni mi svijet u ljusci od jajeta, al samo me voli. Voljela bih da nekad mogu to da kažem. Da pristanem na ljubav. Na još jedan dlan, ako ga nađem. 

Vječnost se ne postiže ogradama, ona se zaslužuje djelima!

Tmurna nedelja, kišna. Uz prvu kafu koju cijedim već sat vremena, sređujem mozaik utisaka od prethodne noći. Danas je taj dan, neko slavlje bi trebalo biti, trebalo bi da budem ponosna zbog ove države u kojoj živim, a mene naprosto sramota izjeda. Rekla sam da neću da se bavim politikom, ne leži mi, previše je tu istine da bih mogla. Ne mogu da se otmem mišljenju da smo negdje grdno pobrkali i pogrešno skrenuli. 

Bila sam patriota, voljela ovaj kamen, i ovaj krš, i ovu domovinu u kojoj sam nikla. Bila sam ponosna na nju, na njene pobjede, na pobjede osvojene u njeno ime, na sve njeno. Zadojena sam ovim kamenom, napojena ovim mojim morem, čuvana u njenoj šumi i ljubav sam prosipala svim stazama kojim sam kročila. Prošlo vrijeme. 

Sinoć me bilo sramota. 

Znaš ono - koncert povodom proslave državnog praznika, dana nezavisnosti. Nije to mala stvar za nas koji smo svjesni, i koji smo se prije jedanaest godina odlučili za njenu nezavisnost. Nije to ono što smo zamišljali. Ni blizu. Bar nije ono što sam ja očekivala. Sreća i blagostanje u mojoj glavi izgledaju potpuno drugačije od ovog gdje danas živimo. Ja i moj narod, oni koje mogu zvati mojima. A moji su svi oni koji su se sinoć našli sa one strane ograde. 

Koncert Bijelog dugmeta. Koncert za nas koji smo bili (neki možda još jesu) puni ljubavi prema ovoj zemlji u kojoj smo rođeni. Koncert u zemlji (ne)jednakih. Koncert za sve nas (ne)jednake ljude. U zemlji u kojoj se slavi multi-kulti štatijaznam koja čuda i (ne)jednakost. Besplatan koncert legendarne grupe za narodnu masu koja je odrastala uz rock'n'roll i daleko od turbo folka. Koncert za nas koji smo voljeli Tifu, i Alena i Bebeka i Bregu. Bebek nije došao, Tifa je opravdano kasnio. Predgrupe Valentino i Regina. Euforija i ludilo. jedan od onih koncerata koje pamtiš. 

Jedan takav koncert bi trebao biti besprekoran, ali ona ograda... Dođavola sa ogradom. 

Ispred bine postavljeni stolovi, bijelo prekriveni, satenski ili šta već. Na njima flaše vina, Jack-a, Pfaner sokova, Knjaza Miloša. I ta j*****a ograda posle njih. Za nas, narodnu masu. Za nas NEjednake ljude naše države. Okupljamo se, skupljamo se da smo što bliže bini, da upamtimo taj trenutak, da upamtimo Bregu kako šizi zbog ozvučenja, i osmijeh Aca Regine. Da smo bliže dok nas ograda ne zaustavi. Da se, ne daj Bože, pomiješamo sa tim odabranim maminim i tatinim sinovima, princezama, i novinarima. Jer smo NEjednaki. Jer mi, narod obični, mi živimo u državi u kojoj se slavi (ne)jednakost na svim poljima a evo opet su nekako uspjeli da nas podijele na obične i povlašćene. Na obične i bogate. Na nas koji smo srcem pjevali s Tifom i na njih koji su pijani skakali i slavili svoju posebnost i veze u sistemu. Na nas koji smo pokisli poput miševa dok smo se grčevito držali za tu ogradu i dok je obezbeđenje pazilo da, ne daj Bože, neko od nas običnih preskoči i "zarazi" njih tamo svojom običnošću. Ostavila sam glas tamo i pesnice zabijene u ogradi, u toj pregradi koja nam je govorila gdje nam je mjesto, kao da se nećemo kopati u istoj zemlji kad nam dođe kraj.

Meni je bilo lijepo. Nisam išla ništa da slavim, išla sam na koncert mojih dragih bendova. Išla sam pjevati iz duše dok kiša pada po meni. Išla sam voljeti život i slaviti svoju ličnu nezavisnot. 

Jer šta imam drugo da slavim? 

Koju to zemlju treba da poštujem? Geografije ima svuda. Svuda ima kamen, i nebo, i voda. Svijet je moja zemlja. Ljudi, oni koji su kao i ja sinoć ostali prikačeni na ogradi i vrištali hitove jedne mladosti, to su moji ljudi. Njih mogu da poštujem. Ovaj sistem koji postavlja ograde na koncertima i koji nas je tako podijelio na kumovu djecu i nas zaražene običnošću? Jedina razlika između nas je bila ta ograda sinoć. Možda ipak, možda se trebam zahvaliti na njoj. Čuvala nas je od tih princeza na zrnu graška i konja sa prinčevima. Čuvala nas je, nas obične, da se ne zarazimo njihovim egom, i njihovim materijalizmom. 

Ne znam, ne volEm ograde. granice su za mene samo linije nacrtane na mapi u atlasu. Ne volEm ih. Nemam ih kad su ljudi u pitanju. Obični ljudi.

I nemam ja stvarno šta tu da slavim. Nema tu ništa vrijedno mog poštovanja, i ljubavi. Razumijem, ljudi, razumijem. Svuda ima običnih i bogatih. Razumijem. Ali dođavola, ograda ispred ljudi znači ograda u sebi, u svom srcu. I šta tu treba da slavim? 

Ne. Ne slavim ja više ništa u ovoj izokrenutoj zemlji koju ovi sa ogradama vode u propast radi sopstvenog sebičnog srca i ega. Ja slavim ljubav, i slavim svijet, i one ljude koji su sinoć pokisli sa mnom s one strane. S prave strane. A ti se državo, ponosi svojim sistemom poremećenih vrijednosti, svojom NEjednakošću. I nek ti je na čast. 

A vječnost, ona se zaslužuje. Ali ne ovako!