U koštac se uhvatiš sa sobom kao sa vukom

Znaš li gdje ćeš kad ti se grudi rasklope i iz njih dopre jauk i vriska, dopre krik samog tebe iz dubine - oslobodi me! 

Hoćeš li umjeti da se raskuješ, da se otvoriš, da nebo u grudi smjestiš i zvijezde posadiš oko srca kao oko stola za večeru? 

Hoćeš li znati svakoj od njih ime da daš, da im kose umrsiš i čokoladom snove obojiš? 

Hoćeš li znati saslušati sve one uzalud zamišljene želje koje si bacio kroz prozor gledajući u nebo, ne znajući da samo je jedan tren dovoljan za čudo. 

Za tvoje čudo. 

Za tebe samog. 

Kad jednom oči otvoriš hoćeš li umjeti na dnu zdenca pronaći ugasli sjaj, hoćeš li ga umjeti u život vratiti samo jednim osmijehom, milovanjem trepavicama po obrazu, dodirom prsta po vrihu nosa, po pjegicama i borama? 

Hoćeš li smjeti da se predomisliš i umjesto da u dva po ponoći ostaneš u krevetu, izađeš van zidova i bos protrčiš neki krug po snovima. 

Smiješ li reći da si živ, da si hodajući život, da si sve ono o čemu milioni ljudi sanjaju, mrtvi prije sumraka, prepušteni monstrupznim brigama o tome koju haljinu obući i koliko je cijena goriva bila jutros. 

Smiješ li da budeš ono za šta si rođen, da budeš svoj i svačiji, da se daješ, da voliš, da izađeš iz svojih zidova i staviš nebo na glavu, nakriviš pero i zadjeneš suncokret u pohabani rever kaputa. 

Stvarno, da li uopšte znaš šta je potrebno za jedan udah, za jednu suzu, za jedan takt u prstima. 

Znaš li koliko je mraka potrebno da bi svjetlost u tvojim grudima mogla sijati, da bi mogao biti tek jedan svitac na mom dlanu, na dlanu mojih htjenja, na mojim promrzlim usnama. 

Za samo jednu želju smišljene. 

Bojiš li se? Trebalo bi. 

Bojiš li se zgužvati zemlju prstima i oplakati uveli list u ovoj septembarskoj noći dok se jesen migolji poput guje u travi, pokušavajući grčevito da se drži ljeta i suše. 

Smiješ li uhvatiti trnje dlanovima, i čvrsto se držati da ti ne isklizne i taj poslednji sumrak kad si konačno postao trajni lijek mog slomljenog srca. 

Ako takav ti i postojiš u ovoj zemlji gdje čuda obitavaju pod kamenjem.

Kad odlučim nekad ponovo biti galeb na obali od soli...

Htjela bih da vrištim. Sve ono neizrečeno, ono što ne umijem da izgovorim dok mi se oblaci spuštaju na glavu i pritiskaju mi ramena i neki napušteni psi me grizu za farmerice i vuku na različite strane. Mjesec mi se nastanio u kosi i zvijezdem i vijenac isplele i ruke zavezale.

Često ponovim da nisam od one berbe kad se ljubav dijelila kao milostinja i da nisam od one sorte kojoj je potreban stalni zagrljaj i utočište. 

Nekad, da, jeste mi bilo potrebno da se oslonim na muškarca, ali posle toliko godina naučila sam se oslanjati na sebe. Znam, reći će ljudi da je to sebično ali ja sam samo pronašla najbolji način da se brinem za sebe u ovom svijetu izokrenutih vrijednosti, političke aktivnosti i naopakog kompasa. U ovom svijetu gdje ljudskost ima granicu i gdje se razmaženi dječaci igraju rata i glume muškarce. Glupi neshvaćeni razmaženi dječaci. 

Ne treba meni heroj, nije mi potrebno spašavanje. Znam, nije to ni malo ženski, ali naučila sam sama da se brinem o sebi. Umijem da otvorim i zatvorim vrata, umijem da zakucam ekser, otvorim teglu, promijenim sijalicu, i okrečim stan. 

Naučila sam i da sama popijem čašu vina kad mi je gušt, i da spavam sama, dijagonalno. 

Vidiš, ne treba mi spašavanje. 

To što znam da živim sama, ne znači da i želim. 

Ja svoj život ne želim da obavijem oko muškarca. Ne želim da mi on bude uslov za sreću. 

Želim biti s nekim zato što ga volim, želim, al ne zato jer ga trebam. Ne zato jer se plašim da ću ostati sama. Ne zbog reprodukcije, jer mi je vrijeme. Ne iz hiljadu razloga koje mi navode i zbog hiljadu pitanja koja me pitaju. Ne. 

Želim biti s nekim jer osjećam da je taj neko onaj ko me upotpunjava, ko me razumije, osjeća. Želim biti s nekim s kim sam srećna, ali svoje ciljeve i svoje želje ne želim praviti oko njega, jer on ne može i ne treba biti moj uslov za ljubav, za život. 

Naučila sam da živim bez onog svog, bez srca i mesa, mogu da živim i bez muškarca. Mogu, ali to ne znači da želim. 

Naučila sam kako da budem jaka. 

Naučila sam da sačuvam svoje srce da ne bude slomljeno, da ne bude povrijeđeno. Naučila sam trikove i izgovore, i sve laži ovog svijeta tako da me nijedna ne može iznenaditi. 

Nekad, mislila sam da trebam biti nečiji centar svijeta, ali danas znam da je to ego, i da su to moji strahovi se hranili. 

Jer može taj Neko da me voli više od neba, ali isto tako mora biti svoj. Mora imati svoje snove koji se ne vrte oko mene. Divno je ako su nam želje iste, i slične, ali divno je i kad možemo postojati posebno, a srca nam biti ujedinjena. 

Ne mora muškarac da me drži za ruku da bih bila njegova. Treba srce da mi sačuva. 

Ne mora da me pazi kao da sam od porcelana, ja sam to odbolovala. Od kamena sam sazdala ovo svoje tijelo, i svoje srce, i naučila sam da budem ekstremno jaka i kad je potrebno, a posebno kad nije. 

Ne mora da bude moj vitez. Ali mora uvijek biti spreman da me uhvati ako odlučim da se raspadnem i budem slaba. 

Ne mora da me čuva u staklenom zvonu, da se plaši da ću da izblijedim na suncu i da se istopim od kiše. 

Ne mora da bije moje bitke, ali more da bude tu kad odlučim da predahnem. 

Ne treba meni heroj, već prijatelj, partner po kazni, ludak neki kamenog srca i somotne duše. 

Jer ne znači meni noć puna strasti ako dušu ne mogu na rane priviti da ozdravim. 

Čemu onda sve to... 

U bjelini svi smo jednaki, svi smo prah postali

Dala sam otkaz.
Napustila sam siguran posao, lijepu platu, i malu kancelariju.
Dala sam otkaz stresu, i nervozi, i negativnoj energiji koja me grizla.
Otkaz neispenjim snovima, neostvarenim željama i umjetnom svjetlu.
Otkaz svakodnevnici, i strahu, i zarobljeništvu.
Otkaz šijuniranju, i zatočenim snovima u maloj staklenoj kutijici. Brižljivo čuvanim i njegovanim.
Obećala sam, tamo u bjelini, obećala sam da neću dozvoliti da mi život prođe a da ga ne osjetim.
Obećala sam da ću da zagrizem u život koliko god je moguće, da ću bar pokušati, jer ima ljudi koji mi nedostaju do bola, a koji nemaju šansu za život.
Nemam alternativu, ni novi plan. Prepuštam se u struje života, i znam, povoljan vjetar će me povesti tamo gdje je najbolje za mene. Vjerujem u to.
Jeste, zvuči kao izlizana priča nekog od ovih modernih učitelja, ali nije... Bar nije izlizana.
Jer vjerujem.
Ubila sam strah. Ubila sam ga vjerujući da život ima neki sjajan plan. Ima neku magiju.
A nije da se nisam plašila. I previše razmišljala. I brinula. Ali čemu sve to.
Bjelina me naučila.
Pokazala mi je put. Jer svi putevi ne vode u Rim. Svi vode u tu istu bjelinu jednog dana. Pitanje je samo šta želiš da pamtiš na kraju - brigu i stres, ili ljubav i osmijehe.
Ja sam odabrala ovo drugo jer dugujem toliko onima koji mi nedostaju, dugujem toliko sebi, svom srcu. Dugujem sebi da budem živa.
Najlakše je biti preplašen. Osušen. Tako živo mrtav. To je najlakše u današnjem vremenu ludila i besmisla. Na mojim mariginama čekaju me snovi. Neostavreni. Neki prerano ugašeni. Kako da ih ne zagrlim? Kao djeca koja stoje ispred izloga radnje sa omiljenim slatkišima. Ne mogu da ih se odreknem. Ne još uvijek. Još u meni ima toliko života za pokušaj, za let, pa makar se sunovratila sa sopstvenih visina.
Ne dam da mi snovi prah postanu. Ne dam da me uguše vulkani problema, da me zatrpaju pepelom, dok se i sama u prah ne pretvorim.
Skočila sam sa litice očekivanja i bacila se u more neizvjesnoti. Isplivati ili potonuti. Ustati, ili se prepustiti mraku i očaju. Dubinama straha.
Ne! Ubila sam strah!
Dala sam mu otkaz!
Šta ti čekaš?

...put do raja, o zar je uzvodno do kraja

Ovih dana sam slomljena, kao porcelanska lutka u rukama trapave djevojčice koja je u pijesku izgubila cipelicu pa joj je lutka kriva. Iskopala joj je oko, i nažuljila trepavice, i otkinula jednu nogu. I mali prst na drugom, preostalom stopalu, pa sad tako ćopava grabi kroz gužvu i svijet. Eto, tako nekako. Slomljena sam. Kao pčela kojoj su počupali krila, najeli je kupina i pustili je da se napije i udavi u sopstvenom neznanju. I tako sakata, gmiže kroz ulice mračnog grada, pijana od sebe i svoje naivnosti. Zar je i važno gdje umiru snovi? 

Ovih sam dana nalik đavolu samom, bez repa, sa osmijehom razmazanim preko lica, i narušenim snovima. Ja sam ona što je uvijek žudila za slobodom. Ja sam ona koja je željela da leti, ali sam dozvolila da mi krila sputaju i od njih naprave ruke kojim ne umijem grliti ni sebe kad zatreba. Ušetala sam svjesno u zamku, i zatvorila vrata. I ostala tu. Previše dugo godina sam tu, kože blijede i prozirne kao paučina u koju će se svaki čas uhvatiti vuk. Zaboravila sam kako je rasplesti kosu, i zagrabiti zemlju, hodati po vodi i mirisati na jagode. Zaboravila sam kako sloboda zvuči poput hiljadu cvrčaka u njtužnijoj jesenjoj baladi. Zaboravila sam i svoje ime i svoj lik, jer to što viri s kraja ogledala nisam ja. To nikad nisam umjela biti ja. I zar je važno gdje život završava? 

Ja, koja sam slobodi pisala pjesme, i opjevala je ljepše nego Odisej svoju ljubav, ja sam dozvolila da mi isklizne iz znojavih ruku. Postala je suvišan teret, jedan san viška, i pustila sam je. Ne znam da li se razbila od stijene, ili je potonula na dno mojih ugašenih želja. Voljela bih da je preživjela. Da može sad da uzleti i da me naseli kao napušteno gnijezdo, da me oživi. Da me meni vrati. Zar je ikad bilo važno gdje izdah umire? 

Zatvorenoj u kuli u kojoj odrasli čuvaju duhove, ispred vrata sam postavila strah. Nacrtala sam mu rogove, i rekla mu da reži. Da me udari svaki put kad pokušam da izađem. Da mi zaprijeti sa novcem, da mi kaže kako ću umrijeti gladna i ostavljena, negdje u nekom jarku kao pijanac koji se razočarao u svijet. I uspjelo je. Bila sam zaplašena. I mala. Manja od gusjenice uvijene u sopstveni sram. Sad gumicom brišem rogove, i crtam leptire oko glave. Umjesto zuba crtam poljupce. Možda to i nije bio strah. Možda sam to bila ja. Osušili se snovi i uvele mi želje i tu sam, zatvorena u kuli u kojoj samo na vazduhu živim, listajući stranice knjiga koje nikad neću pročitati. Mašta me iskvarila, znam. Na kraju, zar je uopšte bitno gdje mrznu prsti u rano ljeto? 

Otvorila sam vrata i ubila strah. Sad samo čekam povoljan vjetar da mi pomiluje kosu i kaže da je u redu. Da napravim prvi korak, i upiškim se nesmotreno. Rizikovaću. Moram zbog sebe. Jer ako poludim ovde zatvorena, otpašće mi krila i ličiću na biljku u herbarijumu nekog trećerazrednog učenika, i neću nikad spoznati proljeće, ni sopstveni san. Ako dozvolim da ostanem ovde disaću ovaj užegli vazduh, i na kraju ću se i sama pretvoriti u buđ i možda će od mene napraviti lijek za umrle snove. Možda ću biti izložena u muzeju propalih nada, kao primjer djeci kako ne treba odrasti. Ne želim to. Vezujem patike. Skidam naočare. Ne plašim se sunca. Svijet mora biti tek nekakva iggračka. Pa stvarno, zar je i važno gdje nestaje more?

moj dom je tek maleni svitac na nebeskoj pucini...

Zalutala sam još jednom u taj grad, u svoju postojbinu, u to mjesto u kojem samo tuga paradira. Grad mojih duhova. Grad nezagrnutih uspomena. Grad u kojem još samo može tuga da me dočeka, sa krezubim osmijesima, i da me zagrize svojim bezzubim ustima, kao trulu jabuku. Tamo, gdje me svi znaju, a niko me ne poznaje. 

Uvijek je isti osjećaj. Uvijek mi trebaju dani da se oporavim od izbjeglištva, jer tamo ja to i jesam. Izbjeglica. Neko bez krova, bez ognjišta, bez svojih ljudi, potpuni stranac u tuđem gradu koji je samo nekad, u snovima djetinjstva bio moj. I pamtiću ga kao takvog, prije nego su duhovi zagospodarili. 

Uvijek je isto. Uvijek je taj isti osjećaj kao da sam došla tu da narušim tuđi mir a ne svoj da nađem.  I ti trapavi zagrljaji, i nasilni osmijesi, i teret obaveze koju nosim sa sobom. I uvijek osjećaj krivice jer sam tu, jer remetim njihov teško stečeni mir sopstvenim nemirom. Pune ulice poznanika. Ljudi koje sam nekad poznavala, a kojima danas znam samo ime. Učitivo klimanje glavom. 

"Ćao, kako si?"

"Dobro sam. Ti?"

"Evo..."

Izvježbane fraze i klimanje glavom, nedovršeni dijalozi i ubrzan korak. 

Ništa nije isto. Mojih ljudi nema, ni ljubavi starih, ni mene nema odavno. Nemam ja šta tu među živima da tražim. 

Zađem na mjesta gdje mrtvi čekaju bezvremenski, a živi kao da tu traže izgovor da bi zaplakali, ovi prvi nepoljubljeni, ovi drugi nazubljeni. Parcela ta i ta, red taj i taj. Korak jedan i noge klecaju. Jecaj izbija i neisplakana tuga se otima poput aždaje. Sjedim tu i puštam da budem svoja, da budem ja koja sam nekad bila tu, pod tim nebom. Ništa moje tu više nema. Znam, nije to najveća tuga koju imam. Znam, nije to najteži gubitak koji sam osjetila. Gubila sam i teže, i važnije, ali njemu uvijek bar mogu da dođem. Ispričam mu sve, zaboli posred grudi, jer još nikako ne mogu da naviknem na taj hladni kamen. To je još jedino moje. Pomilujem hladni mermer, zagrnem bjelinu na sebe i odem, olakšana za brdo tuge, i osakaćena za komad srca. Na tren se sjetim djetinjstva i uprkos svemu, uzdahnem za srećom koja je prozujala pored nas. 

Odem, vratim se među mrtve koji nisu ni svjesni života, i opet taj osjećaj kao kad stranca upoznaš i sretneš, pa ne znaš ni šta da kažeš, dal da ga zagrliš, ili samo učlitivo pružiš ruku. Nije to više moje mjesto, moje utočište. Bojim se da ga nemam više. To je sad samo mjesto u koje svraćam da se rastužim, da pod jastuk stavim nostalgiju, a znam, taj grad još samo tuge za mene ima. Odavno je to prestala biti plodna zemlja za sreću. Bar ovu moju. 

Vratila sam se kući. Ovoj mojoj za koju znam. Toplom krznu, i oštrim  kandžama koje miluju. Prozoru ispred kog pišem. Onom nečem mom pa makar to bio i samo vazduh koji me noću pokriva. Ovde bar imam sebe. Ovde bar ne miriše na tugu. 

Oprezno s tom violinom ona cezne za tisinom

Ćutim. Zaliju me tišine kao prastaru grobnicu da zadržim muk u sebi. Da zadržim oluju i more. Da zadržim sebe,ovakvu, novorođenu. Ovakvu kakva sam se i sopstvene kaljuge izdigla. Da zadržim ovo malo srca što je ostalo da kuca u grudima nakon svega. Zaćute usne, i smrzne mi krv. Ćutim i zavijem se u sebe. Zadrhtim kad se pogledam u ogledalo jer sve što vidim je strah. 

Oduvijek sam bila takva, rođena uplašena od svijeta, sakrivena u imaginarije knjiga, odvučena u svijet snova, nemoćna da se prilagodim sadašnjosti. Nije da nisam pokušala. Sadašnjost me grizla, mučila, i bila gora nego tamničar. Pokušala sam, jašta. Godinama silovala sopstveno biće u gromoroznim pokušajima da se uklopim, da se prilagodim, da budem sivilo, da budem kao svi ostali obični ljudi, pokušala i da lažem, i da volim, i da varam, i da plačem, sve sam probala.  Nikad nije išlo. 

Ovaj svijet, zatrovan stvarima i osakaćen u emocijama, i ja zatrovana srcem, i uskraćena za ljubav, nismo nikad umjeli da funkcionišemo zajedno u isto vrijeme. Meni su uvijek ostajale knjige, i snovi, a njima... Oni su svi kidali dio mene, i nosili sa sobom poput zimnice da im se nađe u teškim vremenima. 

I danas, toliko godina kasnije, kad više ni sebi nisam imala šta da dam, danas se otklapam od svijeta, i okrećem mu leđa. Jer ovaj svijet nikad nije bio za mene. Za mene su snovi, i more, i šuma, koliba jedna, skrivena, izolovana. Mjesto gdje mogu da ćutim, da se raspadnem, da budem ovo što znam da jesam. I ne fale mi ljudi. Nipošto. Ne fali mi civilizacija. I srce mi je čak počelo da kuca. 

I nije da ne znam za smijeh. I zore. I znam i za ljubav, i za bol. Znam teorijski i snovi kako mi zvuče. Al uplaši me gomila svitaca, i nježnost, i planovi prostrti pred moje noge poput kakvog iskopanog blaga iz egipatske zaboravljene grobnice. Uplaši me sjaj i milion zvijezda koje se zapale u srcu jer ta buktinja može da sagori sve što sam ikad bila. Jer nisam sigurna da znam biti išta drugo do ovo biće koje sam stvorila. Nisam sigurna da znam postojati u svijetu koji je drugačiji od ovog mog koji sam naselila njuškicama i knjigama. Nisam sigurna da znam ko mogu biti. I plaši me saznanje da na drugoj strani kreveta zakuca neko novo srce, koje nije moje raštrkano po ćoškovima. Ne plaši me budućnost, nikako, ni planovi, ni vukovi. Plaši me osakaćenost sopstvenog univerzuma, sve ono što nisam nikad imala, jer sam uporno pokušavala da se uklopim u pogrešnu stranu svijeta.

I zato zaćutim. Upletem se u sopstveno granje i pokušavam da predahnem, da udahnem. Pokušavam da vjerujem. Zaćutim i sklonim se u sebe dok oluja ne prođe. Treba naučiti ne biti sam. 

Kada sklopim oči, nebom promiču lica

Znaš li da postoje ljudi koji su me okrnjili svojom sebičnošću, koji su me razgrabili za sebe u nekim noćima razgovora, i od mene izmamili životne tajne kao da su mi krv samu ispili. Postojali su ti ljudi žedni i gladni i pokušali prokopati tajne tunele do ispod kože. Možda se i naseliti, ko zna. Šatore neke podići, napraviti čergu od svojih propalih emocija. 

Nikad nisam saznala zašto su odustajali od prijateljstva koje su željeli, koje su tako upotno tražli kao da prose mrvice hljeba od mene izmrvljene. Nikad nisam saznala gdje su nestale one priče, i oni razgovori, i one polutajne kojima sam svijetlila u njihovim mrakovima, i kad nisu imali kuda, i kad nisu znali kako. Ne znam gdje su nestala rukovanja i svi ti prosuti znakovi pitanja koji su se rojili u njihovim glavama. Ali jesu nestali. 

Da li su nailazili na minirana polja pod mojom kožom, ili neke zidove koji su odzvanjali gore nego limeni tanjir bačen niz stepenice. Ne znam na kakve su demoni nailazili, ali gotovo svi koje sam srela su tako lako odustajali od mene, možda čak i previše lako, posle samo jedne propijene zore u kojoj smo bili prijatelji. Mnoga prijateljstva i ne treba da traju više od toga. Mnogi ljudi ne smiju ni pomisiti na samo jedan gutljaj noći sa mnom. 

Možda je do moje krvi. Možda su podočnjaci krivi, jer nosim ih svakog dana, ne trudim se da ih sakrijem. Možda su osmijesi nazubljeni, i možda se zaista samo prepadnu od alagajske moći koja naprosto zna isijati iz mene kao zrak sunca kad pobjegne. Ne znam šta je to pa uplaši ljude, ali od mene je tako lako odustati. To ti dođe kao kad znaš da je nešto loše po tvoje zdravlje i kažeš samo "neću više". Odšetaš sporim korakom, ne okreneš se. 

Znaš li koliko je to ljudi uradilo do sad? Koliko im je bilo lako da kažu da sam ja to što je škodljivo, po srce najviše. Možda su pokušavali sebe da zaštite ne misleći kakav nered ostavljaju meni da čistim posle njih. Možda su pokušavali da to učine bezbolno, ali nikad nije. Uvijek te okrzne parče ma koliko imun na bol bio. I navikla sam. Ne pitam za razloge i ne začudim se kad ih jednostavno više nema. Nisu to ni bila prijateljstva za trajati. 

Navikla sam jer i važniji ljudi su odustajali, zašto ne bi i ti prolaznici, prosjaci za parče neba. Treba nekom tako malo pažnje da mu pružiš, malo da mu vratiš života u vene, i nema veze ako to mene ostavi uskraćenom za neku ruševinu ili procjep u venama. Nema veze, jer ja ću sebe zaliječiti ljubavlju, a oni će uvijek ostati tako osakaćeni, zavisni od tuđeg neba. Neka ih. Kad svoje nemaju. 

Ima tako ljudi koji te sakupe, dio po dio, kao da si granatom raznešen, od lego kockica sastavljen. I ti im budeš najdraža slagalica pred spavanje. Ima ih, sklope te a i ne osjetiš. Sretneš ih nehajno, ne traže ništa od tebe, a vrate te. I možda nekad, jednom, opet budem ličila na sebe.