Pismo na osmom spratu snova

Ovo nije priča kao ostale. Ovo nije post, ni erupcija emocija. Ovo nije tuga, ni bol. Ovo je samo pismo, izrezbareno u tišini, samo kao podsjetik da postojim, negdje u ovom svijetu talasa, luka i brodova. Da sam dobro. Ne onako kako bih željela biti, ali dobro sam. Dala sam obećanja sebi, i trudim se naivno da se držim istih. I dalje sam u lavirintu emocija, u oskaćenom ludilu, i još uvijek kačim stihove po zidovima sa željom da će doći do očiju i da ću moći da kažem "Volim te".

Još uvijek koračam po talasima. Još uvijek slušam šum mora i ponekad kao da čujem poznat glas. Još uvijek zalutam u poruke ostavljene ispod vrata, i poželim svaki dan da neka nova osvane, da mi još jednom talas donese more i šapne "Možeš ti sve". Jer mogu. Sporo, ali učim izgovoriti "Ne" u pravom smislu te riječi. Onako kako je oduvijek trebalo.

Frankfurt me čeka. Holandija me čeka. Život neki van ovih zidova me čeka uskoro i u meni raste nada, da konačno imaću dovoljno snage da se ispravim. Da stanem ponosna kao nekad, i da zagrlim sebe bez obzira koliko polomljena nekad bila. Znam, vratiću se opet ovde gdje sam pronašla djelove snova, i neću odustati. Jer uskoro ću imati svoj dom, sklonište za umorna stopala. Nisam posustala. Razvlačim neke dane, ne iz straha, već samo želim donijeti odluke van ovih zidova, van ovih uslova gdje sve je ograničeno, gdje sve je proračunato. Želim biti sigurna da sam ipak sve pokušala. Ja, koja uvijek sve od sebe daje. Ja, koja je uvijek sebe rastrzala za druge. Neka, ljepše ću se sastaviti. 

I na kraju, nemam ništa da dodam osim da mi mjesec zaluta u kosu često. Da mi nedostaju pisma. Da sam dobro. I da ću biti još bolje. Hoću. Obećavam. 

Još jedna usamljena sonata na moru od snova

Sjedim tu na terasi restorana u Palma de Mallorca i pijem sangriju i na neki načn osjećam se usamljenije nego ikad. Znam, ne bi trebalo, ali et, tako se osjećam. Pokušavam da shvatim zašto i sve što i prolazi ispred očiju umjesto prizora mora i svetionika jesu momenti koje sam morala sama da prođem. Rijetko svojim izborom, gotovo uvijek prisilno, i uglavnom zato jer me nisu čuli. 
I onda kad sam sa 16 prolazila kroz provincijske priče, i ogovaranja, grafite i upiranje prstom jer sam se usudila da volim.
I kad su me ostavili sa 19 u drugom gradu bez ičega da se snalazim jer mi nisu dali da se vratim kući. 
I kad sam prolazila kroz krahove ljubavnih veza jer sam birala oštećene muškarce kao i sama što sam bila.
I kad sam se obraćala za pomoć sve što sam dobila bile su pogrde, sram i jeres. 

Nisu me čuli. Nisu ni htjeli. Nisu marili.

I kad sam bila srećna nisu marili jer kako sam se samo usudila biti srećna naspram njihovih ovozemaljskih nesreća. 
I tatinu smrt sam morala sama da preživim. Taj poziv iz bolnice, meni je bio upućen. 
I kad sam ostala sama da svaki dan trpim histeriju i tugu zbog griže savjesti jer ostao mi je jedan roditelj, jer moram, jer društvene norme i pravila ponašanja kažu tako, jer... sam bila sama. Nisam imala kud. Nisam imala snage za sebe jer sam se potrošila na sve druge. 

Jer me nisu čuli.

I ne znam kako sam se našla opet u svijetu u kom sam usamljena jer i dalje sama donosim odluke, i izbore i sama pravm planove jer su mi prioriteti drugačiji. 
Navika? Možda.
Nije mi teško, mogu ja sve. Samo sam poželjela da ne moram. Shvatim tako dok gledam preko ruba čaše da u meni i dalje stanuje dijete koje se cijeli život borilo da ga čuju, da ga vide. I još uvijek to radim. Ponekad na pogrešne načine. I možda trebam prestati. Još uvijek se sjećam tih davnih godina kad sam se osjećala nepotrebno i nevoljeno, kad sam bila bespomoćna da bilo šta promijenim. Dugo godina su me proganjale te slike. Danas znam da me nisu umjeli voljeti bolje i da nismo imali istu viziju ljubavi. Zašto me danas podsjetilo na to?

Možda zato jer sam se našla u lavirintu sopstvenih želja i shvatila sam da sam negdje u cijeloj ovoj haotičnoj stvarnosti izgubila pravac i da sam postala usamljena. Možda samo trebam nadu da zapravo sve to ima svoj cilj. Svrhu. Da ne moram sve sama. 
Ne znam zašto sam se danas podsjetila svega, pokušavala sam samo da razumijem neke zamršene niti sopstvene krvi, i zalutala sam. Preplavilo me. Nakupilo se tuge poslednje vrijeme u meni, i ova usamljenost koja me drži za ruku. Jer nisam za tugu stvorena. Niko nije. I jedva sam se skinula sa nje. Jedva sam se podigla sa zemlje u kojoj sam htjela da nestanem. Jedva sam nebo pogledala. 
Ja znam gdje sam krenula, samo ne znam...jesam li opet sama

Kad otkriješ ko si, hoćeš li to ostati?

Bila sam u Lisabonu danas. I osjetila sam se živom, koračajući ulicama Alfame i zavirujući ljudima u prozore i slušajući ritam muzike iz kamena. Osjetila sam se živom i ponovo sam bila ja, sa krvi umjesto uspomena, sa osmijehom umjesto fotografija i pila sam vino, i koračala sam, mazila mačke i otkivala Lisabon i sebe.

Uvijek sam sebe tako otkrivala. Svaki put kad bih zakoračila u nepoznato, pomjerala sam svoje granice, otkrivala sam izgubljene komade sebe koji su nestali u nekim prošlim životima kad sam bila pustolov i ptica u letu, i beduin kroz pustinju. Sve sam to nekad bila ja, i danas sam ja ona koja se smije ulicama Portugala, i vjeruje u čuda i bajke, u svoje verzije života, i neću odustati. Ako treba, putovaću još ovoliko, ali pronaći ću se.

Jer šta sam ako se zatvorim za svijet? Ako se zatvorim za nove stvari, ako zaboravim da dišem, ako se predam navikama, svakodnevnici, rutini i onome što društvo i okolina očekuje od mene? Šta sam ako se predam lakim izgovorima, i mlakim noćima, u kojima nema vina, bluza i strasti? Šta sam ako popustim pred fizičkim umorom, dok mi duša ostaje gladna? Šta sam ako izgubim ovaj život u venama i predam se, i zaboravim da se otkrivam? To ne mogu biti ja.

Nisam rođena za sve te jednostavne stvari, kuhinje, i veš mašine, za ručkove tačno u podne, i brendove. Nisam rođena da bih bila pokretna stvar u kući u kojoj nema ljubavi, u kojoj nema smijeha, sa listom obaveza prikačenom na zidu. Nisam rođena da gledam u tv satima i da ne plešem, da ne šetam, da ne vidim mjesec i da zaboravim na radost. Nisam rođena da bih umrla u sebi prije vremena. Neću!

Za ovu slobodu sam se borila. Za ovaj osjećaj života u grudima sam kroz pakao koračala. Za ovaj osmijeh sam bezdan suza ispila. I ne dam. Ne želim da nestane ova iskra radosti u zenicama, da zaboravim ko sam, i da se predam kao svi. I dalje ću vjerovati da sve može, da život nije samo da bi se radilo, gradilo, jelo i spavalo. Nije za gomilanje stvari, za hladne jastuke, za umorna jutra i otečene kapke. Život nije za brojanje godina, već za disanje momenata. I ne dam da mi to oduzmu. Jer dugo nisam znala ko sam. Ali Lisabon me podsjetio. I neću odustati.

O obećanjima

Još jedan kofer, jod jedna mapa, još jedno putovanje. Život u koferu i srce u grudima, žute čarape i šta mi više treba? Gdje god da stanem, snaći ću se, zakoračiću, pitaću. Nije me sram. Sve mogu. Sve sam već mogla.

Preturam po stvarima dok se pakujem, i u ruke mi uskoči dnevnik s kraja 2021. Mjeseci tuge, podočnjaka, suza, vina i bluza. Mjeseci izgubljenih koraka kroz maglu sopstva i planina sastavljena od pitanja. Mjeseci patnje, zemaljskog pakla, bespomoćnosti, prezira, razočarenja, zubima rastrgnutih emocija. Spisak obećanja datih sebi, oproštaj svima, i na kraju tri riječi prije odlaska „Preživjela si mala“! Vratim u glavi vrijeme unazad na neke skorije momente i rado bih sebi opalila šamar jer obećala sam da nikad više neću dozvoliti sebi ne budem srećna.

Obećala sam sebi život skrojen od snova, od vilinske prašine ostvarenih želja. Obećala sam sebi Škotsku, ostvarene vizije porodice i života kakav sam sanjala, krojila ga od bajki, fotografija, priča i života koje sam živjela u svojim maštanjima. Obećala sam i ko bih ja bila da odustanem od sebe, da odustanem od svojih želja? Da li bih to bila ja? Da li bih nekome bila dobra da odustanem od svojih krila?

Možda su svi oni bivši bili u pravu kad su govorili da imam prevelike ambicije, da se previše dajem, da prejako volim, da previše sanjam. Možda su bili u pravu kad su govorili da sam preosjećajna i prezahtjevna, jer niko od njih nije umio da me voli kako sam željela biti voljena, bez rezerve. Da budem prioritet u odnosu na svijet. Da ona riječ „Zajedno“ zaista to i znači. Da sa mnom ode u Škotsku, da mi obriše suze i da se zauzme za mene pred cijelim svijetom. Svijet da pregazi ako treba. Možda sam samo bila previše za njih. Bila sam previše i za moje ljude, i za moje roditelje, i za većinu prijatelja. Bila sam uvijek neko ko previše čita, i previše vjeruje, i previše putuje. Danas, kad prelistavam dnevnike, mogu samo da kažem „Neka sam bila“.

Iskustvo me naučilo da odglumim sreću, da sakrijem suze, da nacrtam osmijeh, da ga uokvirim u boju krvi, da na fotografijama izgledam srećno, da sakrijem bore i ožiljke, da ćutim i da niko ne može da primjeti šta osjećam. Život me natjerao da prerano naučim da držim jezik za zubima kad je u pitanju emocija. To ćutanje na svim jezicima svijeta me dovelo do sloma, do depresije, alkohola, i suza. To ćutanje me dovelo do usamljenosti i snage jer sve sam morala i mogla sama. Još uvijek mogu, ali više ne moram. Obećala sam sebi da neću ćutati. Da neću odglumiti osmijeh. Da neću sakriti tugu. Da neću sakriti sebe. Na kraju, niko ne može tako vješto odglumiti, jer energija kojom zračiš je nešto što ne može da se sakrije. Džaba filteri, instagrami, silikoni, šminka i bijeli zubi. To nešto što jesi unutra – to ti se sve spolja vidi.

Još jednom odlazim. Još jedan kofer pakujem. Kofer prepun nadanja da će ovaj put biti još bolje, još srećnije, da će moj osmijeh biti još širi i da ću još više prerasti tuđa očekivanja. Jer ko me bude volio, voljeće baš sve to što je previše u meni. Jer za njega ću uvijek biti taman. Taman za zajedno. Ja sam to što jesam. Svoje sam ostrvo i sva moja putovanja kroz prašume i kal života od mene su napravila oazu ljubavi. A za svijet ko te pita. Preživjela si mala!

O izgubljenosti

Još uvijek sam izgubljena u mapama i kartama koje crtam lijevom rukom, sa kapima krvi. Mapama bića koje sam postala. Iscrtavam želje na mariginama bokova, i u zenice smještam sve radosti koje usput pronađem. Gledam u kristalne suze i tražim odgovore na pitanja koja su mi se zarojila svuda po tijelu.

Sve sam prošla u životu. Ne mogu dovoljno da naglasim sva ta iskustva koja su me krojila u ovo što sam danas. Sve sam svoje osobine i želje pažljivo brusila u kamenu ličnosti i danas vjerujem da za sebe mogu reći da sam čovjek koji neće zgaziti drugog. Nakon svega, smrti i padova, letova i radosti, otkrila sam da je tajna života samo u momentu. U onom jednom trenutku u kom si prepušten osjećaju ispravnosti. Shvatila sam da mi je dovoljno jako malo za sreću. Tamo gdje drugi žele kuće i polja, auta i poslovnice, meni je dovoljno trideset kvadrata, da prespavam, ognjište ispred kojeg mogu sa prijateljima i čovjekom koji mi bude ljubav napraviti vatru, piti vino i smijati se. To isto ognjište ispred kojeg mogu i sjediti sama sa knjigom u ruci i toplom dekom preko koljena, sa mačkom u krilu. Kad kažu sreća, ja vidim mir u duši neopterećenoj stvarima i brendovima. Zašto? Sve će to ostati na ovoj zemlji, kad jednom odem, i ništa srećnija neću biti. Probala sam.

Jer taj jedan trenutak u Pragu je zamijenio sve vječnosti. Jer ta jedna fotografija sa Ibize je zamijenila sve ostale. Jer jedan zagrljaj je zamijenio sve tuge. 

Čvrsto želim vjerovati da sam u ovom haotičnom svijetu pronašla ljubav. Drugačiju od prethodnih, trajniju od treptaja oka, ljubav koja neće posustati kad prigusti. Ljubav koja se ne mjeri stvarima. Želim vjerovati da sam našla ostrvo na kojem mogu da predahnem od života, od lutanja. Želim vjerovati. Jer znaš, na kraju svih ljubavi jedino čega sam se uvijek sjećala bili su srećni momenti. Bili su smijehovi. Nisu bili pokloni, nisu bili ručkovi, ni izlasci. Momenti. 

Prešla sam polovinu života, i nemam vremena da ga trošim na brige oko svijeta, tuđih ratova, tuđih života i manipulacija. Imam još taman toliko vremena da se jednom nasmijem od srca, da volim onako na najjače, cijelim bićem, da zagrlim i udahnem. Imam toliko još vremena da izgovorim „Volim te“ jer u sledećem danu sve može da nestane u prah. U sledećem danu već može da nas ne bude, da se rastanemo, da sve ono što smo se borili da steknemo postane samo predmet rasprave među ljudima koji ostaju iza nas. Zato je jedino što imam ovaj momenat, ovaj dan i noć. Smijeh, ljubav, čaša vina, orgazam, dodir, bijela posteljina, šetnja, knjiga – momenti. Svijet je i onako otišao do vraga.

Nikad mi nije bilo potrebno mnogo. Oduvijek sam željela slobodu, krila nesputana, gnijezdo u koje mogu da dođem kad me svijet slomi, da predahnem, i da onda opet odem ka nebu, ka moru, ka šumi. Da budem živa na ovoj predivnoj planeti koja postoji u beskraju. Na kojoj sam eto ja rođena i srce mi kuca, kao najglasnijij eho u svemiru. Zar nije to čudo? Zar to čudo treba da potrošim na ratove, na brige, na kredite, na veliku kuću kojoj stalno nešto nedostaje, na nekog ko me ne vidi, ko me ne čuje, ko me ne osjeća? Zar taj otkucaj srca treba da potrošim na mlake večeri, na pitanja, na svađe? Ne želim. Nikad nisam ni željela. A probala sam.

Mada, upavo zbog svoje jednostavnosti svima sam uvijek bila komlikovana jer sam tražila poštovanje, ljubav, razumjevanje, pažnju, jer sam tražila zrno ljudskosti u onima koji su me okruživali. I dalje sam previše za mnoge, i dalje vjerujem u bajke, i stremim ka nebu. Na kraju, nije mi ni važno što sam previše jer nisam rođena za sve i svakog. Ponekad su najjednostavnije stvari najskuplje i najteže za razumjeti. Baš zato jer su svi navikli na komplikovano. Preplaše se od moje prostote.

Još uvijek sam izgubljena u svijetu kamenih srca bez konstrukcije. Izgubljena, ali postojim kao ostrvo. Kao srce koje samo želi mir i ljubav. Sve ostalo će biti. 

Podići zid i od sebe i od svijeta

Podići zid, pobjeći bez traga. Nestati u mraku kasabe i popločanih ulica, nestati u svom mraku i zaboraviti disati. Podići zid oko sebe, i razbiti sve. Životinjski instinkt za preživljavanjem. Kad svaka ćelija u tijelu vrišti da se rasprsne u milion dijelova. Dođe li ti ponekad tako da nestaneš u sebi, da se skloniš od svijeta, da zaboraviš da si ikad postojao?

Predugo gomilam riječi u sebi, predugo punim džepove emocijama, razbijenim staklom, koracima za nazad. Predugo već gledam u podrumska vrata kako mi zveri, jedna po jedna, trgaju lance i prilaze vratima, iskeženih zuba, spremne da me napadnu. Da me svi moji strahovi zajedno rastrgnu i presjeku mi arterije. Da iskrvarim tu na pragu od sreće. Podići zid? Nemam sa čim.

Predugo već nisam iz trepavica istresla zvjezdanu prašinu. Ćutim, ne zato jer nemam šta reći, već zato jer ne umijem opisati tu divljinu koja se nastanila u meni. Zastanem da zagrlim snove, da prišapnem sebi da je u redu da se plašim jer ušla sam u meni nepoznat svijet. U redu je plašiti se. Bez zidova, bez adrenalina u krvi, bez mraka u zenicama. U redu je. I vidim opet zveri ispred sebe, škljocaju zubima, i poželim opet podići zid. Nemam gdje.

Umorna sam i od bježanja i od zidova, i od straha. Umorna sam od biti stijena, koja se svaki put sastavi brže od detonacije. Umorna sam od zadržanih suza, jer ne vidim razlog da ih pustim, neće ništa promijeniti, neće olakšati, neće razbistriti već naprotiv, zamutiće zdenac mojih nadanja i ostaću opet sama sa sobom, praznog jastuka i još praznijih dlanova. Od toga sam najviše umorna. Od praznine koja se kao avet nastanila u meni i ne umijem je izbaciti. Podići zid? Nemam vremena.

Već danima sam zamišljeni pjesnik koji gazi koracima unazad, dok sve u meni vrišti za pobjeći, za vratiti se u mir koji sam pronašla u sebi sa sobom. Kao po navici. I dalje pokušavam da opravdam polomljena vrata i pokidane lance i puštene zveri u obliku strahova od rušenja ovog što sam krvlju svojom sagradila. Zatvorim oči, jako, stegnem trepavice, vežem misli u čvorove, samo da utišam buru, da ne slušam razloge. Da ne dozvolim sopstvenoj nesigurnosti da mi diktira ostatak života. Da pomilujem zube krvave ispred mene. Da strahu dam ime.

Podići zid? Bio bi zadnji put, jer umorna sam od traženja putokaza, od prašine, od koraka. Umorna sam od brojanja snova, i prebiranja onih koji se neće ostvariti jer nikad nije pravo vrijeme, jer nikad nisu povoljni vjetrovi, jer nikad nisam povoljna ja. Umorna sam od zaleđenog osmijeha, od zadržanih suza, od progutanih riječi jer nisam nikad željela običan život, jer nisam bila krojena za takve stvari. Jer birala sam sve što sam željela, jer sve što se desilo ja sam rekla da Hoću. Nije mi žao, samo sam umorna od biti drugačija. Treba mi predah, od sebe najviše.

Da li ste me vidjeli, jeste li?

Voljela bih ponekad da me oni meni važni ljudi vide onako kako me vide ovi stranci koji me grle i pišu te divne komentare, koji u meni prepoznaju sve ono što ni sama ne bih mogla prepoznati, puštaju me u svoje porodice i živote kao da sam davno željeni gost.

Voljela bih ponekad da oni meni važni otvore oči i srce, i ruke koje drže zgrčene oko sebe, u praznom zagrljaju, da me vide u svjetlu u kojem zračim po ovim jednu poruku udaljenim lukama. 

Voljela bih ponekad da shvate i da budu ponosni na to kakav sam čovjek postala. 

Jer danas sa sigurnošću mogu reći da sam u tome uspjela.

Oduvijek nesigurna u svojim koracima, mjerila sam ljubav onako kako sam je dobijala od meni važnih ljudi. Nije je bilo mnogo, pa valjda nisam ni vjerovala da je zaslužujem. Valjda sam se zato trudila da budem najbolja. Zapravo, nisam se ni trudila, moji uspjesi su to pokazivali, bili su prirodni kao disanje,  ali to nije bilo dovoljno. Postala sam buntovnik da bi me vidjeli. Koliko sam samo puta stranputicama hodala samo da bi se zapitali, zabrinuli, da bi me vidjeli. 

Danas znam, bio je to put odrastanja kojim nisam trebala hodati. Ali jesam. Ti putevi su me gradili. 

Danas znam, svi moji uspjesi bili su samo moji i niko nije bio zaslužan za njih osim mene. 

Moje sam pjesme ja pisala, svojom krvi, u svom mraku. 

Moje ispite sam ja polagala i spremala u besanim noćima. 

Moja propala prijateljstva sam sama prebolovala iako su meni važni ljudi likovali „Rekla sam ti...“. 

I veze koje su popucale kao slijepa ulica bile su moji porazi, moji gubici. Sama sam liječila srce, ušivala ga, i dušu parala pa prekrajala. 

Danas znam, nije mi trebalo priznanje onih koji me ne vide. Nije mi trebalo da me potapšu po ramenu, ni da me zagrle. Danas to znam, jer to su moji putevi bili. 

Voljela bih ponekad da mogu podijeliti sa meni važnim ljudima koliko me srca ovde dotaklo i koliko sam se promjenila, koliko su moji nesigurni koraci od ranije postali jaki i odjekuju zvijezdama. A to mi je oduvijek i bila želja – dotaći tuđa srca kad moja nisam uspjela. Dotaći živote i ostaviti trag u njima, jer u meni je oduvijek odjekivala ljubav, i zato sam se valjda uvijek smijala previše i preširoko, i zato sam valjda živjela u svojim oblacima, i zato sam valjda sanjala pjesmama. 

Voljela bih ponekad da oni meni važni ljudi koji su ostali da postoje na zemlji kao cvijeće u herbarijumu, da osjete koliko sam se trudila i njihov život da dotaknem, da i njihovo srce zagrlim. Nije mi uspjelo. Za njih sam samo bila neukrotiva šejtanka koja je uvijek pratila svoje srce. 

Žao mi je što me nisu vidjeli. 

Žao mi je što me nisu osjetili. 

Jer danas znam koliko zapravo vrijedim, koliko mogu, koliko smijem. 

Danas znam da sam imala pravo što se nikad nisam odrekla svojih snova. 

Progutala sam tišinu koja je ostala iza nas, i sve one neposlate poruke i pozive koji se nikad nisu ostvarili. Progutala sam ćutanje i zatvorila vrata, u tužnu jesen, najtužniju od svih. 

Jednog dana, možda će me vidjeti. Jednog dana, možda ću razumjeti.