Sutra je ipak novi dan

Probudim se svakog jutra rano. Otvorim
oči, udahnem i opsujem uličnu rasvjetu jer mi remeti vid. Ali ne zatvaram
roletne. Navučem povez preko očiju sa naslikanom mačjom njuškom. Pretvaram se
da noć i dalje traje. Da svijet izvana ne postoji. Probudim se i shvatim da mi
srce i dalje panično kuca, da život ne čeka da zalijem rupu u grudima betonom i
posadim cvijeće. Ne čeka da otresem inje sa trepavica.

Ne pričam ni sa kim o tome. Ne pričam o tome koliko me mrak plaši, koliko me muče sklopljene oči i slike koje vidim iza trepavica. Ne pričam koliko mi smeta svijet. Pitanja. Nekako je sve neispravno, razumiješ? Kao da nije na svom mjestu. Kao da sam propala u neku drugu zemlju, u drugi svijet i samo još očekujem Ludog Šeširdžiju da se pojavi. I lijepo je to što me prijatelji pokušaju nasmijati, i skrenuti mi pažnju, i lijepo je što brinu, ali iskreno, samo želim spavati, navući povez na oči, i spavati. Nekako preboljeti.

Znam, neću nikad.

Znam, to su otrcane fraze da bude lakše sa vremenom, da bude podnošljivo, da život ide dalje, bla bla bla. Cijeli život sam bila jaka. Upravo me Tata tome naučio. Cijeli me život nesvjesno gurao u tom pravcu, ostavio me željnu te njegove ljubavi, ostavio me pohabanu i zauvijek okrnjenu. Ali mi nije žao, jer danas ne bih bila to što jesam da nije bilo njega.

Opet evo pišem o tugaljivom životu, a samo sam zapravo htjela reći da sam živa. Da se i dalje smijem, da i dalje sanjam budna moje more, slobodu, mir. Onaj mir u kojem ustaneš ujutru i znaš da si svoj, da si na tlu, da si slobodan i da je život lijep. Možda bih i da zadržim bol, da mi ne ode, jer ako prebolim, plašim se zaboraviću mu lik, zaboraviću trapave oči, zaboraviću djetinji osmijeh zbog one rođendanske torte, prve i jedine koju je imao. Plaši me vrijeme koje prolazi. Ne želim da ga zaboravim. Bol me podsjeća, i ako prestane da boli, šta onda?

Dosta toga se desilo. Ona ogromna ljubav koju sam pronašla (ili sam bar (Opet) pomislila da jesam (ćurka)) se utopila u talasima okeana. I dalje postoje te jebene poruke kojim me voli, ali nije to ljubav. Samo sigurnost, nešto poznato, uljuljkana jednoličost i mehanički napisana poruka „Nedostaješ  mi“. Kako da ne!

Meni je ponovo došlo vrijeme da biram
put. Da li se cijeli život zaista sastoji od raskrsnica ili ja konstantno
nailazim na kružne tokove? Odlučila sam da pokušam da iskočim sa puta. Idem
pješke. Korak po korak.

Istrošila sam se na Ljubav koja to
nije bila, borila sam se kao zvijer da je zadržim, kao i uvijek u mom životu
što se borim. Možda treba da prestanem. Možda treba da samo uvučem kandže i
zube, očešljam krzno i krenem laganim korakom ka naprijed. Imam moje knjige u
koje mogu uvijek da utonem, da pobjegnem od svijeta koji mi sve manje odgovara.
Možda samo treba da dišem, toliko je jednostavno. Jer kako ću okrnjenog srca
živjeti?

Čitam iz inboxa poruke ljudi koji me ne poznaju, koji mi nikad nisu ruku stegnuli pri pozdravu, a koji razumiju tugu, koji znaju težinu betona u ovoj rupi bez dna i povjerujem da nas ipak ima. Da ipak ima ljudi koji saosjećaju, da nas nije sve tehnologija ubila, da se nije sve svelo na filtere i poziranje. Povjerujem da ima tih koji su kao ja, okrnjeni životom, pohabani ne-ljubavima, isparani po ivicama ali ipak hodaju osmijehom. I poželim da ih sretnem, te ljude, da ih zagrlim onako svojski, mojski, ma ko da su mi od srca napravljeni. Ne znam, odnekud su me našli, ili ja njih. Ma srešćemo se negdje na ovom kružnom toku sigurno.

I tako, još je jedan vijek prošao (ili je to samo jedan dan), prazan. Na stolu ištampan ugovor za novo putovanje, za novu etapu. Ako je odaberem. Još očekujem neke druge vijesti. Još mi odzvanja kopno u grudima. Čekam. Da skinem povez sa očiju. Da ne psujem uličnu svjetijku. Da ustanem sa koljena na koja sam pala kad su me pozvali iz bolnice. Čekaj, samo da još malo predahnem.

Sutra je ipak novi dan!

Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane

Otac je umro sam. U bolnici. Na odeljenju intenzivne njege. Priključen na aparate koji su mjerili ritam onoga što ja nikad nisam čula. Ostala mi je slika njega kad sam došla da ga obiđem, tih deset ukradenih minuta, slika da mi se ugravira u moždane ćelije, da ne zaboravim ko sam, čija sam i ko je moj bio. Borio s koliko je mogao. Borili smo se i mi za njega, kad bi on posustao. Umro je na Bogojavljensku noć. Sahranjen je u utorak. Po obje religije – otišao je bez grijeha. 

Uspjela sam da budem zadnje lice koje je vidio od svojih. Uspjela sam da mu kažem da ga volim, da ga zagrlim, da mu stegnem ruku, da ga pomilujem po kosi i poljubim u čelo. Uspjeli smo da oprostimo jedno drugom svu neljubav. Da pregazimo nepremostivo, da oprostimo neoprostivo. I ponosna sam čija sam, jer ja sam ga birala. Da me nauči snazi, da me nauči borbi, da me nauči preživljavalju, i ljubavi na najneobičniji način. 

Nisu mi ostale fotografije, nemamo ih mnogo, ali ostale su mi uspomene. Trapava ljubav onog koji me nije umio voljeti onako kako je želio. A opet, volio me sigurno više nego što će iko ikad. 

Šta raditi kad izgubiš nekog ko nije bio tvoj nikad, a opet je bio sve što si imao? Kad djetinjstvo ode u nepovrat? Kad se srce slomi u hodniku nekog kliničkog centra? Šta raditi kad dušu isplačeš i dio srca sahraniš da kuca negdje u zemlji? Kako naučiti opet disati a da ne boli? 

Znam, nisam jedina. Ni poslednja. I sve je ovo već ispričano i već proživljeno, i već je neko hiljadu puta o tome govorio, i savjetovao. Ja neću. Jer nema savjeta koji može da pomogne da praznina zanijemi u tebi, dok bi da polomiš sve oko sebe bijesan od plača. Nema onog „Biće u redu“ koje može da ti olakša planinu koja se strovalila na glavu i slomila ti koljena da ne možeš sa mjesta da se makneš. I nema jecaja koji može da se priguši kad tuga nadvlada. 

Plači. Obriši suze pa plači opet. Padni na koljena i udari pesnicom o pod. Opsuj sve što ti zasmeta u trenutku. I diši. Nemoj prestati da dišeš. Stvarnost je ponekad oštrija od mača, i svaki tuđi zagrljaj u tom trenutku je ulje od kojeg bol sve više peče. Jer stvarno je. Jer desilo se. Jer ništa ne može da vrati što u zemlju se nastani. 

Prošlo je nedelju dana. Kao da je sedam trenutaka vječnosti blicnulo pred mojim očima. Gomila ljudi za koje nisam ni znala da postoje, ni da znaju za nas. Prijatelji za koje nisam ni znala da su prijatelji. I ni malo nije lakše. Gomila istih pitanja, i još veća gomila odgovora o toj usranoj bolnici u ovom zaboravljenom gradu Crne Gore, i svaki put se sjetim neke sitnice koju sam bila potisnula, i ispliva na površinu taj nesoj od medicinskog osoblja i budem ljuta jer na neki način su ga ukrali od mene, a opet, znam, tako je moralo da bude. Tako je trebalo. Ma dovraga sa tim. Nije trebalo. Nikom ne trebaju da se dešavaju takve tuge u životu, ni ove ni gore, jer nismo mi stvoreni za to. Ljudska srca su krhka tvorevina. 

Pokušavam da ne plačem. Nije nikad volio da me vidi slomljenu. Nije nikad volio moje suze a stotinu ih je on sam izazvao. On je imao pravo, drugi nisu. Nisam nikad bila njegova princeza, ali sam bila ono što je najviše volio. Nisam nikad bila uzorna kćerka, ali sam bila sin i ortak i kum i brat. Znam to. Nije nikad morao da mi kaže, ali tih zadnjih dana sve prećutano je šapnuo trepavicama, i sve je stalo u jednu rečenicu, koju mi je rekao kad nije bilo nikog oko nas. I znala sam – bila sam kamen koji ga je žuljao u cipeli ali planina ponosa koju je nosio u srcu. 

Negdje u cijelom tom neredu emocija, u suzama i plaču, neke su nove niti rođene, neke pokidane strune su povezane i tanki fragmenti obnovljeni. Moje je djetinjstvo prekinuto u tom kliničkom centru, u trideset i nekoj, ali sam pronašla put do izgubljenih ljudi koji su, makar i zatrovana, ali moja krv. 

Možda nikad nećemo biti porodica ali smo ipak nekako svoji i možda smo dobili neku novu šansu koju naši roditelji nisu imali. Bar je moj tata neće imati. I zato jer je on nije imao, jer je ostao željan svih svojih, ja ne mogu da kidam niti koje su suzama povezane. Ne mogu i ne želim. Pa nek se krvlju otrujem. 

Vrijeme ne ide unazad, ali moji koraci će moći da idu naprijed. Jednom ću napisati tu knjigu u koju ću spakovati veličinu porodice koja nije bila, i snagu ljubavi koja se nije vidjela. A bila je. Bila je ljubav. I možda je bio sam u školjci koju tijelom zovu ali srcem i dušom nije nikad. Trebalo je trideset godina da se shvatimo, a možda smo se ipak svo vrijeme razumjeli. Znam, plašila sam ga jer bila sam divljaština njegove krvi, jer bila sam ratnik njegovog srca. Jer sam imala hrabrosti gdje on nije. 

Neke radosti od mene nikad neće dočekati, ali ga zaboravu nikad neću predati. Jer oči njegove u glavi mojoj svijet će gledati. I svako je slovo jecaj i magli mi vid, i srce ko smrznuti vrabac se zgrčilo. I vrisnula bih da zidovi se sruše, ali samo jače obavijem njegovu deku oko sebe i utonem u noć. Jednom, manje će boljeti. Jednom me zemlja neće plašiti. I znam, poslednjeg dana, opet ćemo se sresti nas dvoje. Čekaće me na kapijama nekog novog svijeta. 

Samo tada se neću plašiti. 

Nisam nikad bila njegova princeza, ali sam bila ono što je najviše volio. Nisam nikad bila uzorna kćerka, ali sam bila sin i ortak i kum i brat

Kad te Karma u zagrljaj privije, nasloni se na moje rame, ja biću tu

NAPOMENA: Tekst je subjektivnog karaktera i svaka sličnost sa stvarnim situacijama je namjerna i odnosi se isključivo na ljude koje sam lično srela.

Pokidana sam životom. Iscijepana poput starog čaršafa, na trakice pokidana. Istračkana. Isparana. I tužna sam. Zbog svijeta u kojem živim, zbog onih koji su položili Hipokratovu zakletvu a ponašaju se kao da je to bila pjesmica iz Bukvara. Kažem sebi da Karma dolazi u raznim oblicima. Ali ipak sam tužna.

Biću iskrena. Uvijek sam bila. Nekako te iskrenost još više pokida kad neko tvoj se razboli, bolnički. Pokidaju te bolnice, dijagnoze, patnja, bolest, onaj sanitetski miris, i tuga zbog onih koji sebe zovu medicinskim osobljem. Jer Hipokrat bi se postidio takvih koji sebi daju titulu zdravstvenog radnika i njihovih bijelih mantila.

I u svakoj bašti korova ima, ali kad korov prevlada ruže se ne vide. Iako ih ima.

Gledam kako se heroj mog djetinjstva topi pred mojim očima, kako nestaje spona sa djetetom koje sam bila. Prošli smo pakao. Prošli smo mržnju, i suze i bitke vojevali, ratove vodili. Nisam bila poslušna djevojčica sa Balkana. Nisam bila ona koja ćutke i pognute glave prihvata programe koje su pokušali da mi na silu uguraju u mozak, u srce. Džaba, nije se primalo, i nisam htjela "u brazdu". Nikad i neću.

Gledam dječiji san kako se rastapa na mojim rukama, i odzvone mi suze u svađe u glavi. Odzvone mi psovke i najteže riječi. Odzvone mi tišine nepričanja, i sva neljubav. I to što nisam umjela da oprostim ranije, jer nisam razumjela. Jer sam misila da imam pravo na nepraštanje. Na sjećanje. A nemam. Niko od nas nema, i trebalo je da mi pred očima nestaje djetinjstvo da bih razumjela.

Bića smo od krvi i mesa. Dobra ili loša, zavisno od perspektive. Riječima volimo i siječemo. Djelima pravimo detonacije ili liječimo zagrljajima. I nekako najviše pamtimo boli, one koje su nas kalile i oblikovale, i zbog kojih postajemo ogorčeni, mrzovoljni, nesposobni za voljeti. Nesposobni za oprostiti. A treba. Sve, baš sve treba oprostiti. Svima.

Meni je nekako najteže bilo uraditi upravo to. Oprostiti sebi, ali i drugima. Posebno onima koji se zakonom i krvlju zovu mojim. Djelima su uvijek bili tuđi. I vjerovala sam da je moj oproštaj najteže dobiti. Da ga je trebalo zaslužiti. A evo me danas, gledam kako se dječiji junak pretvara u običnog čovjeka pred mojim očima, i uhvatih sebe kako sam možda i davno oprostila zaustavljene pesnice u vazduhu, teške riječi i izgubljeno djetinjstvo. Oprostila sam i one ljude koji su me nisu voljeli baš zbog toga što jesam ovakva, što su emocije uvijek trčale ispred mene u riječima, pa tek onda posledice me grlile.

Oprostila sam, jer dok se junak mojih promašaja gubi, shvatila sam da Karma, Bog, Sudbina, ili kako god želiš da nazoveš To Nešto, nepogriješivo zna svaku adresu i sva djela i riječi. Prije ili kasnije, pokucaće, ušunjaće se, nećeš ni znati zašto, ali nesumnjivo će doći. I meni će moja, i tebi tvoja. Za neka djela, ili riječi, za neko mače, ili neku psovku, nije važno, ali hoće. I Karma je ta koja će odrediti težinu, i tu nije važno šta sam ja mislila, i da li sam osuđivala. Samo je važno jesi li oprostio. Zbog sebe, ne zbog drugih, ne zbog savjesti ili mirnog sna. Zbog sebe.

Jer danas, kad se moj heroj sa životom uhvatio u koštac, poželim da ga Karma nikad nije zagrlila, ako je ovo njen poklon. Poželim da sam ranije oprostila, da sam ranije znala za mir koji oproštaj nosi. Jer u redu je da te povrijede, ne sudi im, oprosti i pusti, jer Karma ima svoje načine. Uglavnom okrutne. I ako je ovo moja Karma, da gledam kako se čovjek mog života topi kao kocka leda, prigrliću je. Zagrliti je kao najveći poklon koji mi je mogla donijeti. Saznanje i istinu. Da ni neprijatelju ne poželim susret sa Karomom.

Trideset i nešto godina čekanja na taj jedan trenutak prihvatanja. Toliko je trajalo. Taj trenutak koji sam cijeli život čekala bolnije nije mogao da me zvizne u glavu i ujede za srce. Jer trebala je Karma da nas posjeti da bi razumjeli, da bi shvatili - ja snagu oproštaja, a moj heroj snagu ljubavi. Jer mi nismo imali šansu, ali evo, sad na kraju smo je dobili. Prije mjesec dana bih rekla da je kasno, ali danas znam da nije. Jer taj jedan trenutak njegovih očiju ću pamtiti dok me ima.

A ovi koji se Hipokratom kunu, i koji se u bijelo oblače će jednom svoju Karmu sresti i neće je ni prepoznati. Ja ću im oprostiti bahatost, i nepoštovanje i nesposobnost, i oprostiću im jer ne znaju šta čine. Oprostiću im. Zbog sebe. Jer sam čovjek. Jer želim sebe zvati tim svetim imenom Čovjeka.

Meni će moj heroj ostati heroj, ma koliko da je trebalo da shvatim da on to jeste. I kad bude udahnuo zadnji put znaću da smo se tražili tolike godine, da smo tako blizu bili, i da se bar u zadnjim koracima, zahvaljujući Karmi, nismo mimoišli. I znaće da sam mu oprostila. Nadam se da je i on meni.

U prilog ovoj zimi bez oblika

Nekad sam slušala muziku. Glasno. I pjevala sam. Imala sam nekakav uređen ritam života i uljuljkala sam se u sigurnost i dosadu. U ono što danas svi zovu životom.

Otišla sam. Kad sam napustila posao i kad sam otišla svijetom tražiti komade sebe nisam ni slutila da ću zapravo izgubiti sve ono što sam mukotrpno godinama gradila. Ja koja životnu građevinsku školu još uvijek studiram, danas imam porušene temelje, klimave zidove i nigdje krova. Nigdje adrese.

Prije par noći sam otvorila skladište skupljenih emocija, sve ono što već duže vrijeme ćutim i trpam u džakove duše i sve to spremam na tavanicu, zajedno sa sjećanjima, zajedno sa otpadom životnih lomova, zajedno sa portretima ljudi koji mi više nisu važni, koje sam zaboravila i čiji tragovi još samo u dnevnicima postoje. Ugasila sam muziku. Upalila sam tišinu. Od tog dana otkaza na poslu kao da sam dala otkaz i životu. Otkaz sebi. Nisam to shvatala.

Tek prije neko veče kad sam poželjela čuti pjesmu čiji mi se takt uvukao u misli. Tek tada sam osjetila da mi u temeljima nedostaje eho. Nedostaje zvuk. Tišina me pojela. Tišina u kojoj nemam ni misli, u kojoj imam samo postojanje, samo sebe. Već odavno nemam nikog za zagrliti, i još manje nekog za provjetriti srce riječima. Već neko vrijeme samo ćutim. Pokušavam da nešto izgradim ali odmahnem, kažem da nemam snage. Utonem u sebe i ćutim. I pitam se gdje sam nestala. Možda važije, zašto?

Razočarali su me po ko zna koji put neki ljudi koji nisu smjeli, ali više ne boli. Nije strašno kao nekad što je bilo. Sad kažem da je u redu. Ja ću prerasti i oprostiti, i nasmijati se opet, možda ću i zaboraviti, ali karma neće. Ostane samo trag goričine ispod jezika kao kad popiješ prokislu kafu od nekog natmurenog konobara. Ne znam. Život je nekako napravio krivinu oko mene poslednje vrijeme i vidim svi su instagramski srećni a meni krv ključa. Svi izgledaju na svom mjestu a ja se još uvijek pronalazim.

Tražm one komade koji su mi poispadali iz džepova na okeanu i u meni su potonule neke barke, izbušenog dna. Poželim opet onaj uljuljkani život s početka, ali otresem nostalgiju, jer nije to bio život. Bilo je to samo postojanje. Bilo je to samo bivanje.

Gdje li to nestane radost?
Uplaši li se od izazova koji nam se pred nogama prostiru, uplaši li se od minusa u srcima ljudi, gdje nestaje?
Pustila sam zaboravljene pjesme i pjevam. Falilo mi je to. Falila sam ja takva.
Jedan komadić sam pronašla. A toliko ih još ima. Gdje li su?
Kad se pogledaš u ogledalo, znaš li šta ti nedostaje?
Znaš li gdje su svi dijelovi tebe ili pristaješ na rasparene trepavice i monotone poljupce?  

Obećala sam sebi više života i manje kajanja

Ne volim zimu. Ne volim kad mi je hladno. Ni od pogleda, ni od zagrljaja, ni od osmijeha. Ne volim hladna srca, ni hladne noge. Hladne riječi. A plašim se da je ta emotivna zima postala svjetska neizliječiva dijagnoza. Tužno jel da? Kraj je godine.

Zadnja subota otkucava, i snijeg je pao. Imam potrebu i želju da padnem u hibernaciju, da atrofiram i negdje u proljeće da ponovo progledam. Da li bi bilo drugačije? Da li bi možda otopila ovaj led koji se uhvatio u mreže srca?

Nije da nisam zahvalna na svemu što sam postigla ove godine. Ponosna sam na sve što nisam postala. Nasukala sam se na želje, nasjela sam na ljubav (hm, ponovo) iako to ljubav nije, otkačila sam šlepove, pokidala veze, oprostila, i upakovala onu četvrtu knjigu u jedno Srce od soli. Obišla sam djeliće svijeta, kupala sam se krsitalnim karipskim vodama, razočarala sam se u ljude, i umorila sam se.

Od biti stijena, od biti jaka, od zaludnih ljubavi, od razumjeti svakoga. Od svega. Od ljudi. Od neljudi. Od neljubavi. Od nedrugara. Od šume ljudi koji su pustili korijenje i ogradili misli tarabama i zakopali se u kreditna zaduženja. Od onih koji žive virtuelne živote, od savršenih fotografija i jelki i porodica, i od svega što sve to nije. Umorila sam se. Treba mi predah.

Zapelo je proljeće u meni. Zapeo je i osmijeh. Nekako sam toksična. Možda sam nagazila na neki smotuljak u mraku duše i odvojila sam se od svijeta. Od sebe sam se otkinula. Možda i to što je i moja ljubav posustala, kao i kod mnogih drugih ove godine. Ova decenija nije bila za ljubav. Nije bila za smijeh. Nije ni za život ali eto, preživjeli smo.

U meni se odmotavaju sjenke, osmijeh je nekako izblijedio kao previše oprane farmerice u doba epidemije, i zakrpe su se odšile da duša prodiše tamo gdje sam u trnje upala. Otpustila sam boli, i suze, otpustila sam tuge i oprostila sam svima, sve. Ja jesam, a karma nek radi svoj dio posla. Skinula sam breme tuge, skinula sam se gola i nad ranama prošapnula molitvu i u ogledalu sam se pogledala u zenice.

Obećala sam sebi više života i manje kajanja. Neka sam drugačija. Neka sam previše. Neka sam zaljubljena u svijet, u krila, u nebo. Neka mi je u venama živi pjesak umjesto krvi i neka mi je šejtansko groblje u grudima umjesto srca. Neka sam sve što jesam, i biću uvijek ponosna na ono što su se svi trudili da postanem a nisam. I voljeću mačke, i Jegger, i bijelo vino, i biću vegan i dalje. Pisaću pjesme, i pisaću život.

Obećala sam sebi da će moja istorija biti jednom ispisana na stranicama, i neće me biti sramota što sam imala komplekse, i što sam ljubav tražila u pogrešnom svijetu. Neće me biti sramota što sam se borila, i što sam te neke muškarce voljela cijelom raspadnutom dušom. Neka sam, ionako ih niko nije volio tako. Neće me biti sramota što sam bila jadan borac za svoje snove i što sam raznesena na sopstvenom ratištu. Naučila sam i obećala sam.

Obećala sam sebi da ću i dalje letjeti. Da ću biti sretna na svoj način, i da neću odustati od sebe onako kako su odustale sve one koje su pokleknule pred navalom društvenih normi i uskislih pravila. I voljeću opet jednog dana. Ali ne one koji me ne zaslužuju. Ne po svaku cijenu. Jednog dana pronaći ću svoj mjesec i svoje zvijezde i neće mi biti žao što sam ih čekala.

Obećala sam da ću umrijeti živa, i da neću živjeti mrtva.

I znaš, možda je vrijeme da na kraju ove neparne decenije pogledaš sebe u ogledalu, da oprostiš i osjetiš kako ti srce kuca. Da čuješ svoje želje i da obećaš sebi da ćeš biti svoj. Znam, živimo u svijetu materijalizma iako svi na mrežama pričaju drugačije. Pričaju jer im je potrebno odobrenje. A onda pobjegnu u svoj mali ružni svijet i sve što rade, rade zbog drugih, nikad zbog sebe. Jer ne znaju ko su.

Zato je najvažnije da ti poželim upravo to. Da saznaš ko si, i šta želiš. Da živiš ljubav i sreću a ne da samo čitaš o njoj i zavidiš filetrisanim fotografijama sa Instagrama. Da putuješ na sva ta mjesta koja lajkuješ. Da pišeš svoju knjigu života dok čitaš tuđe. I da budeš bajka. Svoja sopstvena, bez grižnje savjesti, bez krivice, bez odobrenja publike! Jer, na kraju, shvatićeš, nikad ti publika nije ni bila potrebna.

Živjeli!

Danas radim sve zbog sebe jer - dosta je bilo

 Sjećaš se onog vremena kad smo bili klinci pa je mašta radila hiljadu na sat i nismo znali šta znači biti odrastao, nismo čitali Malog Princa i vijali smo se po nekim travama i ulicama, pravili Sneška i grudvali se dok nam gaće ne budu mokre? Jel se sjećaš? E bravo! Ja se ne sjećam. 

Moje djetinjstvo je prošlo kao da je japanski voz a nije mi ostavilo uspomene. Bar ne neke lijepe koje bih pamtila. Jeste, bilo je igranja u sokaku sa ostalim klincima koji me nisu baš voljeli jer sam bila nekako drugačija. Imala sam nos, i oči, i kratku frizuru, i čizme nasleđene od sestre, i bila je inflacija, i svi su se snalazili kako su umjeli. Ali sam ja bila drugačija. Možda nisam izgledala drugačije ali sam bila, osjećala sam to i tako sam se jako trudila da se uklopim. 

Bile su devedesete, i nema to nikakve veze. Neki roditelji nisu dopustili djeci da zapamte takve dane. Ja nisam imala vremena za to. Ja sam se krila ispod trpezarijskog stola, čitajući knjige i trudila sam se da pobjegnem u neku drugu stvarnost. Možda zato i ne pamtim djetinjstvo. Ni haljinice, ni cipelice, ni rođendane, ni sve ono što današnja nezadovoljna djeca imaju. 

Nemam ni fotografije. Par nekih slikanih u specijalnim momentima od kojih ni jedan nije bio moj momenat. Onaj koji ću pamtiti. Nema veze.
Zapravo, ima veze! 

Jebi ga, zbog takvog nekog promašenog djetinjstva sam poklekla mnogo puta u životu. Učila sam jer sam voljela knjige, ali i zato jer je mama insistirala na odličnom uspjehu. Čuvala sam se jer su mi uvijek govorili da budem pristojna i da se skromno oblačim i da se ne smijem toliko glasno jer "šta će reći komšiluk". Nisam se ljubila ispod komšijskih prozora. Nisam se šminkala napadno. Nisam ostajala u diskoteci iza ponoći. Mnogo toga nisam imala, ali nikad mi stvari nisu bile važne. Bilo je važno ono drugo, ono što su u knjigama zvali ljubav. 

Trebalo mi je trideset godina, depresija, gladne noći, promašeni fakultet, psiholog i gomila svađa da shvatim da ljudi koji nikad nisu bili voljeni ne umiju da vole. Ko je mene volio onda? Kako sam ja naučila? Ne znam. Iz knjiga, iz bajki, možda. Naučila me moja prva ljubav. Možda sam se rodila zatrovane krvi. Možda sam oduvijek znala da je ljubav u meni. Možda sa voljela onako kako sam sanjala da budem voljena. Ne znam, mogu da pametujem, ali iskreno, ne znam. 

Završila sam fakultet jer su mi natovarili ambicije i umislili da će se oni osjećati bolje ako im donesem tu diplomu u kožnom povezu. Mnoge sam stvari uradila zbog drugih, da bi me voljeli, da bi me razumjeli, da bi jednom bar željeli da me upoznaju, mene, ono što jesam. Za te neke nesrećne ljude koji ne znaju ništa o ljubavi uvijek sam bila samo neko ko se preširoko smije, previše mašta, naivno vjeruje, prelako voli i nema pojma šta je život. Neko ko piše tamo neke pjesme i voli mačke i još uvjek me ne poznaju. 

Znaš li koliko to zna da sjebe samopouzdanje djeteta? Koliko to zna da od djeteta, koje je gospodar univerzuma, da od njega napravi crva i prašinu mu baci u zenice, da ih obori u zemlju, u stopala, a ono za zvijezde rođeno?
Ne znaš? Bravo! Ali znam ja. 

Odricala sam se sopstvenih snova, šansi, mira, ljubavi, osmijeha, odricala sam se sebe k’o da sam jeres, zarad drugih. Zarad tuđih osjećanja jer, znaš, tako je lako da učiniš da se neko osjeti krivim. A ja sam bila kriva.
Kriva jer sam se oduvijek usuđivala da pustim glas kad su očekivali da ćutim.
Kriva jer sam besramno voljela. Jer sam ginula za ljubav.
Kriva jer sam se usudila da sanjam, da vjerujem.
Kriva jer sam se usudila da budem srećna, ovakva kakva jesam, drugačija, kaktusu nalik.
Kriva sam naučila da kažem da je dosta! Jer sam se usudila da ostvarujem svoje snove ispred očiju onih koji svoje čuvaju u vetrini, ne daj bože da se polome, kuda bi oni sa svojim promašajima. A već odavno im životi promašeni. 

Znaš, oni su ostali tu, u učmalosti i zagrobnom životu živih, vjerujući u medije i rijaliti programe, i dalje oboljeli od najveće zarazne bolesti - "komšijskog mišljenja", i dalje su ostali neispunjeni i nedoživljeni a ja sam se usudila da donesem snove sa putovanja, radosti i još šire osmijehe, usudila sam da potrošim nešto novca zbog kojeg sam bukvalno krv propišala, i kažu "Lako ti je da sad pričaš i učiš nas sreći, ne znaš ti kako je nama". 62 Nažalost, znam kako je njima, ali oni nikad neće shvatiti kako je bilo meni dok su gazili moje snove i dok sam morala da činim stvari za druge i ispunjavam njihove propale ambicije da bi mogli tom komšiluku da natrljaju na nos moje uspjehe kao da sam rasni konj za trku, a danas ih ne znaju ni nabrojati. Niti su nekad bili dio mojih uspjeha. 

Trebalo je da me puste da živm snove, da čitam bajke, da dišem te knjige koje i danas obožavam, koje me nikad nisu ostavile samu, koje su mi pomogle da se izvučem iz depresije i da se izborim sa svojim kompleksima. Kompleksima nastalih od tih ljudi koji nisu nikad umjeli da vole one koji su drugačiji od njih. Nikad nisam digle ruke, ali ovog decembra na kraju decenije, na kraju snage, dižem ih. Jer ma šta uradila, jer ma šta rekla i pokušala, ma koliko pomagala, voljela, plakala, i ma koliko čekala nikad neće postaviti to jebeno pitanje "Kako si". Nikad neće razumjeti moje rasparene čarape, umršene snove i rijei. Nikad, jer to bi bio njihov poraz. 

Možda sam mislila da sam nekad morala da budem uzorna i poslušna, možda sam mislila da moram da budem ona koja popušta, ona koja razumije, ona koja bezgranično i bezuslovno voli, ali ne moram. Ništa ja više ne moram. I dosta je bilo. 

Djetnjstvo mi je prošlo, pretvorilo se uprah. Mnogi su snovi nestali. Prespavani, nezavršeni. Ostavljeni. Mnoge su boli ostale samo moje jer niko nije razmišljao o riječima i postupcima. Mnogo sam dijelova sebe izgubila zbog drugih, i odrekla se - zbog drugih. Da bi shvatili, da bi me vidjeli, da bi me razumjeli.
Nikad neće.
I nek ostane tako. 

Ja usamljeni sam borac cijelog života. I ne plašim se više. Ne osjećam krivicu zbog svoje radosti. Ne osjećam grižnju savjesti zbog njihove tuge. Svi smo izabrali svoje uloge.
Al ja više ne glumim u tuđim filmovima.
Dosta je bilo. 

Ne osjećam grižnju savjesti zbog njihove tuge. Svi smo izabrali svoje uloge. Al ja više ne glumim u tuđim filmovima. Dosta je bilo. 

Još jednom obećavam neispunjene snove. I u redu je

Stojim ispred polica okićenih knjigama, osluškujem zvuke. Čujem pritajeni plač. Čujem sebe zakopanu negdje među tim policama. I ćutim. Pređem rukom preko obraza. Suvi su. Naravno da su suvi, suza nema, nemam ni pravo na njih. Ne danas. Spustim se do poslednje police, preplašene od snova, od prošlosti. Znam koje korice tražim, znam šta tražim.

Vadim sliku bez lica, sliku bez srca, a opet toliko punu života nerascvjetalog. Još jednom prolazi pored mene parada posrnulih snova i prebrzih odluka, prerano predatih borbi i uskislih uspomena. Još jednom uzdahnem i zaćutim. Zaćutim jer ne znam šta da izgovorim da umirim srce, da sakrijem očaj koji mi grca na usnama. Ne znam kako da ohrabrim sebe. Najstroža sam prema sebi, ali nismo li svi?

Sebi ne umijemo oprostiti mane, greške, padove, pogrešne i ishitrne odluke. Sebi ne umijemo reći da je tako moralo biti, da se neki snovi ne mogu roditi u pogrešno vrijeme. Sebi ne umijemo objasniti da su svi padovi u stvari letovi ka nama boljima, ka nama manje grešnima, da to što mi zovemo neuspjehom drugi zovu načinom, učenjem, rastom.

Najstroža sam prema sebi ali danas moram biti. Danas su mi ruke opet krvave, i vrisak se odlama još jednom. Nečujan i potmuli vrisak jer glasa nemam. Jer života nemam. Ni vazduha. Ni srca. Jer danas sam potpuno polomljena i ispucala po šavovima i samo tražim dobre niti da se sklopim, da sastavim ono što je ostalo od svega što sam bila.

Danas samo ja znam koji je datum, koja je godina smrti i čiji je to lik na prvozadnjoj fotografjiij nikad uramljenoj. Samo ja znam čije bi oči me gledale sa tog papira. Da sam samo bila manje zbunjena, da sam samo malo više bila hrabra, da sam samo imala nekog pored sebe da mi kaže će biti u redu.

I svake godine na taj dan pišem neku uspavanku nikad izgovorenu, molitvu nikad napisanu. Napišem da je u redu, da sam na korak od toga da oprostim sebi, da sam na korak da oprostim onima koji su zaboravili. Napišem da nije bilo pravo vrijeme za takvu ljubav, nizrecivu, nadmoćnu, božansku. I ništa manje ta ljubav nije snažnija ove uklete noči nego tada, kad sam se odrekla iste, i kad sam potpisala amputaciju srca, i rekla „U redu je“. To je bio jedini izbor koji sam imala.

Danas, opet, biram da pritisnem fotografiju tamo gdje je srce trebalo da kuca, da se pomolim, i zatražim oproštaj. Da oćutim i obrišem suve obraze. Danas moram da obećam još nešto.
Da obećam sreću.
Sebi.
Jer nakon svega, dugujem tim sklopljenim očima da budem srećna kao tada kako bi bila da sam samo imala malo više hrabrosti. Zato je danas moram imati. Možda se tada nisam borila, i možda sam se odrekla osmijeha i jedne neizrecive ljubavi. Možda sam tada bila slaba, ali danas moram biti jaka. Zbog sebe.
Zbog tog srca kojem nikad nisam dala šansu da me voli.
Zbog nerođenih snova.
Danas moram biti jaka da oprostim slabost.
I da kažem da je danas možda u redu.